petak, 31 Juli 2015 19:17

Mašinovođa koji je sakupio 50.000 stihova bošnjačke usmene poezije

Autor: Mirsad Kunić


U arhivima Matice hrvatske nalazi se velika zbirka bošnjačke usmene poezije sakupljača Muharema Kurtagića pod naslovom Muslimanske narodne pjesme, kataloški zavedena pod rednim brojem 197. Čine je šest rukom pisanih knjiga od po 500 stranica s ukupno oko 50.000 stihova, premda Kurtagić na jednom mjestu navodi da je imao pripremljenih još šest knjiga, četiri junačkih i dvije ženskih pjesama, ali su bile uništene u vihoru Drugog svjetskog rata.

Dok sam kao Fulbright stipendista (zimski semestar 2006/07. akademske godine) boravio na Harvardu i istraživao rukopise velike zbirke usmene književnosti The Milman Parry Collection, smještene na trećem spratu Widener Library u prostoriji označenoj kao Room C, naišao sam, među ostalim, i na rukopis Muslimanske narodne pjesme, sakupljača i sastavljača Muharema Kurtagića. Bio sam nemalo iznenađen da se rukopis, koji je četrdesetih godina XX stoljeća pohranjen u arhivu Matice hrvatske, našao na Harvardu, u prostoriji namijenjenoj za čuvanje Parryeve zbirke. Kada sam zatražio objašnjenje od profesora Davida Elmera, asistenta kuratora zbirke, odgovorio mi je da je to samo jedan dio prilično brojnih i raznovrsnih rukopisa koje je Albert Lord sa svojim asistentima pedesetih i šezdesetih godina XX stoljeća kopirao po tadašnjim jugoslavenskim arhivima i pohranio u ovoj prostoriji, zajedno s rukopisima Parryeve zbirke. Ništa prirodnije od činjenice da se na jednom mjestu nađu različiti rukopisi usmene književnosti, još jednom na djelu potvrdio se američki pragmatizam, premda je za taj posao trebalo savladati brojne administrativne i praktične probleme. Ovaj je rukopis Muharema Kurtagića u nedostatku drugih tehničkih rješenja, fotografiran crno-bijelim aparatom stranicu po stranicu, uvezan i ukoričen u tri knjige A3 formata. Dok sam pravio svoje kopije bio sam ubijeđen da se radi o cijeloj zbirci, da bih naknadno, temeljitije istražujući rukopis zbirke, otkrio da nedostaju neki dijelovi, što je, najvjerovatnije, moglo nastati kao posljedica ili spomenutih problema s administracijom ili nepostojanja kompletne zbirke.

Iz dostupnih podataka, posebno zahvaljujući kopiranim i priloženim dokumentima, može se pouzdano zaključiti da se radi o sljedećim rukom pisanim knjigama:

  • Muslimanske narodne pjesme (prijepisi), sabrao Muharem Kurtagić iz Kulen-Vakufa, signatura 197a; 233 pjesme, 7.606 stihova.
  • Muslimanske narodne pjesme junačke II, sakupio Muharem M. Kurtagić, signatura 197c; 13 pjesama 12.487 stihova.
  • Muslimanske narodne junačke pjesme III, sakupio Muharem Kurtagić Muhamedov, signatura 197d; 12 pjesama 11.006 stihova.
  • Muslimanske narodne junačke pjesme III, sakupio Muharem M. Kurtagić, signatura 197e; 5 pjesama, 4.644 stiha.

