srijeda, 26 Avgust 2015 07:00

Hafiz i Safvet-beg Bašagić

Autor: dr. Jašar Redžepagić


Jedan od perzijskih pjesnika koji je na Safvet-bega Bašagića najsnažnije utjecao i čijim se stihovima posebno oduševljavao je Hafiz Šemsuddin Muhammed, iz Širaza (umro 1389), autor Divana, najveći perzijski lirik i odličan znalac arapskog jezika. U zbirci Misli i čuvstva Bašagić ima poseban ciklus pjesama: Dojmovi, gdje je jednu rijetko lijepu pjesmu posvetio pjesniku, pod naslovom „Hafiz“. Objavljena je 1899. g. u sarajevskoj Nadi, a u zbirci Misli i čuvstva (Sarajevo, 1905) na strani 61. sljedeći stihovi su iz te pjesme:

Želiš li spoznati ljudska viša i niža bića,

kakove grijehe tvore, koliko dobra rade -

Hafiza pitaj samo! On sve to dobro znade.

S Hafizom vezuje „širasku ružu“, „južni omamni cvijet“, šuštanje tuba-stabla, ljudska dobra i gdje se ona krše, viđenje neba, svijeta i na kraju zaključuje:

Hoćeš li pitati udes o tajnoj kobi i sreći -

Hafiza čitaj samo! On će ti sve to reći.[1]

Ukratko, Hafiz je po Safvet-begu Bašagiću pjesnik univerzalne ljepote i veoma obrazovana ličnost i zato u njegovom djelu treba tražiti odgovore na mnoga pitanja, njega redovno čitati i konsultovati. Najviše je Hafiz zastupljen u Trofandi,[2] i u knjizi Misli i čuvstva.[3] Bašagićeva prva knjiga pjesama Trofanda (1896) važan je izvor za upoznavanje svih ciklusa pjesama: Na povratku u domovini (str. 4-16) gdje je i pjesma „Zalom-Palanci“, Ašiklije (str. 17-40), s pjesmom „Janje moje“ pod utjecajem Hafiza, Beharje (str. 41-56), i ovdje u pjesmi pod brojem XVI ističe da je „privrženik Hafizova Harabata“ (na str. 53), Ljubav i cvijeće (str. 57-74), gdje u pjesmi „Živa uspomena“, autora je vila krilima odnijela i na (str. 58) ističe:

I odleće

Gdje proljeće

Od iskona vlada

Te me spusti na obalu

Bistra Roknabada.[4]

Slijedeći ciklusi su: Razne pjesme (str. 75-120), Čovjek i svijet (str. 121-124) i U Harabatu (str. 175-191). Mnoštvom misli ističe se pjesma „Na rastanku ili Ardišir“.[5]

Posebno je Bašagić zaokupljen Hafizovim lirskim pjesmama (lirikom erotike) i drugom poezijom koja se odlikuje estetskim vrijednostima i slobodoumnim idejama. Nije mali broj ni Mirzinih pjesama, naročito intimnog karaktera, rodoljubivih i onih u kojima snagom mašte i na osnovi legendi opisuje megdane, borbu dobra i zla, sile mračnjaštva, protok vremena, te ljubav, piće i intezitet emocija koje su našle uporište u poeziji Hafiza, Hajjama, dijelom i Firdusija, svakako i bosanskoj narodnoj poeziji (posebno sevdalinkama), kao i kod njemačkih pjesnika (Getea, Hajnea i drugih), hrvatskih, srpskih i drugih. Ipak, kako sam Bašagić ističe, Hafiz mu je bio najdraži i uzor-pjesnik. Štaviše, pojedine Mirzine pjesme kao ona“Janje moje“ na svoj način su preobraženi stihovi iz Hafizove „Saki-name“, odnosno, „Pjesme krčmarici“.[6] U nekim pjesmama Bašagić spominje Hafiza, Širaza, Perziju. Navodim nekoliko takvih stihova:

Pjeva Azra! Već pucaju grudi

Stari sevdah u Mirzi se budi ...

