ponedjeljak, 09 Februar 2015 10:25

Kako je zagrebačka džamija lijepa?

Autor: mr.sc. Senad Nanić d.i.a.


Ovaj naslov ne izražava usklik oduševljenja kojeg često možemo čuti u onih koji prvi put posjećuju zagrebačku džamiju. Nema uskličnika, naime. Ovdje zaista postavljam pitanje „kako?“. Propitujem načine i svojstva ljepote. Jer ljepota je nadahnuće istinom u stvarnom slučaju. Njena se svojstva stoga mogu racionalno objektivizirati.

Kada se spomene zagrebačka džamija, uvijek se govori o velikoj građevini, prvoj tih dimenzija i sadržaja na našim prostorima. Govori se o godinama pripreme, izgradnje, učestvovanju važnih ljudi, velikim donatorima, ulozi u životu zajednice i tome slično. Prigodno se spomenu projektanti i izvođači, ali nikad ni riječi o samom projektu. I svima se zagrebačka džamija sviđa. Svima je lijepa. Svi kliču: „Kako je zagrebačka džamija lijepa!“ Ali, kako je zagrebačka džamija lijepa?

Autor idejnog projekta je Džemal Čelić, arhitekt i profesor na Sarajevskom univerzitetu, veliki poznavatelj graditeljskog nasljeđa Bosne i Hercegovine. Džamija je izvedena prema projektu kojeg supotpisuju Džemal Čelić i Mirza Gološ, također sarajevski arhitekt. Autor kaligrafije je Ešref Kovačević, tada najpoznatiji bosanski kaligraf. Radove je izvela zagrebačka građevinska tvrtka Tehnika. Džamija je otvorena 1987. godine.

O džamijama općenito

Pojam džamija, imenica izvedena iz arapskog korijena džema'a koji označava okupljanje i udruživanje, u osmanskoj i njoj prethodnoj seldžučkoj tradiciji upotrebljava se za veće bogomolje gdje se obavlja i zajednička tjedna molitva petkom. Naziv te molitve kao i samog dana petka – džuma, izveden je iz istog arapskog korijena. Osnovna zajednica muslimana – džemat, također je riječ izvedena iz tog korijena. Drugi naziv za džamiju – mesdžid, stariji je i upotrijebljen u Kur'anu. Mesdžid znači mjesto sedžde, odnosno vjerničkog izraza poniznosti pred Bogom doticanjem tla čelom, a što je dio svakog od pet dnevnih osobnih obveznih bogoslužja. U arapskoj tradiciji riječ džamija nije ostala ukorijenjena, već sve džamije i mesdžide zovu mesdžidima. Otuda i španjolska riječ mezquita, engleska mosque i njemačka Moschee po kojoj se u hrvatski jezik pokušala uvesti riječ mošeja, što s obzirom na povijesnu udomaćenost riječi džamija i mesdžid nije šire prihvaćeno.

U osmanskoj tradiciji, koju nastavljaju muslimani Balkana, svaka džamija koja ima munaru, odnosno toranj s kojeg se glasom poziva na molitvu, je džamija, a sve druge su mesdžidi. Postoje razlike i u unutrašnjoj opremi džamija i mesdžida. Oba oblika imaju mihrab nišu u prednjem zidu koja označava smjer obavezan za svako, zajedničko i pojedinačno bogoslužje, a to je onaj prema gradu Mekki, odnosno građevini imena Bejtullah, prvoj Božjoj kući koju je podigao Abraham, Božji poslanik. Džamije obavezno imaju i minber, propovjedaonicu smještenu desno od mihraba s koje se imam, voditelj zajednice, obraća zajednici petkom i vjerskim blagdanima, kao što je to činio i Božji poslanik Muhammed. Lijevo od mihraba nalazi se ćurs, od arapske riječi za stolicu kurs, s kojeg se vrše predavanja izvan redovnog bogoslužja. Džamije i mesdžidi mogu biti natkriveni kupolama ili tavanicama, mogu imati harem – pristupno ograđeno dvorište, mahfil – molitvenu galeriju, fontane – šadrvane i umivaonice – abdesthane. Visok je stupanj tipološke raznolikosti kroz povijest i regije islama.

