četvrtak, 12 Juni 2014 10:00

Tajna bosanskog štapa - Enes Ratkušić


Po formi i sadržaju Enes Ratkušić je bosanskohercegovačkoj književnosti podario neobičan roman, naslovljen Tajna bosanskog štapa. Sam naslov nas tjera da pomislimo na poznato predanje o štapu bosanskih didova koje se od svoga nastanka, kroz historiju, zbog korijenskog prisustva vjerske tradicije, koja afirmira princip odgovornosti spram riječi, nije smjelo suštinski mijenjati u svome sadržaju za razliku od legendi, koje su oduvijek bile podložne inovacijama. Ratkušić je smiono iskoristio ovo predanje i razvijajući ga u svome romanu.

Maštoviti razvoj ovog predanja Ratkušić je vješto i uvjerljivo dramaturški “skenirao” u našu nedavnu prošlost – agresiju na Bosnu i Hercegovinu i vrijeme poslije nje. Vjerovatno ni mnogi čitaoci ovog romana nisu mogli ni pomisliti da bi mogli razmišljati o našoj neposrednoj, ratnoj prošlosti na ovakav način. Dakle, riječ je o vremenu koje nam je veoma blisko i onome što se u njemu tragično događalo, ne samo u našoj zemlji, već i u svijetu – nečemu što nas, okupiranih preživljavanjem pod kišom granata i metaka, bez vode, hrane i struje, nije moglo spoznajno doticati…

Preko štapa bosanskih didova autor romaneskno prolazi kroz našu prošlost da bi se najduže zadržao u našoj “ okupiranoj stvarnosti”, ali tako da sve unutar samog romana sadržajno ima svoj historijski kontinuitet, izmaštan iznijansiranim likovima i dinamičnom radnjom. I sve je razgranato, posljedično i uzročno uvezano u jednu cjelinu koja diše jednim plućima, idući svome kraju… Plućima bosanskog štapa.

Predanje o štapu naših didova Ratkušić je razvio u cjelovit roman, pokazujući ilustrativno i kroz dijaloge i onu drugu stranu – duhovnu, koju veže za opstanak Bosne. Prema autoru romana, svi vijekovni napadi na Bosnu, od njenog postanka, vrtjeli su se oko očuvanja i neočuvanja ovog nesvakidašnjeg relikta, ali ne u smislu njegove materijalnosti jer štap, kako to autor slikovito kaže „izvan bogobojazne ruke predstavlja najobičniji komad manje ili više lijepo oblikovanog drveta“. Sva zbivanja vezana za taj simbol dotojanstva produžio je do današnjeg vremena, pa ih na neki način umnogome aktualizirao, objašnjavajući niti koje ih historijski povezuju.

Imali smo prilike vidjeti da je na stećcima i najstarijim nišanima uslikan štap. On je u ovom kontekstu znak duhovnog znanja i oslanjanja na duhovnog predvodnika, kada je u rukama duhovnog učitelja. Iz današnjeg uklona rekli bismo da dobra vladavina naprosto podrazumjeva duhovnog predvodnika, u čijim rukama štap podrazumjeva snažnu, eshatološki utemeljenu odgovornost, kao najbolju garanciju funkcioniranja zajednice prema Božijim Istinama i Pravdi. Sile mraka i zla su baš zato ubijeđenje da je njegov nestanak , gubitak veze sa tim simbolom dostojanstva, najpodesniji način za potiskivanje Istine i Pravde.

Upravo to nastojanje pronalaska i uklanjanja bosanskog štapa, ta vječita trka za njim motivirana mržnjom prema Bosni kao kosmičkoj, bolje rečeno Božanskoj slici svijeta, okosnica je romana. Ratkušić vješto ispreda zaplet, jer treba biti brz da bi se došlo do štapa. Brzi su i oni koji hoće da se domognu štapa, ali i Bosanci odlučni da ga sačuvaju, sklone na sigurno mjesto, uvjereni da im je spas do Sudnjega dana upravo u toj odlučnosti. Dakle, kao da Ratkušić u svom romanu kaže “Bosnu ne mogu uništiti oni koji s brada gađaju njene gradove, ni sile zla, ti krojači političkih sudbina. Oni sami postaju svijesni da je njihova misija neostvariva ne pronađu li i ne unište li štap bosanskih didova, koji naši duhovi velikani čuvaju još iz vremena kada su ga onih 40 muslimana iz Bosne donijeli iz Mekke”.

Iz ovog vidimo da iz štapa znakovito proističe nasljedstvo u predvođenju ljudima. Ovo je nauk i njemu se treba potčinjavati, pogotovo u ratnim vremenima, ako se hoće očekivati duhovna pomoć i zaštita. Onaj kome je ukazana takva čast u potpunosti slijedi Božiji odluku prema kojoj je čovjek namjesnik na zemlji. Štapove u svojim rukama imali su didovi i gosti Crkve bosanske i šejhovi bosanskih sufijskih tarikata. Podsjećanja radi, posljednji did Crkve bosanske predao je didovski štap šejhu mevlevijskog tarikata i to na Hodidjedu, nedaleko od Sarajeva. Štap je čuvan pet stoljeća u tekiji na Bendbaši, a „iščezao“ kada je srušena. Njegova nedostupnost većini postaje skrivena tajna, kao i romanopiscu Ratkušiću, ali ne i nepostojanje duhovnog vodstva. Upravo ta nedoumica “gdje je štap?” jeste podsticaj na kojem autor dinamizira radnju romana.

Roman Enesa Ratkušića završava se tako što predstavnici sve tri vjerske tradicije zajedno čekaju “neznanca”, junaka romana Mustafu, koji pronalazi i spašava bosanski štap… Šta reći, osim jedno: Ovaj roman treba imati svoje čitaoce, kao što čitaoci trebaju imati ovaj roman.

 

Izvor: Mirsad Sinanović / www.behar.hr

Ocijeni
(4 glasova)
Čitano 3820 puta

Magazin Ašk