četvrtak, 22 Septembar 2016 12:37

Tematika i motivika porodične pjesme u okviru bošnjačke usmene lirike

Autor: Nirha Efendić


Porodične pjesme kao sastavnica bošnjačke usmene lirike, bilježene su, zajedno sa drugom pjesničkom građom već od kraja 19. stoljeća, s posebnim intenzitetom u austrougarskom razdoblju, kada su nastale najobimnije zbirke lirskih usmenih pjesama prikupljenih na području Bosne i Hercegovine – rukopisna zbirka Ivana Zovke i objavljena zbirka Ludvika Kube, obje sa oko 1000 primjera, te niz manje obimnih (A. Hangija, S. Bašagića, M. F. Kulinovića). U razdoblju između dva svjetska rata, između ostalih, nastaje također značajna zbirka Smaila Bradarića od 996 jedinica uglavnom lirskih usmenih pjesama prikupljenih na području sjeverozapadne Bosne, a od značajnih izvora koji se javljaju u kasnijem vremenu, posebanu važnost posjeduje Folklorni arhiv Zemaljskog muzeja BiH zajedno sa rukopisnom zbirkom Arhiva u kojem je pohranjeno više hiljada lirskih pjesama zabilježenih na terenskim istraživanjima šireg bh. područja, mahom u drugoj polovici XX st. Teorijsko određenje porodične lirske pjesme zadržalo se tek na sažetim osvrtima u okviru opširnijih pregleda lirskog usmenog pjesništva. Zbog toga će ovaj rad najprije razmatrati dosadašnja teorijska određenja ove vrste u literaturi, a zatim ponuditi i odgovarajuću analizu provedenu na odabranim primjerima porodičnih pjesama preuzetih iz najobimnijih izvora zabilježene bošnjačke usmenoknjiževne lirske građe.

Jedno rano teorijsko određenje porodičnih pjesama, kao lirske usmenoknjiževne vrste na južnoslavenskom prostoru, ponudio je Jaša M. Prodanović opisujući ih kao pjesme prepune “suza i uzdaha, jada i očaja”. U predgovoru antologiji južnoslavenske narodne lirike, koju je Prodanović naslovio Ženske narodne pesme, navedene su određene poteškoće sa kojima se ovaj rani priređivač susretao prilikom podjele lirskih pjesama uz sljedeće obrazloženje: “Najteže mi je bilo izvesti podelu ženskih pesama. U Vukovoj I knj. one su raspoređene u dvadeset grupa, u V knj. u četrnaest. Ja sam ih podelio u šest: I ljubavne, II svadbene i porodične, III obredne i običajne, IV verske i pobožne, V radne i VI šaljive” (Prodanović 1925: 53). Kako je Prodanović diobu lirskih pjesama utemeljio na raznolikosti tema i motiva zatečenih u obimnoj pjesničkoj građi kojom je raspolagao, namjena pjesme i njezina primjena u kontekstu za njegovu podjelu bile su manje važne. Bez obzira na činjenicu da se u Prodanovićevoj klasifikaciji među porodičnim pjesmama našla svadbena lirika, uspavanke i tužbalice, pa čak i poneka balada poput Hasanaginice i balade o smrti majke Jugovića, u tekstu Porodica u narodnoj poeziji: osećanja i odnosi, jasno su ustanovljena razlikovna obilježja porodične pjesme kao zasebne lirske vrste (Prodanović 1932: 92). Ocjenjujući poetske vrijednosti porodičnih pjesmama Prodanović im je dodijelio visoku ocjenu riječima: “I taj bol i tuga koji se obilato rasprostiru kroz porodične pesme, uz lepotu stihova i bogatstvo pesničkih figura, čine ove pesme najlepšim posle ljubavnih pesama” (Prodanović 1932: 92). Međutim, jedna od mogućih primjedbi koje bi se mogle uputiti na Prodanovićeve priloge opisima porodičnih osjećanja u narodnoj poeziji odnosi se na činjenicu da je u većini slučajeva, u navedenom ogledu, kao predloške za određena pojašnjenja uzimao primjere iz balada ili čak epskih pjesama, a ne iz čiste porodične lirike, poput razmatranja određenih dionica iz epske pjesme o ženidbi sina Ive Senjanina i drugih sličnih primjera.

Posebnu pažnju porodičnim pjesmama posvetio je Vido Latković. Priređujući širi pregled narodne književnosti, u presjeku kroz lirsko usmeno pjesništvo, Latković je porodičnoj pjesmi dodijelio osobit značaj. Tamo je ona, među ostalim, opisana sljedećim riječima: “Kao opštiju karakteristiku porodičnih pesama treba navesti i to da u njima ima manje slika, a više dijaloga i naracije, te često prelaze u epsko-lirske pesme. Shvatanja izražena u pesmama o porodičnim odnosima i ideali porodičnog života koji su bili pred očima pevača dok su ove pesme stvarali, zasnivaju se na viševekovnom životnom iskustvu kolektiva. Otuda je život u njima prikazan preko ustaljenih slika, a shvatanja su, i pored mestimičnih razlika, uglavnom utvrđena” (Latković 1967: 186).

Slično svojim prethodnicima, Vladan Nedić jasno je odijelio porodične pjesme, ocjenjujući ih, između ostalog, sljedećim riječima: “Bliže poznanastvo sa porodičnim lirskim pesmama otkriva jednu istinu. One samo po izuzetku slikaju patrijarhalnu idilu. Po pravilu, one obasjavaju tamne strane starog porodičnog života” (Nedić 1977: 25). Međutim, u prohodu kroz jugoslavensku narodnu liriku, Nedić je za vlastitu antologiju izdvojio neke pjesme koje je smatrao porodičnim, a riječ je o baladama, što čini isti previd uočiljiv i kod Prodanovićevih opisa porodičnih osjećanja u nekim usmenim pjesmama. Naime, sarajevsku baladu o na smrt osuđenom Ibrahim-begu, Nedić je svrstao među porodične pjesme, što je, ako se uzme u obzir tema pjesme koja upućuje na tragična zbivanja u porodici, donekle i razumljivo, ali je ova pjesma po svojoj sadržini zaokružena balada te je kao takva u radovima istraživača usmenog pjesništva bila i razmatrana, osobito kod H. Krnjević i M. Maglajlića.

