nedjelja, 22 Novembar 2015 20:45

Neki naši književnici mevlevije

Autor: Mehmed ef. Mujezinović


Prema dosadašnjim naučnim istraživanjima Bosna i Hercegovina je dala istočnim književnostima preko dvije stotine pisaca. Znatan broj njih istakli su se svojim radom i zauzeli visoka mjesta u osmanskoj književnosti.

Za ovu priliku smo odabrali nekoliko imena naših pređa koji se kao pripadnici mevlevijskog tarikata istakoše na polju književnosti. To su: Sudi Ahmed, Derviš-paša Bajezidagić, Katibi Mustafa Bošnjak, Derviš Sulejman Mezaki, Fevzi Blagajac (odnosno Mostarac) i Muhamed Fadil-paša Šerifović.

Sudi Ahmed

Među nekoliko naučnika iz Bosne koji su se svojom originalnošću i savjesnošću probili u vrhove osmansko-turske naučne književnosti posebno mjesto zauzima Bošnjak Ahmed Sudi, poznati komentator perzijskih klasika. Sudiju spominju svi autori na istoku i zapadu koji su pisali o osmansko-turskoj nauci i književnosti. Donedavno nije bilo poznato ni njegovo rođeno ime. Međutim, u jednom prepisu njegova komentara na Gulistan, koji se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, jasno stoji da mu je ime Ahmed. Književno ime Sudi uzeo je ovaj književnik po nazivu sela Sudići kod Čajniča u Bosni u kome selu je rođen, a ne po istoimenom selu kod Sarajeva kako se to ranije mislilo.

Sudi je početno obrazovanje stekao u domovini, a visoke škole je završio u Carigradu i Dijaribekru. U Dijaribekru je slušao predavanja glasovitog profesora i muftije Muslihudina Larija koji je slovio kao najbolji poznavalac perzijskog jezika i klasične perzijske književnosti. Sudi je poduzimao i studijska putovanja pa je tako boravio u Damasku, Bagdadu i Mekki. Kada se vratio u Carigrad postao je profesor. U doba Mehmed-paše Sokolovića predavao je mladićima koji su se spremali za visoke državne i dvorske službe. Jedan od njegovih učenika je i Derviš-paša Bajezidagić, o kojem će kasnije biti ovdje govora.

Sudija je obogatio osmansko-tursku naučnu književnost svojim komentarima najznačajnijih djela klasične perzijske književnosti. On je napisao komentare na: Hafizov Divan, na Sadijeva djela: Bustan i Gulistan i konačno komentar na Mesneviju Dželaludina Rumije. Od spomenutih djela Sudije jedino nije pronađen njegov komentar na Mesneviju, dok su ostala njegova djela štampana, a postoje i brojni prepisi ovih dijela u poznatim bibliotekama u svijetu.

Prema tome Sudi je, bez sumnje, jedan od naših najboljih poznavalaca perzijskog jezika i perzijskih klasika. Upravo zbog njegova nezavisnog shvatanja njegovi komentari ovih klasika imaju posebnu vrijednost. Sudija zbog toga uživa i veliki ugled u očima evropskih iranista. Sudija je umro najkasnije 1598. godine i pokopan je u groblju kod Jusuf-pašine džamije na Aksaraju u Carigradu.

Derviš-paša Bajezidagić

Naš najveći pjesnik u osmansko-turskoj književnosti s kraja 16. stoljeća bio je Derviš-paša Bajezidagić, koji je pjevao i pisao pod pseudonimom Derviš. Derviš-paša je rođen u Mostaru negdje u šestom deceniju 16. stoljeća. Kao dječak doveden je u Carigrad i primljen u Atmejdan-saraj gdje je ostao nekoliko godina na školovanju i postigao visoko obrazovanje. Posebno je proučavao lijepu književnost, a naročito perzijsku poeziju. I njegov učitelj, pored ostalih, bijaše i Ahmed Sudi, kojeg Derviš-paša u svojoj Muradnami spominje sa velikim pietetom. Kako se isticao kao pjesnik i odličan poznavalac perzijskog jezika dobio je nalog od sultana da na turski prepjeva etičko-mistično djelo Sehaname od pjesnika Bennaije. Taj svoj prepjev Derviš-paša je nazvao Muradname.

Derviš-paša je obnašao razne časti i funkcije, pa ga 1592. godine vidimo kao ličnog savjetnika sultanova. Upravo spomenute godine je datirana i njegova vakufnama kojom Derviš-paša u svom rodnom gradu Mostaru, u mahali Podhum, podiže jedan mesdžid i za njegovo održavanje ostavlja devet dućana u Mostaru, pet mlinova na Buni u Blagajskom kadiluku u 130.000 akči gotova novca. Derviš-paša je jedno vrijeme bio i bosanski namjesnik i uzeo učešća u vojnama na Ugarsku. Poginuo je 20. juna 1602. godine.

Derviš-paša je uz svoju džamiju i mekteb u Mostaru osnovao i jedan koledž (kružok) za izučavanje Mesnevije Dželaludina Rumije.

Pored već spomenutog djela Muradname Derviš-paša je ostavio iza sebe kompletan divan pjesama na turskom jeziku, zatim kompletan divan na perzijskom jeziku, a poznata je i njegova oveća pjesma o Mostaru.

