nedjelja, 23 Mart 2014 19:27

Esad Bajić: Sjena jednog Taiba


U BAJIĆEVOM AZILU – Sevret Mehmedćehajić

Sjena jednog Taiba  je posve čitljiva priča. Ona je skromnih namjera, jer skromno pretendira na to da bude samo ispričana, a dalekih dometa, jer ostavlja utisak na čitaoca i drži ga u potrebnom stanju radoznalosti prema njezinu toku.

Na samome početku ovog kazivanja, glavnoga lika nalazimo u bezimenom sarajevskom kafiću, kako, kao i svi oni koji inače idu u kafiće, – sjedi. Kao da je u nekome svom odunluku. Početak obećava fabulu nekoga popularnog roto romana: kratka kahva, cigareta, pogledi odmjeravanja izmijenjeni s usamljenom konobaricom… Taib (pokajnik) u kafiću susreće Azru (djevicu). Simbolika toga susreta je jedan od stožernih motiva romana: glavni lik je u stalnoj svojevrsnoj katarzi i samopropitivanju, makar ga, iz sasma ljudske perspektive, i ne vidimo kao naročita griješnika, i u stalnome je dozivanju nevinosti, makar nam i nije najjasnije gdje ju je to izgubio, jer ga vazda zatičemo u „čistim“ i neiskvarenim situacijama. Istovremeno, taj susret je i simbolika životne dobi glavnoga lika: susret s mogućnošću doživljaja plotnog (kojeg priželjkuje), ali i istovremena čežnja za zadržavanjem nevinosti i njezine čistote, koja je na iskušenju. Otuda je ovaj roman i tinejdžerski, ma koliko se otrgavao od toga, zato što njegov glavni lik predstavlja nazor i preko noći uzrelu generaciju golobradih mladića i djevojaka koje je ratno moranje takvima načinilo. Pokajnik, ustvari, traga za nevinošću, koja je ovdje u funkciji mirnoga azila za napaćenu dušu prerano sazrelog ratnika i izmoreno tijelo dječaka. Bezmalo, i roman prođe u tome traganju.

Prvim susretom Taiba i Azre pisac poručuje da se nevinost može pronaći, i to i kao rečeni azil i kao oda ljubavi:

Ono što je svima zajedničko jeste čežnja za tim da budu voljeni i da nekom pripadaju. Sve priče, bajke, mitovi i legende, iskustvo ljudi svih vremena i svih naroda pokazuje da ne postoji ništa ljudima tako potrebno kao što je ljubav.

Od te tačke u romanu, od, dakle, pobjede ljubavi u bračnom udruživanju Taiba i Azre, priča se usložnjava. Bajić je postepeno razvija i proširuje novim i kompleksnijim epizodama, a galerija likova se uvećava. Istovremeno, uza sve digresije koje prate glavni tok radnje, nalazimo i neke unutrašnje „ratove“, koji se uporedo odvijaju sa stvarnim ratom junaka:

Daleko sam od svojih ideala, al’ sam sretan što ih imam i što sam ih usvojio svojim promišljanjem, a ne nečijim nametanjem.

Predanost vlastitim idealima iskušana je i u situaciji:

Ostali borci ustadoše i odvedoše mladića u stranu koreći ga za te riječi, no, on, efendija, osjeti žaoku bola u svom srcu, osjeti žeravicu stvarnosti. Ma koliko on nije govorio ništa što tačno nije, ipak, mladić je u pravu. Učen je da riječ bez djela ne vrijedi.

Borba riječi i djela kod efendije ipak nije bila dugotrajna. Nema tu ni dramatičnosti, kakvu nalazimo, recimo, u borbi identiteta, kao čestom motivu u našoj književnosti. Već sljedećega dana efendija je dobrovoljac, predani kušač slasti borbe za domovinu, vjeru, istinu…, borbe o kojoj je toliko čitao i o kojoj je drugima govorio. Trebalo je samo malo fitilja da se potpali taj žar. Već je u svojoj prvoj pravoj borbi prešao tu liniju i iz nje izašao kao pobjednik – sam u sebi:

Nešto neopisivo kolalo mu je venama, osjećao se lahak, ono nešto što ga je čitav život sputavalo kao da je nestalo iz njega. Dokopavši se ravnijeg terena, poče pucati ispred sebe…

Pisac je ne samo ove unutrašnje borbe prikazao kao dobivene, nego i neke druge. Postupkom vještoga pripovjedača je uveo neke zaplete u romanu, koje bismo za nekoliko stranica haman i zaboravili, da bi nas on iznenadno, ali logično, obradovao happy-endom (slučaj preživljavanja ropstva Šemsudina Šestog).

U storijama u Taibovoj knjizi pratimo živote i sudbine četiriju generacija Azrine porodice, čiji je centralni simbol Šemsin šadrvan s četiri česme. Baš kao što voda iz tih česama izvire i otiče, tako se i životna kolotečina pred čitaocem odmotava, odveć bistro i vidljivo i odveć po jednostavnom receptu – naprosto teče. Tu negdje, u metafori toga toka, naznake su i osnovne ideje ovoga romana: svojim sudbinskim određenjem, život teče, kao voda iz šadrvana.

