utorak, 10 Novembar 2015 07:04

Sūdī kao komentator Sādijina Gulistana

Autor: dr. Šaćir Sikirić


Semiti, Perzijanci i Turci, nastanjeni u susjednim zemljama prednje i srednje Azije, još su u davna vremena imali zajedničke kulturne i političke odnose, koji su ostavili duboke brazde u njihovoj istoriji. Živeći nekad u labavijoj, a nekad u tješnjoj vezi utjecali su oni jedni na druge u raznim pravcima materijalne i duhovne kulture.

Indoevropski Perzijanci, zdrav i bistar narod, stajali su još u najranijim stoljećima starog vijeka na mnogo većem kulturnom stepenu od susjednih Arapa i Turaka. Živeći na vjetrometini prednje Azije iskusili su oni sve nevolje robovanja i slasti političke slobode, očeličili se i stvorili državu koja se kroz mnoge peripetije istorijskih zbivanja održala do danas. Kako je ova država nekad obuhvatala na zapadu prostrane arapske, a na sjeveroistoku turske krajeve, vjekovima su ova tri naroda živjela u vrlo tijesnom kontaktu. Ovaj dodir je obogatio njihovu istoriju, a romantične zgode iz tih vremena ovjekovječio je Firdevsija u svojoj „Šahnami“.

Arapskim osvajanjima u VII i VIII stoljeću politička i kulturna saradnja ovih nacija postala je još tješnja. Kako su Perzijanci u toj zajednici duhom, političkom sviješću i vrlo bogatom tradicijom bili najjači, doprinos je njihov u stvaranju kulture islamskih naroda najobilniji. Istina, perzijski jezik na svim linijama ustupa mjesto arapskom, ali perzijska bogata kulturna i književna predaja jasno se očituje u politici, nauci i literaturi. Već u IX vijeku javljaju se književnici koji pišu novim perzijskim jezikom za razliku od srednjeperzijskog ili pehlevijskog, koji je bio književni jezik perzijskog naroda prije islamizacije. U narednim naraštajima Perzijanci dadoše nacionalnoj i svjetskoj literaturi velikih duhova, koji su kulturnu istoriju čovječanstva obogatili djelima neprolazne vrijednosti. Da spomenemo samo najznamenitije od njih:

Firdevsi (umro 1020) autor je čuvenog eposa „Šahname“ i mnogih drugih pjesničkih djela. U „Šahnami“ je obrađena mitska i romantična prošlost Perzijanaca od najstarijih vremena do pjesnikovih dana. Obilnošću građe (ima 60.000 stihova), čvrstinom kompozicije, ljepotom dikcije, jednostavnošću stila i šarolikošću prikazivanja ovo djelo spada među najvelebnije tvorevine epske poezije svijeta. Firdevsija je svojim radovima pribavio sebi jedno od prvih mjesta u svjetskoj literaturi.

Omer Hajjam (umro 1124), zastupnik ideja slavnog filozofa i liječnika Ibn Sina-a (Avicenna), digao je na vrhunac njegove epigrame u 4 stiha poznate pod imenom „rubai“. Omer je jednako slavan kao učenjak i pjesnik. Višestrano je obrazovan i najveći je matematičar i astronom svoga vremena. Njegove stihove, pune smionih misli, paradoksa, sarkazma i „relativnog cinizma“ nije moguće uvijek mistički tumačiti. Liberalizam ovog pisca i njegova teška skepsa glavni su razlog da su njegove pjesme tek iza njegove smrti sabrane u zbirku, ali ta njihova osobina pribavila im je oduševljen prijem u modernom svijetu, a naročito kod Engleza i Amerikanaca.

Feriduddin Attar (umro 1230) proslavio se je svojim mističnim i moralnim djelima. Istakao se je i kao biograf.

Dželaluddin Rumi (umro 1273) razradio je i sistematski sredio Attarove mistične ideje u čuvenom djelu „Mesnevi-i maneyi“, koja se s pravom smatra osnovnim djelom islamskog misticizma.

Mustafa Muslihuddin Sadi (umro 1291) razblažio je strogi asketizam Attara i drugih svojih prethodnika i učinio ga živim izvorom etike, koja prožima ljudski život. On zemaljske užitke ne smatra iluzornim, jer sjećanje na njih pruža čovjeku duševni užitak. Prema tome život treba učiniti lijepim i ne mutiti ga turobnim asketizmom. Ova načela je Sadija primjenio iznoseći nam blagim i humanim riječima vlastite doživljaje u svom „Gulistanu“ (ružičnjak) i „Bustanu“ (cvijetnjak), besmrtnim djelima perzijskog duha. Na neposredan način iznesene su tu vrline i poroci čovječjeg karaktera i na živim primjerima pisac daje čitaocu etičke savjete.

