utorak, 07 Juli 2015 12:42

Poslovično blago kao odraz identiteta jednog naroda

Autori: dr.sc. Zrinka Ćoralić, vanr. prof. i Mersina Šehić, prof.


Sažetak

Poslovice koristimo da bismo potkrijepili svoje stavove i mišljenja. To su kratki mikro tekstovi koji se prenose generacijski i temelje na mudrosti i iskustvu. Svoje pravo značenje dobivaju u životnoj situaciji i u određenom kontekstu, dakle od konteksta zavisi smisao i snaga njihove mudrosti. Poslovice su od davnina bile omiljeno sredstvo govora, pa tako ni u modernom svijetu nisu ništa izgubile od svoje važnosti, naprotiv pokazale su se kao vrlo djelotvorna jezična struktura. Poslovice daju govoru sugestivnost, preciznost, njima se više vjeruje nego običnom iskazu jer se pozivaju na potvrđenu istinu koju ne treba dokazivati. Koriste se u svakodnevnom razgovoru, jeziku novinarstva, političkim govorima, književnim djelima i drugim oblicima komunikacije. Svestranu upotrebu poslovica potpomaže njen poantni karakter, slikovitost, autoritet utemeljen na iskustvu tradicije. Stilogeni potencijal poslovica najčešće se ogleda u upotrebi asonance, aliteracije, rime i upečatljivog, stilski obilježenog redoslijeda riječi, radi lakšeg pamćenja i ostavljanja što boljeg dojma na recipijenta. Neke poslovice rezultat su jezične i kulturne simbioze, promjene sociokulturnih prilika. Međutim, veliki broj poslovičnog blaga je kulturno-specifičan: u njemu su često upotrijebljeni folklorni motivi, slike iz seoskog života, arhaizmi, toponimi ili žargonizmi. Mnoga strana obilježja, bilo da dolaze sa Istoka ili sa Zapada, stopili su se sa domaćim običajima i tradicijama u jedan multikulturalni poslovični fond, po mnogo čemu specifičan kao i njegovi izvorni govornici. Škara (1997) smatra da upoznavanje poslovica pruža mogućnost boljeg razumijevanja kulture i tradicije čije su izraz jer poslovice čuvaju breme kulturnih vrednota koje u jednom kontinuitetu žive sve do danas. Cilj rada je lingvostilistička analiza poslovica koje se odnose na sreću u bosanskom jeziku. Pitanja čovjekove sreće vezana su za najranije početke ljudske misli. Sreća je stalna preokupacija brojnih filozofa, naučnika, teologa, književnika, umjetnika i običnih ljudi. Polazi se od teze da stilogenost proizlazi iz neobičnosti ili niske zastupljenosti jezične jedinice.

Ključne riječi: paremiologija, poslovica, prozodijska obilježja, bosanski jezik

THE PROVERBIAL TREASURE AS A REFLECTION OF ONE NATION'S IDENTITY

Abstract

Proverbs are often used to support attitudes and opinions. Those are short microtexts, passed from generation to generation and based on wisdom and experience. Proverbs gain their true meaning in a life situation and certain context, i. e. their meaning and the strength of their wisdom depend on the context. From the beginnings, proverbs are a favourite mechanism of expression, and they did not lose their importance in the modern world – on the contrary, they proved out to be very efficient linguistic structures. Proverbs offer suggestiveness, precision to our speech. They are more trusted than the regular expression because they denote a verified truth, which does not need to be proven. Proverbs are used in everyday conversation, newspapers, political speeches, literary works and other forms of communication. A versatile use of proverbs is helped by their pertinent character, authority based on the traditional experience, and other characteristics relevant for the way of expressing proverbs. The stylistic potential of proverbs is most often reflected in the use of assonance, alliteration, rhyme, as well as stylistically marked word order, which help proverbs to be memorised easily and to leave a good impression on recipients. Some proverbs in the Bosnian language are a result of linguistic and cultural symbiosis, change of socio-cultural opportunities, etc. However, a great number of proverbial treasure is culture-specific: folklore motives, rural life images, archaic words, toponyms, or jargons are often used. Many foreign characteristics, whether they came from the East or the West, fused in with the local customs and traditions in one multicultural proverbial corpus, which has many specifics just like its native speakers. Škara (1997) believes that becoming familiar with proverbs enables better understanding of a culture and tradition, because they preserve cultural values which continue to live until the present day. The goal of this paper is a linguo stylistic analysis of proverbs which refer to happiness in the Bosnian language. The issue of human happiness is related to the earliest beginnings of human thought. Happiness is a constant preoccupation of numerous thinkers, philosophers, scientists, theologians, writers, artists, as well as common people. The initial hypothesis is that stylistic properties stem from oddity, peculiarity, or low representation of a linguistic unit.

