nedjelja, 10 Januar 2016 18:30

Uglednija muslimanska kuća u Sarajevu

Autor: Vejsil Ćurćić


Musliman je veliki prijatelj prirode, pa zato uvijek izabire mjesto, gdje će graditi kuću, odakle će imati lijep vidik, pa ma to bilo i na teže pristupačnom mjestu. Lijepo je pogledati one male kućice naših siromašnijih muslimana, kako se veru i nižu amfiteatralno jedna povrh druge po vrletnim obroncima okolišnih brda. Kuće su uvijek tako građene, da jedna drugoj ne zaklanja vidik. Pa i gdje ne dopuštaju mjesne prilike, zna se naš svijet snaći, ma to bilo i u najtješnjijim ulicama. Tu se lice kuće po mogućnosti okrene na ulicu i obično jedna veća soba u prvom katu iznese ge malo na sokak da ženskinje može gledati na ulicu. Nadalje ne voli musliman tjeskobe (srkleta), već hoće da je svuda rahat (udobno) i da mu je prostrano i lijepo, jer on više sprovodi život u kući i familiji nego izvan kuće. Toga radi stara se mnogo, kako će što bolje unutrašnji dio svoga doma ukrasiti i opremiti.

Po vjerskim je propisima isključena muslimanska žena iz javnosti, pa se kod gradnje kuće mora naročito to uzeti u obzir. Zato ima gotovo u svakoj boljoj kući posebni odjel za žene “haremluk“, a posebni “selamluk“ za muškarce, svaka zgrada zase u posebnoj prostranoj, oblutkom kamenom pokaldrmljenoj avliji, rastavljene visokim zidom.

Oko cijele kuće podignut je visok zid, a gdje je potrebno, udari se po zidu još i kalkan (štit) od dasaka, da se tako spriječi svaki pogled nepozvanom oku. Posebna “sokačna“ vrata vode iz ženske avlije, a “muška“ vrata iz muške avlije na sokak. Kroz srednja vrata prolazi se iz jedne avlije u drugu, a kroz “kon-šipke“ (vrata na jedno krilo) izlazi se u bašču ili u komšijsku avliju. Kraj uličnih, a i drugih vrata nalazi se u zidu malen izbočen prozorčić (kapidžik) s mušepcima (rešetkama) za gledanje.

Kraj toga kapidžika odigravaju se ljubavne idile za ašikovanje. Djevojka razgovara s momkom kroz taj kapidžik, a on stoji na sokaku. Po avlijama između kamenja, posijano je razno cvijeće, osobito u avliji pred haremlukom, usred koje je mali rondel zasađen ružicama, karanfilima, minevšama, lalama, šembojima i dakako i rutom itd. Kuću obavija vinova loza, koja čitavom koloritu dodaje mnogo svježine. Ovo je tipični oblik kuće, koji se gotovo svuda ponavlja, pa se samo tu i tamo prema različitosti klime i mjesta ponešto preudesi.

Muslimanska se kuća po gradovima, a donekle i po selima gotovo uvijek gradi na jedan kat. Materijal je ćerpić (na suncu sušene cigle od ilovače, u koju se pomiješa nešto pljeve) i drvo. Zidovi su u prizemnom katu obično vrlo masivni i od samog ćerpića s jakim temeljem od kamena. U gornji se boj obično udara “birkatica“ tj. samo jedan red ćerpića u čatmi od drvenih greda. Krov je redovito drven i to od prostrugane šimle, a po krovu je ćeremit (oluklija opeka). Svi su duvarevi (zidovi) izvana i iznutra okrečeni.

Raspored je u većih i u najvišem dijelu stojnih (haremluka) kuća ovaj: U sredini je u prizemnom i u prvom katu veliki prostran hodnik (“hajat“ u prizemlju, “divanhana“ u prvom katu), a desno i lijevo se redaju različne prostorije. S hajata, koji je obično malo odignut od zemlje i popođen, ulazi se u halvate i halvatiće, koji su opet za jedan ili dva basamaka na više od hajata. Halvati su, većim dijelom prostrane sobe s visokim drvenim šišetom (stropom), a prema veličini sobe napravljeni su i prozori. Iz halvata vode redovito manja vratašca u halvatić, sobicu za žensku služinčad (hizmečance).

U prizemnom spratu se obično zimuje.

