nedjelja, 10 Februar 2013 13:47

Hamdija Mulić

Priredila: Hfz. Aida Kadrija


Da li ste znali da se Hamdija Mulić smatra jednim od prvih domaćih pisaca za djecu te da je brojne svoje radove posvetio upravo djeci i omladini? Da li ste znali da je Hamdija Mulić 30 godina pisao članke, objavljivao priručnike, sve s namjerom da nastavu na svim stepenima obrazovanja uskladi s modernim pedagoškim standardima? Da li ste čuli za njega?

Iskoristimo ovu priliku da se prisjetimo ovog književnika, učitelja i pedagoga koji je manji broj svojih književnih djela objavio i pod pseudonimom Ata Nerćes.

Hamdija Mulić je rođen u Konjicu 1881. godine. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a u Sarajevu nižu gimnaziju i učiteljsku školu. Kao učitelj radio je širom Bosne i Hercegovine, da bi 1913. godine bio premješten u Sarajevo, gdje ostaje do penzionisanja.

Još za vrijeme učeničkih dana, Mulić je pisao i objavljivao svoje radove. Bio je dugogodišnji vjeran saradnik Behara, časopisa za pouku i zabavu. Devet godina suradnje sa  Beharom rezultiralo je brojnim člancima: 31 pripovijetka, 27 narodnih pjesama koje je sam zabilježio, 3 narodne pripovijetke, 13 anegdota, 29 zagonetki, 21 primjer u rubrici "Šta ne valja raditi". Pored saradnje sa Beharom, sarađivao je i sa mnogim drugim časopisima: Pobratim, Smilje, Gajret, Biser, Školski vjesnik, Učiteljska zora, Pravda, Novi behar, Misbah, Glasnik Islamske vjerske zajednice, El-Hidaja, Kalendari Gajret i Narodna uzdanica.

Kako književni tako i pedagoški rad Hamdije Mulića je bio veoma obiman i važan. Nazivaju ga prosvjetiteljem i reformatorom zbog njegovog iznimnog doprinosa na polju prosvjete. Njegovi radovi koji tretiraju vjersku nastavu kod nas i njeno unapređivanje su posebno važni jer se bez njih ne bi imao potpun uvid u naš vjersko-prosvjetni život tokom zadnje dvije decenije 19. i prve četiri decenije 20. vijeka.

Ukazujući na važnost i potrebu da se stečeno znanje odrazi i na moral onih koji uče, Mulić je između ostalog rekao:

Ima inteligentnih ljudi, koji se kite znanjem i umjećem, ali pravo ne shvaćaju plemenitu svrhu na zemlji, te su sa etičkog stajališta pravi idioti... Nije dosta samo natrpati dječju dušu znanjem, nego treba da i najmanji dio nauke utječe na dobar odgoj mladeži.

Mulić je pisao čistim narodnim jezikom, nastojeći da njegovo spisateljstvo bude poučno i razumljivo za svakoga. Pisao je o odgoju i značaju knjige u prosvjeti o čemu svjedoče mnogi njegovi tekstovi koji su i danas aktuelni. Na tom polju objavio je niz članaka u raznim časopisima, a kao posebna izdanja objavio je: Za reformu naše nastave (1914.), Uputa u vjersku nastavu (1930.), Uzgoj i zaštita zanatskog podmlatka (1930.), Iz života Muhameda alejhiselama (Uzgojne crtice, 1930.), Jugoslovenska čitanka (1931.), Početnica za nepismene (1938.), Metodika vjerske nastave (1941.), Naša knjiga (1941.).

Objavio je i dvije zbirke pripovijedaka: Iz života za život (Pričice za islamsku mladež), (1913.) i Iz naše mahale (1944.).

Hamdija Mulić je umro u Sarajevu 1944. godine.

Ovom prilikom donosimo vam jedan od njegovih ranih radova koji je objavio pod pseudonimom Ata Nerćes u Beharu, listu za pouku i zabavu, godina VII, Sarajevo, 1906/7., str. 385.


Mali Meho

(Crtica)

Sjedim za učiteljskim stolom i razmišljam... Osim što čovjeka dužnost zove na rad, kad ga ono još jaka volja krijepi i bodri na posao, divna je to slast ljudskog života.

A stupiti u školsku sobu pa početi odgajati čitavu hrpu sitne dječice, koju je svoj narod na uzgoj i nauku poslao, to je krasan poziv, blagoslovljen je to rad.

Bože moj! Preda mnom ih evo svih, stidljivo i nesigurno uprli očice u me, budućeg im svagdanjeg prijatelja, a ja ih moram jednako milo gledati, jednakim ih odgojem moram voditi cilju, što se zove čovječnost.

Pa tu eto posla! Jedni su mi brljavi, drugi čisti, pa gladni i siti, nagluhi, nenadareni, daroviti... i kakvih još nema. Tada učitelj zove u pomoć svoju moć, što se zove „pedagogija“, da jednako odgaja te mladice ljudskog stabla...