U poglavlju o narodnoj lirici za Istoriju srpske književnosti Jovan Deretić je porodič- nu pjesmu, viđenu u okrilju svekolikog lirskog pjesništva, predstavio na sljedeći način: “Najveći krug običajnih pesama, svatovske pesme, u celini je ispunjen raznim vidovima porodičnog života. Uspavanke i tužbalice su porodične pesme naročite vrste. U ljubavnim pesmama, pored devojke i momka čiji su odnosi u prvom planu, u pozadini se javljaju porodični odnosi, kao što je odnos kćerke i majke, sina i majke, brata i sestre i dr. Međutim, ima dosta i takvih pesama u kojima su porodični odnosi najbitniji, u kojima oni nisu okvir nego tema. U njima je svet patrijarhalne porodice viđen iznutra” (Deretić 2007 [1983]: 330).[1]

Izrazitije teorijsko određenje ove pjesme doneseno je u Leksikonu narodne književnosti, u natuknici koju je napisala Radmila Pešić. Porodične pjesme su u objašnjenju Pešićeve označene kao “kraće narodne pesme koje pevaju o životu u porodici i zadruzi, ili se pevaju isključivo u porodičnom krugu (...) Ove pesme pevaju najčešće o tuzi u porodičnom životu i teškoj sudbini žene dovedene u novi dom. Središni motiv ovih pjesama je ljubav materinska, a osobito sestrinska. Sestra za bratom oči vadi, suzama more uzmuti ili ga u želji od drveta i svile svija. Ljubav brata prema sestri, ili sestara među sobom retko se opeva, kao i očinska ljubav, ili ljubav dece prema roditeljima” (Pešić 1984: 208). U drugoj prilici, sastavljajući natuknicu o porodičnim pjesmama za Rečnik književnih termina, Radmila Pešić prikazala je ovu lirsku usmenoknjiževnu vrstu kao “kraće narodne pesme, jednim delom obredne, koje pevaju o životu u porodici i zadruzi, ili se isključivo pevaju u porodičnom krugu” (Pešić 1984: 623).

Porodična je pjesma u bošnjačkoj sredini, koja se ravna po strogom patrijarhalnom svjetonazoru, ponijela velik broj raznolikih motivsko-tematskih sadržaja. Ipak, bez obzira na sve, majka je u njima središnji lik, koji se u većini primjera brine da se patrijarhalni poredak i očuva. Moglo bi se, zapravo, reći da je takvo stanje bilo održivo kroz vjekove više zahvaljujući majčinoj ulozi po kojoj je trebala da sačuva davno ustanovljeni red nego poslovičnoj muškoj snazi koja i jest bila stvarni autoritet u porodici – opet, najviše zahvaljujući majčinom zalaganju među ukućanima da se očeva ličnost nedvojbeno poštuje. Kada je već tako, u porodičnim pjesmama, majci se za pomoć obraćaju kćeri i sinovi, ona bdije nad njihovim životima, stara se da sakrije ili ublaži sve nevolje koje bi mogle povrijediti oca, jednom riječju, majka je ovdje središnji stub za kojeg je cijela porodica vezana najjačim nitima.

Ima porodičnih pjesama koje za temu uzimaju veliku privrženost sestre prema bratu i moglo bi se reći da je ova vrsta odanosti, kada je riječ o krvnim vezama, najjača. Odnosi između supružnika, koji su u većini primjera nepovoljni, također su tema određenog broja porodičnih pjesama. Središnji lik u takvim pjesmama često je svekrva, muževa majka, koja nastoji potčiniti nevoljnu snahu svojoj starini. Novopridošla snaha najviše razumijevanja nalazi kod djevera, muževa brata, a s druge strane djeveru – razboritoj muškoj glavi – veoma često pripadne uloga da smiri uzburkane odnose između snahe i ostalih ukućana. Ponekad se dogodi da i brata odvrati od ishitrenih i pogubnih odluka.

Bilo da su ove pjesme govorile o sreći u porodici, ili da su opjevavale velike porodične udese i nevolje, što većina porodične lirike i čini, njihova funkcija bila je ista – da se sačuvaju drevne narodne mudrosti i da se održe sjećanja na pojedina životno važna iskustva koja će potonjim pokoljenjima u amanet ostaviti uspomenu na unutarnji, porodični život jednog naroda, koji se, po svemu sudeći, morao odvijati prema nekom davno uspostavljenom redu.

Porodično osjećanje u lirskim pjesmama iskazuje se u najrazličitijim oblicima: od najvišeg stupnja ljubavi do najstrašnije mržnje (Prodanović 1925). U najvećem broju primjera porodičnih pjesama našlo se ženino pjevanje o zgodama i nevoljama u krugu porodice. Idilu takvih slika čine doslovce sagledavanja iznutra, uz neizostavno dovijanje kako da se nakon ustanovljene tegobe uspostavi ispravan lijek. Malo je, nažalost, porodičnih pjesama koje pjevaju o sreći. Još je manje onih lirskih pjesama koje slušamo iz ugla muškog pjevača. Ipak jedan uvjerljiv primjer sačuvala je pjesma Stambolu se vrata ovoriše, u kojoj mladoženja obećava nevjesti zanosan život opisujući buduće blagostanje u deseteračkim stihovima: Kraj beše je tanana robinja, / Nek je danom lila i zabavlja, / A ja ću je noću zabavljati, / Zabavljati na desnici ruci![2]

U jednom primjeru žena, također, ne štedi sebe kada je riječ o pažnji koju treba pokloniti mužu. Zanesena srećom dobijanja, ali i darivanja ljubavi, mlada žena obavezuje se na vjernost koju utkiva simboličnim vezom po mahrami: Ona veze svu od zlata mahramu, / Da je dadne svome dragom Bajramu.[3]

Prizori umirujuće porodične idile prisutni su u pjesmi Svadili se orli i sokoli, gdje ponosita majka drži dva blizanca sina u krilu dok je viteški čuva čvrsta ruka gordog muža, spremnog da savlada sve prepreke koje bi mogle ugroziti sigurnost porodične sreće. Pjesnik ovu zamamnu sliku uobličava desetercima: Bunar čuva pašinica mlada, / Na krilu joj dva blizanca sina. / Jednom ime sjajna mjesečina, / Drugom ime ogrijalo sunce. / Ja da bi se bunar zamutio, / Paša bi im oči izvadio.[4] U navedenim stihovima živopisno je oslikana okolnost u kojoj se uzorna žena pokazala kao marljiva i predana majka, čime je, prema narodnom vjerovanju, ispunila svoju dužnost čestite supruge i time doprinijela muževom velikom ugledu.

