utorak, 03 Mart 2015 10:46

Sredina i vrijeme nastanka sevdalinke

Autor: dr. Munib Maglajlić


Okolnosti pod kojima je nastala ljubavna pjesma poznata pod nazivom sevdalinka ostvarile su se prodorom istočnjačke islamske kulture na Slavenski Jug, prodorom čiju je trajnost omogućio onaj dio stanovništva srednjovjekovne Bosne koji je prihvatio islam. Svakoliki život bosanskohercegovačkih gradskih sredina, nastalih po osmanskim osvajanjima na Balkanu, doveo je do stvaranja sevdalinke.

Postavši važnom graničnom pokrajinom velikog Osmanskog Carstva, Bosna je baštinila raznolike oblike istočnkačke kulture življenja, što je postalo osobite vidljivo u načinu podizanja gradova, koji su – u skladu sa istočnjačkim kultom vode i zelenila – počeli nicati na pitomijim i za život ugodnijim prostorima, za razliku od srednjovjekovnih utvrđenih gradina što su, u svrhu lakše odbrane, zidane na nepristupačnim i teško osvojivim mjestima. Ljepota i živopisnost bosanskih i hercegovačkih gradova – o čemu su ostavili brojna svjedočanstva putopisci koji su u osmanskom razdoblju prošli ovim krajevima – obznanjeni su bili i samim imenima nekih od njih: današnje Sarajevo, srednovjekovna Vrhbosna, rano je prozvano 'bijelo' i 'cvjetno', zasluživši naziv Saraj-Bosna, tj. 'dvorac Bosne', a ljepota mu je uspoređivana sa ljepotom Jedrena i Carigrada; živopisni je Prusac dobio ime Akhisar, tj. 'bijeli, utvrđeni grad' itd. Potaknut islamskim vjerskim propisima, u bosanskim je gradovima razvijen kult žive vode pa su obilno građeni vodovodi i česme, bunari i šadrvani, odnosno podizani hamami. Bogatije kuće imale su vlastite česme, a kroz avlije su tekle vode, čineći ovaj ambijent izuzetno privlačnim za boravak i življenje. Naglašenu ljubav za živu vodu pratila je naklonost za zelenilo općenito, za cvijeće osobito, što brojne sevdalinke ubjedljivo posvjedočuju simbolikom cvijeća u bogatoj lepezi značenja.

Stroga izdvojenost žene, koju je zahtijevao islamski moral, odrazila se u muslimanskoj gradskoj sredini i na kulturu stanovanja, koja se dijelom prenijela na cjelokupno gradsko stanovništvo: imućnije kuće imale su odvojene muške i ženske odaje ili čak zasebne zgrade, selamluke i haremluke te muške i ženske avlije, ograđene visokim zidovima ili tarabama, s ciljem da se ženska lica zaštite od pogleda izvan, ali također i da se sakriju, u posve uskom sloju stanovništva, u djevojačkoj dobi, i od vlastitih rođaka, odraslijih muškaraca. Umjerenija izdvojenost djevojaka, provođena u većem dijelu gradskog stanovništva, vodila je stvaranju posebnog oblika ljubavnog susretanja, ašikovanja, postupnog ljubavnog upoznavanja, sa pouzdano utvrđenim pravilima ljubavnih očitovanja, prema kojima su se prilično određeno znali mjesto, vrijeme i okolnosti pod kojima su se slobodno smjeli sastajati mladići i djevojke: najčešće petkom, poslije podne, ali i drugima danima i u drugo doba dana, na kapiji ili ašik-pendžeru, gustim drvenim rešetkama, mušepcima prekrivenom prozoru isturenom na sokak. U dane određene za ašikovanje momci su u grupicama šetali sokakom a djevojke su se nalazile na ašik-pendžeru ili su virile kroz otškrinuta avlijska vrata. Jedan od oblika sporazumijevanja u ovom načinu ljubavnog upoznavanja bila je pjesma, sevdalinka, kojom se sa unutrašnje strane mušebaka, odnosno baštenskog ili avlijskog zida i taraba (ženski glas) odgovaralo na izazov pjesmom sa druge strane (muški glas).