Ova obimna zbirka Muslimanskih narodnih pjesama Muharema Kurtagića, koja se čuva u arhivskom odjelu Matice hrvatske u Zagrebu, još je jedan od dokaza da bošnjačka usmena književnost još nije pročitana. Poznato je već odranije da ni najveća zbirka južnoslavenske usmene književnosti Parryeva zbirka (The Milman Parry Collection of Oral Literature), koja se čuva na Harvardu, a sačinjena na prostorima Kraljevine Jugoslavije i sjeverne Albanije u vremenskom rasponu od 1933. pa sve do kraja šezdesetih godina XX stoljeća, nije ni približno dovoljno istražena. A da ne spominjem veliku zbirku Friedricha Kraussa sa oko 190.000 stihova, nastalu na tlu Bosne i Hercegovine, Crne Gore i južne Srbije, a pohranjenu na UCLA univerzitetu u Los Angelesu. Po beogradskim, zagrebačkim i bečkim arhivima nalazi se čitav niz drugih manjih, ali ne i manje važnih zbirki koje uporno čekaju da ih dotakne brižna ruka istraživača. Čak se ni za dostupne zbirke (Hörmannova, Marjanovićeva i druge) ne može reći da su dovoljno istražene, prije svega s književnokritičkog aspekta, sve dok ne dobijemo kakve-takve kataloge, različite indekse pa i posebne leksikone usmene književnosti.

Dakle, u arhivima Matice hrvatske nalazi se velika zbirka bošnjačke usmene poezije sakupljača Muharema Kurtagića pod naslovom Muslimanske narodne pjesme, kataloški zavedena pod rednim brojem 197. Čine je šest rukom pisanih knjiga od po 500 stranica s ukupno oko 50.000 stihova, premda Kurtagić na jednom mjestu navodi da je imao pripremljenih još šest knjiga, četiri junačkih i dvije ženskih pjesama, ali su bile uništene u vihoru Drugog svjetskog rata.[1] Zbirka je nastajala u rasponu od 1908., kada je Muharem imao samo 12 godina, pa sve do 1937. godine.

O sakupljaču Muharemu Kurtagiću[2]

Muharem Kurtagić rođen je 20. juna 1896. godine u Kulen-Vakufu, od oca Muhameda i majke Ajiše, rođene Hodžić, iz Bjelaja kod Bosanskog Petrovca. Završio je osnovnu školu i opančarski zanat. Dva je puta za vrijeme Prvog svjetskog rata uspijevao izbjeći mobilizaciju, u novembru 1914. i u aprilu 1915. godine, da bi na zauzimanje oca uspio dobiti posao u Steinbesovoj firmi na gradnji pruge za vojne potrebe na relaciji Mlinište – Jajce. Međutim, po dolasku u Šipovo 16. aprila 1915. godine (“u 7 sati naveče“!) odmah biva postavljen za magacinera i schinten-kontrolora na pruzi Šipovo – Pliva. Sljedećih godinu dana dobija deset mobilizacijskih poziva, ali svaki put biva pošteđen fronta na intervenciju svojih poslodavaca (“Thetera i Steinbesova zeta Garbarog“). Slijede, jedan za drugim, premještaji iz Šipova u Plivu, iz Plive u Srneticu te iz Srnetice u Prijedor na gradnju pruge Prijedor – Ljubija, u svojstvu schinten-kontrolora. Još dok je bio u Srnetici 8. maja, u posjetu mu je došao otac kojeg će tada posljednji put vidjeti, jer će naredne godine u februaru otac preminuti. Na poslovima gradnje pruge radilo je 4 hiljade zarobljenih Italijana, a, zato što nije znao italijanski jezik, ubrzo je premješten u Prijedor, kao kondukter na željeznici. Zauzimanjem šefa stanice Franje Medaka položio je ispit za mašinovođu i dobio mogućnost za novo zaposlenje. I dalje je uspješno izbjegavao mobilizaciju na front (“svaki sam put zaklonjen ratne klaonice“). Jedno vrijeme (od 6. maja 1917. do 3. maja 1919. godine) kod njega u Prijedoru boravi majka s njegovim 6 godina starim bratom. Završetak Prvog svjetskog rata dočekuje kao mašinovođa na željezničkoj stanici u Prijedoru, da bi 3. septembra 1919. napustio službu i prešao u Državnu željeznicu u Zemun. I ovaj posao Muharem napušta, 2. januara 1920. vraća se kući u Kulen-Vakuf i počinje raditi kao opančar.