Pjevaj ono, što Hafiza diže,

Da stihove u gazele niže.[7]

Mirza bi i da odleti tamo

Gdjeno Slavuj od Širaza

Svoje slatke pjesme poje.[8]

Pjesmu očito u romantičarskom duhu završio je riječima:

Na krilašca pjesme lahke

Sjedi, dušo moje duše,

Da te nosim u Perziju,

Gdje mirisni zefir puše.[9]

Ima stihova u Bašagića gdje spominje nekoliko perzijskih pjesnika, kao što su ovi:

Hafiz Hajjam i Nizami

Svaki tebe sebi mami,

Sa svima se ti pobrati,

Pa s'u njedra moja vrati.[10]

Bašagićev spjev Harabat sastoji se iz nekoliko mistično-meditativnih pjesama[11] u kojima pjesnik, nadahnut Hafizovim stihovima, snagom fantazije dočarava jedan novi nepoznati kraj i svijet za kojim je toliko tragao, kako bi u „zemlji istine“, u harabatu, našao palaču, ustvari, pjesničku zgradu koju je stvorila bujna mašta perzijskog naroda i tamo sreo ljude „gdje sretno žive“. Premda u tim pjesmama ima elemenata iz naših krajeva, osobito Sarajeva i okoline, motivi i mnoge ideje preuzete su iz Hafizovog Harabata. Evo kako počinje Bašagićev Harabat:

Bijaše divno, proljetno veče,

Kakvo pjesnik zamislit more-

Pjevaju ptice, Miljacka teče,

A zefir puše sa Igman-gore.[12]

Harabat, tu palaču slavnu, ovako opisuje:

Ovo je dakle palača krasna,

Gdje saki služi, a pjesnik pije,

Gdje s Piri-muganom družina časna

Istinu vječnu u pjesmi vije.[13]

Približavajući se zgradi, pjesnik Mirza se pita:

Šta misliš - ovo džamija nije,

Već slavna zgrada od Harabata,

Gdjeno se pjeva, gdjeno se pije

Bez bijela srebra, bez žuta zlata.[14]

Sam Mirza obraća se „vilinskoj djevi“ da i njega prime u prostroije Harabata, pa dodaje:

Na to, da čekam, rukom mi mahnu,

Nesta je, ode, zavi je tama,

I pola jada s duše mi lahnu

I već se sanjah pokraj Hajjama.[15]

U tom ciklusu pjesama ima opisa prirode i nenametljivih savjeta kao:

Ljubiti treba svakoga druga

Kao što ljubiš rođena brata;

Ovdje ne vrijedi: klanjam se sluga!

Iskrenost stup je od Harabata.[16]

Osim Hafiza o harabatu je ponešto pisao Hajjam, a znatnije pjesnik Nizami Gendževi (umro 1209), inače jedan od najvećih romatničarskih epičara perzijske književnosti, autor spjevova u mesnevijskoj formi. Bašagić je za moto Harabata zabilježio njegove riječi: „In Harabati muganesti der-o rindanend Mu'min-u ermeni-u gebr-u nesar-u jehud.“ (Šejhi Nizami Gendževi).[17] (prijevod: „Ovo je Harabat u kome su članovi: musliman, ermen, hrišćanin i jevrej.“)

Mirza Safvet ispod naziva pojedinih većih pjesama obično navodi neku misao Hafiza, Firdusija ili kojeg drugog perzijskog autora. Tako ispod pjesme: „Pogled s buska na Bunu“ nalazimo ovu Hafizovu sentencu: „Čudža danend hali ma sebuđbarani sahilha“[18] koja u prijevodu znači: „Gdje da znaju naše jade, koji breme žalom nose.“

U prvoj fazi djelovanja, negdje do dvadesetih godina Hafizovu poeziju je kod nas najviše prevodio Mirza Safvet i objavljivao u sarajevskim i zagrebačkim književno-kulturnim časopisima i listovima. Godine 1928. Iz pera Džavida Sulejmanpašića izlaze i Prepjevi iz Hafizovog Divana uz Sulejmanpašićev predgovor: „Par riječi o Hafizu“.[19]