Za muškarca svi su putovi bili slobodni i otvoreni: on je silazio u čaršiju, poslom ili u traženju razonode, slobodno uživao u miru kafane ili u živosti i šarenilu hana, mehane. Odlazio u trgovinu do Dubrovnika, Venecije, Soluna ili čak do Stambola i susretao putnike koji su iz dalekih krajeva dolazili. Išao na vojnu i još dalje nego što su ga vodili njegovi trgovački interesi – svuda gdje je za sultana trebalo ratovati – ili se otiskivao na dalek i neizvjestan put svetog hodočašća u Meku i Medinu. Izuzetan je bio pložaj muškarca iz vrha muslimanske društvene piramide, čiji je život, između dvije vojne, bio sasvim okrenut uživanjima, a glavni su mu sadržaji bili lov, teferiči i razni sastanci sa gozbama, gdje je posebno njegovana sevdalinka, pjesma kojom se moglo dati oduška i ushićenju životom, i čežnji ljubavnoj, istočnjački intoniranom osjećanju žali za mladošću, odnosno boli zbog minule ili neuzvraćene ljubavi. Sigurno su već tada postojali profesionalni pjevači sevdalinke, kao što su još tridesetih godina ovog stoljeća postojali poluprofesionalni pjevači junačke pjesme, koji su svoje zaštitnike nalazili među potomcima bosansko-hercegovačkih feudalaca. Običaj držanja profesionalnih pjevača sačuvali su vrlo dugo bosanski feudalci, kao što su sačuvali i običaj lova sa sokolom, čije prizore nalazimo uklesane na stećcima. Lov sa posebno obučenim sokolom, koji je u Evropi odavno iščezao, zajedno sa feudalnim društvima, u Bosni se, u muslimanskom begovskom sloju, zadržao sve do tridesetih godina XX stoljeća.

I kao što je ovaj društveni sloj baštinio neke oblike kulture življenja prenesene iz bosanskog srednjovjekovnog razdoblja, tako se i sevdalinka nastavila na oblike stiha i lirske modele koji su postojali u usmenoj tradiciji stanovništva Bosne i prije prihvatanja islama. U metričkom pogledu vrlo raznovrsna – sevdalinka se pojavljuje čak u šest metričkih varijanti – prenijela je u naše doba rijetke oblike stiha: trinaesterac – Uzeh đugum i maštrafu, pođoh na vodu, jedanaesterac – Ja kakva je Đulbegova kaduna, simetrični, lirski deseterac – Djevojka viče s visoka brda, i nesimetrični 'rjeđi' osmerac – Ja svu noć ležah ne zaspah, dok se najučestaliji stihovi naše narodne pjesme i u sevdalinci najčešće susreću: simetrični osmerac – Put putuje Latif-aga, i nesimetrični 'epski' deseterac – Pošetala Hana Pehlivana.

Malobrojne pjesme zapamtile su trenutak prodora tekovina istočnjačke islamske kulture u bosansku srednjovjekovnu usmenu tradiciju, u kojoj su još postojali jasni tragovi paganstva. U nekim sevdalinkama moguće je razaznati srednjovjekovni oblik zbivanja ili otkriti ostatke vjerovanja u mitološke sile. Stolačka pjesma Poljem se vija Hajdar delija sadrži tipično srednjovjekovne simbole konjanika, perjanice i utvrđenog grada, a čuvena sevdalinka Dvije su se vode zavadile čuva tragove vjerovanja u vodena božanstva.

Gradovi koji su bili važna trgovišta, sa ustanovljenim sajmovima u određeno doba godine, koji su u nekim slučajevima istovremeno predstavljali narodnovjerske svetkovine, sa vrlo šarolikim sastavom prisutnih, i hanovi na raskrsnicama putova, gdje su se susretali putnici, namjernici iz raznih krajeva, bili su mjesta na kojima se ostvarivala vanredno živa razmjena različitih oblika usmene književnosti. Pjevalo se uz čašicu ili bez nje, u putu ili u hanu, nakon napornog putovanja ili uspješno obavljenog trgovačkog posla; pričalo se s ciljem da se skrati zimska noć ili prekrati vrijeme u dugu putu ili u zavijenom hanu, u nemogućnosti da se krene dalje zametenim drumovima ili pređu nabujale vode, koje su odnosile ćuprije. Pjesme o ljepoti djevojaka i žena iz sarajevske, banjalučke, mostarske i drugih sredina, kolale su s kraja na kraj Bosne u vrijeme kada nisu postojali ni željeznica, ni telegraf, ni telefon. Pjesnici sevdalinke u brojnim primjerima opjevali su ljepotu djevojke ili žene, ali ne nepoznate i tajanstvene Gospe – o kojoj su pjevali provansalski trubaduri, brižljivo joj krijući ime – nego posve određene osobe, kojoj iz pjesme saznajemo ne samo ime, nego ponekad i dio grada u kojem je stanovala.