U gomjem katu, kamo se ulazi uz široke drvene basamake (stube) s trabozanima (ograda) gotovo je isti raspored kao i u prizemlju, samo se tu redaju s desne i s lijeve strane divanhane čardakovi i čardačići s mnogo prozora, sve jedan do drugoga, pa je tu mnogo svjetla i zraka. Tu se ljetuje.

U kućama koje su skroz masivno zidane i gdje je kuća po strani, načinjene su magaze mjesto halvata u prizemlju, a halvati su u tom slučaju u prvom boju. Magaze su obično sigurne od vatre, ali nijesu na svod građene, već je strop dobro nabijen zemljom ilovačom izmiješanom krečom (vapnom), a nose ga masivne grede poduprte debelim drvenim stupovima. Na takovim su magazama gvozdena vrata i gvozdeni kapci na malenim prozorima. Kad bukne vatra, sve se snese u magazu, dobro zatvori i kuća se preda svojoj sudbini.

Od velike je vrijednosti kamarija u muslimanskoj kući. Prednji dio divanhane (predsoblja u prvom katu) malo se podigne od ostalog dijela i na izvan iznese, a obično svede se ili na polukrug ili na više ćošeta (uglova). Ovaj izbačeni dio kamarije sastoji se sve od samih prozora, zastrtih dakako mušepcima. Ovdje se ljeti najmilije zadržava kućna čeljad; tu se ruča, večera i kava pije, a tu se i poznatiji gosti primaju. Prozori su tako udešeni, da se mogu lako dići i spustiti, pa je ovo najsvjetliji i najzračniji prostor, jer ostale sobe nijesu ni malo prikladne za zračenje. Ispod pendžera u kamariji je minder, zastrt čohom i jastucima.

Treba još spomenuti jedan prostor u kući, obično otraga, a to je kuhinja ili kako muslimani vele mutvak. Uz vanjski zid mutvaka ozidano je i odignuto ognjište od samog ćerpića s nekoliko odžačića (pregradaka) od ćerpića za pojedine tendžere (bakreni i kalajsani lonci s kapcima za kuvanje). Mutvak nije nadkriven, već se dim diže do pod krov i na badžu i ispod strehe izlazi napolje. U mnogim kućama je mutvak sasvim odijeljen od kuće, gdjegod u avliji.

Nužnik (zahod) je u najviše slučajeva odvojen od kuće.

Unutrašnji namještaj sobe vrlo je jednostavan, ali ukusan. Treba znati, da se čitav svagdašnji život odigrava na podu. Nema tu onog pokretnog pokućstva: kreveta, ormara, stolica i stolova, bez kojeg ne možeš ni pomisliti jedne moderne sobe. Sve je to nadoknađeno na jedan poseban i vrlo praktičan način, u skladu s arhitekturom. Prije svega valja spomenuti minder, neku vrstu divana od dasaka, koji se proteže uza zid u vrh halvata ili čardaka, a obično se produljuje još uz obje druge strane zida. Minder je od 10-50 cm visok i nešto manje od jednog metra širok. Gdje minder ne zaprema svu duljinu zida, već je prekinut, tamo je namještena uska izrezbarena škrabija poput uskog visokog sandučića, u koju se meću sitnije stvari, koje se svaki čas treba. Po minderu se pruži slamnjača, koja se zastre makatom od čohe ili otkanim poput ćilima, a pravi se i od svile i bogato zlatom navezu. Da ne bude tvrdo, prostre se po cijeloj duljini mindera, i to po makatu, široko, vunom napunjeno šilte. U ćošetima su posebna manja i deblja šilteta. Duž cijelog mindera i uza škrabije prislone se meki, vunom napunjeni ili slamnati tvrdi jastuci. Jastuci su od čohe, a često i od kadife i svile. Minder nadomješta stolice.

Četvrtu stranu zida prema glavnom minderu uvrh sobe zauzima musanderluk. To je od prilike do jedan metar široka drvena pregrada. Taj prostor po čitavoj svojoj duljini razdijeljen je u nekoliko zasebnih dijelova: dušekluk, banjica, peć i zapećak. Dušekluk je oveći, daskama zakovani, obično do po metra od poda odignuti prostor sa širokim vratima na dva krila. Kako je rečeno, u muslimana (ni u drugih vjera) nije bilo kreveta; njih su nadomještali meki, ispucanom vunom napunjenii dušeci, koje bi sterali jednostavno na pod i tu se ležalo. Kad se ustane, složi se ova posteljina u dušekluk.