Key words: paremiology, proverb, prosodic markers, Bosnian

Uvod

Zbog naše mogućnosti da lako prepoznamo poslovicu u govoru ili pisanom tekstu, često smo u zabludi da je iste lako opisati i definirati. Međutim, mnogo paremioloških studija (Škara 1997, Mikić/Škara 1992, Ćoralić 2013, Mieder 1993, Matulina 1995, 1996, 2005) u kojima nalazimo veliki broj različitih definicija dokazuje suprotno. Mieder (1993: 20-23) u samo jednoj od svojih knjiga bilježi čak 50 definicija poslovice. Hrvatski opći leksikon (1980) pod pojmom „poslovica“ podrazumijeva „sažetu izreku o nekoj životnoj pojavi, zakonu ili normi, u obliku tvrdnje ili upute“. Škara (1997) poslovicu definira kao govornu i pisanu formu  koja  spada  u  mikrostrukture  i  koja  ima,  između  ostalih,  važnu  didaktičku,  poučnu funkciju u jeziku, a utemeljena je na tradiciji. Poslovica obično uopćava životne pojave, ima relativno ustaljenu površinsku strukturu koju prate specifična prozodijska obilježja, kao što je rima, aliteracijai sl. Koristi se doslovnim i prenesenim načinom izražavanja. Škara (1997) je nakon provedene ankete, ana osnovu najfrekventnijih riječi koje su ispitanici koristili pri pokušaju definisanja i opisivanja poslovice, došla do sljedeće definicije: „Termin narodna poslovica  predstavlja  sažetu,  jezgrovitu,  duhovitu,  oštroumnu,  slikovitu  izreku,  rečenicu, misao, zasnovanu na životnom iskustvu, kojom se izriče poruka, upozorenje, savjet.“

Poslovice se prema porijeklu mogu podijeliti u dvije grupe. Prvu grupu čine poslovice čije porijeklo možemo pratiti u pisanim izvorima, a to su književne poslovice. Drugu grupu čine poslovice koje se prenose uglavnom usmenom tradicijom i koje su potekle iz naroda, dok je  vrijeme njihova nastanka i njihov izvor nejasan. Poslovice se dijele i na nacionalne i internacionalne. Dakako, svaki jezik ima internacionalni fond poslovica, kojim se izražava općeljudsko iskustvo. Međutim, od iznimne je važnosti poznavanje, izučavanje i očuvanje nacionalnih poslovica jer one nose obilježja prostora, vremena, tradicije, kulture i jezika u kojem se upotrebljavaju. Oslikavaju sistem vrijednosti u društvu u trenutku njihova nastanka, ali i svjedoče o tome da su određene vrijednosti konstantne i dugotrajne jer se poslovice zasnovane na tom konceptu održavaju kroz vrijeme i prenose s generacije na generaciju koje ih, najčešće nesvjesno, prihvataju kao tačne i vrijedne i nastavljaju ih upotrebljavati. 

Strukturalne osobitosti poslovica

Veliki broj definicija je očekivan ako imamo na umu da je mnogo obilježja koja treba uzeti u obzir kada se definira poslovica. Gotovo je nemoguće izdvojiti definiciju koja bi bila općevažeća i koja bi obuhvatila sve karakteristike poslovica. Mieder (1993: 9) prozodijska obilježja poslovica dijeli na vanjske i strukturalne markere, i na unutrašnje markere. U vanjske i strukturalne markere ubrajaju se: sažetost, ponavljanje, aliteracija, rima, paralelizmi i elipsa. Rečenica ne mora nužno sadržavati nešto od nabrojanog, ali Mieder (ibid.) ističe da što više poslovičnih markera (tzv. proverbial markers) izjava ima, veće su njene šanse da postane poslovica. Unutrašnji markeri su personifikacija (npr. Nesreća nikad ne dolazi sama), hiperbola (npr. Lakše je proći kroz iglene uši, nego...), paradoks (npr. Bliže crkvi, dalje od boga), metafora (npr. Poklonjenom konju se ne gleda u zube).