O Šemsuddinu Muhammedu Hafizu Bašagić je pod naslovom Dojmovi, Hafiz napisao tekst u sarajevskoj „Nadi“ još 1899. godine. U „Gajretu“ (br. 6-8/1925) Mirza Safvet objavljivao je u nastavcima članak: Hafiz (Njegov život i djelo),[20] a uz ovo i dvije pjesme u prijvodu: 1. Sinu na grobu i 2. Saki-name, pjesma krčmarici (jedan dio). Riječ je o prijevodu s perzijskog samo dijela čuvene perzijske poeme Saki-name. Ovaj tekst pod naslovom „Hafiz“[21] objavljen je u Bašagićevim Izabranim djelima (1971), čiji osnovni sadržaj zaslužuje poseban uvid.

Evo nekoliko Bašagićev sudova o Hafizu: „Izuzevši Hajjama Hafiz je najpopularniji istočni pjesnik na Zapadu, a na Istoku ni jedan miljenik Muza ne može ga u popularnosti ni dovikati, a kamoli se s njime natjecati. On je tamo još i danas na onoj visini gdje je bio prije pet i po vijekova, naime: 'najviši lirski pjesnik'.“[22]

Dok je Hajjam ovjekovječio rubaije, Hafiz je njegovao i „podigao“ gazele, davši ovoj vrsti pjesama „i nutarnju i vanjsku formu“. Koliko je Hafiz bio utjecajan i ugledan pjesnik najbolje pokazuju sljedeće činjenice koje nalazimo u spomenutom članku: “Od Edrene do Kalkute, od Bombaja do Kazana, gdje god stanuju Perzijanci i Turci, Hafiz uživa ugled prvog i nenatkriljivog pjesnika. Svi pjesnički produkti perzijskih Urfija, Saiba, Kaanija, turskih Bakija, Nabija, Nedima, naših Sabita, Rušdija, Hikmeta i više stotina drugih korifeja istočnog Paranasa - svi su mutatis mutandis, bolje i lošije imitacije Hafizovih umotvorina.“[23]

Njegov Divan koji je, primjera radi u njemačkoj literaturi, prije svega zahvaljujući Geteu, već u prvoj polovini 19. stoljeća „prodro u najšire čitalačke krugove“, Bašagić izuzetno cijeni i smatra „pravim pjesničkim evanđeljem“.[24] U članku nalazimo i bilješke o Hafizovom životu: da je rođen „po prilici“ u drugoj deceniji 14.  stoljeća i da mu je rođeno ime Muhammed, a pjesničko Hafiz, dok počasno Šemsuddin. U širaskoj medresi stekao je šire obrazovanje i uz druge sadržaje naučio Kur'an napamet i otuda naziv Hafiz.[25] Brzo se razvio u talentovanog perzijskog pjesnika, pravog naučnika, izvrsnog znalca arapskog jezika i literature, pa nije slučajno što je više od četrdeset godina bio na dužnosti dvorskog pjesnika.[26] Umro je u Širazu 1389. Tamo su mu iznad vrata turbeta uklesani sljedeći stihovi:

Be seri turbeti ma čun guzeri himmet chah!

Ci zijaretgjehi rindani dhihan chahet bud.

Stihove je Mirza Safvet preveo i poetski vrlo lijepo uobličio:

Ako prođeš kraj turbeta moga,

Veledušno pokraj njega stani!

Jer će biti hodočasno mjesto,

Gdje se kupe svjetleći rindani.[27]

Hafiz je pjevao „o prirodi, ljubavi i vinu, o pjesmi slavuja, o veseloj mladosti“,[28] također o bezbrižnom životu kao vječnoj sreći, ali i o izmiješanosti radosti života sa trenucima nesreće. Svoje stihove dopunjavao je aforizmima i primjerima iz mističke filozofije. Otuda „izvanredna pjesnička ljepota“ i čari njegovih gazela koje su se širile putem knjige i od „usta do usta“ u razne slojeve društva[29] i postale sastavni dio narodne duhovne baštine.