Skučena strogim zakonima patrijarhalnog morala, žena je bila u neravnopravnom položaju u odnosu na muškarca, i bila je potpuno vezana uz kuću i djecu. Sa nastupom djevojaštva pokrivena feredžom, vrstom ženskog pokrivača od crne ili modre čohe, i naročito strogo skrivena do trenutka udaje, žena je u imućnijim slojevima muslimanskog gradskog stanovništva bila sasvim odvojena od muškarca pa se o ljepoti zazivanih ponekad znalo samo prema predaji koja je svoj početak imala u svjedočenju neke druge djevojke ili žene. O ljepoti opjevane tek se slutilo, a nemogućnost da bude viđena činila je skrivenu ljepotu još primamljivijim predmetom pjesnikove mašte. Ali su gizdavost ili ljepota opjevanih mogle biti dostupne pogledu nepoznatih pjesnika, koji su im izricali pohvalu, u slučajevima ako je djevojka potjecala iz društvenog sloja koji nije obavezivao na krajnje strogo skrivanje ženskih lica ili ako je opjevana ljepotica bila porijeklom iz hrišćanske ili kršćanske sredine, u kojima se ženska lica nisu morala skrivati od muških pogleda.

Mnogo je lakše objasniti nastanak sevdalinki čiji su junaci momci koji su se muškom ljepotom ili držanjem izdvajali među svojim vršnjacima. Same skrivene od muških pogleda, djevojke i žene bile su u prilici da osmotre muška lica na sokaku ili atmejdanu, osobito u dane ašikovanja, ili gledajući kroz pežu, gustu koprenu kojom su žene iz muslimanske sredine pokrivale lice u rijetkim prilikama kada su napuštale kuću.

Zbivanja oko ašikovanja: ljubavne veze koje su bivale prekinute neočekivanim rastancima, udajama i ženidbama koje su izazivale iznenađenje okoline i doživljavale komentar u pjesmi, tj. bivale pjesmom zabilježene, često su u sevdalinci zapamćena zajedno sa imenima protagonista, ponekad hroničarski vjerno i podrobno. Zgode nastale na sokacima i česmama, kapidžicima i ašik-pendžerima, ili iznenađujući zapleti i raspleti u ljubavnim zbivanjima, postajale su predmetom pjesama – koje su ujedno bile i dio usmene lokalne hronike – i često doživljavale razne preinake tokom usmenog prenošenja.

I ne samo to. Sevdalinka je zapamtila živopisnost bosansko-hercegovačkih gradova i kasaba i opjevala njihove znamenite dijelove. Pjesme porijeklom iz Sarajeva pronijele su Bosnom glas o ašikovanju, teferičima i kafanama na Bendbaši, Babića bašči i Ilidži, o plemenitosti vode Mošćanice, o širini ravnog i zelenog Atmejdana, o privlačnom šarenilu Baščaršije, o dužini Varoši i strmini Bistrika, o ljepoti bašča na Bjelavama i Vratniku, o vidicima sa Trebevića, o sarajevskim česmama i ćuprijama, o živosti i bogatstvu Ćemaluše, o bekrijskom raju Latinluka, Morića hana i Tašlihana, o izobilju bezistana, o prostranstvu Dženetića avlije i bujnosti Bakarevića bašče...