Porodične pjesme sa motivom lijepog odnosa između snahe i djeverova također pripadaju onom malobrojnijem krugu porodične lirike u kojem prevladavaju vedrija osjećanja. Djeverovi se obično diče nevjestinom glasovitošću i ljepotom. Narodni pjesnik je jedan takav prizor slikao u sljedećim deseteračkim stihovima: L’jepo ti je kroz tunje gledati, / Gdje se tunje s lišćem izmješale, / A djeveri megju l’ jepom nevom. [5]

Velik broj porodičnih pjesama svjedoče o ljubavi sestre prema bratu. Ovaj motiv rasprostranjen je u svjetskoj književnosti, a jedan od priznatijih primjera nalazi se u antičkoj književnosti, u Sofoklovoj Antigoni.[6] U pjesmi Sinoć paša kroz Saraj’vo prođe[7] najstarija sestra nudi paši tri tovara blaga do joj pusti brata na slobodu. Rjeđe nalazimo pjesme koje naglašavaju ljubav brata prema sestri. Ako brojna braća imaju jednu sestru, onda je seja prikraćena njihovom riješenošću da je sačuvaju i da ne dozvole nikakvoj “neprilici” da joj priđe. Sliku djevojke koja se našla pod teretom pretjerane brige i nadzora braće nalazimo u stihovima: Šuti, dragi, ne govori! / Ja bih rado pošla za te, / Al’ ne smijem poći za te. / Imam devet devetana, / Devetana, devet bana. [8] Ljubav između brata i sestre, koji zajedno odrastaju dijeleći pažnju i podršku majke, ali i obaveze koje se od njih očekuju, opisana je u pjesmi Vijala se b’jela loza vinova, gdje se u nekoliko zgusnutih jedanaesteraca čitaju dokazi međusobne privrženosti i povezanosti: To ne bila b’jela loza vinova, / Već to bilo dvoje mili’ i dragi’. / Zajedno su jednu majku dojili, / Zajedno su u mejtefe hodili, / Zajedno su u Musafu učili.[9] Ovo osjećanje postojano je i prisutno u zrelijoj dobi, kada se bratac i sestrica pripremaju krenuti u novi život i zasnovati vlastite porodice, pri čemu im je potrebna izdašna potpora ukućana u okupljanju svatova i spremanju darova. Slike takvog svečarskog raspoloženja nalazimo u pjesmi Raslo drvo tanko i visoko, gdje se brat i sestra svesrdo ispomažu: Pod njim sjedi bratac i sestrica, / Bratac sestri perli dibu šije, / Sestra bratu uz rukave veze.[10]

Ljubav između sestara probija iz slika u kojima starija tješi mlađu na dan kada treba napustiti kuću roditelja i zasnovati vlastiti dom u zajednici sa svojim mužem: Sjela je majci ter plače, / Tiši je starija sestrica, / Šut’ ne plači, jedina u majke, / Tvoji su dvori saraji...[11]

Kada je pak riječ o pjesmama koje govore o ljubavi između majke i kćerke, onda se tu gotovo u pravilu susreću slike žalobnog djevojačkog ispovijedanja majci s jedne, i majčinu toplu utjehu s druge strane. Uspomenu na takve razgovore sačuvali su i stihovi poznate pjesme: Drimaš li, kćerko, ne drimam majko[12] u čijem nastavku slušamo sljedeći dijalog spjevan u ne baš čestom metru lirskog deseterca: Sanak me mori, sanak me lomi, / Na što te, šćerko, mami tuđinko, / Na žute tunje i na limune...

Ljubav sinova prema majci i obrnuto predočena je na još izražajniji način. U stihovima razvijene alegorije – Ljuto su se vjetri zavadili, / Sve su bistre vode zamutili, / Samo nisu pašina bunara – usmjerena je pažnja na nedvojbenu snagu porodice koja je, zahvaljujući majčinom zalaganju, uspjela sačuvati zajedništvo i mir među svojim članovima do mjere da im je malo koja sila mogla nauditi. Tu čudesnu bliskost koju je majka razvila prema sinovima i koju joj sada oni uzvraćaju, narodni pjesnik je oslikao posredstvom hiperbola prisutnih u sljedećim stihovima: Na krilu joj tri pašina sina, / Jednom ime iza gore sunce, / Drugom ime sjajna mjesečina, / Trećem ime rosa do sunašca. [13]

Većina porodičnih pjesama tematski je usredsređena na nevolje žene – bilo da su poteškoće žena potaknute svojeglavošću muža – despota, njegovom bezrazložnom ljubomorom ili pak odlukom da dovede inoću, gotovo uvijek je žena, rastrgana između osjećanja povrijeđene supruge i brižljive majke, lirski subjekt koji progovara iz pjesme. Nevolja žene ne ispoljava se samo u odnosima sa mužem: veoma često ona podnosi uvrede zločeste svekrve, zaove ili, tek veoma rijetko, nevjesta mora otrpjeti uvrede svekra. Ima i primjera među porodičnim pjesama koji svjedoče o spletkama i zavjerama potaknutim ljubomorom nekih članova zajednice na pažnju koju muž poklanja ženi, ili pak onih koje pjevaju o ljubomornoj ženi koja se buni protiv muževe pažnje usmjerene na sestru, tj. nevjestinu zaovu.

