utorak, 17 Maj 2016 10:18

Umihana Čuvidina – prva bosanska pjesnikinja muslimanka

Autor: Lamija Hadžiosmanović


Začeci literature bosanskohercegovačkih muslimana uslovljeni su i određeni istorijskim i društvenim trenutkom. Uz religiju, koja ih veže uz Turke, muslimani prihvataju i orijentalnu literaturu kao nešto svoje. Ova literatura postaje uzor književnicima i pjesnicima, i razumljivo je što ima veoma vidljivo religiozno obilježje. Postepeno nastaju i autorska djela, ali su ona pod vidnim uticajem orijantalnih književnosti, pa se stiče dojam da su njihov sastavni dio. Nisu slična samo tematski, nego i po formi, i, što je veoma zanimljivo, pisana su na maternjem jeziku, pismom orijantalnih jezika – arebicom. Taj jezik naziva se „lisani bosnevi“ (bosanski jezik) i prvi put je, koliko je poznato, upotrijebljen u jednom turskom zborniku iz 15. vijeka.

Kako se ovo pismo vidno razlikuje od fonetske strukture našeg jezika, nastaju pokušaji njegovog prilagođavanja. Na ovome je dosta uradio Omer ef. Humo iz Mostara, a konačan oblik dao je ovom pismu Džemaludin Čaušević, profesor Šerijatske sudačke škole i kasnije reis-ul-ulema. Alhamijado literatura (djela pisana na maternjem jeziku arebicom) ima izrazite odlike orijantalne literature. Proza je pretežno religioznog karaktera, a poezija ima višestruku tematiku: religioznu, didaktičku, a dosta je misaone poezije i lirike. Arebica je dobila status zvaničnog pisma u bosanskohercegovačkoj muslimanskoj literaturi, jer je, na određen način predstavljala i simbol vjerske pripadnosti. Zbog toga je latinica teško mogla naći mjesto u ovom vremenu i uslovima. Bilo je čak mišljenja, prihvatanih kao neprikosnovena, da se religiozna djela ne mogu adekvatno prevesti na naš jezik, a pogotovo ne smiju biti pisana latinicom.

Lirika bosanskohercegovačkih muslimana bila je dijelom pod uticajem orijatalne ljubavne poezije, a dijelom je slijedila narodnu pjesmu. Prvu ljubavnu pjesmu, koliko se dosad zna, na maternjem jeziku napisao je neki Mehmed Erdeljac, a prvi bosanski pjesnik je Mehmed Hevai Uskufi. On je, ipak, mnogo poznatiji po svom bosasnko-turskom rječniku pod nazivom Makbuli-mearif.

Osamnaesti i devetnaesti vijek je vrijeme u kome žena, posebno muslimanka, nema nikakvu funkciju u društvenom životu. Zatočena je među zidovima, i to je ujedno i ograda od svih zbivanja. Pojava žene-pjesnika u ovakvim uslovima i vremenu ima specifičan značaj. Prva bosanska pjesnikinja muslimanka je Umihana Čuvidina. Rođena je krajem XVIII stoljeća (oko 1795-1870), na Hridu – u jednoj od poznatih sarajevskih mahala. Potiče iz čestite, ali dosta siromašne obitelji Čuvida. Mnogo je više poznata pod pseudonimom „Sevda“. (Ova riječ dolazi od turske riječi sevdah u značenju ljubav.) Zanimljivo je da je ovaj nadimak dobila zbog svoje duboke, snažne i ljubavi trajne kao život prema Muji Čamdži bajraktaru, koji je pao u boju na Zasavici 1813. godine.

Izvjesno je da je narodna pjesma, kako ćemo kasnije navesti, ne samo uticala na našu pjesnikinju nego su je ona i njene parice stvarale. Najvjerovatnije je da Umihana Čuvidina nije poznavala orijantalne jezike, pa joj samim tim ni literatura Istoka nije bila dostupna. Ona pjeva srcem i njeni stihovi su rimom i jednostavnim izrazom topli i bliski.

U pjesmi „Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije“ Umihana opisuje pripremu junaka na odlazak u ovaj boj, vojevanje i njihov povratak kući. U grupi ratnika je i Umihanina ljubav Mujo Čamdži barjaktar. Pjesma je očito i pisana povodom Mujinog odlaska. Umihanina neizmjerna ljubav prema Muji, koga pominje u još jednoj pjesmi s pravom bi se moglo reći da je porodila Umihanu pjesnikinju. Postoje dvije verzije pjesme „Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije“ – jedna sačuvana u Travniku, druga u Mostaru.

Neki istoričari književnosti pjesme Umihane Čuvudine svrstavaju u narodne. Tome se ne bi trebalo čuditi, tim više što je Uminana Čuvidina živjela u sredini u kojoj je mnogo njegovana narodna poezija. Zabuna je došla i otuda što je Halid Kreševljaković zabilježio na Vratniku jednu pjesmu u desetercu, za koju se, gotovo može tvrditi da pripada Umihani.

Posebno u formi veoma je izražajan uticaj narodne pjesme na Umihaninu poeziju. Ona piše u desetercu i osmercu. I njena jedina u cjelosti očuvana pjesma ima 52 stiha u desetercu, a 27 u osmercu. Jezik ove pjesme je čist, narodni, jedino na mjestima u kojima se opisuje janjičarska odjeća upotrebljava turcizme, jer ne nalazi adekvatne izraze u našem jeziku.

Ka to čuli mladi janičari

Zlatne poše razmotaše,

Civerice obukoše:

Al' binjiše pokidaše.