Prema Bašagiću, od Hafiza je ostalo „više stotina gazela, stotinjak rubaija i kit'a i nekoliko kasida, od kojih su na glasu: Saki-nama (Pjesma krčmarici) i Mugami-nama (Pjesma pjevačici)“.[30] Bašagić je dao i opću, u osnovi tačnu, ocjenu Hafizove poezije, navodeći da u svim njegovim pjesmama „vanjska forma je elegantna, jezik čaroban, a stih umjetnički izražen“.[31]

Hafiz će najviše Divanom, koji je jedno od najsjajnijih lirskih djela u svjetskoj književnosti, utjecati na mnoge naše proučavaoce istočno-iranske literature i na pjesničke stvaraoce. Sam Bašagić, podstaknut tim remek-djelom, ovako je pjevao Divanu i njegovom autoru:

Hoćeš li, što još nigdje do sada mislio nijesi,

Širaslan-ružicu nježnu i južni omamni cvijet?

Hoćeš li, gdje se krše ljudska dobra i grijesi,

Hoćeš li, kratko rečeno, vidjeti nebo i svijet?

Hoćeš li pitati udes o tajnoj kobi i sreći,

Hafiza čitaj i pitaj on će ti sve to reći![32]

Zaokupljen mislima i emocionalno tim djelom i grubom stvarnošću, Bašagić mu posvećuje još neke stihove:

O Hafize! Ne srdi se na vrmeena crna,

Pravo reci: imade li ružica bez trna?[33]

Među najljepšim Hafizovim stihovima po estetsko-književnim mjerilima bili bi ovi:

O  sabahski miris vjetre,

Što mi vazda dušu blaži!

Ako vidiš moju dragu,

Od mene joj „selam“ kaži.[34]

Bašagić je godinama prevodio Hafiza i u pisanju poezije, naročito ljubavne, a dijelom i rodoljubive, i misaone, posebno mističkog karaktera, bio pod Hafizovim uticajem. Ne treba gubiti iz vida ni prisustvo ni utjecaj ideja drugih pisaca na izrastanje Bašagića, naučnika i plodnog pjesničkog stvaraoca, kao što su zapadno-evropska filozofija, naučna misao i poezija prošlog stoljeća, pjesničko stvaralaštvo predstavnika južnoslovenskih i drugih naroda, muslimanski narodni folklor, a dijelom i arapski i turski pisci, svakako i ostali perzijski pjesnici, ali je, van sumnje, od svih , napose perzijskih klasika, Hafizov utjecaj bio najsnažniji. Iz mnoštva pjesama u zbirkama Trofanda i Misli i čuvstva, po značenju i ljepoti izraza karakteristični su slijedeći Mirzini stihovi:

Stoj i ne plaši se - moj idole pjani,

Da jedan čas od te časovite noći

Proživimo s mirom ovdje - na tenhani

Nestalan je svijet, sve će bit i proć.

Ko zna, možda sad smo na raskršću puta

Ko zna, hoćemo l' se više igda sresti

U svijetu, kud kob i po noći luta

Tražeć gdje će koga u sreći pomesti.[35]

 

Izvor: Beharistan, Časopis za kulturu, br. 1, zima 2001, Kulturni centar IR Iran, Sarajevo, str. 75-83.

[1] Safvet-beg Bašagić, Izabrana djela, knj. I, Sarajevo, 1971, pjesma „Hafiz“ na str. 231.

[2] U Trofandi je njegovo ime na str. 19, 26, 53, 59, 62, 73, 145.

[3] U zbirci Misli i čuvstva spominje se Hafiz na str. 29, 61, 102, 103, 118, 126, 152, 154, 175.