I tako redom. Sevdalinka je opjevala Banja Luku i njene ravnine, banjalučke teferiče i plahoviti Vrbas, koji je imao snage da izvali i ponese jablan sa obale, a mašta je pjesnikova stvorila sliku kujundžije, od kojeg djevojka traži da joj skuje dragoga iz snova. Mostar, njegovu smaragdnu Neretvu i Karađozbegovu džamiju sa grješnim mujezinima, koji zaboravljaju na Boga, opčinjeni ljepotom; prostranstvo mahale Cernice i širinu obeharalih đul-bašči sa šahin Mevlom ljepojkom, koja odvlači pažnju mujezinima na munari. Tuzlu, njenu zelenu meraju sa džerimdžijom Mujom, i đugumdžiju Alju, koji kuca đugum, misleći na onu koja će sa Jale vodu u njemu nositi. Livno, sa dvorima Firdus-kapetana i gizdavom Hanom Pehlivana. Travnik, zapaljen okom djevojačkim, i livadu pokraj Lašve sa lijepom sekom Atlagića. Gradišku na Savi sa njenim pehlivanima, čiju igru na tenefu, među ostalim, zadržana daha promatraju unuke Cerić-kapetana i 'prelijepa' Borića Begzada. I dalje, sevdalinkom su opjevani: Maglaj, Doboj, Prijedor, Gradačac, Tešanj, Prusac, Jajce, Jezero...

Osim brojnih sevdalinki sa lokalnim obilježjima, koje pjevaju o glasovitim pojedincima i ljubavnim zbivanjima u sredinama većih i manjih bosanskohercegovačkih gradova i kasaba, osnovom ove lirske vrste može se smatrati i manji broj ljubavnih pjesama koje odlikuje naglašena čulnost i posebno ljubavno osjećanje, obilježeno turcizmom sevdah (ljubav, ljubavna čežnja, ljubavni zanos), prema kojemu je ova pjesma zapravo i dobila svoje ime. Za razliku od sevdalinki sa lokalnim obilježjima, koje su spjevane u trećem licu, ove pjesme su lirski monolozi, momački ili djevojački, sa osjećanjem bezizlaza zbog neostvarene ili neuzvraćene ljubavi, nevjerstva, samoće i čekanja, ili su to usklici poletnog osjećanja ljubavne radosti pred ljepotom drage ili dragog, odnosno drhtaji slatkog iščekivanja susreta sa ljubljenim bićem. Ove sevdalinke upečatljivo su izrazile ponor beznađa i ljubavnog očajanja, ali i vilovito ljubavno ushićenje i razdraganosti životnu do koje ostvarenje ljubavi dovodi, pa neke od njih izrastaju u veličanstvene pohvale ljubavi i ljepoti žene.

Sevdalinke koje su u svojoj osnovi lirski monolozi intimnije su prirode od sevdalinki sa lokalnim obilježjima. Momački lirski monolozi pjevani su pod pendžerom drage u noćnoj tišini i osami, ili na posebnim muškim skupovima uz čašicu, akšamlucima, koji su započinjali u sumrak na čardacima, u baščama, na obalama rijeka ili općenito na mjestima odakle se oku pružao ugodan vidik. U tom ugođaju nastale su sevdalinke koje su zbog svog raspusnijeg tona nazivane bekrijskim ili akšamlučkim pjesmama. Djevojački lirski monolozi pjevani su u samotnoj izdvojenosti, na djevojačkim sastancima uz đerđef, tkalački stan ili uz neki drugi oblik ručnog rada. Na većim, otvorenijim i življim porodičnim skupovima, kao što su svadbe ili slavlja povodom povratka sa hadžiluka ili sa vojne, sigurno su, uz općenito vedro intonirane sevdalinke, pjevane one sa lokalnim obilježjima, jer su svojom vedrom i zanimljivom tematikom i zazivanjem sasvim određenih pojedinaca bile mnogo privlačnije od lirskih ispovjednih monologa.