 

Zagarije obukoše;

Aga – šalvar iskidaše

Gazalice obukoše:

Kajsarlije iskidaše

Kaislije pritegoše.

Iz jedine u cjelosti sačuvane Umihanine pjesme vidi se i njen stav prema ratovanju. Naime, ona u nekoliko stihova izražava svu bojazan koja se skriva duboko u duši svake djevojke da je rat može ostaviti neudatom. I Umihana je puna života i želi da živi sa svojim voljenim Mujom, koji takođe oblači ratnu odoru, pa moli.

S Bogom babo pašo Ali-pašo,

Pusti nama sve naše ašike,

Jer ostasmo mlade neudate.

Umihana, međutim, ne protivi se samo ratu iz straha što bi ostala neudata. Ona smatra da i mladići, koji odlaze u neizvjesnost takođe više vole da žive nego da ostavljaju živote na bojnom polju. Iz poruke mladih janjičara to se jasno vidi:

Zapjevaše jeničari,:

Naše majke ne plačite,

Naše seke ne žal'te nas,

Naše ljube udajte se

Mi ćemo se oženiti,

Pod Loznicom u polju zelenu.

Umihanina strepnja da će ostati bez voljenog Muje se obistinjava. Iz boja on joj poručuje po drugovima:

Ah, družino, moja braćo draga,

(...)

U dolami u džepu desnome

U njemu je prsten i jabuka

U zadžepku mrko ogledalo.

Podajte ga mojoj Umihani.

(...)

Nek s' ogleda, mene ne pogleda

Nek s' udaje, a mene ne čeka

(...)

Ako bude roda gospodskoga,

Žaliće me tri godine dana,

Ako bude roda horjantskoga,

Neće žalit' ni tri bijela dana!

Ovi stihovi su, od nekih istoričara književnosti, svrstani u narodnu poeziju. Međutim, po načinu pjevanja, a i sadržaju, mnogo je vjerojatnije da su u pravu oni koji tvrde da ih je spjevala naša pjesnikinja.

Umihana nije „roda gospodskoga“, ali gaji neizmjernu ljubav prema svome Muji. Vijest o njegovoj smrti za nju je neizlječiv udarac. Ne žali ga samo, kako joj on poručuje, „tri godine dana“, ostaje vjerna svojoj ljubavi i njegovoj uspomeni cijelog života. Kako se saznaje nikad se nije udala, cio život provela je među zidovima sa uspomenom na svog Muju.

Umihana je žalila Muju: „za godinu lice ne umila, a za drugu ne nasmijala se, a za treću kose ne oplela. Četvrte godine je kosu odrezala i poslala daji na kapiju, koji joj je kosu pozlatio, a dajinica biserom kitila.“

Ko prohodi da joj kosu žali,

Ova kosa u devletu rasla,

U golemu jadu odrezana.

Il' je majka ukopala sina,

Il' sestrica brata jedinoga,

Il' djevojka svoga suđenika.

Umihanina majka ne može da podnese kako joj kćerku razdire bol, pa je savjetuje da zaboravi poginulog junaka:

Što ti žališ tuđina junaka

Nije ti ga majčica rodila.

Umihana, međutim, ne nalazi utjehu za svoj bol:

Luda ti si, moja mila majko,

Da si mi ga i tri put rodila

Ja ga ne bih ovoliko žalila,

Kao što žalim tuđina junaka,

Ja ga neću steći do vijeka.

Pjesnikinja ne žali Muju zbog toga što je ona samo neizmjerno voljela. Vjeruje da i njen Mujo gaji isto tako jaka osjećanja prema njoj. Ovo se vidi iz opisa jedne ratne slike:

Vino piju age Sarajlije,

Vino piju Zasavicu biju,

Ranjenici mladi podjekuju,

Svaki veli: Jallah moja majko,

Čamdži Mujo: Jallah moja Umo!

Naša pjesnikinja, po stihovima za koje se sigurno zna da su njeni, i po onima koje neki svrstavaju u narodnu poeziju, ne bi, kad bismo u njima tražili izrazite umjetničke vrijednosti, ostala zabilježena u bosanskohercegovačkoj muslimanskoj literaturi. Međutim, kako smo već rekli, njena pojava značajna je s obzirom na vrijeme u kojem se javlja.

Umihana Čuvidina pjeva pod velikim uticajem narodne poezije, uostalom, sama tu narodnu poeziju i stvara. Zato njeni stihovi imaju formu ove pjesme, a i jezik je veoma blizak izrazu u narodnoj poeziji. Po svoj prilici, kako smo već naveli, naša pjesnikinja nije poznavala nijedan orijentalni jezik, ali je znala uobičajeno pismo toga doba među muslimanima – arebicu, ili je, pak, nekome, ko je znao to pismo, kazivala svoje stihove.

Umihanu – pjesnika, najvjerovatnije je dala njena neizmjerna ljubav prema Muji Čamdži barjaktaru. U svoje pjesme ona je utkala najtananije niti svojih osjećanja i svu tragiku čežnje za nečim što je izgubila.

Izvjesno je da su njene pjesme bile veoma popularne, i da su se čak po mahalama pjevale. I danas se u starom Sarajevu može čuti izreka „Voli kao Sevda“.

 

Izvor: Glasnik, br. 11-12, god. XXXIV, VIS u SFRJ, Sarajevo, novembar-decembar 1971, str. 655-657.

Ocijeni
(4 glasova)
Čitano 1112 puta Zadnji put promjenjen utorak, 17 Maj 2016 10:22

Magazin Ašk