subota, 27 Oktobar 2018 11:11

Selimija u Edirnama

Autor: Amina E. Nouri


Danas Edirne predstavlja ulazni grad u Tursku, u njezinom evropskom dijelu. To je grad poznat po brojnim džamijama od kojih je najpoznatija Selimija, djelo velikog osmanskog graditelja Mimara Sinana.

Ako se kao prvih Sinanovih djela sjetimo Haseki džamije, Silivrikapi Hadim Ibrahim-paša džamije, Edirnekapi Mihrimah sultan džamije i Rustem-paša džamije, koje su se sa originalnim planom poprečno širile na glavnim trgovima pod jednom kupolom, nije neobično što je Selimija oživjela sa centralno zasvođenom strukturom.

Historičari tvrde da je gradnja Selimije započeta 1568. godine, a završena 1575. U njenom kompleksu, opasanom haremskim zidom, smještene su: Kuća učenja (Darul-kura), Kuća razgovora (Darul-hadis) i Kuća mjerenja vremena i osmatranja zvijezda (Muvekithana). Smatra se da je nakon Sinana, s desne strane ulaza, duž prvog harema izgrađen niz dućana zvani arasta. Unutar ovog je drugi harem prislonjen uz džamiju.

Centralna kupola Selimije, vidljiva sa sve četiri strane grada, smještena je na osmougaonoj osnovi sa potpornim prelomljenim lukovima i stubovima te prijelaznim plitkim pandantifima ukrašenim mukarnasima. Na razini lukova, sa četiri potporna luka na uglovima pokrivenim polukupolama, vezana je za kvadratnu osnovu.

Potporni sistem završen centralnom kupolom sačinjen je od osam stubova – slonovih nogu. Na ulaznoj strani su podupirači spretno skriveni nizom lukova sa strana centralnog luka, a mihrab je natkriven polukupolom sa podupiračima u zidovima predmihrabskog zida, što omogućava bočno širenje prostora do pravougaone osnove. Stepenice su smještene unutar ispuštenih bočnih podupirača za galerije za žene i sultane, te je na taj način kao u Šehzadi i Sulejmaniji odvojen prostor za dva džemata.

Šadrvan i vrelo u Selimiji

Ispred centralne strukture džamije sa četiri minareta nalazi se harem ili zatvoreno dvorište sa stubovima, lukovima i plitkim kupolama.

Vjernici koji posjete džamiju, primijetit će harmoniju svodova sa izvanrednom kupolom i mihrabom, visokim lukovima, polukupolama i galerijom za žene koju nose nježni stubovi. Oni koji žele naći mjesto u safu imaju preglednost beskrajnog prostora.

Sa obje strane mahfila mujezina, smještenog odmah ispod centralne kupole, prostor se širi desno i lijevo. Za razliku od eksterijera koji odiše autoritativnošću i budi u nama strahopoštovanje zbog monumentalnosti, enterijer džamije je raskošan i suptilan. Ispod mahfila mujezina, koji počiva na dvanaest stubova, nalazi se vrelo sa vodom za piće.

Skrušeni vjernici nakon odluke da obave namaz tj. da se pokorno obrate Stvoritelju, ulaze sa pet strana u vanjsko dvorište Selimije. Put dalje vodi do trostranog ulaza u unutrašnje dvorište preko trijema koji je na glavnom ulazu pokriven sa sedam, uz džamijski zid sa pet, a sa strana sa po tri manje kupole. Krov harema je nebo, a centralni element u dvorištu je višeugaoni šadrvan za uzimanje abdesta, simbolika sveprisutnosti vode kao izvora života.

Ostavljajući za sobom ovaj svijet, u monumentalnom zdanju ispod centralne kupole sa vrelom u svom vidokrugu, iskreni vjernik, prožet sviješću o Bogu, iznova postavlja pitanja sebi: Ko sam? Odakle sam? Gdje idem?

Sa bistrinom pitke vode naviru emocije. Najkraći put do Boga je odluka da se krene ka Njemu. U produhovljenom ambijentu džamije jača želja za Izvorom Istine. „Ko spozna sebe, spoznao je Gospodara.“

Skromni Božiji rob Sinan, kako je pisalo na njegovom pečatu, jednom prilikom je rekao: „Biti arhitekt najsloženija je djelatnost, a jedini uvjet za uspjeh je bogobojaznost.“ A o tome koliko se na tom putu trudio i uspio, svjedoče njegova zdanja koja od svog postanka odišu nadnaravnim ozračjem.