Kada je riječ o porodičnim pjesmama koje kazuju o mržnji i patnji, može se reći da je najviše onih koje se bave sukobima među supružnicima. U većini primjera žena se žali na muža tlačitelja, zulumćara koji je – umjesto podrškom i razumijevanjem – obasipa uvredama i poniženjima.

Kada je riječ o odnosima među supružnicima, često se susreće tema ljubomornog muža, zbog čijeg – najčešće neopravdanog nezadovoljstva – nedužna žena ispašta. Kada muž dobije vijest od kakvog neobuzdanog jarana da mu ljuba nije vjerna, pohita kući da iskali bijes i srdžbu na ženi. Supruga pak ubrzo shvata da je potvorena ili eventualno prokazana. U jednoj pjesmi vragolasta žena nastoji ubijediti ljubomornog muža da u njezinu veselu pogledu nema nikakve težine te da se on ne treba ljutiti zbog jednog bezazlenog osmijeha: Ta ako sam koga pogledala, / Ja ga nisam srcem sevdisala: / Oči – voda, gledaju svakoga, / Srce moje neće neg jednoga.[14] Muž često uobrazi da ima pravo na neograničenu vlast nad ženom, nad njezinim kretanjem, oblačenjem i pratnjom. Ona zna trpjeti suprugove pridike o lijepom ponašanju pri čemu za njeg nije ni bitno šta je žena zapravo naumila uraditi. Silina pašine ljubomore izbija iz svake slike u sljedećim stihovima: Kud ćeš sama preko at-mejdana, / Bez sajvana, bez tahterevana, / Bez fenjera i bez hizmećara, / Bez feredže i bez jemenija?[15]

Postoje brojne pjesme koje su opjevale nevolje žene u životu s mužem pijanicom. U takvim neprilikama nevoljna žena morala se dovijati kako da prevlada životne tegobe sa kojima je suočena, ali i da očuva bračnu zajednicu. Nisu ova nastojanja jednostavno uspijevala, osobito kada bi muž u stanju pijanstva izlagao ženu zlostavljanju. Zbog toga se ona, u trenucima slabosti, u jednoj pjesmi oglašava osmeračkom žalopojkom: Imam dragog pijanicu, / Nikad kući ne dolazi, / I kad dojde s jadom dojde. / Sa mnom jadan ne govori, / Već govori buzdovanom...[16] Motiv naprasitog pijanice u porodičnoj lirici često prate motivi ljubomornog i sumljičavog muža. Takve okolnosti prisutne su u pjesmi Kad se aga iz mejhane pomoli,[17] gdje pijancu ne odgovara čak ni nevjestina lijepa riječ, štaviše, on u njoj vidi već unaprijed pripremljenu spletku te se nabusito raspituje kakvu mu je nevjeru žena priredila.

Postoje i takvi primjeri porodičnih pjesama u kojima pijanog muža grize savjest zbog lošeg ponašanja. Tada on, u nedoumici kako da priđe supruzi, a znajući pritom da je po ko zna koji put grdno pogriješio, već vidi njezin spreman odgovor: Vijaju je se po pendžeru zarovi, / Iza zara moja drga govori: / Di si bio do ‘vo doba bekrijo?[18]

U drugom primjeru žena tuguje i samuje, čak ni večerati ne može zbog neprekidne brige za mužem te zbog njegovih kasnih dolazaka. Njezinu tugu zapamtili su čuveni deseterci: Kaharli sam, večerala nisam.[19] U nastojanju da svim dobronamjernicima objasni zašto je tužna i nevesela, mlada žena pojašnjava: Ni zbog oca, ni zbog mile majke, / Već zbog dragog kasno dolazeći...

Ženin ponos najviše je povrijeđen kada se suoči sa muževom odlukom da je vrati roditeljima. Pogođen nezajažljivim naletom ljubomore, muž ponekad donosi ishitrene odluke i “pušta ljubu”, na šta zlosretna nevjesta nema pravo da se žali, već se mora pokoriti njegovoj odluci. U stihovima pjesme Ljubu pušća Ljuboviću Bego,[20] u svojoj nenadanoj tuzi nevjesta se zapita šta je učinila, da bi na kraju čula vijest kako je silni Hrnjetina Mujo negdje u kafani rekao: Volio bih ljubu Ljubovića, / Neg’ njegove obadv’je sestrice!

Žena je prema ustaljenoj praksi islamskog društva bila vezana za kuću i tek u rijetkim prilikama uključena u javni život. Zbog toga je ona nastojala održati porodicu na okupu i uzorno odgojiti djecu. Ipak, njen trud i požrtvovanost često su bivali potcijenjeni, a osioni muž katkad je odlazio za drugom ženom. Motiv nevjernog muža, koji odlazi za drugom ženom, prisutan je u trinaesteračkim stihovima: Ne mogu ti draga doći, za tri godine, / Skoro sam se oženio boljom od tebe...[21] Vjerna ljuba se čak ne smije ni pohvaliti kako je uzorno vodila život i podizala djecu, jer već i na takve riječi uzoholjeni muž ima spreman odgovor: Ako s’ dvore sagradila, teb’ se bijele / Ako s’ dicu poženila stekla s’ zaminu / Ako s’ kćeri poudala, stekla s’ zetove.[22] Kada se povrijeđena žena suoči sa okolnošću da joj suđenik odlazi drugoj, ona žalovito i razočarano preispituje osobine te druge žene uz gotovo neizbježan zaključak da je zapravo pobjegao manje vrijednoj ili kako to iskazuje žalobnim osmeračkim iskazom: Sama sam jadna jadovna, / Od sveg sam srca žalosna, / Gdje dragi dragoj pribiže, / Pribiže goroj od mene.[23]