Sintaktička struktura poslovica

Poslovice  većinom  odlikuje  sažetost  forme[1] i možemo ih predstaviti u nekoliko strukturalnih formula: kakav X, takav Y (Kakav otac, takav sin), ne sudi X po Y (Ne sudi knjigu po koricama), bez X nema Y (Bez muke nema nauke), bolje X nego Y (Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani), nije X sve što i Y (Nije zlato sve što sja), X je Y (Šutnja je zlato).

Leksička struktura poslovica

Škara (2002) ističe kako su u poslovicama najčešći apstraktni pojmovi jer su prigodniji za izražavanje univerzalno prihvatljivih misli. Česte su tvorbene inovacije (npr. Ako pravda ne pomogne, krivda neće pomoći; Više vrijedi ran-ustajka, neko otac i majka). U korpusu nalazimo primjer leksičke modifikacije: umjesto poslovice Novi dan, nova sreća mnogo se češće čuje Novi dan, nova nafaka, gdje se koristi stilski markiran leksem, turcizam 'nafaka'. Tome u prolog svjedoče i poslovice Bog sreću dijeli, a aščija čorbu i Bog sreću dijeli, a baba kolače (Ć1: 126), gdje su evidentna dva turcizma 'aščija' i 'čorba'. U poslovici Svako je svoje sreće  kovač (Š1: 277)  evidentno  je  odstupanje  od  uobičajenog  reda  riječi, odnosno  ovaj redoslijed riječi je markiran, dok je učestaliji, uobičajeni redoslijed riječi Svako je kovač svoje sreće (NLI: 19). O tome šta je prihvatljivo odlučuje govorna zajednica i ništa ne sprečava postojanje više verzija jedne te iste poslovice. Na govornicima je da odluče na koju će se pozvati u određenom trenutku. Naprimjer, poslovica Kolo sreće vrti se i ide naokolo (Š1: 276) ne odlikuje se sažetošću, rimom i sl. ali njena inačica Kolo sreće se okreće (Ć: 128) se rimuje i stoga lakše pamti pa je učestalija u kolokvijalnom govoru.

Pragmatičnost i polifunkcionalnost poslovica

Poslovice su predmet istraživanja sociologije, lingvistike, psihologije, folklora, a zastupljene  su u književnim djelima, novinskim člancima, televizijskim programima,[2] reklamama, internetskim portalima i forumima, društvenim mrežama, svakodnevnim razgovorima, političkim propagandama,[3] a prema Miederu (1993: 31), čak i u debatama UN-a, gdje služe kao „verbalno oružje protiv kojeg je teško argumentovati“ jer u takvim debatama poslovice poprimaju „ozbiljna značenja“, a zanimljiva je Miederova (ibid.) konstatacija da poslovice i koriste „inteligentne osobe da pojačaju svoje argumente emocijama i začinom tradicionalne mudrosti.“[4] Analiziramo li svakodnevni jezik, primijetit ćemo da poslovice primjenjujemo mnogo više nego što se to nama čini, npr. u svakodnevnom razgovoru često se na postavljeno pitanje odgovara poslovicama. Zasluga za to se uveliko pripisuje ustaljenom mišljenju da poslovice predstavljaju određeni autoritet, utemeljen na dobro provjerenom, životnom iskustvu, a dokaz za to su tzv. metajezični komentari, naprimjer: dobro se reklo, štono narod kaže, kako kažu, ne kažu džaba, i sl.

Očuvanju poslovica kroz vrijeme, pored usmenog prenošenja istih u govornim situacijama, doprinose i narodne priče. Naprimjer, Lukić (2001a: 73) bilježi da je poslovica Sretnom žene umiru a nesretnom kobile crkavaju epilog narodne priče u kojoj su čovjeku umirale kobile i niko mu nije došao da pita treba li mu pomoć, a kada mu je umrla žena, odmah su došli sa namjerom da ga ponovo žene  i da se vesele na njegovoj svadbi.U novije vrijeme sve je izraženiji trend modificiranja poslovica, čime se postiže ironija, iznose različiti stavovi, osude i stereotipi.[5]Mieder(1993: 90) naglašava da bilo da se radi o tradicionalnim poslovicama ili inovativnim manipulacijama poslovicama, one pripadaju našem korpusu formulaičnih izraza,[6] na koje ćemo se referirati u smislenoj i razumljivoj komunikaciji.

