nedjelja, 20 Juli 2014 17:08

Mama, ovdje ima svjetla


Knjiga Mirvete Mrkalj-Durben “Mama, ovdje ima svjetla”, u izdanju Bosanske riječi Tuzla, izašla je sredinom ovog mjeseca, a povodom 300 dženaza civilnih žrtava u Prijedoru 20.07.2014. Promocija je održana u Hambarinama, Biblioteka “Humano Brdo”, 17.07.2104. u 18:00 sati.

O knjizi su rekli:

Autor uglavnom kroz autobiografsko kazivanje na potresan način svjedoči jedan djelić ratnih strahota, stradanja, teških sudbina i ratnih zločina koje su prouzrokovale i počinile vojne i policijske snage bosanskih Srba u jednom malom bosanskom selu Bišćani pored grada Prijedora u sjeverozapadnoj Bosni. Iako živi daleko od svog rodnog kraja i čitavu jednu deceniju ne dolazi u njega, iako je započeo novi život, autor ne može pobjeći od sebe i svoje prošlosti. Sretno djetinjstvo, mladost, radovanje, život prije rata, prekinuti snovi i maštanja ne puštaju ga da sve zaboravi i nastavi živjeti normalnim životom. Da šuti izgledalo bi mu kao da je svojom rukom ubio svoje najmilije, svoje komšije, svoje školske drugove i radne kolege, svih 260 civilnih žrtava rata iz rodnih Bišćana i 3176 na zvjerski način ubijenih Prijedorčana nesrpske nacionalnosti. Svjestan da vrijeme brzo prolazi i sa sobom u zaborav nosi sve ono što ne ostane zapisano i zabilježeno na bilo koji način, autor se ovim zapisom suprostavlja toj prolaznosti i zaboravu. Na taj način ostavlja trag u budućnosti koji će svjedočiti generacijama koje dolaze o životu i smrti, o ljubavi i rastanku, o čežnji za nekim prošlim vremenima, o izgubljenoj sreći, o dobrim ljudima koji više nema, o neljudima koji su počinili stravične zločine.

Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša “Prijedor92”

Međunarodna organizacija za ljudska prava IGFM, koja je 1972. godine osnovana da pomaže progonjenim ljudima u diktatorskim režimima i da štiti ljudska prava, je ponosna da je njen član Mirveta Mrkalj-Durben napisala knjigu o njenim stravičnim doživljajima u Prijedoru. Te strahote koje je teško sebi predstaviti ova knjiga uvjerljivo opisuje. Ja želim da posebno počinioci ovakvih strahota dođu do razuma i napokon prestanu ovo besmisleno ubijanje i mučenje. Neka im Bog podari više miroljubivosti i smisla za pravdu . IGFM se bori za to. Svako ko u živi u slobodi treba da pročita ovu knjigu, da bi mogao shvatiti i cijeniti slobodan život. Ova knjiga je obavezno štivo sviju nas.

Katrin Bornmüller, počasna Predsjednica Međunarodne Organizacije za ljudska Prava, IGFM, Frankfurt

ULOMAK iz knjige „Mama, ovdje ima svjetla“:

Umirem po drugi put. Vidim željezne šipke, frišku krv po cesti i čujem nijemi krik moga voljenog supruga. Sva ova sjećanja sam željela zauvijek izbrisati, ali nikada nisam našla tu tipkicu za brisanje. Ali tu sam sada, da se, iako puna bola, suprotstavim svome neprijatelju. Neku radost što sam u Bišćanima nisam osjetila. Skoro bez svijesti vozim dalje. Strah me spopade kao i prije 10 godina. Mi se približavamo sve više i više jedno drugom. Moja priča i ja. U Bišćanima se radi punom parom. Vidim nepoznata lica. Grupa omladinaca sjedi pred jednom trgovinom. Ja ih ne poznajem. Prije deset godina su bili mala djeca. Stižemo do našeg ognjišta. Svi izlazimo iz auta i stojimo pred hrpom ničega. Naša kuća je minirana. Jedna ploča leži na drugoj, u sredini prašina. Sve podivljalo. Nigdje znaka od onoga što sam ja poznavala. Grmlje i mlada drveća izrasli kao u prašumi. Moja ruža penjačica je podivljala i povila se oko jednog zimzelenog drveta, koje prije nije bilo tu. Od naših mladih voćki ni traga. Moje crvene ruže su podivljale, ali su jake. Gubim dah.

Ništa više nije tu. Samo nebo je još, naoko, isto. Sve što sam htjela da zaboravim je opet tu. Idem oko ove hrpe ničega i tražim nešto. Nešto što je prije bilo naše. Neki predmet ili meni poznat kamen. Ničega više nema. Alfred me grli:
“Eto, sad si to obavila.”

U podrumu pronalazim plastični okvir video kasete i drveni kostur kauča.

“Evo nečega”, reče Alfred i podiže poklopac zdjele za supu.”

Ja se sjećam, naš zadnji obrok. Ništa me ne može više potresti. Sve divlje raste ovdje. Neka šljiva je sama iznikla u sred dnevne sobe. Jasmin i bijele maragarete kite ovu ruševinu u svojim cvjetovima. I suncokret raste na ovoj ruševini, tako lijep da bi se svaki povrtlar njime mogao podičiti. Neki mali hrast je samonikao nedaleko od ove ruševine. Prvi put, nakon 10 godina, osjećam se kao pobjednik gledajući svoju djecu koja su bez povrede preživjela masakar u svom rodnom selu. Poklopac od zdjele za supu još držim u ruci. Naš vjenčani poklon. Bijeli sa plavim šarama.