Sadržaji i prostorno rješenje zagrebačke džamije

Muslimani u zapadnim gradovima ne žive u kompaktnim susjedstvima već kao prostorno raspršeno manjinsko stanovništvo. Tradicionalni oblici mesdžida i džamija stoga ne mogu zadovoljiti sve njihove vjerske potrebe. Bogoslužju se pridružuju i druge kulturno-obrazovne funkcije. Takve građevine nazivamo islamskim centrima koji nalikuju povijesnim uzorima samo najvećih džamijskih kompleksa u velikim gradovima koji su isto tako udomljavali druge kulturno-obrazovne sadržaje.

Kao Islamski centar, i zagrebačka džamija pored mesdžida udomljuje brojne druge funkcije. U prizemlju se nalaze kongresna dvorana, čitaonica, uredi, restoran s divanhanom i učionice vjeronauka. Na katu se nalaze stanovi imama i sobe za goste. U suterenu su smještene medresa – srednja vjerska stručna škola, danas islamska gimnazija, dječji vrtić i omladinski klub s malim amfiteatrom. U skladu s idejnim rješenjem autora Džemala Čelića, građevina se i volumenski dijeli prema funkcionalnoj raznovrsnosti. Južni volumen oblikuje prostor džamije, a sjeverni prateće sadržaje. Povezani su plitkim traktom naglašenim malom kupolom čitaonice i prostranom pristupnom terasom. Volumen džamije tlocrtno je zakrenut za približno 45° u smjeru prema Mekki, obaveznom za svaku molitvu.

Konstrukcija kao naglašeni element oblikovanja dinamične volumenske kompozicije

Volumen džamije oblikovno je konstrukcijom naglašen. Najznačajniji element oblikovanja, naime, svakako je kupola. Tradicionalna osmanlijska džamijska monumentalna kružna kupola ovdje se interpretira dinamično kao armirano-betonski paraboloid. Preciznije rečeno, radi se o tri isječka rotacionih paraboloida, tijela nastalih rotacijom parabola oko svoje osi. Oni su tlocrtno određeni jednakostraničnim trokutom, gdje je svaka stranica promjer rotacije jednog paraboloida. Osi rotacije nisu vertikalne već imaju otklon kojima tvore simetrale stranica trostrane piramide. Kompozicija je to nalik grozdu tri mjehura sapunice izduženom kakvom silom usmjerenom nasuprot gravitaciji. Konstrukcija kupole dodatno je naglašena vertikalnim smicanjem isječaka kupole što omogućuje snažan naglasak prirodnim svjetlom koje prodire u prostor posmika pri samom vrhu kupole. Time se i nosivost kupole jasno čita kao sustav tri vertikalne paraboloidne konzole. Ovaj vertikalni posmik u kupoli daje izrazitu prepoznatljivost cijeloj građevini pretvarajući je u snažan vizualni identitet cijeloj zajednici, kao znak. Istodobno, on omogućuje rasprostiranje kvalitetne raspršene prirodne svjetlosti širom blagih zakrivljenih bijelih ploha kupole iznutra. Ovo omogućuje izostavljanje prozora i neposredne prirodne rasvjete. Stvoren je poseban ugođaj blage potpune osvijetljenosti bez opstrukcije neposrednim svjetlom ili prizorom izvana.

