petak, 05 Decembar 2014 17:04

Čardak nije na nebu a nije ni na zemlji

Ibrahim Kajan


Svi će ti reći da je to kućica svjetla, svjetla znanja, i da lebdi iznad Starog mosta. Čardak – nije na nebu a nije ni na zemlji.

Nad desnom je kapijom, propeta, i ne oslanja se na zemlju. Oblikom je kocke, s četverostrešnim krovom, a cijeli joj je pokrov od sivih-bijelo kamenih ploča. Zidovi su joj tanjušni, tek da postoje, bijeli su i čisti poput dječje nevinosti. Ima šest prozora, po dva na tri zida okrenuta istoku, jugu i zapadu. Četvrti zid prisno dodiruje tvrdu kulu Halebinovku, kao da je srastao s njom, a opet nije, jer kućica je svoja i sama za sebe!

I dok sve ima svoje ime, ta bijela lebdeća kuća iznad mosta – imena nema! Jesu li je možda majstori, prije nego što su pospremili svoje zidarske alate, kao radosno iznenađenje – darovale mudrom Hajrudinu, za rastanak na kraju dobro urađena posla? Da u njoj, poželivši mir srcima ljudi, rastanak bude intimniji i ugodniji? Jer, sve je odisalo – u tom minijaturnom prostoru – prisnom jednostavnošću ljudskog susreta i rastanka. Pod je bio pokriven ćilimom, ispod prozora sećije. Uz četvrti zid – kahve-odžak s kahvenim takumom – džezvama, fildžanima i šećerlucima. U kutu je stupa; kahva je upravo istucana!

Mada ovaj čardak nema nijednu važnu funkciju u sklopu velikog i složenog građevinskog poduhvata, zapažen je onog trena kad je neimar Hajrudin posljednji put bacio pogled na nju. Možda ju je namijenio momcima na noćnoj straži? Ali, ljudi malo što vjeruju… ima ih koji piše da neimar nije čak ni gradnjom diktirao, niti je ikada vidio – gledaj ti to! – svoje dovršeno djelo! A to nije istina… jer je Hivzija Bjelavac pronašao u stambolskoj Bajazitovoj biblioteci neimarov izvještaj s gradilišta u kojem piše „da su radovi na mostu nakratko obustavljeni zbog porasta vodostaja od proljetnih kiša…, da je radnike iz Imotskog teško naučiti da zidaju na luk…, da su dobili olovo iz Venedika…, (te) da je šeher Blagaj (mjesto) gdje stanuje…“

U narodnu je predaju ušla i priča koja potpuno briše Hajrudina, pa je most, biva, načinio stolar Rade, ali da nikako nije mosta završiti mogao – jer sve što bi po danu njegovi argati napravili, noći bi zle vile obrušile i u Neretvu povaljale. A onda mu jedna baba reče kako će posao završiti: „Tribaš ti, Rade, naći momka i đevicu koji se vole, i u most ih uzidati, vilama žrtvu njiovu darovati, pa ćeš ćupriju priko Neretve sagraditi.“ Pa kaže ta priča da je Rade našao dvoje mladih koji su se ljubili, Stoju i Stojana, i u most ih uzidao. Onda je most završiti mogao.

U lebdeći je čardak jednoga dana među danima u godini 1664. svratio i Evliya Çelebi. U svoju je Seyahatnamu zapisao da se zna: Ne bedemu u bastionu grada nalazi se jedan čardak koji gleda u Neretvu. Odatle se vidi kako sa sjeverne strane dolazi rijeka i kako poput Sir-Darje teče u jugoistočnom pravcu. U tome čardaku sastaje se obrazovani svijet Mostara i tu raspravljaju o raznim pitanjima transcendentnog života i šerijatskog prava. To mjesto je pravo odmaralište.

U nju je, prije Evliye, one zime koju je proveo u rođenom Mostaru prije 1595., daleko od Visoke Porte, zalazio i Derviš-paša Bajezidagić. Pričao je tada, zasigurno, svojim intimusima iz djetinjstva, svoje snove ubilježene u knjigu beskrajnih stihova Murad-name, s posvetom Muratu III koji ga je uzdigao u visine prijestolja golemog svijeta. Pričao je o dobu sretne mladosti kad mu je „soko sreće sletio na ruku“; govorio im je o Mostaru – jer su Mostarci uvijek žedni Mostara – i poneki stih bi iz Gazela rekao -

Ko bi mogo opjevati redom
Sve ljepote divnoga Mostara
Zar se čudiš, srce, što ga ljubim
Sa ljubavlju sinovskoga žara?

U čardak je, prije njega, morao svraćati nenadmašni pjesnik Zijai, nesretan jer ga nisu razumjeli, pa se veći dio života – tjeran nepravdama svoga Grada – potucao po svijetu i u njemu, na neznanu mjestu, ostavio svoje kosti zaboravljene godine 1584. On je dobro znao kako je svijet nepravedan i kako sugrađani znaju biti okrutni!

Niko nije mario za stihove moje –
Odseliti iz domovine bilo mi je bolje.

Ovdje su govoreni stihovi pjesnika kojem još niko nije otkrio pravo ime, onoga koji se krio iza pseudonima Medžazi – Metaforični! I prije njegove smrti u Mostaru 1610., opisivali su ga „mračnim i čudnim pjesnikom“. Ipak, njegovi stihovi i nakon više od četiri stotine godine – sjaje strašću ljepote i opijenošću ljepotom:

Most mostarski zašto ima grbu na sred stasa svoga,
Zar se i on, jadan, zaljubio u djevojku srca kamenoga?
To što jedno oko ima zar je mostu tom mahana?
Jednookost u svijetu je zaljubljenom propisana.
- – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – -
Mir i spokoj čitav svijet je pronašao u tom daru;
Sačuvaj ga zlih očiju svojim dobrom, Gospodaru!
Most je ovaj tek paslika onog mosta, o Medžazi;
Prelazeć’ ga pazi dobro kako svojim putem gaziš.

Bijela kocka čardaka bijeli se u gustoj ljubičastoj noći. Ko zna šta rade dobri duhovi u njoj kad se smiri ponoćni sat? Ispisuju li, šapućući živima, sudbinu ljudi?

Ujutro će opet ispod uzdignute, svemirske kućice nad Hajrudinovim mostom, poteći rijeke ljudi sa Istoka i Zapada, sa Sjevera i Juga, onih koji lutaju po svijetu i traže ljepotu drugih ljudi; zastat će, znajući da su na pravom mjestu!

(Iz knjige Grad velike svjetlosti: Mostarske vedute autora Ibrahima Kajana / www.behar.hr)

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 1963 puta

Magazin Ašk