Majka ga, kako bi ga zadržala kod kuće, nagovara na ženidbu s Hankom Topčić. Vjenčanje je obavljeno 1. februara 1920. Dobili su prvo sina Esada, koji je poslije 8 mjeseci i 12 dana umro od upale pluća i mozga, a zatim i kćerku Zuhru. Zapali su u finansijske probleme i, poslije rasprodaje dijela imanja, Muharem se vraća u državnu službu. Početkom augusta 1924. godine dobija posao u Drvaru kao računovođa, a u oktobru prelazi u Jajce da radi kao mašinovođa. Preselio je ženu s djetetom kod sebe 2. maja 1925., a u augustu 1927. rađa im se muško dijete kome se nadjenuli ime Zuhdija. Zbog izvjesnih neslaganja na poslu i nemilosti u koju je zapao od strane JMO (Jugoslovenska muslimanska organizacija), ostaje bez posla i pada u veliku krizu. Kada je uvidio da više ne može naći uposlenje, odlučuje se na put za Beograd, gdje se obraća za pomoć ujaku dr. Mehmedu Hodžiću, šefu hirurškog odjeljenja na Trećoj državnoj bolnici. Ujak mu daje obilatu novčanu pomoć i pokušava naći stalno zaposlenje, ali Muharem odbija nekoliko ponuda. Da bi preživio mora raditi više poslova, dok nije naišao na narodnog poslanika Pozderca, koji mu vrlo brzo (9. septembra 1928. godine) nalazi posao mašinovođe u rudniku Ljubija, kod Prijedora. Poslije šest mjeseci prelazi u Baltnie-Bare (?) i tu ostaje raditi sve do trenutka kada je pisao ovaj svoj životopis, a to je 20. februar 1935. U tom periodu rađa im se i umire dvoje ženske djece i jedno muško dijete, “koje i danas živi, kad ovo pišem 20. februara '35.“

Nemamo podataka o tome koliko i do kada je živio Muharem Kurtagić. Posljednji dokument koji svjedoči njegovo prisustvo među živima jeste pismo upućeno Matici hrvatskoj 12. aprila 1944. Vrlo je vjerovatno da nije preživio burne godine rata ili ništa manje burne godine poslije Drugog svjetskog rata.

Prilog: Autobiografija

Moj život

Ja Muharem Kurtagić rođen sam 20. juna 1896. u Kulen Vakufu od oca Muhameda i majke Ajiše rođene Hodžić iz Bjelaja, kod Bos. Petrovca.

Po svršenoj osnovnoj školi, dao me je otac na opančarski zanat, Peri Rađenoviću opančaru iz Kulen Vakufa, po svršenom zanatu radio sam kao opančarski pomoćnik u opančarskoj radnji Hasana Saračevića iz K. Vakufa. U novembru '914 dobio poziv na vojnu pregledbu u Bos. Petrovac gdje bi bio primljen, – ali zauzimanjem upravitelja ispostave iz Kulen Vakufa pok. Vuke Vuletića-Vukasavića nijesam primljen. Tako je nastupila i godina 1915. svjetskog rata, kad dobi poziv na vojnu pregledbu u Banju-Luku dana 5. aprila pristupi vojnoj komisiji na molbu pušten kući u Kulen Vakuf do 15. aprila kad sam trebao da nastupim vojnu dužnost u Banji Luki. Po dolasku kući u Kulen-Vakuf, otac, kao činovnik Ispostave zauzimanjem kod predstojnika u Bos. Petrovcu, Majerbergera, poslan sam mjesto u Banja Luku, Steinbeisovoj firmi u Oštrelj sa preporukom, po dolasku u Oštrelj direktor Grimer me uputi sa pismom na nadinžinjira Helda u Šipovo kod Jajca na gradnju pruge za vojne potrebe Mlinište-Jajce.