Analiza korpusa 

Krikmann[7] naglašava da uvijek trebamo imati na umu semantičku beskonačnost poslovica, koja je rezultat tri faktora: mogućnosti upotrebe poslovica u više situacija (tzv. hetero situationality), polifunkcionalnosti (polifunctionality) i polisemantičnosti (polisemanticity).[8] U  poslovicama  o  sreći  mogu  se  izdvojiti  sljedeći  koncepti: sreća  je prolazna, kratkotrajna, npr. Dugoljetna sreća bijela vrana (Š1: 276), sreća je vezana za neznanje, nedostatak inteligencije ili nedovoljnu svijest o stvarima koje nas okružuju, npr. Tko se puno smije, taj pametan nije (N: 173), Budale se mnogo smiju (Š1: 265)[9] Sretan i budala dva su brata (L: 73), Sreća čovjeku više vrijedi nego pamet (Š1: 277), nakon sreće obavezno dolazi nesreća, npr. Kolo sreće vrti se i ide naokolo (Š1: 276), Često u večer plače, koji se izjutra smijao (Š1: 265), Red suza, red smijeha, Jedna usta smiju se i plaču (Š1: 265), Bez zla nema veselja (Š1: 324), Iza smijeha – plač (Š1: 266), poslije sreće nesreća dvostuko duže traje, npr. Tko se u petak smije, u subotu i nedjelju plače (Š1: 265), osveta može izroditi sreću, npr. Tko se zadnji smije, najslađe se smije (Š1: 265), loši ljudi su sretniji od dobrih, npr. Sreća od dobrieh bježi a s zlijem leži (Š1: 277), hrabri ljudi su sretnici, npr. Smionu čovjeku sreća dava ruku (Š1: 276), Sreća prati hrabre, Svako je svoje sreće kovač (Š1: 277), sreća je u duhovnom zadovoljstvu/vjeri, npr. Bog sreću dijeli, a aščija čorbu (Ć: 126), Bog sreću dijeli, a baba kolače (Ć: 126). 

Međutim, za svaku poslovicu može se navesti barem jedna antonimna poslovica, što je rezultat različitih životnih iskustava (da li je neko razočaran ili nije, da li je neko tužan ili sretan, i sl.), usporedimo, naprimjer, Sreća je sklona onome ko se služi razumom (L: 73), Sreća čovjeku više vrijedi nego pamet (Š1: 277) i Sretan i budala dva su brata (L: 73). Suprotno antonimnim, postoje i sinonimne poslovice – one poslovice koje nam daju isti savjet

ili zrnce mudrosti ali koristeći drugačiju sliku, koja će za nas biti prirodnija i prihvatljivija u datom trenutku. Naprimjer, poslovice Svak lijepo igra, komu dobra sreća svira (Š1: 276) i Lako je ploviti s povoljnim vjetrom (Š2: 181) prenose isto značenje. Razlika je u tome što u prvoj imamo eksplicitnu upotrebu leksema 'sreća' a u drugoj se samo implicira na sreću.  Zanimljivo je i to da se u inačicama[10] poslovice Svak lijepo igra, komu dobra sreća svira na njemačkom i engleskom jeziku spominje leksem 'sreća' (He dances well to whom fortune pipes; Wem das Glückaufspielt, der hatgut tanzen). Opće je poznato da je mnogo poslovica u