Mali Meho, kanda mi se najviše srcu prislonio, pa ga najvećma i moja učiteljska misao prati. Dijete je to u sedmoj godini, inače mršava tijela, sitne glave sa crnom kosom, lica blijeda a očiju bojažljivih, koje se nikad s tuđim pogledom ne smiju sudariti. Eto, tu, u tim majušnim, punim straha očima, ležala je neka tajna zagonetka.

U školi mi mirno sjedi, a kad pazi na nauku i moje riječi, kao da ga često svraća misao i zavede onu malu glavicu negdje, gdje nije ni najmanje ugodno, jer tad mu lice izgleda vrlo tužno i žalovito.

I u učitelju se tada pobudi mnogo samilosti, ali on ovaj divni osjećaj mora što bolje primjeniti.

Stanem ga poučavati.

„Deder, Meho, kaži ti nama...“, pitam ga o onom, o čemu je riječ, a Meho šuti, muči se, napreže se... i brizne u mučno jecanje. Njegovi drugovi, djeca, primjećuju da se Meho prepao, „jer njega mama tuče“.

Žalio sam to dijete svaki dan sve više, a svaki dan mi je sve draže bivalo...

Jednoč malo, kao po običaju, sjednem u svojoj kući, poslije ručka, da koju sa svojom čeljadi izmijenim.

„Ama, čuješ“, rekoh svojoj domaćici, „poznaješ li ti majku Mehe Ibrišimova?“

„Znam. Ama, čini mi se, da mu ono nije mati, nego maćeha.“

Sad istom meni puca pred očima Mehina propast. Mama mu svemu kriva. A otac Ibrišim? Njega već odavno znam, ta za Boga, on je otac, on misli ko još o djeci vodi računa, tu su eto žene, neka se brinu za njih...

Jednog predvečerja pođem sa svojom kćeri kroz našu mahalu, k rijeci u šetnju. U putu dođem i pred kuću malog Mehe. Tu se Meho naslonio na tarabe golokrak, pa plače.

„Hajde, sinko, obuci gaće, pa ćeš s nama hodati“, rekoh mu i dijete posluša, te uniđe u kuću da išće gaće.

Za čas se oko mene okupila maholjska djeca, a i pokoja žena viri kroz pendžer, čak se ne krije „od efendije“, pa zapodjenuše sa mnom razgovor. A razumijem ja naš niži, siromašni dio naroda. U tome evo i pod boščom Mehine „mame“, vodeći Mehu za ruku, a na licu joj vidim, da je pripravna sasuti nekoliko riječi, punih gnjeva na Mehu. Da tom predusretnem, rekoh: „Nek' si ga baš dovela, nek' ide s nama šetati. Meho je dobar k'o janje.“

„Ah, ne znaš ti, moj efendija, ove hinje, hajirsuz je ovo, da se kazat' ne more“, poče žena da blebeće. A ja ću opet mirnim, lijepim tonom:  „Nije, draga, hajirsuz, dobro je to dijete, pa zar boležljivo, pa se „hinji“, a eto ja od sve djece njega najvolim. Mene sluša, samo mi se ne sviđa, što ga čistijeg i opranijeg ne držiš, a ovako lijepo dijete...“

Žena, inače blebetuša, gotovo se razočarala, pa htjede „svom snagom“ opet udariti, a ja nastavih: „Aman, ja Rabbi, srećna li ti je svaka, koja ev' ovako dijete ima, pa ga lijepo pazi i odgaja; ne treba joj boljeg pred Bogom sevaba.“

„Nije ona, bogme, Mehina mati, to joj je pastorak“, dobaci jedna curica.

„Sve jedno je to, ona mu je mjesto matere, pa kao i mati. A kad pomajka goji svog posinka lijepo i uredno, bogme je to lijepo i čuti, a kamo li to raditi.“

Žena se posve umirivala, a ja milo pogledam dijete, uzmem ga za ruku i povedem u šetnju.

Sjutradan dođe mi Meho u školu obučeniji i umiveniji. Sitni, divni plamenovi, što 'no mu se uz lice udarahu, izraziše se veselije.

A meni vrlo ugodno bi, što sam „sevab“ stekao, da je maćehina mržnja počela jenjati prama mome sitnom siročetu Mehi.

Pratiću vas, mala siročadi, i čuvati, da ne budete nesrećni, koliko to mogu kao čovjek...

 

Izvori biografskih podataka:

 Sjećanje na Hamdiju Mulića, http://www.radiosarajevo.ba/content/view/18259/27

Traljić, Hfz. Mahmud, Istaknuti Bošnjaci, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Izdavačka djelatnost El Kalem, Sarajevo, 1998., str. 232-238.

Ocijeni
(11 glasova)
Čitano 5064 puta Zadnji put promjenjen nedjelja, 10 Februar 2013 14:47

Magazin Ašk