petak, 24 Juli 2015 06:47

Ko je graditelj Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu?


Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, kao kompoziciono rješenje i konstruktivno ostvarenje a i po svojim oblicima i dimenzijama, predstavlja djelo od posebnog interesa za izučavanje osmanskog neimarstva u našim krajevima. Svi istoričari koji su proučavali turski period u Bosni i Hercegovini pominjali su ovu građevinu kao najmarkantniji izraz vremena koje je u Bosni bilo vezano za vladanje namjesnika (sandžakbega) Gazi Husrev-bega. To je vremenski period od 1521. do 1541. godine. U toku ovih dvadeset godina, Sarajevo (Vrhbosna) se učvrstilo kao najznačajniji zapadni centar Osmanlijskog Carstva.

Građevinska djelatnost bila je naročito živa između 1529. godine, kada je, najvjerovatnije, započeta gradnja Gazi Husrev-begove džamije, i 1541. godine koja je, ujedno, i godina njegove smrti. Poslije njegove smrti građenje se nastavlja, nesmanjenim ritmom, još sljedećih dvadeset godina. Te tri decenije imaju u pogledu izgradnje Sarajeva presudan značaj. Ovo je vrijeme također značajno i za urbanizaciju ostalih naselja u Bosni i Hercegovini. U Vrhbosni, turskom Bosnasaraju, oformljena je velika čaršija, bolje reći najveća u zapadnim krajevima Osmanlijskog Carstva. Pored zgrada koje su služile trgovini i zanatima, čaršija je izgradnjom većih džamija dobila najmarkantnije akcente svoje siluete. Ovi akcenti su u vertikalnom smislu dominirali povezujući niske građevine dućana kupolastim oblicima, koji se piramidalno uzdižu iz sitnog čaršijskog tkiva. Na području sarajevske čaršije, prva džamija pod kupolom izgrađena je 1526. godine. Četiri godine nakon dovršenja ove Čekrekčijine džamije, dovršena je u Sarajevu, na području čaršije, Gazi Husrev-begova džamija, koja je svojim dimenzijama potpuno negirala mjerilo čaršije. Ovo negiranje ne odnosi se samo na dućane koji su bili dimenzionirani antropomorfno nego i na sve ostale sakralne i javne objekte podignute prije i poslije dovršenja Gazi Husrev-begove džamije. Arhitektonske mase ove džamije nameću se posmatraču upravo tom disproporcijom dvaju mjerila. Ali, za ovu disproporciju se ne bi moglo reći da je i disharmonija.

Zbog toga nije čudo da su se istoričari Bosne turskog perioda bavili ovom džamijom više nego ijednom drugom u Bosni i Hercegovini.

H. Kreševljaković, naš najzaslužniji istoričar turskog perioda u Bosni i Hercegovini, i poznavalac arhitektonskog nasljeđa, pisao je naročito mnogo i isrcpno o arhitektonskim spomenicima Gazi Husrev-begovog perioda.

U svom djelu „Džamija i vakufnama Muslihudina Čekrekčije“ (Prilog povijesti Sarajeva XVI stoljeća) Sarajevo 1938, na strani 6. piše: „Kako se vidi iz ovog pregleda džamija presvedenih kubetom, danas je najstarija Čekrekčijina u Sarajevu, jer je sagrađena 1526., a od nje je bila starija samo Skenderija, koje više nema. O ovoj ćemo džamiji ovdje progovoriti i to samo sa istorijske strane. Ako ovdje i donosimo skice ove džamije, ipak se ne osjećamo pozvanim da je obradimo kao građevinski spomenik. To prepuštamo čovjeku od struke.

Sudeći po pritisnutom kubetu, graditelj ove džamije je izašao iz škole glasovitog turskog arhitekta Hajrudina, učitelja mimara Sinana (1490-1588), najvećeg turskog graditelja svih vremena. I Skenderiju je gradio graditelj iste škole, jer je i u nje kube bilo pritisnuto, dok su sve ostale džamije gradili učenici Sinanovi. Prema rezultatima najnovijih istraživanja, nacrte za Gazi Husrev-begovu džamiju izradio je sam mimar Sinan“. (Podvukao H.R.)