U dugom višestoljetnom životu, u različitim slojevima gradskog stanovništva, stvarana je i pjevana sevdalinka na djevojačkim i momačkim sastancima, u kolu, na sijelima, na svadbama i drugim porodičnim skupovima; u avliji, na bašči, u kuli, na čardaku, u kućnim odajama; na teferiču, u putu, na akšamlucima, u hanu, idući kroz mahalu, jašući na konju, u banji i hamamu, na meraji, u lovu, na gradskim tvrđavama, u zatočeništvu, na vojnim pohodima, pod tuđim nebom. Bez pratnje ili uz pratnju raznih vrsta tambure, žičanog instrumenta istočnjačkog porijekla, od kojih se melodijskom razuđenošću i raznovrsnošću muzičkih karakteristika osobito odlikovao saz, vrsta poveće tambure kod koje je broj žica varirao a penjao se nekad i do broja dvanaest. Vještina kucanja uz saz, koje je njegovano i neovisno od pratnje pjevanju, razvijala se kod darovitih pojedinaca do stupnja umjetnosti. Saz je sa austrougarskom okupacijom postepeno potiskivan harmonikom, koja nije bila primjerena načinu pjevanja sevdalinke, utječujući snagom svoga tona na izmjenu načina pjevanja. Zamjena saza instrumentom kojeg je donijelo novo doba vodila je opadanju pjevačkog umijeća, jer je preglasna pratnja harmonike dovodila pjevača ili pjevačicu u nezavidan položaj. Pratnja sevdalinke sazom, kojom se u izvođenju vrsnih sazlija postizavalo skladno preplitanje instrumentalnog tona sa pjevajućim glasom, harmonikom nikad nije bila dostignuta, iz čega je proisteklo postupno, ali neminovno sužavanje mogućnosti tanahnog melodijskog nijansiranja u pjevanju sevdalinke. Sevdalinka – jedan od najreprezentativnijih žanrova naše usmene književnosti i naše narodne umjetnosti općenito – mogla je nastati kada su istočnjački oblici življenja bili potpunije prihvaćeni u onom dijelu stanovništva Bosne koje je primilo islam, kada su se oblikovale specifične gradske sredine sa svim potrebnim institucijama, kada su se potpuno izgradile gradske četvri, mahale, u kojima su kuće, prema mogućnostima domaćina, imale potrebne prostore: ograđenu avliju sa kapidžikom, bašču sa čardakom, ašik-pendžer i drugo – dakle, kada se život počeo odvijati u onom ambijentu koji čini dobro poznatu pozadinu zbivanja u sevdalinci. To se moglo zbiti pedesetak godina nakon pada Bosne pod osmansku vlast, tj. početkom XVI stoljeća, a kako se u načinu života ništa bitno nije mijenjalo sve do okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, može se smatrati da zlatno doba života sevdalinke traje do ovog datuma. Sevdalinka se tada još uvijek ne gasi, ali se narušava cjelovitost životne podloge iz koje se ova pjesma rađala, jer prodorom zapadnjačke kulture življenja počinju iščezavati neki od oblika života iz kojih je ona nicala, pa se gube i okolnosti u kojima se mogu nesmetano dalje obnavljati. Slijedećim graničnim datumom može se smatrati godina završetka prvog svjetskog rata (1918.), koja je označila nove odnose i korjenite društvene promjene, poslije čega je nepovratno nestalo oblika življenja u kojima se mogu stvarati sevdalinke. Ona je nakon toga prenošena bez mogućnosti da bude značajnije obnavljana.

Sevdalinka – koja je u međuvremenu snažno odjeknula u pisanoj književnosti ovog tla: i u stihu, i u prozi, i u dramskim oblicima – napravila je zatim, posredstvom djelovanja tek osnovanih radio-stanica, velik pohod po čitavoj Jugoslaviji, a tekstovi su joj bezobzirno mijenjani u kafanskim izvođenjima i gramofonskim snimcima, što traje do naših dana. Njena velika popularnost izazvala je pojavu komponovane pjesme po uzoru na sevdalinku, posve sumnjive vrijednosti, koja se u najnovije vrijeme zastrašujućom snagom širi, stihijnim djelovanjem diskografskih kuća i organiziranjem posebnih festivala, obilato prodrijevši i u radio i televizijske programe. Napor da se iz vjerodostojnih zapisa i snimaka sistematski i znalački oživi i zaštiti sevdalinka zavrijedio bi punu pažnju jer se radi o pjesmi koja, i kao muzička tvorevina i kao jezična umjetnina, predstavlja vrhunsku tekovinu naše kulturne baštine.   

 

Izvor: Narodno blago Bošnjaka, izbor iz narodne književnosti, priredio: Dževad Jahić, Izdavačka radionica „Trešnjev bunar“, Moskva, 1995., str. 5-18.  

Ocijeni
(6 glasova)
Čitano 2073 puta

Magazin Ašk