petak, 25 Maj 2018 12:31

Zeleni zidovi


Zeleni zidovi su relativno novo oblikovno rješenje, koje zbog svoje atraktivnosti i ekoloških trendova nalazi sve brojniju primjenu u arhitektonskoj praksi.

Treba napomenuti da ovdje ne spadaju primjeri zgrada čiji su zidovi obrasli u puzavice i slično bilje, a koje se nekontrolirano i divlje širi po fasadi, ulazi u konstrukciju i oštećuje je. Takvi primjeri su češće posljedica nemara nego želje za kvalitetom.

Današnje znanje i tehnologija omogućuju jednake i bolje efekte bez negativnih posljedica. Zeleni zidovi imaju planirano uzgojenu vegetaciju, odvojenu od konstruktivnog dijela koji je zaštićen od mogućeg destruktivnog utjecaja biljaka.

Na svjetskom tržištu postoji već pristojan broj firmi koje se ili bave izvedbom zelenih zidova ili proizvode gotove sisteme za njihovu izvedbu. Osim gotovih rješenja, uz poštivanje nekoliko osnovnih pravila zelene je zidove moguće izvesti uz vrlo male troškove i ponešto vlastitog truda. Stoga je za očekivati da ćemo uz edukaciju i popularizaciju zelene zidove viđati sve češće.

Najveća zasluga za promociju zelenih zidova pripada francuskom botaničaru Patrick Blanc-u, koji već tridesetak godina dizajnira i izvodi zelene zidove po cijelom svijetu, dokazujući da ekološka svijest i stručni pristup nemaju kreativnih granica.

Karakteristike

Prednosti biljaka i prirodnog okoliša su svima poznate, pa tako i zeleni zidovi imaju nekoliko bitnih utjecaja na klimu u zgradama i prostorima:

  • doprinose proizvodnji kisika
  • smanjuju količinu ugljičnog dioksida, prašine i ostalog zagađenja u zraku
  • smanjuju buku
  • stvaraju zdraviju klimu i smanjuje efekt „bolesnih zgrada”
  • ljeti hlade prostor, a zimi ga griju
  • imaju psihološki utjecaj – smanjuju stres i povećavaju produktivnost.

Iako predstavljaju vrlo atraktivno rješenje, zeleni zidovi imaju i svoje zahtjeve kako bi uspjeli u neuobičajenom okruženju.

Osnovni zahtjev koji zeleni zidovi postavljaju jest navodnjavanje. Kako zbog vertikalnog prostiranja nije moguće osigurati prirodnu opskrbu vodom, svi zeleni zidovi moraju imati izveden sistem navodnjavanja. Moguće su izvedbe navodnjavanja sistemom kapanja, kao i sve rašireniji hidroponski uzgoj. Kod vanjske primjene u krajevima gdje može doći do smrzavanja sistemi za navodnjavanje moraju biti projektirani tako da je omogućeno njihovo pražnjenje. U tom slučaju nije moguće primjeniti hidroponski sistem uzgoja.

Kod planiranja i izvođenja zelenog zida je potrebno odvojiti „zelenu” konstrukciju od zida na kojem se nalazi, kako ne bi došlo do oštećenja od korjenja ili vlage. To ujedno pomaže prozračivanju korjenja biljaka i pospješuje njihov rast.

Bitan faktor za opstanak biljaka i trajnost cijele konstrukcije ima hranjivi medij na kojem biljke rastu. Stoga je potrebno spriječiti ili barem umanjiti njegovu eroziju (vodom, vjetrom ili samim korjenjem biljaka), što se čini odabirom ispravnog tipa konstrukcije zelenog zida.

Tipologija

Dvije su osnovne kategorije zelenih zidove: zelene fasade i živući zidovi.

Zelene fasade se sastoje od biljaka penjačica koje imaju korijenje u specijalno za njih napravljenim posudama na zidu, ili jednostavno rastu iz tla. Puze ili se penju po specijalnoj konstrukciji koja je montirana na zid (najčešće mreža od inox užadi i nosača), a koja točno odgovara odabranoj biljnoj vrsti. Potrebno im je više vremena kako bi obuhvatile cijelu planiranu površinu, ali imaju jednostavnije održavanje i zalijevanje nasada, te nižu cijenu cijelog sistema. Zelene fasade su zapravo tehnički dorađen nasljednik prije spomenutih starih zaraslih pročelja.