Ispitujući ovu tvrdnju i tražeći izvore za nju, ustanovio sam da je H. Kreševljaković, između ostalog, dobio i usmene podatke o tome da su u Carigradu pronađeni originalni Sinanovi nacrti za Gazi Husrev-begovu džamiju, te da je, dijelom, i na osnovu ovog podatka građevinu Gazi Husrev-begove džamije pripisao mimaru Sinanu.

Sigurno je da je H. Kreševljaković vodio računa i o drugim činjenicama, s ovim u vezi. Prije svega – o vremenu nastanka ove građevine, što dozvoljava ovu mogućnost. Nadalje, autoru je, izvjesno, bilo poznato da se u popisu Sinanovih radova pominju i neke gradnje u Bosni i Hercegovini i, napokon, neubičajeno velike dimenzije Gazi Husrev-begove džamije upućivale su na graditelja šireg formata, koji je bio vičan u savlađivanju konstruktivnih problema koji proizilaze iz povećanih dimenzija.

Pošto je ova tvrdnja potekla od istoričara tako autoritativnog za XVI vijek u Bosni i Hercegovini, bila je prihvaćena, a kasnije nije ni dokazivana ni opovrgavana bilo od koga.

U posljednje vrijeme pojavila se još jedna knjiga o Sinanu. Profesor Ernst Egli, koji je dugo vremena proboravio u Carigradu i bio u mogućnosti da se upozna sa svim poznatim izvorima o Sinanu, kao i o Sinanovim građevinama, kojih je najveći broj u Carigradu, objavio je 1954. g. u Cirihu monografiju: „Sinan“. Iako je o Sinanu, i prije ovog djela, mnogo objavljivano na svim jezicima a najviše na turskom, ipak je do sada Egli dao najbolje sistematizovanu analizu Sinanovih građevina i biografskih podataka.

Ernst Egli postavlja hipotezu da je vremenski bilo moguće da Sinan gradi u Bosni u vrijeme namjesnikovanja Gazi Husrev-bega. Na strani 34. pomenutog djela, on piše: „U vezi s ovim bilo bi od velikog značaja kad bi se istražilo koje su građevine i dogradnje podignute u vrijeme osmanske vojne na Ugarsku (1526), na Ugarsku i Beč (1529-30), na Persiju (1534-35) i na Moldaviju (1538). Jer se može pretpostaviti da je Sinanova saradnja na takvim gradnjama u svakom slučaju bila moguća. S ovim u vezi dobivaju također islamske gradnje i utvrđenja u Bosni za nas naročiti značaj, naročito one koje je u Bosni podigao Gazi Husrev-beg.“ (Podvukao H. R.) Na drugom mjestu (str. 37.) isti autor kaže: „Nije nemoguće da bi među njima mogli biti Sinanovih građevina ranijih od 1539. g., iz vremena Gazi Husrev-bega u Bosni.“   (Podvukao H. R.)

Autor naročito naglašava 1539. godinu, jer je te godine Sinan bio postavljen za glavnog arhitektu, pošto je do tada vršio razne dužnosti u vojsci.

Prema tome, nije nikakva slučajnost da je najveća Gazi Husrev-begova zadužbina, njegova džamija, privukla pažnju istoričara, te da se nastojalo boravak Sinanov na Balkanu i u Podunavlju dovesti u vezu sa ovom, na Zapadu najznačajnijom sakralnom građevinom osmanskog perioda, kad je Tursko Carstvo, za vlade sultana Sulejmana Veličanstvenog, bilo na vrhuncu moći.

Gledana sa ovog stanovišta, i tvrdnja H. Kreševljakovića da je Sinan graditelj Gazi Husrev-begove džamije, dobija širu osnovu. Usmeni podaci koje je dobio H. Kreševljaković, da su pronađeni nacrti Gazi Husrev-begove džamije koji pripadaju Sinanu, mogli su da budu samo potvrda pretpostavki zasnovanih na nekim istorijskim činjenicama.