našem jeziku rezultat boljeg ili slabijeg prevoda sa nekog od stranih jezika. Naprimjer, poslovica Veliku sreću prati zavist (Š1: 278) osim što u sebi krije neku vrstu konstatacije i savjeta zasnovanog na iskustvu, ne podsjeća nas na poslovicu po svojoj formi. Međutim, njen ekvivalent na njemačkom jeziku odlikuje se aliteracijom Groβes Glück, groβe Miβgunst (Š1: 278). Ali s druge strane, jezik ne prima sve poslovice, naročito ne one koje nisu karakteristične za to govorno područje,[11] a kao primjer navešćemo tipično angloameričku poslovicu, Paddle your own canoe, koja ne postoji u našem jeziku (*Veslaj vlastiti kanu).[12]Korpus je podvrgnut semantičkoj analizi i poslovice su grupisane na poslovice koje u sastavu komponenata sadrže leksem 'sreća', poslovice koje u sastavu komponenata sadrže leksem 'sretan' i poslovice koje u sastavu komponenata nemaju leksem 'sreća' ili sretan', ali se svojim značenjem odnose na sreću. Poslovice koje se eksplicitno odnose na sreću su: Bog sreću dijeli  (Š1: 275). Bogatstvo ne čini sreću (Š1: 275). Dok je sreće dosta prijatelja (Š1: 275). Drži sreću oberučke, kad ti dođe do ruke (Š1: 276). Dugoljetna sreća bijela vrana (Š1: 276). Kolo sreće vrti se i ide naokolo (Š1: 276). Svak lijepo igra, komu dobra sreća sviri (Š1: 276). Najveća je sreća u koljevci (Š1: 276). Novi dan, nova sreća (Š1: 276). Smionu čovjeku sreća dava ruku (Š1: 276). Sreća čovjeku više vrijedi nego pamet (Š1: 277). Sreća od dobrieh bježi a s zlijem leži (Š1: 277). Srednja je sreća najbolja (Š1: 277). Tko rano rani, dvije sreće grabi (N: 174). Svako je svoje sreće kovač (Š1: 277). Ko ima sreće u ljubavi nema u kartama (Š1: 278). Tko rano rani, dvije sreće grabi (Š1: 278). U svakoj nesreći ponešto i sreće (ima) (Š1: 278) Veliku sreću prati zavist (Š1: 278). Sreća je sklona onome ko se služi razumom (L: 73). Sreća ulazi u dom u kojem se čuje smijeh (L: 73). Sretnom žene umiru a nesretnom kobile crkavaju (L: 73). Niko ne može u svačem srećan biti (Š1: 278). Sretan koji ništa ne duguje (Š1: 278). Tko je sretan i pijevac mu jaja nosi (Š1: 278). Sretan u ljubavi, nesretan u kartama (Ć1). Sretan i budala dva su brata (L: 73). Poslovice koje se implicitno odnose na sreću su: Lako je ploviti s povoljnim vjetrom (Š2: 181). Smij se u sebi se tebi ne bi smijali naglas (L: 73). S pogleda na smijeh, sa smijeha na grijeh (L: 21). Iza smijeha – plač (Š1: 266). Tko se puno smije, taj pametan nije (N: 173).

 

Kada je riječ o poslovicama koje u sastavu komponenata sadrže leksem 'sreća', njihovo paremiološko značenje prikazuje sreću: kao nešto što se može imati (Sreću čine male stvari), kao čovjekovu osobinu ili sreću koja se manifestira govorom tijela (Sreća ulazi u dom u kojem se čuje smijeh), izraženo životnim okolnostima (Svako je kovač svoje sreće), u obliku drugih pojmova koji su izvor sreće (Sreća je u znanju, a ne imanju; Sreća prati hrabre), sreća u odnosu prema drugim ljudima (Dok je sreće dosta prijatelja), kao nešto varljivo i nepouzdano (Kolo sreće se okreće). Paremiološko značenje poslovica koje u sastavu komponenata sadrže leksem 'sretan' prikazuje sreću izraženu životnim okolnostima (Niko ne može u svačem srećan biti Š1: 278; Tko je sretan i pijevac mu jaja nosi Š1: 278), u obliku drugih pojmova koji su izvor sreće (Sretan koji ništa ne duguje Š1: 278), loša sreća (Sretan u ljubavi, nesretan u kartama), sreća u odnosu prema drugim ljudima (Sretan i budala dva su brata  L: 73; Sretnom žene umiru a nesretnom kobile crkavaju L:73).