Šemsuddin Muhamed Hafiz (umro 1389) u svojim gazelima razrađuje ideje Hajjamove. Vino, ljubav, ljepota prirode, pjesme slavuja i ugodno društvo koje zna iskoristiti momenat, predmeti su kojima ovaj pjesnik posvećuje svu svoju pjesničku vještinu. Bez frivolnosti i izrazitog cinizma koje zapažamo kod Hajjama Hafiz je pisao svoje pjesme uobičajenim kićenim stilom protkav ih divnom elegancijom. Taj način izražavanja dao je njegovim gazelima mistično obilježje pa nikad nismo sigurni gdje je prava granica zbilje i alegorije. Njegovi stihovi imaju izvanredan čar, ali je to za komentatora naročita teškoća.

Abdurrahman Džami (umro 1492) je od Hafizovih nasljednika jedini veliki lirik. On je posljednji perzijski klasični pjesnik. Kao i kod Hafiza i u njegovim se pjesmama prepliće zbilja i mistika. Osim nekoliko većih romantičnih spjevova ostavio nam je cijela tri divana (zbirke pjesama poredanih alfabetski). Pored poezije proslavio se raznim znanstvenim radovima na perzijskom i arapskom jeziku, a kao mistični pisac spada među prve i najpriznatije.

Još za vladanja Seldžuka u Maloj Aziji (1084-1300) perzijski je kulturni i književni uticaj bio vrlo jak. U njihovoj je državi službeni i književni jezik perzijski. Kada su pod konac XIII vijeka na ruševinama seldžučke države Osmanlije osnovali svoju, perzijski uticaj je na raznim područjima državnog i kulturnog života ostao u punoj snazi. Spomenuti perzijski pisci su služili kao najmilija lektira turskim obrazovanim krugovima, a njihova su djela vrijedila kao nedostiživi uzori turskim književnicima sve do preporoda, polovicom XIX vijeka. Osim toga brojni turski pisci pisali su i na perzijskom jeziku. Među ovim je vrijedno spomenuti naše zemljake: Fatihova velikog vezira Mahmud pašu (umro 1474), Derviš pašu Bajezidagića Mostarca (umro 1603), Nerkesiju (umro 1634), Vusletiju (umro 1688), Rušdiju (1699) i Fevziju Blagajca, pisca „Bulbulistana“ (1747).

Razumljivo je, dakle, da su djela perzijskih klasika prevođena na turski jezik i komentarisana. Samo Firdevsina „Šahnama“ radi svoje ogromnosti i jednostavnosti stila i Hajjamove rubaije radi frivolnosti i sarkazma najmanje su privlačili na se pažnju komentatora. Potreba komentarisanja bila je tim veća što tada na turskom jeziku nije bilo valjanih gramatika perzijskog jezika, a perzijska su djela skoro odreda pisana marinističkim stilom. Komentatorima je bilo najvažnije obraditi jezičnu stranu djela. Važnost ovakvih radova je, naročito u starije doba, očigledna, ali prešav u književnu tradiciju, komentarisanje je nosilo u sebi klice dekadence u turskoj književnosti.

Među poznatije radnike na ovom polju spadaju Ibni Sejjidi Alija (umro 1524), Lamija (umro 1531),[1] Sururija (1561), Šemija (1591), Kafija (umro 1616) i Sūdija (1596). Nas ovdje izbliže interesuju djela našeg zemljaka Sūdije.

U drugoj polovici XVI vijeka na stolici velikih vezira je Mehmed paša Sokolović (umro 1579), iz Sokolovića kod Rudog. Bio je čovjek krupnih državničkih sposobnosti i sigurno najznamenitiji i najmoćniji veliki vezir Turske carevine. Njegova moć i ugled privukli su dosta mladih ljudi iz naših krajeva u Istanbul i druge turske centre da se tamo školuju u nadi da će se pomoću naobrazbe domoći uglednih položaja. Među ovake spada i Sūdija, kome ne znamo ni pravog imena. Naziv „Sūdi“ označuje mu mjesto rođenja. Rođen je u selu Sudićima blizu Čajnića,[2] u neposrednoj blizini Sokolovića zavičaja, gdje je glas svemoćnog državnika našao najjačeg odjeka. Međutim, tek što je nakon svršenih nauka započeo svoju karijeru, Sokolovića je zvijezda zašla pa je on, kao i mnogi naši zemljaci, potisnut u pozadinu. Da je rođen bar dva decenija prije, sigurno bi se svojom bistrinom i učenošću istakao već za života. Ovako on spada u one „sitne ljude“, o kojima se za njihova života vrlo malo zna, ali njihova prava vrijednost izbije kasnije na vidjelo iz njihovih djela. Turski su nam biografi o ovom čovjeku sačuvali tek oskudne bilješke i samo pojedine mrvice iz njegova života nalazimo razasute po njegovim djelima.