Pošto, za sada, nije poznat nikakav pisani originalni izvor koji bi govorio o graditelju Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu (nisu poznata ni imena drugih graditelja većih džamija i javnih objekata u Bosni i Hercegovini), ostaje samo mogućnost da analizom istorijskih podataka iz života Sinanovog, te analizom popisa Sinanovih radova, kao i arhitektonskom analizom građevina džamija za koje postoje sigurni podaci da ih je gradio Sinan, te, napokon, komparativnom analizom Gazi Husrev-begove džamije i tih podataka – dođemo do određenog zaključka.

Zaključak

Iz historijskih podataka o životu legatora džamije Gazi Husrev-bega i mimara Sinana, utvrdili smo da je bilo moguće da se oni sretnu poslije Mohačke bitke, 1526. godine, a prije napada na Beč, 1529. godine, što bi dozvoljavalo mogućnost Sinanovog učešća u izgradnji Gazi Husrev-begove džamije. Međutim, to je sve što govori u prilog ovome; sve druge činjenice i analize utvrđuju da gradnja Gazi Husrev-begove džamije nije Sinanovo djelo, niti djelo njegove škole.

Iako se sigurno zna da je Sinan još kao vojni graditelj bio izgradio dvije džamije: Husrev-pašinu u Alepu 1537. i Hasseki Hurrem u Carigradu 1539., dakle prije nego što je postavljen za glavnog arhitekta carevine, uporednom arhitektonskom analizom ovih dviju džamija sa Gazi Husrev-begovom, utvrdili smo da su ove prve dvije Sinanove džamije prava početnička djela, koja se odlikuju dobrim poznavanjem konstrukcija, a Gazi Husrev-begova džamija, iako zavšena 7 godina prije prve Sinanove džamije, zrelo je stilsko ostvarenje, mnogo vrednije od pomenutih prvih Sinanovih džamija. Vojni arhitekt Sinan bio je samo dobar konstruktor u vrijeme kad je završena Gazi Husrev-begova džamija. Čak i Sinanova Šahzade-džamija u Carigradu, građena 1534-48. godine još uvijek je više djelo konstuktora-inžinjera, nego arhitekta-umjetnika. Analizirajući popise Sinanovih radova uočili smo da su u njih unesene i veoma male građevine koje ne mogu ništa doprinijeti Sinanovoj veličini. Pomenute su i neke gradnje u Bosni i Hercegovini od kojih nema traga, izuzev Sokolovićevog mosta u Višegradu.

Gazi Husrev-begova džamija bila bi značajna osmanska građevina svog doba, čak da je podignuta u Carigradu. To sve govori u prilog tome da je bilo nemoguće izostaviti je iz oba popisa Sinanovih djela i kad bi ona stvarno pripadala Sinanu.

Ova je džamija završena 9 godina prije nego što je Sinan postao glavni arhitekt carevine. To je vrijeme kad se ne može govoriti o bilo kakvoj Sinanovoj školi u arhitekturi. Moguće je samo to da je u to doba Sinan, kao viši tehnički građevinski oficir sultanove armije, imao veliki broj podređenih graditelja svih tehničkih struka za službu u vojsci. Arhitektonska djelatnost ovog vojničkog reda bila je neznatna. O Sinanovoj arhitektonskoj školi može se govoriti tek poslije 1539. godine, kad je postavljen za glavnog arhitekta, a poznata djela njegovih učenika datiraju s kraja XVI i početka XVII vijeka.

Do danas se nisu našli nacrti bilo koje Sinanove građevine, a ni nacrti drugih osmanskih građevina XV, XVI, i XVII vijeka, te je, na žalost, podatak o nalazu nacrta Gazi Husrev-begove džamije netačan.

Svi ovi na početku tretirani podaci dokazuju da Sinan nije graditelj Gazi Husrev-begove džamije. Ostaje pitanje – gdje treba tražiti njenog graditelja.

