ponedjeljak, 14 Decembar 2015 17:32

Misli

Safvet-beg Bašagić


I

Čovjek sam – to me zdravi razum uči;

Čovjek bit' za me najviša je čast, –

Samo me jedna teška briga muči,

A to je: da me ne prevari strast,

Il' kakve ljute ne sklone nevolje,

Da počnem puzat' kao rob sistema,

Bez svoje misli i bez svoje volje,

Ko „štreber“ koji ljudske časti nema.            

II

Nek me cio svijet ruži!

To na ponos meni služi.

U kom' vječna ljubav gori,

Taj je stvoren da se bori,

Svijetla lica, svijetla čela,

Za načela i za djela.

III

Siromah je – ko više zahtijeva

Već na svijetu u dio mu pada,

A bogat je – ko veselo pjeva

Nad koricom svagdanjeg rada. 

 

Pametan je – ko za svoj užitak

Svaku zgodu na zemlji izrabi,

A bedast je – ko čeka zgoditak,

Da dukate na dukate vabi.

 

Sretan, druže, može samo biti

Čovjek kome prilika se pruži

Pa sam sebe mogne usrećiti,

A niko ga ničim ne zaduži.

IV

Ko se bori proti' kasti ljudi,

Što u svijetu zdrav razum ubija,

Pred svijetom sam sebe osudi,

Jer opsjeni zdrav razum ne prija.

 

I to doba u nizu vijekova

Mi – razumno mrtvi – nazivamo:

Slavnim vijekom slobodnih duhova,

A opsjenom razum ubijamo.

V

Ništa tako tužno nije

Kao ovaj život klet!

Ta čovjek se danas rodi,

A već mu je sutra mrijet'.

 

Ali i tu da je s mirom

Proživjeti jednu noć,

Lako bi mu opet bilo

U taj drugi svijet poć'!

VI

Svako će iskusit' – ko bio da bio,

Ako nije pjev'o, ljubio i pio –

Pod sijede dane gorko pokajanje!

I onaj čas kad se opremati mora

Do vječnoga dvora.

Ko god se na zemlji nije znao snaći,

Neće u njoj ništa naći.

VII                             

Zaista, lakše je vrtit'

Drobnog bisera zrnje,

Već misli slobodnoj prtit'

Staze kroz „sveto“ trnje.

 

U glavu prostote klete

Što jedan mag nabaca, -

Ne može da izmete

Kroz vijek – sto mudraca.

VIII

Postanak i propast svijeta

Mene ništa ne pometa.

Kao čovjek bit' i proći

Života je moga meta.

IX

Koga zdravi razum prati u životu

Nit' misli na Ćabu niti na Golgotu.

Savjest mu je vjera, molitva i hram,

Šeh-islam i papa – on je sebi sam.                 

X

Kad čovjeku kosa počne da se gruša,

Obično ovako utješit' se kuša:

Iako mi tijelo počima da stari –

Mlado mi je srce, mlada mi je duša.

XI

Ima nešto što me tješi, što me snaži, što me diže.

Da ne klonem, da ne panem od drugova svojih niže.

To je pouzdanje u se, vjera u budućnost bolju, -

Ko to ima idealu – nego misli – stoji bliže.

XII

Ko biserne školjke lovi,

Na krilima sreće plovi;

Ali sreća više puta                                

Pusti svoga miljenika     

Da ga pusto more guta.

 

Izvor: Safvet-beg Bašagić, Izabrana djela, Svjetlost, Sarajevo, 1971, str. 235-238.  

Ocijeni
(6 glasova)
Čitano 1268 puta

Magazin Ašk