Muž i žena leže uvijek obadvoje zajedno u jednoj postelji (dušek na podu), a djeci se namjesti po minderu. Posteljina je inače vrlo raskošna, jer su dušeci i jastuci često od skupocjenih orijentalnih tkanina, a čaršaf i jastuk beze (jastučnice) od domaćeg tankog svilenog beza. Naročito se mnogo trošilo na jorgane (pokrivače), koje su jorgandžije pravili od najskupljih tkanina (brokata, srmadala itd.) ili su bogato zlatom vezeni.

Banjica za ritualna pranja je vrlo malen prostor, od prilike 1 m u kvadrat, a velika vrata su većim dijelom na jedan kanat. Korito je plitko, pločom ili ciglom popođeno ili je od drveta iskopano s dugačkim drvenim olukom, kojim voda otječe kroz duvar. Čitava ta uredba ne dostaje doduše, da se čovjek valjano okupa, jer polijevajući iz ibrika po tijelu, može se zapravo saplakati.

Uz banjicu je peć od gline s pozderom pomiješana sa mnogo ilovastih lončića (u starinskih peći 80-120 komada) prevučenih zelenom ili smeđom glazurom. S banjične strane uzidan je u peć veliki bakreni i kalajsani pešnjak za grijanje vode. Voda se grabi suskom iz pešnjaka i nalijeva u ibrik. U banjici je hamam-tas s lifom od tankih vlakanaca za ribanje (umjesto spužve) i sapunom. Uz peć su još kojekakvi dolafići ili rafe (pretinci i police), gdje se drže kavenjaci i fildžani.

Kako se vidi, musanderluk je u kućanstvu od velike potrebe i bez njega ne može biti ni jedna muslimanska kuća, pa se radi toga od vajkada mnogo pazilo na njegovu opremu. Podnošci ispod dušekluka su prostije ukrašeni, ali su zato sva vrata, halvatna i čardačna i mala vrata, što vode u halvatić odnosno u čardačić, dušeklučna i banjična vrata i škrabije, slijepi dolafi i dolafići (pretinci), a često i šiše (strop) popunjeni raznolikom mozaik-rezbarijom, naročito izdubenim ružicama sa malim tro-četvero višekutnim pločicama od orahovine. Pojedine pločice ovog “mozaika“ uokvirene su žljebastim letvicama i pokovane klincima veoma širokih plosnatih glava, a kadkada i malim bakrenim i kalajsanim dževdžirićima s isprobijanim ornamentom. Šiljasti lukovi nad arkadnim hodnikom, pred peći i zapećkom, počivaju na ukusno izrađenim konzolama poput stalaktika. Prema gore svršava musanderluk često bogato ukrašenim frizom sa širokom rafom (polica), koja je ukrašena zubastim ćenarom. Rafa se poput galerije pruža unaokolo sobe po ostalim, inače obično praznim zidovima. Po rafi se kiti suđe i druge stvari, koje ne trebaju svaki dan.

Često se vidjaju u praznim budžacima mali dolafići. Da i gole strane zida ne zjaju onako dosadno, umetnu se i ovdje često takozvani slijepi dolafi, dakako ukrašeni kao i ostala okolica. Ćenar (rub) oko prozora također je ukrašen rezbarijama. Da prozori budu što šareniji, udare se često raznobojna stakla. Iznad ovih prozora smješteni su katkad manji prozorčići sa šiljastim lukovima, a mjesto običnih okana izrežu se katkad u sadrenoj ploči ili drvetu dakako orijentalni ornamenti, u koje se uture šarolika stakla i čine tim načinom efekt transparenta. Prozori su na ženskim kućama providjeni gustim mušepcima (rešetkama) od tankih, mrežasto sastavljenih šipaka, koji svaki pogled u harem sprečavaju, a iza mušepka sakriveno ženskinje vidi dovoljno kroz rešetke.