Da bi istom mjerom uzvratila na uvredu i poniženje, žena umije spremno prihvatiti suprugovu odluku da dovede inoću uz uvjet da i ona bude slobodna kako bi se udala prema vlastitoj sklonosti. Sjećanje na prkos ojađene žene, kao odgovor na dramatični muški iskaz: Vjerna ljubo, ženiću se na te, sačuvan je u samosvjesnom odgovoru žene: Žen’ se ago i meni je drago.[24]

Razlog zbog kojeg uzoholjeni muškarac želi imati dvije žene obično je pripisan jordamu – neobičnoj vrsti gordosti, kojom je nerijetko iskazivana tek statusna moć. Sjećanje na nesvakidašnju ženidbu nekog osionog Ali-bega i to dvjema nevjestama istovremeno, sačuvano je u pjesmi: Kad se ženi beže-Alibeže, / Od jordama dvima djevojkama, / Iz Travnika i iz Sarajeva. / Po Travljanku šalje milu majku, / Po Sarajku i oca i majku.[25]

Obaveza udate žene bila je – između ostalog – da oprema muža u vojsku i da ga čeka kod kuće dok se on sa vojne ne vrati, ako bude te sreće. Ona savjesno prihvata taj svoj zadatak iako često ne može sakriti razočarenje i tugu zbog njegova odlaska. Nevjestina osjećanja potaknuta takvim okolnostima sačuvana su u jedanaestercima pjesme Karanfil se na put sprema i pjeva,[26] iz kojih se vidi da udata žena odano ispunjava svoju dužnost, ali ipak želi okolini skrenuti pažnju na svoje tegobe iskazom – pitanjem: Karanfile, rosno cviće iz bašče, / S kim ti mene ‘vako mladu ostavljaš? Na te joj riječi suprug utješnim tonom otpijeva: Ostavljam te u mom dvoru kod majke, a neutješna nevjesta poentira: Šta će meni tvoji dvori i majka, / Kad ja nemam tebe dragi kraj sebe.

Nadanje u sretan povratak muža iz vojne znala je prekinuti tegobna vijest da je mladoženja poginuo u kakvom boju te da je nevjesta time stekla status udovice. Motive udovičinih nevolja ponijele su brojne porodične pjesme, koje vjerovatno čine najpotresniju dionicu porodične lirike. Premda se motiv pogibije u krajišničkoj službi najčešće javlja u vojničkim pjesmama, teško je, u razvrstavanju usmene lirike, zanemariti izraze onih trenutaka u kojima su jaka ženska osjećanja oblikovala pjesme u krugu porodice, zapravo pjevala o tegobama i nevolji koje su ih pogađale, posebno kada je riječ o odlasku najmilijeg u neizvjesnu borbu, daleko od kuće. Ako je odsutni muž u međuvremenu saznao da ga njegova odabranica ne čeka kod kuće, rasrđeni junak u povratku sa vojne krene rušiti sve pred sobom. On želi saznati šta se dogodilo sa njegovom ljubom: da li je umrla ili se udala dok je on bio na vojnom poprištu. U jednom primjeru, uz provalu rušilačke srdžbe, junak se ipak smirujuće obraća gradskom dizdaru, stihovima rijetkog lirskog deseterca: Ne boj se gradu, gradski dizdare, / Nisam ja poš’o grada robiti, / Već sam ja poš’o dragu viditi, / Jedni mi kažu da se je udala, / Drugi mi kažu da je umrla.[27]

Ponekad mlada žena, pritisnuta obavezama braka i neuviđavnog odnosa koji u novome domu ispoljavaju prema njoj kao pridošlici, uviđa da se prevarila u procjeni onoga za koga će poći, što uveliko otežava njen položaj nevjeste od koje se očekuje bespogovorna poslušnost i dobro raspoloženje. Tada se ona sa žalom prisjeća svoga prvog ašika smjelo zazivajući sudbinu da ostane udovica kako bi se potom udala za “prvog sevdaha”. Nesretna žena tada uz bešiku – a to su najintimniji trenuci između majke i čeda – uz najljepše želje koje sadržavaju uspavanke, dodaje stihove čiji je sadržaj daleko od zazivanja lijepe sreće djetetu: Nini, sine, ostao bez babe, / K’o ja majka bez prvog jarana. / Ostala ti majka udovica, / Pa s’ udala za svoga sevdaha.[28]

Mnoge nevolje znali su izazvati ugovoreni ili brakovi uz prinudu. U jednom primjeru nesretna nevjesta, pritisnuta golemom tugom, bolno uzvikuje: Što me dade u goru zelenu, / Za nekakva hajduk Ibrahima![29] Ipak, u društvu u kojem se zatekla, žena ne može promijeniti svoje stanje, nego mora strpljivo podnositi sudbinu, ma kako tegobna ona bila.

Ponekad i žena zna osjetiti nastup nezajažljive ljubomore. U jednoj pjesmi znatiželjna je žena našla u muževoj odjeći nepoznati rubac, tj. vezeni jagluk kakav su djevojke poklanjale momcima kao znak ljubavi i odanosti pa se u provali ljubomore odvažila da ga upita: Otkud tebi srmom jagluk vezen, / Srmom vezen u đulsiju stopljen? Na te joj je riječi beg Ali-beg domišljato odgovorio: “Ti si mi ga u ruhu donila![30] Nevjesta, dakako, zna da pronađeni jagluk nije vezla njezina ruka, ali svaki nastavak rasprave samo bi je još više udaljio od muža, što ona nikako ne želi. S druge strane, mladoženja smatra da bi bilo kakvo pravdanje narušilo njegov ugled, pa je stoga često znao – na smion ali djelotvoran način – okrenuti “opasnu nepriliku” u svoju korist.