Školovao se je najprije u domovini, po svoj prilici u Sarajevu.[3] Poslije toga se zaputio na studije u Istanbul, a onda u Damask[4]. Perzijski jezik je učio od poznatog učenjaka i muftije Muslihuddin Larije (umro 1571)[5] u gradu Amed, u pokrajini Dijaribekr. Da je Sūdija, valjda tom prilikom, bio u Bagdadu dade se zaključiti po slijedećoj rečenici u „Komentaru Gulistana“:[6] „U doba Sadije bagdadski su stanovnici čisto govorili arapski i perzijski jezik. Sada je, međutim, to gomila neznalica koji nemaju pojma ni o jednom.“ Za vrijeme svog naučnog putovanja bio je u Damasku i u Mekki na hadžu.[7] Na više mjesta u komentaru Hafizova „Divana“ ili Sadijina „Gulistana“[8] veli da je dolazio u dodir sa perzijskim učenjacima i s njima raspravljao teža mjesta, ali da nije bio u Perziji zaključujem po tom što u „Komentaru Hafizova Divana“ (sv. II, str. 331) na dva mjesta veli „da su mu pričali“ da se stihovi, o kojima tu raspravlja, nalaze napisani u Hafizovu turbetu. Za vlade Selima II, za vezirovanja Sokolovića, kada se vratio u Istanbul, Sūdija je u Atmejdan dvorcu predavao odabranim mladićima, koji su se obrazovali za visoka državna zvanja.[9] „Tu su“, veli Bašagić, „Sūdiju slušali mnogi Bošnjaci i Hercegovci, među njima Derviš paša Bajezidagić Mostarac, koji ga u predgovoru „Murad-name“ spominje s pietetom.“[10] Nakon izvjesnog vremena smijenjen je sa profesorskog položaja i od tada je do smrti živio povučeno baveći se naučnim radom. Sūdija se tuži na svoju zlu sudbinu u starosti[11] i što ga je sultan Murat zaboravio,[12] ali zahvaljujući toj zapostavljenosti mi danas imamo njegova vrijedna djela. Ona nam svejdoče da je bio vrlo obrazovan, poznavao je izvrsno turski i perzijski, a vrlo dobro arapski jezik, samo je bio vrlo kapriciozna narav.

Atai[13] i Katib Čelebi[14], a po njima i Bašagić,[15] suglasno tvrde da je Sūdija umro god. 1000/1591-2, ali je tačno ono što veli Mehmed Tahir[16] da je on umro god. 1005/1596-7 i da je sahranjen u Istanbulu na Aksaraju u haremu Jusuf pašine džamije. To se vidi po Sūdijinim stihovima, koje je stavio na kraju „Komentara Gulistana“:

U času, kada tajanstveni glas reče „svršeno je“, biješe, ako pitaš, jutro hidžretske hodine, 3 dan mjeseca safera, kada je Gospod omogićio njegov svršetak. Neka je (ovaj komentar) sretan čitaocu, prepisivaču i onome koji mu bude ispravio omaške i pogreške.

Brojčana vrijednost slova u riječi pokazuje da je komentar dovršen godine 1004/1595-6 pa je prema tome autor mogao umrijeti najranije godine 1005/1596-7.[17]

Sūdija nam je ostavio sljedeća djela:

1) Komentar Hafizova „Divana“, u 3 sveska;

2) Komentar Sadijina „Gulistana“ i „Bustana“;

3) Komentar Dželaluddin Rumijine „Mesnevije“;

4) Prevod na turski i komentar „Safije“ o arapskoj gramatici od Ibn el-Hadžiba;

5) Prevod na turski i komentar „Kafije“ o arapskoj sintaksi od istog pisca;

6) Prevod sa arapskog na turski Isferainina djela „Ed-dav'“ o arapskoj sintaksi;

7) Glosa i tumač na Kadi-mirov komentar filozofskog djela „Hidajetul-kime“[18] i

8) Prevod na turski arapskog djela „Takritat ala hutbeti Feriduddin“ od Ibn el-Hadžiba.[19]

Komentari pod 1 i 2 štampani su u Istanbulu.