Mnogo je poslovica koje u sastavu komponenata nemaju leksem 'sreća' ili sretan', ali se svojim značenjem odnose na sreću, odnosno koje se implicitno odnose na sreću (npr. Lako je ploviti s povoljnim vjetrom Š2: 181). Najčešće se smijeh posmatra kao tjelesna manifestacija čovjekovog 'sretnog' stanja, njegove radosti, pozitivnih emocija. Međutim, mnoge poslovice ukazuju na njegove negativne konotacije: smijeh može donijeti neželjene posljedice (S pogleda na smijeh, sa smijeha na grijehL:21; Iza smijeha – plač Š1: 266), u smijanju treba imati mjeru i diskreciju  (Smij se u sebi da se tebi ne bi smijali naglas L: 73), smijeh je odraz neozbiljnosti i neznanja (Tko se puno smije, taj pametan nije N: 173).

Zaključak

Poslovice su stare koliko i sam čovjek i njegova misao i prisutne su u većini jezika i kultura svijeta. U radu se ukazuje na značaj subjektovog precipiranja, doživljavanja i prihvatanja okolnosti  koje čovjeka okružuju, za realizaciju njegove sreće i prihvatanje nesreće, u kontekstu bosanske jezične zajednice. Čovjekov jezik toliko je duboko i organski povezan sa izražavanjem ličnih karakteristika samog čovjeka da ukoliko bismo lišili jezik takve povezanosti, teško da bi mogao uopšte funkcionisati i nazivati se jezikom (Budagov, 1981: 71). Dakle,  neizostavni su jezični oblici koji zrcale različite aspekte čovjekove elementarne žudnje za srećom pa tako predstavljaju vrlo značajan udio u svakodnevnoj komunikaciji koji govorniku pruža gotovo neograničene mogućnosti slikovitog, više ili manje metaforičnog izražavanja.

Literatura

Budagov, R. A. (1981). Razvitak i usavršavanje jezika. Sarajevo: Svjetlost OOUR Zavod za udžbenike i nastavna sredstva (Prevod i predgovor: Branko Tošović).

Ćoralić, Z. (2011). Prikaz 'sreće' u bosanskoj i njemačkoj frazeologiji – Zdrav čovjek je sretan čovjek.  U:  Zbornik  radova  II  međunarodnog  simpozija  Sport,  turizam  i  zdravlje. Bihać: Pedagoški fakultet Bihać.

Ćoralić, Z. (2013). Multifunkcionalnost i polivalentnost poslovica. U: PostScriptum, časopis za obrazovanje, nauku i kulturu. Bihać: Pedagoški fakultet Bihać.

Hrvatski opći leksikon (1980). Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 

Klaić, B. (2004). Rječnik stranih riječi: tuđice i posuđenice. Zagreb: Nakladni zavod MH.

Lukić, Z. (2006). Bosanska sehara: poslovice, izreke i fraze u BiH. Sarajevo. Šahinpašić.

Matulina, Ž. (1995). Paromie als textorganisatorisches Mittel. Ljubljana: Linguistica XXXV, 1, 177-188.

Matulina, Ž. (1996a). Upotreba  poslovica  u  njemačkom  dnevnom listu Westdeutsche Allgemeine Zeitung. Zadar: Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. 34-35 (24-25), 103-126.

Matulina, Ž. (1996b). Gebrauchvon Sprichwortern im kroatischen Fernsehprogramm. Burlington (Vermont): Proverbium, 13, 185-214.

Matulina, Ž. (2005). Paremija  u  hrvatskom  i  njemačkom  televizijskom  programu. U: Fluminensia, 17, 2, 67-84.

Mieder, W. (1993). Proverbs are Never out of Season. New York/Oxford: OUP.

Mikić, P. i Škara, D. (1992). Kontrastivni rječnik poslovica. Zagreb: Školska knjiga/August Cesarec.

Škara, D. (1997). Glas tradicije. Mostar: Ziral.

Popis skraćenica

Ć - Ćoralić, Prikaz 'sreće' u bosanskoj i njemačkoj frazeologiji – Zdrav čovjek je sretan čovjek

L - Lukić, Bosanska sehara

N - Nosić, Frazeološke vježbe

NLI - Najpoznatije latinske izreke

Š1 - Škara, Kontrastivni rječnik poslovica

Š2 - Škara, Glas tradicije

 

Izvor: Zbornik radova 5. Međunarodnog naučno-stručnog skupa (2014) – Kulturni identitet u digitalnom dobu, Filozofski fakultet Univerziteta u Zenici, Zenica, 2014., str. 295-301.