Kada netrpeljivost između supružnika dosegne vrhunac, oni prekinu bračnu zajednicu, ali u bošnjačkom patrijarhalnom društvu djeca su uvijek postajali svojina očeva, ostajući da žive u njegovoj kući. Ipak, malodobnoj djeci majka je nezamjenjiva pa su očevi u nekim prilikama pristajali da mala djeca odu s majkom. U jednoj pjesmi Ali-beg nakon puštanja ljube, zadržava dva starija sina, dok kćerku i najmlađeg sina do određenog vremena prepušta majci: Ljubi daje nejaka Bećira, / I lijepu ‘ćerku Sultaniju, / Jer je nema ko vezu naučit’...[31]

Netrpeljivost između snahe i svekrve česta je tema porodičnih pjesama. Teško neshvatljiva ljubomora, koja se u najvećem broju primjera javlja kod majke, potakla je nebrojene nevolje zapamćene u bošnjačkoj usmenoj lirici. S druge strane, mlada nevjesta, često u želji da se dokaže ili da ukaže na važnost vlastite uloge u porodici znala je prenagliti u odnosima prema muževim ukućanima, što je također uzrokovalo određene nesuglasnice. Ipak, na samom početku, svjesni da ih ispoljavanje nepoželjnih osjećanja može odvesti predaleko – i svekrva i snaha zale su davati sve od sebe kako bi održale ravnotežu dobrih odnosa u kući. Međutim, sukobi između dvije žene, čije su brige usmjerene na istog čovjeka, postaju gotovo stereotip o čemu kazuje i sljedeća pjesma: Vidjela sam, što vidjela n’jesam, / Gdje ribica nosi vodu hladnu, / Gdje svekrva ljubi nevjesticu, / Al’ to kratko vr’jeme potrajalo: / Opet voda nosi ribičicu, / A svekrva kara nevjesticu.[32]

Nevjesta je obično svjesna da mužu ne smije govoriti ništa protiv njegove majke, ali ona u isto vrijeme zna i da joj je muž jedina zaštita u novoj kući. Iz tih razloga ona ga smatra osobom kojoj se ima pravo i kojoj se, na kraju, smije ispovijedati. Osim kod muža, nevjesta umije zaštitu potražiti i kod djevera. U jednom primjeru mlada žena želi saopćiti djeveru da postoje određeni nesporazumi između nje i svekrve i to čini tako da zaštiti svekrvin integritet, ali i da razjasni vlastito neraspoloženje u isto vrijeme. Zbog toga ona, u jednoj pjesmi, na djeverov upit: Šta je tebi, Adem-Kado, mlada nevjesto?[33], u nastavku spretno odgovara: Tvoja majka, dobra žena, o zlu govori. Na ovaj je način mlada žena zatražila zaštitu i razumijevanje od muževa brata, ali mu je u isto vrijeme i naglasila kako je ipak riječ samo o sitnim i prolaznim nesuglasicama poštedjevši ga time nelagodnog položaja presuditelja između majke i snahe.

S druge strane, svekrva se obično rjeđe suzdržava od izravnog komentara na snahino ponašanje. Ona se mudro koristi svojim godinama i ugledom u porodici, pa zato i ne čudi svekrvina neposrednost koju zatječemo u stihovima: Nevistice, sam te Bog ubio, / Viš’ mi tvoja igra dodijala![34] Ipak, najbolje je za odnose u porodici da se netrpeljivost, ako se već ne može izbjeći, zaustavi između dvije osobe. Da je bilo i drugačijih ishoda, svjedoči potresna pjesma baladične intonacije Zaplakala stara majka, Džafer-begova,[35] u kojoj svekrva potvara snahu sinu, na čije riječi mladoženja – silnik ishitreno reaguje. Dramatičnost radnje kulminira u posljednjem stihu, u kojem pjesnik ukazuje na najveću, a ujedno i najneviniju žrtvu – istom rođeno djete: Sablja zveknu, ljuba jeknu, čedo zaplaka.

Ako mlada žena u muževu dvoru, osim svekrve, zatekne još i zaovu, onda je ona u puno većem iskušenju pred mogućim porodičnim sukobima. Zaova će uvijek podržati majku i obrnuto. Osim toga, sestrinska ljubav može da izrodi ljubomoru prema ženi – novopridošlici na koju je usmjerena bratova pažnja. U nekoliko osmeračkih stihova koji slijede, žena se žali na tegobe života sa svekrvom i zaovom: A ja jadna ostarila, / Od zuluma svekrvina, / Od jezika zaovina.[36] Sestrino osjećanje ljubomore usmjereno na nevjestu jasno je opet izraženo u stihovima: Bratac hoda, svoju ljubu voda, / Meni, sestri, ni mukajet nije.[37]

Odnos maćehe prema pastorku i pastorci u narodnom pamćenju je gotovo u pravilu nepovoljan. Osjećanje netrpeljivosti koje maćeha pokazuje prema pastorci sadržano je u žalopojci: Sve sam suze na jastuku lila, / Sve od jada, jada maćehina.[38] Pastorak također ne uživa maćehinu naklonost. U jednoj pjesmi momak je poginuo u ratu, a maćeha je tek nakon godinu dana došla da obiđe njegov mezar. Narodni pjesnik je u posljednje stihove pjesme – Da j’ u momka svoja majka / Za dan bi mu jade čula,[39] – utkao željenu poentu.

Nisu sve porodične pjesme, koje svjedoče o sukobu nevjeste sa ukućanima, obavezno usmjerene na svekrvin zulum. Postoje i one koje kazuju o snahinoj lijenosti. U jednom primjeru ukućani se žale da su na vrijeme ustali da sav posao obave dok snaha spava, ali kada je snaha ustala, pokudila je sav obavljeni posao – o čemu svjedoče stihovi veoma rijetkog sedmerca: Kad ustala nevjesta, / Svemu tome maana.[40]

Narodni pjesnik se u porodičnim pjesmama, kao i u drugim vidovima liskog pjesništva, koristio različitim stilskim sredstvima, među kojima prednjači hiperbola. Veoma rasprostranjena upotreba ovog stilskog sredstva u nekim pogledima je dovođena u vezu sa utjecajima iz orijentalnog pjesništva. U jednoj pjesmi djevojka je sama, bez oca i majke, ali ima oči sokolove[41] – takav dar od Boga da joj ništa više u životu nije potrebno, jer svojim divnim očima sve osvaja. Anafora je također često korišćeno stilsko sredstvo u porodičnoj lirici, a jedan brojnih primjera izražen je stihovima: Kolo vodi Alibegovica, / Kolo vodi po mermer avliji, / Kolo vodi a pjesme izvodi...[42], kojima se nastoji skrenuti pažnja na otmjenost i visoki položaj Ali-begove supruge u društvenoj zajednici.