Pomutnjom sam izostavio, da sam počeo sabirati narodne ženske pjesme kao dječak u 12. godini, i to čitajući rahmetli majki iz “Behara”, narodne umotvorine slične je pjesme znala i ona pa sam počeo od nje u jednu knjigu da pišem, pa kako sam imao veliko veselje, da imadem u knjigi što više pjesama počeo sam i od roda da kupim i pišem i molio, da mi kažu ako koju znadu.

Sa pismom od direktora Grimera pošao sam iz Oštrelja sa vozom na 16. aprila 1915. u 10h i stigao u Šardak šumski betrib sa vozom u 4h po podne, posteljinu i kufer ostavio u u kantini u Čardaku te isti dan odmah nastavio put pješačeći u društvu više graditelja (akordanta) pruge u Šipovo.

U Šipovo sam stigao u 7 sati na večer i pedao pismo od direktora Grinera nadinžinjiru Heldu i odmah sam bio postavljen za magazinera i Schihten-kontrolora na prugi Šipovo-Pliva koju sam dužnost vršio do 2. februara 1916. za ovo vrijeme od 18. aprila '915 – 2. februara '916. bio sam pozivan u vojsku deset puta, te sam svaki put ostavljen na intervenciju direktora Thetera i Steinbesova zeta Garbarog, kad sam premješten iz Šipova u Plivu na telefon u stanicu, iz stanice Pliva premješten sam u stanicu Srnetica 16. aprila za prometnog vježbenika gdje sam istog dana službu nastupio.

Rahmetli otac me je posjetio 8. maja u Srnetici i više ga nijesam vidio, jer ga je smrt zadesila 28. februara '917. dana 2. juna '916. premješten sam iz Srnetice u Prijedor na gradnju pruge Prijedor-Ljubija u svojstvu “Sichtenkotrolora” na kojoj je prugi radilo 4 hiljade zarobljeni Talijana, pa kako mi je poteškoće zadavao talijanski jezik, kojeg nijesma znao, ostao sam na gradnji pruge do 22. augusta, kada sam premješten željeznici u Prijedor kao kondukter. Zauzimanjem pokojnog šefa stanice Franje Medaka položio sam ispit za vlakovođu 15. maja 1917. te sam od 5. marta 1917. – septembra 1918. pozivan na vojnu dužnost ništa manje nego 8 puta, – ali zauzimanjem pokojnog Medaka svaki sam put zaklonjen ratne klaonice. Rahmetli majku i brata Mahmuta od 6 godina stara preselio sam u Prijedor 6. maja 1917. đe je majka sa mnom ostala do 3. maja 1919. kad je odselila u Kulen-Vakuf. Sa mnom je majka i brat ostao u Prijedoru do 3. maja 1919, kad je rahmetli majka želila, da se preseli kući u Kulen-Vakuf što sam i učinio i preko Oštrelja doveo ih kući, a ja se povratio u Prijedor na dalje službovanje, đe sam ostao do 3. septembra, kad sam napustio službu i prešao državnoj željeznici u Zemun đe sam ostao u svojstvu vozovođe. Svojevoljno na zahtjev rahmetli majke napustio sam službu u Zemunu i doašo kući 2. januara 1920. i otpočeo raditi opančarski zanat koji mi je u ovo vrijeme vrlo dobro pošao.

Po želji rahmetli majke; valjda, da me zadrži kod kuće primorala me je da me oženi, a ja, da joj udovoljim i ako nijesam imao namjere, da se ženim u to vrijeme, privolim i rahmetli majka zaprosi rahmetli Muje Topčića kćer imenom Hanku. Kako je naša kuća i rahm. Muje Topčića bila u dobrom prijateljstvu, pa su sigurno i majke potajno o tom razgovarale prosidba je bila jednostavna i lahka tako da je vjenčanje izvršeno 1. februara 1920. iz zajedničkog braka dobili smo muško djete 27. oktobra 1922, koje je živilo 8 mjeseci i 12 dana i umrlo od upale pluća i mozga ime mu je bilo Esad.