Derviš-paša je bio mevlevija. Poznati pjesnik Fevzi Blagajac spominje da je Derviš-paša napisao naziru (paralelu) na Mesneviju Dželaludina Rumije i da je taj rad prekinuo kada je završio dva sveska. Fevzi kaže da je lično vidio tu naziru, o kojem djelu, međutim, na drugim mjestima nema nigdje spomena.

Autori koji su do sad pisali o Derviš-paši ocjenjuju ga kao jakog pjesnika i čovjeka koji je po svojoj učenosti i obrazovanosti pripadao visoko obrazovanoj inteligenciji (ulemi).

Katibi Mustafa Bošnjak

Veoma su oskudni podaci o ovom našem pjesniku. Dok Bašagić kaže za Katibiju da je rodom iz Bosne, dotle Safaji i Šejhi, a po njima i Hammer to preciziraju i navode da je Katibi rodom iz Sarajeva.

Mustafa Katibi se školovao u domovini i Carigradu gdje je nakon završenog školovanja stupio u derviški red mevlevija. Bio je odličan kaligraf i mogao je brzo i lijepo da piše, pa je zato i uzeo književno ime „Katibi“ (pisarski). Prepisao je mnoga djela mevlevijskih učenjaka i pjesnika.

Govoreći o Mevlevijskoj tekiji u Sarajevu Evlija Čelebija, između ostalog kaže da „starješina njenih svirača (najzen baši) ima prekrasan rukopis“. Kako je Evlija ovaj podatak zabilježio 1660. godine, kada je Katibi bio još živ, to dr. Hazim Šabanović pretpostavlja da je ovdje upravo riječ o pjesniku Mustafa Katibi Bošnjaku. Ovaj kaligraf je prepisao i jedan Kur'an.

Svi izvori spominju da je Katibi umro u Jeni Šeheru (Larisi) 1078. hidžretske godine, odnosno 1667/68. godine.

Do sada je poznata samo jedna njegova rubaija.

Fevzi Blagajac

Posljednji veliki predstavnik osmanske književnosti u Bosni koji je pisao na perzijskom jeziku bio je Šejh Fevzi Mostarac, jedini naš pisac koji je napisao samostalno literarno djelo na perzijskom jeziku.

Fevzi je rođen u Blagaju na Buni, tom nekadašnjem kulturnom centru, kako ga predstavlja Evlija Čelebija. Fevzi je učio u Blagaju i Mostaru a potom u Carigradu. Po povratku iz Carigrada Fevzi je živio u Mostaru gdje je predavao perzijski jezik. Kako je Fevzi bio mevlevija i kako se 1737. godine spominje kao mevlevijski šejh, a spomenuli smo da je još krajem 16. stoljeća Derviš-paša Bajezidagić osnovao specijalnu katedru za izučavanje Mesnevije, to možemo sa dosta sigurnosti pretpostaviti da je šejh Fevzi po povratku iz Carigrada dobio tu katedru. Fevzi je umro oko 1160/1747. godine.

Fevzi Blagajac pisao je prozu i stihove na perzijskom i turskom jeziku. Najpoznatije mu je djelo Bulbulistan. To je mistično didaktičko djelo na perzijskom jeziku, koje je nedavno i kod nas prevedeno i objavljeno.

Muhamed Fadil-paša Šerifović

Sin je pjesnika Mustafe Nurudin efendije Šerifovića. Rođen je u Sarajevu 1808. godine. Nije poznato gdje se sve školovao, ali obzirom na njegove funkcije koje je obnašao morao je imati visoko obrazovanje koje je stekao vjerovatno u Sarajevu i Carigradu. U početku svoje karijere pripadao je kadijama, pa je 1837. godine postao zapovijednik spahija i sarajevski muteselim. Jedno vrijeme je bio i beogradski kadija u rangu mulle. Kasnije je otišao u Tursku i bio mutesarif u Izmiru. Potom se vratio u Bosnu, ali se poslije okupacije Bosne 1878. godine odselio u Tursku gdje je i umro novembra 1882. godine u Uskudaru.

Njegovi biografi ga opisuju kao prijatna i učena čovjeka i dosta plodna pjesnika. Napisao je kompletan divan pjesama na turskom jeziku. Najveći dio tih njegovih pjesama su prigodni kronogrami i epitafi od kojih se mnogi i danas nalaze na raznim spomenicima i objektima. Osim toga napisao je opširan komentar mevlevijskog evrada pod naslovom „Šerhi evradi Mevlevije“.

Fadil-paša je podigao i obnovio brojne objekte u Sarajevu i drugim mjestima.

Ovim kratkim izlaganjem svakako nisu obuhvaćeni svi naši pjesnici i književnici mevlevije, jer za takav jedan pregled potrebna je čitava studija.

(Preneseno iz: „Preporod“, br. 1(104), januar 1975. – Referat sa akademije Šebi arus 1974. godine)

 

Izvor: ŠEBI ARUS, godišnjak Tarikatskog centra, broj 13, Tarikatski centar Sarajevo, Sarajevo, 1991, str. 53-56.

Ocijeni
(3 glasova)
Čitano 683 puta

Magazin Ašk