Kada je riječ o oblicima stiha u bošnjačkoj porodičnoj lirici, može se reći da je raspon metričkih predložaka srazmjerno širok i da se kreće od najzastupljenijeg epskog deseterca: Kaharli sam, večerala nisam[43], zatim preko nekoliko također rasprostranjenih oblika stiha – simetričnog osmerca: Imam dragog pijanicu,[44] nesimetričnog osmerca: Sama sam jadna jadovna,[45] trinaesterca: Šta je tebi, Adem-Kado, mlada nevjesto,[46] jedanaesterca: San zaspala dilber Mina u majke,[47] do onih sasvim rijetkih – lirskog deseterca: Drimaš li, kćerko, ne drimam majko,[48] sedmerca: Emka odi stranama,[49] dvanaesterca: Divojka je momku prsten povraćala,[50] četrnaesterca: Poletila dva goluba iznad mojih dvora,[51] i konačno posve rijetkog šesnaesterca: Zacvilila šećer-Đula, Osman-paše vjerna ljuba.[52]

Porodične pjesme izdvajaju se, u cjelini uzevši, među ostalim usmenoknjiževnim lirskim oblicima po raznolikosti motivsko-tematskih sadržaja. Budući da se radi o vrsti gdje su porodični odnosi tema, a ne puki okvir, ne iznenađuje ni činjenica da je majka – najvažnija ličnost porodice – jednako u središtu zbivanja i kod većine porodičnih pjesama. Jedno od najjačih ispoljenih osjećanja u porodičnim pjesmama čini ljubav sestre prema bratu. U zabilježenim stihovima ovog tematskog usmjerenja često se pjeva o odnosima između snahe i svekrve, snahe i novih ukućana te o popratnim nerazumijevanjima koja se gotovo u pravilu javljaju ako se živi u zajednici, pri čemu je majka, odnosno svekrva, ponovo nosilac ključnih zbivanja. Značajan broj porodičnih pjesama svjedoče o odnosima među bračnim drugovima, ali ove se teme nadaju kao sporedne naspram onih drugih, učestalijih koje su zaokupljale ženu rastrganu između djece i velike zajednice u kojoj je živjela te njihovih suprotstavljenih interesa. Najzad, porodične pjesme su uglavnom pamtile tamnije strane porodičnog života. Kakvu god tematiku da je obrađivala, ova lirska usmenoknjiževna vrsta u raznovrsne oblike stiha utkivala je neprolazne mudrosti i iskustva, prenijevši tako cjelokupan način života, običaje i vjerovanja društva u kojem je nastajala u svijet pjesme, a ona dalje u svijest njezinog baštinika i sjećanje čuvara tradicije.

Izvori

a. Rukopisni

FAZM, Rukopisna zbirka Odjeljenja za etnologiju Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine:

Ms 19 – Narodne pjesme, lirske – Čišić, Husaga

Ms 37 – Sarajke, muslimanske ženske pjesme – Bajraktarević, Senija

Ms 38 – Narodne umotvorine iz Dervente i okolice većinom. sv. I-V – Bradarić, Smajl O.

Ms 45 – Muslimanske narodne pjesme (ženske). sv. I, V i VI – Kurtagić, Muharem

Ms 58 – Sarajevske narodne pjesme – Hadžijahić, Muhamed

Ms 102 – Narodne pjesme iz Bosne – Kukić, Stevo K.

Rukopisna zbirka Ivana Zovke, Tisuću narodnih ženskih pjesama 1893. M. H. 24

b. Objavljeni

Karadžić, Vuk S. (1824), Srpske narodne pesme I, Beograd

Kuba, Ludvík (1984), Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine, prir. C. Rihtman, Lj. Simić, M. Fulanović-Šošić i Dunja Rihtman-Šotrić, ANUBiH, Sarajevo

Mirković, Petar (1886), Srpske narodne pjesme iz Bosne, Štamparija braće Jovanovića, Pančevo

Literatura

Bošković-Stulli, Maja (1978), “Usmena književnost”, Povijest hrvatske književnosti I, Liber, Mladost, Zagreb

Deretić, Jovan (2007), Istorija srpske književnosti, VI izdanje (I izdanje 1983), Sezam book, Beograd

Latković, Vido (1967), “Porodične pesme”, Narodna književnost I, Naučna knjiga, Beograd

Maglajlić, Munib (2006), “Bošnjačka usmena lirika”, Usmena lirika Bošnjaka, Preporod, Sarajevo

Nedić, Vladan (1977), “Jugoslovenska narodna lirika”, Antologija narodnih lirskih pesama, II izdanje, Srpska književna zadruga, Beograd

Pešić, Radmila, Nada Milošević-Đorđević (1984), Narodna književnost, Vuk Karadžić, Beograd

Prodanović, Jaša M. (1925), “Uvodna reč”, Ženske narodne pesme, Izdavačka knjižarnica Gece Kona, Beograd

Prodanović, Jaša M. (1932), “Porodica u Narodnoj poeziji: osećanja i odnosi”, Naša narodna književnost, Narodna misao, Beograd

Rečnik književnih termina (1984), Institut za književnost i umetnost, Nolit, Beograd

Simić, Ljuba (1984), “Napomene o redigovanju tekstova”, Ludvík Kuba, Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine, Drugo izdanje pripremio, dopunio neobjavljenim pjesmama i dodao indekse Cvjetko Rihtman uz saradnju Ljube Simić, Miroslave Fulanović-Šošić i Dunje Rihtman-Šotrić, Svjetlost, Sarajevo

Solar, Milivoj (2005), Vježbe tumačenja, Interpretacije lirskih pjesama, Matica hrvatska, Zagreb

Izvor: Bosanskohercegovački slavistički kongres, zbornik radova (knjiga 2), Slavistički komitet, Sarajevo, 2012, str. 71-82.