[1] Mada postoje i one poslovice koje imaju druge markere koje ih čine poslovicama, a da nisu sažete.

[2] Prema istraživanju koje je provela Matulina (2005: 69) u periodu od 2000-2005. poslovice na hrvatskim TV kanalima najzastupljenije su u filmovima i političkim emisijama, a najmanje u reklamama. Dok su na njemačkim TV kanalima najzastupljenije u zabavnom programu i reklamama, a najmanje u dokumentarnom programu.

[3] U poglavlju Proverbs in Nazi Germany, Mieder (1993: 225-255) objašnjava kako je folklor postao oruđe politike, a vodeći principi bile su šovinističke i antisemitske poruke koje su vladale Njemačkom u to vrijeme. Većina Njemaca nije primijetila kako Hitler i njegova propagandna mašinerija manipulira njima sa takvim popularnim izrazima. Poslovice sa bezazlenim općim značenjima (npr. Kakav otac, takav sin) postali su opasni slogani za poticanje mržnje i predrasuda (u ovom slučaju prema židovima). Za poticanje svijesti o rasnoj nejednakosti, koristili su npr. Gott hat nicht alle Finger gleich lang gemacht (Bog nije sve prste jednakim stvorio/God has not created all fingers of the same lenght), a za opravdavanje prisilnog rada Arbeit schändet nicht (Rad nikom ne škodi/Work does not harm).

[4] Neki noviji radovi pokazuju da je emocionalni stav korisnika (emitenta) odlučujućičimbenik za izbor i način primjene paremiološkegrađe (v. Matulina, 2005: 67).

[5] Npr. da su žene zle, iritantne, umišljene, da su teret muškarcimai sl. Matulina (2005: 67), naprimjer, bilježi: „Kad si u društvu s jednom ženom, onda si u društvu s pola vraga, a kad si u društvu s dvije žene, onda si u društvu s deset vragova“ i „Kažu Albanci da držati orla za rep a ženu za riječ da je to ustvari jedno te isto. Dakle, na kraju – ništa.“

[6] U formulaične, ustaljene izraze spadaju i frazemi, koji opet mogu poslužiti kao izvor poslovica, npr. frazem

sreća u nesreći bi se u određenom kontekstu mogli zamijeniti poslovicom Svako zlo za neko dobro.

[7] Sek. cit. Mieder (1993: 11)

[8] Iz tog razloga Matulina (2005: 67-68) ističe potrebu opisa ne sarno tekstova nego i emitenata paremija i okolnosti u kojima oni upotrebljavaju paremiološku građu tj. nastoji se utvrditi koje se osobe, gdje, kada, zašto, kako i za koga koriste kojim paremijama, a koji će funkcionalni aspekt paremije u određenom komunikativnom trenutku doći do izražaja, ovisi o jezičnom kontekstu i situativnim okolnostima u kojima se primjenjuje.

[9] Ovo je u engleskom paralelizam (The more fools, the more laughter.)

[10] Moramo napomenuti da veliki broj poslovica ima više verzija i da su neke manje upečatljive od drugih. Poslovica U svakoj nesreći ponešto i sreće (ima) (Š1: 278) susreće se i u obliku koji je mnogo sažetiji i lakši za zapamtiti, zahvaljujući komponentama koje se rimuju: Gdje je sreće, tu je i nesreće (Š1: 278). 

[11] Mada, u beskonačnoj igri jezikom i riječima, neke mogu biti upotrijebljene od strane govornika s ciljem postizanja ironije, određenih asocijacije ili čak ismijavanja.

[12] Klaić kanu svrstava u anglizme, ali je mnogo precizniji i bilježi kanoa kao leksem iz američkog engleskog, koji označava čamac sjevernoameričkih Indijanaca koji je napravljen od kore i presvučen kožom. Kanu je posuđenica preuzeta, ne samo u naš jezik, nego i u sve ostale, da označi predmet koji je nov i dotad nepoznat.

Dakle, leksem smo posudili, ali poslovicu nismo.

Ocijeni
(3 glasova)
Čitano 1975 puta

Magazin Ašk