Taib je vjernik. I Azra je na svoj način vjernica. I komandir koji je počinio grijeh u jedinici. I mnogi drugi likovi. Cijeli roman je, ustvari, iskreno ispovijedanje iskrene i duboke vjere, nebrojeno puta potvrđene krijepošću i borbom protiv neprijatelja u ratu i neznanja u sebi, izvanrednim opisima pobožnosti i žrtve i nade u svemilost Svemilosnog. To je vjera iskrenih, koji su stamena karaktera, koji su na brojnim kušnjama, ali su na kraju obradovani optimizmom, baš kao što su Taib i Azra svojim djetetom. Ovaj roman nije misijski, davetski, niti je pisan s takvom intencijom, ali je izvanredan poziv ka putevima vjere i smirenosti koju ona daruje.

Po svojoj, dakle, strukturi, idejnosti, karakteru glavnih likova i simbolici njihovih sudbina i odnosa, Sjena jednog Taiba je muslimanski roman. Koji nije namijenjen za čitanje samo muslimanima nego i svima drugima koji vole pročitati dobro štivo.

SJENA JEDNOG TAIBA – Mustafa Prljača 

Esad Bajić prihvatio se kompleksnog zadatka: da u jednom širokom vremenskom rasponu od četiri generacije prikaže čitav niz međusobno isprepletenih događaja, koji se na kraju stapaju u divnu ljubav dvoje mladih ljudi – Taiba i Azre. Njih dvoje zapravo su postvarenje neostvarene ljubavi Meše i Fatime iz vremena kad su se smjenjivale dvije velike carevine: Osmanska i Austro-Ugarska, tri generacije prije njih. Ali, roman u osnovi nije ljubavna priča, Bajić pokušava prodrijeti u unutrašnjost događaja, uhvatiti za onu nevidljivu nit – odnosno niti – i ukazati na onu nevidljivu Ruku koja upravlja time, koja u sve njih utkiva mudrost i čini ih svrhovitim.

Roman je slojevit i zahtijeva permanentnu prisutnost duha, pamćenje onog pročitanog. Pisac iz drugog plana ukazuje i na teškoće, izazove, progone i ubistva s kojima su se od najstarijih vremena u svojim životima susretali Božiji poslanici i njihovi neposredni potomci i sljedbenici i, sljedstveno, svi iskreni vjernici do dana današnjeg. Pa ipak, on to ne prikazuje kao tragičan usud tih ljudi, na to da je neprihvatljiva i nesvrsishodna ta njihova muka; on prije želi kazati da to u konačnici donosi divne plodove i biva krunisano pozitivnim rezultatima, nakon uloženih napora i podnesene žrtve. Žeđ kojom su bili kažnjeni članovi Poslanikove porodice na Kerbeli – u tom možda i najtragičnijem događaju u ranom periodu islama – prije nego su bili smaknuti, rezultirala je, naprimjer, zaživljavanjem tradicije kod muslimana da se pored puta grade javne česme/sebilji, u znak sjećanja na tu njihovu žeđ, koje grade i neki junaci u romanu, dok se imenima koja su odabrana: Jakub, Jusuf, Mustafa, Omer…, održava uspomena na simbole onog najuzvišenijeg s čime su se ljudi susreli u svojoj povijesti i što su iskusili u svom duhovnom i moralnom uzdizanju – na živu, objavljenu vjeru, koja je neumorno podsjećala čovjeka da iza svih događaja stoji nevidljiva i moćna Ruka koja ih pokreće i upravlja kuda želi.

Treći sloj romana otkriva tragične posljedice bošnjačkog odstupanja od duhovnih istina koje su preuzeli od baštinika vjerovjesničkih učenja i koje su u svoj duh upili poput majčina mlijeka. Ali, Bajić ni tu nije pesimističan – kroz nekoliko portretiranih likova i situacija on ukazuje kako na određene deformacije i plitkost u poimanju objavljenih istina, tako i na duboku mudrost i pritajenu snagu tog duha, koji se najsnažnije ispoljava upravo onda kada je i potreba za njim najveća.

Konačno, u četvrtom planu romana je herojska borba tog naroda u zadnjem, najsnažnijem i najopakijem nasrtaju na njega na kraju dvadesetog stoljeća – uspomena na to nastavlja se čuvati kroz obnovljena imena jedne izvanredne petorke u sinovima šestog, pridruženog člana, koji umire u stranoj zemlji a čiji potomci nastavljaju živjeti u mjestu njegova rođenja.
Roman je pisan lahkim i pitkim jezikom, moglo bi se kazati i „mladalačkim“. Kratki i efektni dijalozi, emocijama nabijeni događaji, dramatični obrti i sitni, usputni detalji podaruju mu uzbudljivost i čitaoca drže dokraja vezanog za njega. Bajić se u nekim pasažima uzdiže na iznimno visok nivo kao pisac i uspijeva postići kvalitet stila kojim se odlikuje samo istinska literatura. Budući da se radi o mladom autoru opravdano se može očekivati da će njegovo pero ispisati još vrijednih knjiga, na radost čitalaca.

Izvor: Esad Bajić, Sjena jednog taiba, Fondacija „Baština duhovnosti“ Mostar, Mostar, 2011., str. 222-226.

Ocijeni
(2 glasova)
Čitano 4393 puta

Magazin Ašk