Povrh svega je šiše. Ovo je uvijek od drveta i u najviše slučajeva, pa i u najsiromašnijoj kući, ma koliko toliko iskićeno. U bogatijim kućama konstrukcija šišeta svojom krasotom upravo zadivljuje. Naročito je orta (sredina, rozeta) bogato ukrašena raznolikim rezbarijama i motivima, a i ostala okolica ne zaostaje mnogo iza orte. Na orti se često ponavljaju isti motivi kao na vratima i dolafima, a vrlo se rado uz to prikazuju motivi poput zvijezda, muhri Sulejman (Salamonovo slovo) itd., izrađeni od tankih prikovanih šipaka, te čine neku vrstu reljefa ili su u dasku ukopani. Na sredini orte je velika jabuka od bakra i pozlaćena, ili je od drveta izrezana. Na stotine raznih figura, četvorina ili trokuta od tankih šćapića popunjavaju ostalu okolinu šišeta. Cijelo šiše nije uvijek ravno, već kao da je jedan dio složen u drugi poput kaseta. Da efekt bude veći, boj ili bi često udubine po šišetu, vratima i ostaloj okolici raznim bojama.

Arhitektura ove cijele drvenine u muslimanskoj kući vrlo je jednostavna, ali skladna i vanredno dekorativna. Tu je uspjelo prilagoditi oblike tradicijalnom načinu muslimanskog života i stvoriti osobiti dekorativni slog, koji svakome godi. U tome je opet naš majstor pravi umjetnik i arhitekt da mu nema para. On se znao onako individualno uživiti u svaki detalj i stvorio je neku zasebnu sa svojom originalnošću vrlo zanimljivu dekorativnu umjetnost tako, da bi mogli punim pravom govoriti o bosanskoj umjetnosti i bosanskom stilu, ma da uzorci potječu s istoka.

U muškoj avliji nalazi se “selamluk“, muški odjel, zatim ahar (staja), drvarnica itd. Selamluk je puno manji od haremluka, u njemu je i drugi raspored. Osim jedne ili dvije veće sobe za primanje gosti i jedne manje sobe “kahvodžaka“ za sluge, gdje se ujedno i kahva peče, rijetko gdje ima više prostorija, jer domaćin i ostala muška kućna čeljad spavaju i jedu u ženskim kućama. U muške kuće može uljeći i stranac bez ikakvog prijavljivanja. Ako nema baškaluka tj. posebnih prostorija za muškarce, mora stranac uvijek pokucati prije na vrata i čekati, dok netko izađe i uvede ga u jednu sobu u ženskim kućama. Kad je samo jedna soba u kući, ženskinje se gdje bilo sklone, u mutvak ili ode kojoj bližoj koni, dok stranac ode. Osim ukućana smiju u haremluk ulaziti samo još bliži rođaci, i to bez ikakva prijavljivanja; nitko naime ne dolazi u nevrijeme, jer ženskinje, čim ustane, obuče se brzo i odmah sve uredi: digne dušeke i složi, jorgane u dušekluk, pomete odaju, te je sve još prije nego što se i svane, u najvećem redu. Ma kako rano došao, zateći ćeš sve pospremljeno, kahvenjake pristavljene uz vatru u peći ili na mangali, oko koje zasjedne čeljad i kavelenišu. Muslimani vrlo rano liježu, a još ranije ustaju i čim počne svitati, muškinje se razilazi svaki za svojim poslom, a ženskadija radi i sprema u kući.

U muslimanskoj kući, osobito u ženskim prostorijama, vlada upravo uzorna čistoća i red. U odaje (sobe) ne ulazi se u obući, da se ne bi unijelo prašine i blata. Obuća se izuje na pervazu (trotoar) pred hajatom, pa se po kući ide bosonogo ili u čarapama i mestvama. Podovi i sva drvenina, dapače kaldrma u avliji pred kućom, pere se vrlo često, pa se sve žuti kao dukat i sja. U proljeće i jesen sva se kuća iz temelja opere i očisti: duvarevi ošerbete (okreče), podovi i ostala drvenina sitnim kumom (pijeskom) okumaju, ćilimi istresu i izlupaju, sve odvari u lukšiji i obično kalajše itd. Suđe (čaše, sahani, tepsije, demirlije, tendžere za kuhanje, džugumi i ibrici), je većim dijelom od bakra i kalajsano i obično lijepo gravirano.

 

Izvor: Vejsil Ćurćić, “Uglednija muslimanska kuća u Sarajevu“, Narodna starina, Vol. 6, No. 14, Josip Matasović (Hrvatski državni arhiv), Zagreb, prosinac 1927, str. 79-92.

Ocijeni
(3 glasova)
Čitano 562 puta

Magazin Ašk