Ja sam i dalje nastavio radom zanata koji je postepeno počeo sa manjom zaslugom teći, tako smo dobili drugo dijete žensko i nadih ime Zuhra rođeno u decembru 1929, u martu 1924. prodao ženin komad zemlje na Gešetu za 18.000 dinara neke dugove podmirio a ostatkom otpočeo raditi i to je tako išlo do konca jula, da se je kapital skorom istrošio uslijed slabog ekonomisanja i veresije, seljaka koji su dug vrlo slabo plaćali; kad sam uvidio, da ću ostati poptuno bez kapitala spremim se i u Drvar dođem 5. augusta 1924. đe me tamošnji direktor Dušan Budisavljević primi i uposli u računovodstvu đe sam ostao do 15. oktobra i premješten u Jajce za vlakovođu. Majka žene i djete ostalo je u K. Vakufu, te sam ženu sa djetetom doselio u Jajce 2. maja 1925. i naselio se u donje prostorije kuće učitelja Mehmeda Hasića, nakon 6 mjeseca selim se u kuću Nurudina Sarača, u kojoj sam ostao godinu dana, a ostao bi i više da me nijesu krenuli škorpijoni (akrepi) znao sam ih preko noći ubiti po 14 komada u ovome stanu mi je supruga pobacila i ležala poslije pobačaja 5 nedjelja. Iz stana N. Sarača preselim u kuću Mustafa eff. Kadrića u kojoj mi je supruga 22 augusta 1927. porodila muško dijete, nadili mu ime Zuhdija.

Zbog neslaganja sa prom. kontrolorom Julom Filipovićem iz Srnetice i ozbiljne svađe dobijem otkaz i napustim službu te sa suprugom i dvoje djece dođem u Kulen Vakuf 28. novembra 1927. napravim molbu na županiju i dobijem mjesto kod ispostave u Kulen Vakufu u svojstvu kancel. dnevničara – ali kako nijesam bio po ćudi nekoj gospodi iz J. M. O. dekret mi je poništen 15. aprila 1928; a zato što se je jedna grupa priključila i simpatisala zajednički rad Vukičevića i J. M. O. u kojoj sam grupi mjesnog odbora u K. Vakufu bio i ja proti saradnje Vukičević i J. M. O., zato nastaju za mene teški i gladujući dani.

Kad sam vidio da nejma načina ostati u K. Fakufu i dalje gladovati ja i obitelj, dignem se i dođem u Beograd 9. juna '28. obratim se po dolasku na ujaka dr. Mehmeda Hodžića u to vrijeme šefa hirurškog odjeljenja III drž. bolnice, da mi pomogne radi uposlenja, odmah mi je pritekao novčanom pomoći, a i obitelj mi sa jednom novčanom svotom pomogao, dok mi nađe uposlenja.

Prvi na koga se je dr. Hodžić obratio radi moga uposlenja bio je Milan Aćimović šef političke policije u Beogradu, on mi je ponudio mjesto koje mi je mogao dati da stupim u službu tajne policije, koje sam mjesto odbio jer meni nije odgovaralo, pošto za takoga nijesam bio odgojen. Nakon petnaest dana g. Aćimović me je odveo u direkciju želj. čini mi se u ovo vrijeme da je bio direktor brat dr. Laze Markovića, mjesto mi je nuđeno u magacinu u Beogradu kao dnevničaru sa mjesečnom platom 900 d te sam i ovo mjesto odbio, zato što ne bi u Beogradu sa ovom platom mogao izdržavati obitelj niti je u Kulen Vakufu ako tamo ostane pomagati; gosp. Aćimović kad je vidio da sam i ovo odbio, otresao je ruke od mene, nije me razumio, da ja ne mogu živjeti u Beogradu sa obitelji, jer bi morao dalje gladovati nego u mom zavičaju, malo se je naljutio i dr. Hodžić, ali eto kao ujak brzo je njegova ljutnja prošla te me je novčanom pomoći izdašno pomogao i radio preko poznati da dobijem nešto službice u Bosni, ali eto nesreće iznenada i krvoprolića u skupštini, te je tako izgledalo, da je svak u pojedinim nadleštvima izgledao kao sulud.

