srijeda, 27 Maj 2015 13:05

Džennet i Džehennem u muslimanskim narodnim pjesmama

Autor: Ibrahim Hodžić


Kao što je slučaj kod mnogih naroda, tako je i kod našeg muslimanskog svijeta vjerski (pobožnjački) osjećaj našao odraza i u narodnim spjevovima, pa se u mnogim narodnim pjesmama susrećemo s trenucima i motivima koji nose vjerski biljeg. Otuda se u više pjesama spominju: abdest i namaz (klanjanje), zatim ezan, mujezin, džamija i hodža, Kur'an (češće – „musaf“), ramazan, bajram itd. Naravno da je i misao na zagrobni život morala tu naći mjesta, a posebno spominjanje Dženneta (raja) i Džehennema (pakla). Mislim da je posebno zanimljivo skrenuti pažnju na dvije muslimanske narodne pjesme, čiji je sadržaj gotovo u cijelosti posvećen dženetu, odnosno džehenemu. Zanimljivo je i to, da se u obje te pjesme misao na zagrobni život prenosi, dotičući se džamije.

Pjesma koja je posvećena Džennetu je dobro poznata, i u našem muslimanskom puku veoma raširena, narodna „ilahija“ – „Kad ja pođoh u džamiju“. Narod je zove ilahijom stoga, što se iza svakog stiha, prilikom pjevanja te pjesme, ponavlja refren – la ilahe illalah. Nekada je tu pjesmu znalo napamet gotovo svako naše dijete prije svoje sedme godine. Majke su njome uspavljivale svoju malu djecu, pa je ta pjesma – ilahija služila i kao uspavanka. U zbirci POBOŽNIH PJESAMA u izdanju Rešada Kadića, Sarajevo, 1969. uvrštena je među uspavanke pod rednim brojem XI. Budući da je, kako rekosmo, bila veoma raširena i popularna, to se ona razgranala u više varijanata. Koliko god puta sam je slušao ili čitao na raznim mjestima, varijante (verzije) te pjesme su bile drugačije jedna od druge. Od svih tih varijanti koje sam imao prilike čuti ili pročitati, najduža i najkompletnija je ona što sam je zapamtio i zabilježio od svoje rahmetli majke, a koju evo prenosim:

Kad ja pođoh u džamiju,

Susrete me hazret' Ali,

Đe me srete tu mi reče:

- Ovaj svijet sitan cvijet,

Ovaj svijet bijel' behar.

I behar će opanuti,

I mi ćemo umrijeti –

Svakome će felek doći,

I insanu i hajvanu,

I ptičici u gorici,

I ribici u vodici,

Crnu mravku na kamenku,

I guštjerku pod kamenku,

I crviću na traviću,

Leptiriću na cvjetiću –

I mi ćemo umrijeti,

U kabur se zatvoriti.

U kaburu vrata nema,

Niđe vrata ni penđera,

Ni penđera ni mazgala

Otvori se jedan penđer,

Ugleda se jedna bašča,

U toj bašči tri buljuka:

Jedan buljuk sve hadžije,

Drugi buljuk sve gazije,

Treći buljuk sitna đeca,

Sitna đeca iz mejtefa,

Pod pazuhom sufarice,

U rukama maštrafice,

U maštrafim abuzemzem –

Jedni poje svoje majke,

Jedni poje, jedni stoje;

Koji stoje oni kunu,

Oni kunu svoje majke:

- Bog ubio naše majke,

Što su petkom iglom bole,

Izbole nam maštrafice,

Isteče nam abuzemzem,

Nemamo ih čim napojit' –

Otvori se drugi pendžer,

Ugleda se druga bašča,

Po njoj pasu mnogi bravi,

Mnogi bravi sve kurbani,

Runa su im sva od zlata,

A rogovi od sedefa,

Noge su im od jakuta,

Oči su im od biljura,

Zubi su im od bisera –

Otvori se treći pendžer,

Ugleda se treća bašča,

U toj bašči kevser voda,

Kod nje raste kevser drvo,

Pod njim, sjedi kevser hodža,

I on reže taulleta,

Taulleta za ummeta;

Blago onom kome sreže,

Teško onom kom ne sreže!

Da Bog dao pa da sreže

Mome ocu, mojoj majci

I svim dobrim muminima!

Kada sam 1976. u „Preporodu“ br. 15 od 1. augusta, objavio narodnu pjesmu „San usnila imamova Fata“, jedan naš poznati historičar i publicista mi je skrenuo pažnju na jedinstvenu i, prema tome, značajnu karakteristiku te pjesme, jer se u njoj, mada kratko, ipak živo opisuje pakao (Džehennem), što je valjda jedinstven slučaj u našem narodnom književnom stvaralaštvu („danteovski motiv“). U tome i jest značajna karakteristika te pjesme, tim prije što se svim spjevovima o Miradžu, gdje se opisuje džehennem, znaju autori, iako je taj „danteovski motiv“ (a pravije bi bilo reći – miradžski motiv) najprije nastao u islamskoj kulturnoj predaji. Tu zanimljivu narodnu pjesmu donosimo i ovdje:

San usnila imamova Fata,

Da je bio petak, turski svetac –

Svi su ljudi o'šli u džamiju

I njen babo, Ali efendija,

A kod nje je ključe ostavio,

Od Dženneta i od Džehennema –

Kad otvori od Dženneta vrata

U Džennetu nikog ne poznade!

Kad otvori džehenemska vrata,

Kad tu gore četiri junaka:

Jednom gore ruke do lakata,

Drugom gore noge do koljena,

Trećem gore crne oči vrane,

A četverti po žeravi pliže,

Iz usta mu maven plamen liže!

Kome gore ruke do lakata,

Grlio je mlado nevjenčano.

Kome gore noge do koljena,

On je iš'o varati đevojke;

Kome gore crne oči vrane,

Gledao je žene pod nićahom.

Kom iz usta maven plamen liže,

On je lag'o momke i đevojke!

 

 

Izvor: Islamska misao, časopis za islamistiku, teologiju i vjersku informatiku, broj 1, god. I, Starješinstvo IZ u SRBiH, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, decembar 1978., str. 12.

                                                      

 

Ocijeni
(3 glasova)
Čitano 1590 puta

Magazin Ašk