Kako se iz samih naslova vidi Sūdijin književni rad je obilan i mnogostran. Nas, međutim, u ovom slučaju interesuju njegovi komentari perzijskih klasika, jer o vrijednosti tih radova podijeljena su mišljenja turskih i naših književnih istoričara. Dok poznati turski pisac Šemsuddin Sami tvrdi da su Sūdijini komentari pisani temeljito i kritički,[20] Mualim Nadži ga naziva „kapricioznim učenjakom“, čija djela vrve pogreškama.[21] Između ove dvije oprečne tvrdnje Mehmed Tahir udara nekako po sredini smatrajući „da su Sūdijina štampana djela korisna premda u njima ima pogrešaka protiv pravila perzijskog jezika.“[22]

S. Bašagić,[23] a po njemu i M. Handžić[24] brane Sūdiju od navedenih tvrdnji udarajući u glavnom u patriotske žice i cijeneći njegovu marljivost i pažnju u komentarisanju perzijskih djela i pobijanju mišljenja prethodnih komentatora Ibni Sejjidi Alije, Kafije, Lamije, Sururije i Šemije. Po Bašagiću „Sūdija je učeno dokazao da su komentatori prije njega krivo tumačili mnoga mjesta radi nepoznavanja jezika i neshvaćanja poezije. S tim komentarima se i danas slažu svi prijatelji spomenutih klasika.“[25]

 

Izvor: dr. Šaćir Sikirić, Sūdī kao komentator Sādijina Gulistana, (preštampano iz „Priloga za orijenatlnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom“ – I), Državna štamparija u Sarajevu, 1950, str. 52-55.

[1] Komentarisao samo uvod u Gulistan.

[2] Ovo ne dolazi u kontradikciju sa tvrdnjom Mehmed Tahira u djelu Osmanli müellifleri, Istanbul 1.333 (1914-5), sv. II, str. 323-324, da je Sudija iz Foče, u Bosni, jer je Čajniče blizu Foče, a ovaj je grad Turcima mnogo poznatiji od Čajniča.

[3] Sudi, Komentar Gulistana, str. 27, Istanbul 1.249 (1.833-4), Državna štamparija. Tumačeći riječ خوشبوى گی (mirišljava glina koja se upotrebljuje kao sapun) veli: „O tvrdnji časnoga Šejha mi smo se uvjerili u Sarajevu, u Bosni. Spomenutu glinu stavljaju u male breme, kao što su breme za med u Istanbulu. U te meću ružin list pa to ostaje neko vrijeme u bremi, zatim ga istresu i iskomadaju, i po potrebi u banji upotrebljuju.“

[4] Ibid., str. 121 i 303.

[5] Atai, Zejluššekaik, str. 170; Šemsuddin Sami, Kamusulalam, sv. II, str. 3.966.

[6] Str. 387.

[7] Sudi, Komentar Gulistana, str. 416 i 447.

[8] Npr. na str. 217.

[9] Mualim Nadži, Esami, str. 175.

[10] Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj knjževnosti, Sarajevo, 1912, str. 30-32.

[11] Sūdi, Komentar Gulistana, str. 498.

[12] Sūdi, Komentar Hafizova Divana, sv. III. str. 131.

[13] Zejluššekaik, str. 332.

[14] Fezleke, sv. I, str. 7.

[15] Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci, str. 30; Znameniti Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, str. 71.

[16] Osmanli müellifleri, sv. II, str. 323-324.

[17] Ispor. M. Handžić, Književni rad, str. 63.

[18] Ibid., str. 63-64.

[19] C. Brockelmann, Geschichte der arabischen Litteratur, Suplementband, str. 534.

[20] Š. Sami, Kamusul-alam, sv. V, str. 2677.

[21] Nadži Vasfi, Šojle-bojle, str. 95-97.

[22] Mehmed Tahir, Osmanli Muellifleri, sv. I, str. 323-324.

[23] Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, str. 31-32.

[24] „Knjiž. rad“, str. 63.

[25] S. Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, str. 71.

Ocijeni
(3 glasova)
Čitano 702 puta

Magazin Ašk