[4] Mirza Safet, Trofanda, Zagreb, 1896, str. 58. Roknabad je rijeka u okolini Širaza. U pjesmi se nastavljaju stihovi:

Gdje djevojke

Milopojke

Đulistane krase:

Gdje no divna Ernevaza

Košutice pase.

Odzvanjaju pjesnikove riječi:

Tu sam bio

I vidio

Sve ljubimce muza:

I Hafiza iUrfiju

I starca Ferdusa.

(Isto, str. 59) Ernevaza je sestra Džamšida, perzijskog Bachusa.

[5] Pjesma počinje:

Nad Iranom vedra i tiha noć počiva,

Sve je mirno, samo vjetri sa zapada pire,

A Perzija svoga sina budeći cjeliva:

„Ustani Ardišire, - majka te Perzija zove,

Darijev razvi barjak, širom svega Irana,

 o slavi djedova tvojih svi ljudi danas slove,

 Prošlost se njihova sjaji poput svijetla dana, ...

Ustani Ardišire, tako ti Zoroastra!“

(Isto, na str. 121)

[6] Isto, vidjeti predgovor na str. 29.

[7] Isto, str. 98.

[8] Isto, na str. 99.

[9] Ibid.

[10] Izabrana djela, knj. I, Sarajevo 1971, str. 257.

[11] Isto, Harabat na str. 173-186. Za razliku od etimologije riječi (od arapske riječi „harab“) koja znači ruševno, razvaljeno, zapušteno imanje, trošna zapuštena kuća, mejhana krčma, čovjek odan piću i zbog toga zapušten, bekrija, kod Bašagića ima imaginaciono-poetsko značenje. To je po njemu „socijalno-pjesnička zgrada“ ograđena neprelaznim zidom. Tu je došao do izražaja „čisti perzijski romantizam“. Harabat je neka vrsta modela ljudskog društva čiji predsjednik - najstariji član se zove „piri mugan“ (stari mag), a članovi „rindan“. U Harabatu (u knj. Trofanda, Zagreb, 1896, na str. 175-191) zamišljena je neka vrsta republike, u kojoj se poštuje istina, slobodoumlje i vlada „sveopća ljubav“ među ljudima.

[12] Isto, str. 175.

[13] Isto, str. 176. Saki je krčmarica.

[14] Isto, str. 177.

[15] Isto, str. 177.

[16] Isto, str. 178.

[17] Isto, str. 174.

[18] Isto, str. 195.

[19] Djelo je štampano u Sarajevu (1928) kao vlastito izdanje.

[20] Vidjeti u Gajretu br. 5/1925 (str. 65-67), takođe br. 8/1925 (str. 114-115).

[21] Safvet-beg Bašagić, Izabrana djela, knj. II, Sarajevo, 1971, članak Hafiz, na str. 208-227.

[22] Isto, str. 208.

[23] Isto, str. 208.

[24] Ibid.

[25] Kao i drugi koji su znali u cijelosti tu svetu knjigu nazvan je „Hafiz-i-Kur'an“.

[26] Isto, str. 209.

[27] U istom članku na str. 211.

[28] Isto, str. 211-212.

[29] Isto, str. 212.

[30] Isto, str. 213. Kasida je poduža pjesma na nekom od orijentalnih jezika kojom se neko pohvaljuje i uzvisuje. Može imati i do sto distiha, a nikad manje od petnaest distiha. Pojavila se u predislamskoj poeziji, a prihvatili su je i Perzijanci i Turci i drugi narodi islamskog kulturnog kruga.

[31] U istom članku str. 213.

[32] Isto, str. 214.

[33] Stihovi u istom članku na str. 214.

[34] Isto, str. 215.

[35] Safvet-beg Bašagić, Izabrana djela, knj. I, Sarajevo, 1971. Pjesma je u cijelosti na str. 86.

Ista pjesma je prva po redu u antologiji: Muslimanska poezija XX vijeka, Sarajevo, 1990, str. 53.

Ocijeni
(4 glasova)
Čitano 4200 puta

Magazin Ašk