Živući zidovi su potpuno suvremeni izum i sastoje se od konstrukcije koja je ovješena na zid i koja sadrži hranjivi medij, biljku i sistem za navodnjavanje (i dohranu). Cijela površina je podijeljena na puno manjih sadnica koje se mogu montirati u već izrasloj fazi i u većim gotovim segmentima. Zato je vrijeme potrebno da cijeli zid poprimi konačan izgled puno kraće, a ponekad i trenutno (ako su segmenti prethodno uzgojeni i tako gotovi montirani).

Živući zidovi imaju tri načina kako na vertikalnoj površini osigurati hranjivi medij u kojem uspjeva vegetacija: sistem sa slobodnim medijem, konstrukcija „hranjivog jastuka” i raster posuda s hranjivim materijalom.

Slobodni medij

Sistemi sa slobodnim medijem se sastoje od posude ili vrećice sa plodnim tlom koja je onda obješena na zid. Posude je potrebno osigurati kako ne bi došlo do otpadanja sa zida. Kod vanjske primjene može doći do pojačane erozije usljed vjetra ili kiše, pa se medij treba relativno često mijenjati ili nadopunjavati (1-2 godine). Stoga takav sistem nije pogodan za zidove veće visine.

Tepih medij

Plodnim „tepihom” se ostvaruje kontinuirani i neprekinuti hranjivi sloj u kojem korjenje biljaka može naći oslonac i hranu. Izvodi se od kokosove, jutene ili umjetne tkanine u više slojeva. S vremenom korjenje biljaka ipak razgradi tkaninu, što dovodi do rasipanja tla i ispadanja samih biljaka. Životni vijek takve konstrukcije je 3-5 godina nakon čega je potrebno zamijeniti cijele dijelove zida, što je dosta skupo i neuredno, a ugrožava i biljke na susjednim poljima. Problem predstavlja i neučinkovitost navodnjavanja, pa je potrebno uvesti recirkulaciju koja dodatno poskupljuje cijelu instalaciju.

Konstruktivni medij

Tu su modularni elementi koji mogu biti proizvedeni u raznim dimenzijama i imati sposobnost akumulacije više ili manje vode, ovisno o vrsti biljaka koje će udomiti. Uglavnom se izvode od plastike ili nehrđajućeg metala, a vješaju se na potkonstrukciju učvršćenu na zid. Konstruktivni mediji imaju duži rok trajanja (10-15 godina), jednostavno i uredno održavanje, jednostavnu izmjenu, a često se isporučuju s već odraslim zelenilom tj. kao gotov proizvod.

Biljke

Odabir biljaka je zadnja stavka koja igra ključnu ulogu u preživljavanju zelenog zida. Zbog osobitosti vertikalnog uzgoja i izloženosti nepovoljnim utjecajima, odabir biljaka mora biti savršeno usklađen s konstrukcijom i podnebljem gdje se primjenjuje. Jedino se na taj način može omogućiti njihovo preživljavanje u neprirodnim uvjetima.

Za pravilan odabir biljaka je svakako preporučljivo angažirati stručnu osobu – pejzažnog arhitekta ili botaničara. Oni raspolažu širokim znanjem o vrstama, karakteristikama, kompatibilnosti i problematici uzgoja brojnih biljnih vrsta, pa će njihova stručnost i kreativnost (u suradnji s arhitektom) osigurati opstanak i puni efekt ovakve konstrukcije.

Primjena

Zeleni zidovi se mogu projektirati kako za interijere, tako i za fasade. U interijeru je sloboda u oblikovanju i odabiru biljnih vrsta puno veća.

Vanjska primjena zbog agresivnih faktora (vjetar, kiša, snijeg, smrzavanje, nepristupačnost za održavanje i dr.) ima više ograničavajućih faktora što uzrokuje suženi izbor biljaka, veće tehničke zahtjeve za konstrukciju i kraći vijek trajanja tj. češće održavanje. Usprkos tome, zeleni zidovi na pročeljima također su izuzetno atraktivne konstrukcije, izvedive i održive u većini klimatskih područja.

Zbog prirodnog svojstva biljaka da filtriraju zrak i normaliziraju vlažnost, zeleni zidovi se mogu koristiti i za poboljšanje kvalitete zraka u prostorijama. Ulazni zrak se tada prirodnim ili prisilnim tokom propušta kroz zeleni zid (biljke i tlo), te tako biva pročišćen i oplemenjen. U praksi se pokazalo da tako tretiran zrak uvelike smanjuje efekt bolesnih zgrada, povećava koncentraciju, radnu sposobnost i općenito čini ugodnijim boravak u zatvorenim prostorima.

 

Izvor: www.arhiteko.hr

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 28 puta
Više iz kategorije: « Sahat-kula

Magazin Ašk