Volumenski odnosi dinamizirani su i oblikovanjem munare. Tradicionalno vitak valjak munare ovdje je blago skošen u oblik izduženog krnjeg stošca visine 42 metra koji naglašava dinamičnost kupole. Vanjski ulaz u džamiju oblikovno je fokusiran malom paraboličnom kupolom koja presijeca glavno pročelje obloženo bijelim mramorom. U kupolu su ugrađena troja monumentalna klizna bakrena vrata koje je oblikovao akademski kipar Šefkija Baručija. Taj ulaz, na žalost, malo je korišten, zbog nedovoljno razrađenog režima čiste i nečiste komunikacije što uvjetuje intenzivno korištenje sporednog unutrašnjeg bočnog ulaza. Sjeverni volumen pratećih sadržaja konstruktivno nije naglašen i u svemu je podređen izražajnosti volumena džamije. Ulaz u cijeli centar s terase nije izveden u skladu s idejnim rješenjem. Ravnina njegova inertnog pročelja posve skriva bočno pročelje džamije i narušava izražajnost glavnog pročelja. Glavno pročelje resi kaligrafski isklesan tekst izreke Bismillah kojom započinje svako poglavlje Kur'ana, čiji potpun prijevod glasi: Imenom Božjim, Svemilosnog, Samilosnog.

Unutrašnjost džamije

Elementi unutrašnjosti prate tradicionalne funkcije u modernom oblikovanju dinamične interpretacije povijesnih oblika. Tako je mihrab, mjesto u kojem imam predvodi molitvu i koje označava smjer prema prvoj Bogomolji koju je podigao Abraham u Mekki, a koji je tradicionalno oblikovan kao niša u zidu, ovdje oblikovan kao parabolični element koji izrasta iz zida u koji je potom upisana niša. Mihrab resi kaligrafija po obodu otvora niše s tekstom Ajetu-l-kursija, kur'anskog teksta /2: 255/ koji govori o Božjem neprestanom stvaranju Koga slavi sve što je na zemlji i nebesima. Kaligrafija je ispisana neshi tipom arapskog pisma, onim koji je geometrijski standardiziran za potrebe nedvojbenog zapisa kur'anskog teksta. U niši mihraba ispisan je kur'anski imperativ vjerniku da svoje lice usmjeri k nepovredivom mesdžidu u Mekki. Uz vrh mihraba, s lijeve i desne strane, nalaze se dva medaljona s imenom Allah. Odstupanjem od tradicionalne izrade više medaljona s Božjim i imenima Božjeg poslanika Muhammeda te pravednih četiri prvih halifa – izabranih vladara povijesne islamske prve države, autor zagrebačke džamije naglašava svoj monoteistički idejni puritanizam i islamski ekumenizam.

Tlocrtnu zakrivljenost nastalu spuštanjem segmenata kupole do poda iza mihraba i stupova koji nose mahfil svojom prostornom zakrivljenošću prate i drugi arhitektonski elementi unutrašnjosti, kao što su minber i mahfil. Ova tlocrtna zakrivljenost zidova i stupovlja džamije, iako formalno prostorno logična, nepovoljno utječe na oblikovanje safova – molitvenih redova i ozbiljan je nedostatak cijelog koncepta. Čelo nosive grede mahfila ukrašeno je keramičkim kaligrafskim frizom izrađenim u Iranu s tekstom kur'anske sure – poglavlja Jasin, koje govori o poslanstvu i vjeri u sudnji dan. Unutrašnjost džamije dodatno oplemenjuju sagovi izrađeni kao dar iranskog naroda zagrebačkim muslimanima.

Dinamizacijom oblika kupole i munare autor je ostvario višestruk cilj. Džamija je prepoznatljivo slijednica osmanlijske tradicije oblikovanja džamija, a ujedno je prepoznatljivo jedinstvena građevina modernog izričaja. Korištenjem konstrukcije kao osnovnog elementa oblikovanja, zagrebačka džamija prirodno se veže na tradiciju moderne arhitekture Zagreba, ali evocira i ukupno graditeljsko nasljeđe Islama gdje je inovacija konstrukcije oblikovala brojna remek djela.

 

Izvor: www.behar.hr

Ocijeni
(5 glasova)
Čitano 1989 puta

Magazin Ašk