Da ne budem na teret ujaku preko oglasa uposlim se u hotel Balkan kao parketar na ovom poslu teško izdržim i ostanem 14 dana istupim iz Balkana i dobijem mjesto za matroza kod brodarstva. Taško Naumović na lađi “Boro” tu sma ostao 26 dana napustim brodarstvo i počnem (nejasna riječ) da tražim te me tako slučajno susretne Pozderac nar. poslanik, u min. šuma, sam ne znam kako je došlo da me je upitao odaklen sam, i šta tražim, a ja kad sam mu kazao, tko sam i odaklen sam i što tražim, uveo me je min. šuma Pavi (ili Savi?) Markoviću i bilo je gotovo s mojim uposlenjem za pola sata da su me otpremili u rudnik Ljubiju kod željeznice kao vozovođu, gdje sam nastupio služba 9. septembra 1928. šta sam sve preživio u Beogradu od 9. jula – 9. septembra '28; to ne bih želio niti mom najvećem neprijatelju, pa makar taj bio koji bi me usmrtio (nejasna riječ).

U rudniku mi nije hrđavo, da rudnik redovan izvoz rudače vrši; nego je nekad majka, a nekad maćeha, jer ako se ne izvozi nejmam nadnice, ako se izvozi nadnicu zadržim, pa se kuburi svakako.

I ako imadem zakonom priznati prometni ispit i za pruge javnog saobraćaja još se uvjek vodim kao radnik i nemogu dobiti namještenje, jer nejmado do sada nikoga na koga bi se obratio da mi pomogne u pogledu namještenja jer drugačije nemoguće je naprijed ni koraka.

Kod rudarske željeznice Ljubija vršio sam službu vozovođe 6 mjeseci, 16 mjeseci sam u stanici Ljubiji i Prd. Vršio službu prometnika, kad sam premješten u Baltnie-Bare 1. XII '29. đe sam do danas još u staničnoj službi vršim prometnu službu, u kojoj je sve osoblje ja i okretničar.

U B. Barama supruga mi je porodila 5. juna 1930. žensko dijete koje je umrlo 4. juna '31, drugo žensko dijete porodila 3. juna 1931, umrlo 4. jula 1933, muško dijete porodila 4. novembra 1934. dobilo ime Muhamed koje i danas živi, kad ovo pišem 20. februara '35.

 

Izvor: www.behar.hr

[1] Slučajno su mi ostale ove knjige, da ih banditi i pljačkaši ne unište pošto su mi 6 knjiga, četiri junačkih i dvije ženskih sa ostalom arhivom i bibliotekom uništili. – pismo Muharema Kurtagića upućeno Matici hrvatskoj 20. X 1943. Inače se uz samu zbirku čuva i pet pisama, tri koja je Muharem Kurtagić u ratnim danima 1943. godine poslao Matici hrvatskoj i dva pisma/odgovora Matice hrvatske Muharemu Kurtagiću iste godine. O ovim ću pismima nešto kasnije.

[2] Biografija sakupljača kompletirana je na osnovu Kurtagićeve rukom pisane biografije pod naslovom Moj život, dopisane u na kraju IV knjige, u kojoj se nalaze muške pjesme, i na osnovu teksta iz novina u kome se govori o Muharemu Kurtagiću.

Ocijeni
(6 glasova)
Čitano 1301 puta

Magazin Ašk