[1] Prvo izdanje Deretićeve Istorije srpske književnosti objavljeno je 1983. godine, ali mi nismo u mogućnosti pozvati se na navode iz prvog izdanja zbog tehničkih razloga.

[2] Stambolu se vrata ovoriše, Rukopisna zbirka Ivana Zovke 1893. – Tisuću narodnih ženskih pjesama – M. H. 24. sv. I, br. 223.

[3] Kolika je Abuhaja k’ jalija, Muharem Kurtagić – Muslimanske narodne pjesme, ženske – M. H. 197. sv. VI (I-VI), br. 57.

[4] Svadili se orli i sokoli, Muhamed Hadžijahić, Ms 58 – Sarajevske narodne pjesme – FAZM, Rukopisna zbirka Odjeljenja za Etnologiju, br. 39. Pjesmu kazivala Razija Kliman iz Sarajeva.

[5] L’ jepo ti je kroz tunje gledati, Zovko, sv. I, br. 248.

[6] Iz mitske priče o kralju Edipu, Sofokle je za ovu dramu izabrao motiv Antigonine sahrane brata Polinika onako kako obred nalaže bez obzira na grčevito protivljenje kralja Kreonta da se taj čin dostojno tradiciji obavi.

[7] Sinoć paša kroz Sarajvo prođe, Bradarić, sv. III, br. 60.

[8] A djevojko ljepotice, Zovko, sv. III, br. 4.

[9] Vijala se b’ jela loza vinova, Bradarić, sv. I, br. 105.

[10] Raslo drvo tanko i visoko, Stevo K. Kukić, Ms 102 – Narodne pjesme iz Bosne – FAZM, Rukopisna zbirka Odjeljenja za Etnologiju, br. 59.

[11] Pod onom gorom zelenom, isto, sv. I, br. 89.

[12] Drimaš li šćerko, ne drimam majko, isto, sv. I, br. 110.

[13] Ljuto su se vjetri zavadili, isto, sv. I, br. 93.

[14] Dertli jesam, ni spavala nisam, Husaga Ćišić, Ms. 19 – Narodne pjesme, lirske – FAZM, Rukopisna zbirka Odjeljenja za Etnologiju, br. 3.

[15] Sinoć paša pašinicu kara, isto, br. 29.

[16] Tavna noći, tavna li si, Bradarić, sv. II, br. 10. 

[17] Kad se aga iz mejhane pomoli, Bradarić sv. IV, br. 124.

[18] Kad puhnuše sabahzorski vjetrovi, isto, sv. V, br. 185.

[19] Kaharli sam, večerala nisam, Hadžijahić, br. 7.

[20] Ljubu pušća Ljuboviću Bego, Kukić, br. 47

[21] Vezak vezla Adem kada, mlada nevjesta, Hadžijahić, br. 19.

[22] Knjigu piše virna ljuba Hasanagina, Kurtagić, sv. V, br. 15.

[23] Ah, udovčiću ne boluj, isto, sv. VI, br. 24.

[24] Omer paša na Bosni sjeđaše, isto, br. 85.

[25] Kad se ženi beže Ali-beže, Bradarić, sv. V, br. 166.

[26] Karanfil se na put sprema i pjeva, Kurtagić, sv. V, br. 30.

[27] Zeleno drveće niz more plivaše, Bradarić, sv. V, br. 168.

[28] Vitar puše, a behar miriše, Ćišić, br. 8.

[29] Čarna goro ne zelenila se, Hadžijahić, br. 165.

[30] Ali-beg se s ljubom zavadio, Bradarić, sv. V, br. 25.

[31] Sunce stalo pa se zagledalo, Kurtagić, sv. I, br. 3.

[32] Vidjela sam, što vidjela n’jesam, Zovko, sv. II, br. 59.

[33] Vezak vezla Adem-Kada, mlada nevjesta, Senija Bajraktarević, Ms 37 – Sarajke. Muslimanske ženske pjesme – FAZM, Rukopisna zbirka Odjeljenja za Etnologiju, br. 31.

[34] Konj zelenko rosnu travu pase, Kurtagić, sv. I, br. 114.

[35] Zaplakala stara majka Džaferbegova, Hadžijahić, br. 106.

[36] Blago suncu i mjesecu, Hadžijahić, br. 8.

[37] Dragi mi se u soldate sprema, Kukić, br. 50.

[38] Kolika mi duga zima bila, Bradarić, sv. I, br. 173.

[39] Igrali se vrani konji, Bajraktarević, br. 42.

[40] Emka odi stranama, Vuk S. Karadžić, Srpske narodne pesme I, Beograd, 1824, str. 270, br. 384. (T)

[41] U djevojke ni oca ni majke, Bradarić, sv. II, br. 133.

[42] Kolo vodi Alibegovica, Bradarić, sv. II, br. 70.

[43] Kaharli sam, večerala nisam, Hadžijahić, br. 7.

[44] Tavna noći, tavna li si, Bradarić, sv. II, br.10.

[45] Ah, udovčiću ne boluj, Kurtagić, sv. VI, br. 24.

[46] Vezak vezla Adem-Kada, mlada nevjesta, Bajraktarević, br. 31.

[47] San zaspala dilber Mina u majke, Kurtagić, sv. I, br. 155

[48] Drimaš li, kćerko, ne drimam majko, Bradarić, sv. I, br. 110.

[49] Emka odi stranama, Karadžić, str. 270, br. 384.

[50] Divojka je momku prsten povraćala, Kurtagić, sv. I, br. 27.

[51]  Poletila dva goluba iznad mojih dvora, Isto, sv. VI, br. 3.

[52] Zacvilila šećer-Đula, Osman-paše vjerna ljuba, Bradarić, sv. I, br. 3.

Ocijeni
(4 glasova)
Čitano 652 puta Zadnji put promjenjen četvrtak, 22 Septembar 2016 12:46

Magazin Ašk