Glavni masiv Selimija džamije

Glavni masiv tj. kompletan potporni sistem Selimija džamije ima pet razina:

  • razinu kupole,
  • razinu potpornih lukova ili osmougaonu osnovu,
  • razinu polukupole mihraba i početak kvadratne osnove džamije,
  • razinu kvadratnog sistema džamije, prostora za žene i sultane, početak proširenog pravougaonika i
  • razinu pravougaone osnove džamije.

Prečnik centralne kupole Selimije je 31,50 metara. Prelaz na osmougaonu bazu sa kružnog izgleda centralne kupole je ostvaren mukarnasima, dematerijaliziranom geometrijom, te široko i mirno ukrašenim stalaktitima. Centralna kupola naslonjena na tambur sa 40 prozora, nastavlja se serijalom prozora i lukova pod njima.

Dajući vrijednost mahfilu – prostoru za mujezina, katedri i pultevima za Kur'ane izgrađenim u nisbi sistemu, ciljano se išlo na uzdizanje ljudskog bića u džamiji. Čovjek koji se oslanja samo na Allaha, koji je Njegov halifa i pred Njim se osjeća dužnikom čuvanja i uljepšavanja Zemlje, taj osjećaj uzdignuća u džamiji, doživljava kroz različitost arhitekture i kvalitet svakog pojedinog elementa.

Elementi koji određuju arhitekturu džamije, pored potpornog sistema slonovih nogu koji nose centralnu kupolu, je potpora koju obezbjeđuju četiri munare smještene na četiri strane građevine, koje ujedno nose silu potiska potpornih lukova iznutra.

Sa razine tla na tri strane postoje galerije na stubovima koje daju duboku hladovinu i prazan prostor, a prelomljeni svjetlosni snopovi zadivljujuće prodiru u unutrašnjost. Ova 'igra' svjetla i tame daje posebnu duhovnu vezu između džamijskog tla i prostora za žene.

Jedna od specifičnosti Selimije je centralna kupola i manje kupole i polukupole, kao i kule na ćoškovima presvučene olovom, koje svojim gracioznim izgledom privlače veliku pažnju. Sa bokova predmihrabskog zida, formirane su sofe prema vani tj. trgu ispred škola. Kupole na sobama medrese i više škole, odmarališta, čitaonica, mekteba su sive olovne boje, a kameni zidovi su boje meda.

Među ornamentalne ukrase Selimije može se svrstati i kamen u dvije boje – crvena i boja meda, koji stvara kontrast ogromne građevine i malih prozorčića sa kamenim rozetnama.

Dok je unutrašnjost džamije sa osam mermernih stubova ukrašena vertikalnim kanalićima i polukupolama koji spuštaju pogled odozgo ka dole, četiri munare sa po tri šerefeta, urađene kružnim kanalićima, te isprepletene stalaktitima, uzdižu se ka nebesima.

Vanjsko dvorište džamije, popločano mermerom, ograđeno je kamenim stubićima u nizu, što nije bila dotadašnja praksa. Na njih je stavljeno kalupirano kamenje, koje se uklapa jedno u drugo. Sa ovog zida, vodoravnom linijom pruža se pejzaž Edirnea, a na horizontu pogled na munare i kupole Eski džamije i Uč šerefli džamije.

Lagan cvjetni aranžman prikazan na bijeloj površini svjetlucavim bojama, bronzane baze stubova presvučene zlatom i šareni prozori koji su početak potpora, zajedno čine raznoliku, ali jedinstvenu cjelinu. U ovakvom ambijentu, katedra za predavanja ukrašena ugraviranim biserima te izrezbarena vrata čine najljepši mimber osmanlijskog doba. Među umjetničkim djelima očuvanim iz ovog dalekog doba su i mali komadi ćilima koji svojom ljepotom upotpunjuju ovu izuzetnu građevinu iz XVI vijeka.

Džamija Selimija sa svojim društvenim kompleksom (medresa, bazar, sahat-kula, vanjsko dvorište i knjižnica) je 2011. godine upisana na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Evropi kao „najskladniji izraz osmanske arhitekture“

Literatura:

Babović N. (2005), Mimar Sinan – govor majstora, magistarski rad, Sarajevo, Arhitektonski fakultet

Cansver T. (2005), Mimar Sinan, Istanbul, Albaraka Türk

Izvor: magazin Ašk, broj 15, Dobra knjiga, Sarajevo, decembar 2016, str. 28-31.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 34 puta

Magazin Ašk