“Ja hoću da sebi to kući ponesem, sigurno je moj tata iz te zdjele jeo supu”, govori Azra.

Taj poklopac čuvam još i danas.

Prelazim preko ceste. Vidim lokvu krvi. Čujem pucanj kao prije deset godina. Sjedam pred ruševinu škole i jurim kroz prostor i vrijeme. Neka grupa momaka, sa autom švedske registracije, zabavlja se pred školom. Iz auta se čuje glasna muzika koja me u srce pogađa.

“Ne trebaš mi ništa reći svoju prošlost svoje ime,
ako će ti biti lakše zagrli me, zagrli me…”

Plačući idem preko školskog dvorišta prema Zumrinoj kući. Sjedam pred kuću i mislim na čas kada me je Zumra sakrila ispod sećije od jednog ubice:
“Nije ovdje niko. Nisam ja nikakvu ženu vidjela. Možda je ona otišla tim putem tamo prema domu”, govorila je Zumra da meni spasi glavu.

Draga moja Zumro,
Ja znam da si ti u Dženetu, kao što si i zaslužila. Hvala ti za sve. Hvala ti za tvoju posljednju kutiju keksa “Lili” koju si dala mome Mirhadu. Odakle ti kutija “Partner” cigareta, koje si dala mome Mirhadu? I zašto je on svaki dan po jednu pušio, iako nije bio pušač? Hvala ti što si mojoj djeci sutlijaš kuhala kada ja nisam više imala snage za to. Ja te neću zaboraviti nikada. Ja se molim za tebe i za nas, onako kako si me ti naučila.”
Moja djeca trče po školskom dvorištu za loptom koju je Damir izvadio iz auta. Ja vidim onu zadnju igru mojih Bišćanaca 19. 7. 1992. Vidim Mirhadovo sretno lice kada je dao gol. Čujem Elvirov smijeh, vidim ih i čujem još sve. Ja sam još uvijek u julu 1992.
Vozimo kroz Bišćane. Nove kuće, nepoznata lica. Odlazimo na mezarluke. Sada, kada stojim na šehidskim mezarulicima i čitam sva ova imena, tek sada znam da sam sigurno u mom rodnom mjestu, u selu koje sam zvala moj zavičaj.
Vraćamo se. Na rakrsnici prema Rizvanovićima zaustavljamo. Moja Azra poznade da je tu bila moja roditeljska kuća, iako je golo zemljište. Bez kuće, bez ijednog drveta, bez bunara, ljetne kuhinje. Moje prve komšije su nas primijetile i dolaze kod nas.
Komšija Ibro, već jedan starac, pita me da li je to ona mala Azra.
Ibrin sin Fikret je sa mnom išao u školu. Na putu do škole u Hambarinama sam mu u Međaku pisala zadaću. U tom veremenu bi on ispušio jednu cigaretu ukradenu od ćaće i šalio se sa djevojkama iz Ljubije. On je mene zvao “Komšija”. Moj komšija nije preživio ljeto 1992. On živi još samo u mojim sjećanjima.
Gledam Ibru, starog komšiju, i zamišljam kako bi bilo kada bi sada moj tata tu sjedio. Sjedam na golo zemljište, gdje je prije kuća sreće stajala. Čujem naš smijeh. Mamina pita miriše kao da je sada pečena i čeka na nas. Vidim opet more cvijeća i mirišem onaj lipov cvijet medeni. Vidim svoju hukaljku na velikoj vrbi. Sve je nestalo, ali sve je još pred mojim očima. Vidim i čujem čopor bosonoge djece pred Himzinim mlinom. E, koliko nas je bilo! Ne sjećam se da je ovdje ikada bilo tišine, mirnog sata ili minute. Samo iziđi na cestu i nisi više sam. Vidim nas, djecu iz komšiluka, u ljetno predvečerje u Bišćanima. Jedni sjede na Beginim vrljikama, drugi leže pred mlinom i svi mi gledamo na rizvanovačku džamiju i čekamo kada će se upaliti kandilji na munari. Čekamo kada će svjetlo označiti da je jedan ramazanski dan došao kraju i nabrajamo šta je čija mama već skuhala. Mama je počinjala već u podne sa slatkom hranom. Hurmašice su bile svaki dan, a i kompot od šljiva. Ponekad kadaif, sjećam se, jednom se zapalio, jer ga je mama zaboravila u šporetu. A kad se svjetlo na munari upali čuje se: “P l a -n u l i” i mi trčimo prašnjavih nogu bunaru i samo polijevamo vodu po nogama da mama misli da su čiste. Ulijećemo u kuhinju gdje nas čeka pun sto. Nije bilo veće radosti nego sjesti za ovako bogatu trpezu. Mama je počinjala sa surom i malo vode, a ja sam samo čekala kada će na red doći hurmašice. A to je uvijek dugo trajalo. Tek poslije bureka, punjenih paprika i one mamine riže sa šarenim povrćem. Nakon iftara smo išli na teraviju. Ja sam više išla zbog jednog dječaka iz Kadića, sa plavim očima, kojeg danas više nema. Samo je još njegovo ime na jednom šehidskom nišanu.

Mirveta Mrkalj – Durben je rođena 1964. u Bišćanima kod Prijedora. Danas živi u Njemačkoj gdje radi kao tumač i prevodilac. Angažovana je u Službi za migraciju kod Caritas Udruženja Rhein-Mosel-AhreV. Član je Međunarodne Organizacije za ljudska prava u Njemačkoj (IGFM).

 

Izvor: www.behar.hr

Ocijeni
(5 glasova)
Čitano 1600 puta Zadnji put promjenjen nedjelja, 20 Juli 2014 17:11

Magazin Ašk