Dajući karakteristike brusanske i ranocarigradske arhitektonske škole, konstatovali smo da im je stil bio iskristalisan prije prvih Sinanovih građevina. Mnogobrojna djela ovih škola govore da je stil već bio došao u svoju zrelu fazu. Sinanove prve građevine po vrijednosti mnogo zaostaju za boljim, pa čak i osrednjim gradnjama brusanske i, naročito, ranocarigradske škole. Gazi Husrev-begova džamija nastaje upravo u vrijeme kad Sinanovi prethodnici dovršavaju izgradnju osmanskog arhitektonskog stila. Ona je dobar predstavnik ovog doba.

Tražeći uzor za ovu džamiju među džamijama ranocarigradske škole, izučavali smo džamije iz vremena sultana Mehmeda Osvajača u Carigradu i vremena koje slijedi iz toga, te smo utvrdili bitnu sličnost Gazi Husrev-begove džamije sa Atik Ali-pašinom (1497. god.), kako u tlocrtnom i prostornom rješenju, tako i u načinu proporcionisanja. Arhitektonska dekoracija ovih dviju džamija je toliko različita, da se sa sigurnošću može tvrditi da one ne potiču od istog graditelja, ali ostala sličnost je tolika da nas uvjerava da je graditelju Gazi Husrev-begove džamije Atik Ali-pašina služila za ugled.

Nije, na žalost, poznat ni graditelj Atik Ali-pašine džamije. Vrijeme u kome je završena Gazi Husrev-begova džamija, to je vrijeme koje u arhitekturi Turske obilježava škola mimar-Hajredina, velikog Sinanovog prethodnika. Ovaj graditelj radi u doba vladavine sultana Bajazita (1481-1512), kome gradi i džamiju u Carigradu, o čijem smo značaju ranije govorili. Sve sakralne i javne građevine toga vremena u Carigradu, Jedrenu, Brusi, Amasiji i drugim turskim gradovima nose pečat njegove škole koja se može izjednačavati sa ranocarigradskom arhitektonskom školom. Djelatnost ove škole u turskom carstvu traje sve do Sinanovih velikih arhitektonskih ostvarenja, odnosno do druge polovine XVI vijeka. U vrijeme namjesnika Gazi Husrev-bega, u Sarajevu je živio graditelj Sinan, imalac timara, po kome se zvala i jedna ulica u Sarajevu u vrijeme kad je ovaj grad bio najznačajniji turski grad na Zapadu, svakako je bio značajna ličnost. Međutim, nema nikakvih podataka o objektima koje je on gradio u Bosni. S obzirom na vrijeme u kome je živio, s pravom se može pretpostaviti da je bio pod uticajem škole mimar-Hajredina. U Bosni i Hercegovini nije nam poznat graditelj nijedne veće džamije iz XVI vijeka, u koje vrijeme su izgrađene gotovo sve džamije pod kupolom. Da li je taj bosanski mimar Sinan gradio neku od ovih džamija? Zasad ne postoje podaci koji bi nam omogućavali da odgovorimo na ovo pitanje.

Teško da će i u budućnosti biti moguće utvrditi imena osmanskih graditelja za mnoge značajne objekte. Zbog toga ćemo morati, prema stilskim karakteristikama i vremenu gradnje određivati pripadnost ovih građevina arhitektonskim školama a ne određenim graditeljima.

Utvrdili smo da Sinan nije graditelj Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu, ali nismo bili u mogućnosti da utvrdimo njenog pravog graditelja. Malo je vjerovatno da ćemo to moći i u buduće. Pošto smo analizirali sve poznate istorijske i stilske elemente, ostaje nam da se zadovoljimo saznanjem da je njen graditelj pripadao školi mimar-Hajredina.

 

Izvor: Husref Redžić, Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, Veselin Masleša, Sarajevo, 1983., str. 169-171. i 206-208.

Ocijeni
(5 glasova)
Čitano 2826 puta

Magazin Ašk