petak, 16 Juni 2017 12:48

Dječije suze

Autor: M. Mehmedbašić


Eto, još nekoliko časaka pa će i mujezin s vite munare zaoriti svojim umilnim glasom i navijestiti doba večernje molitve – akšam.

Po sokacima, po ulicama, skupila se sitna dječica i svako željno očekuje kad će mu se pomoliti dragi babo i donijeti po običaju jabuku, naranču ili štogod drugo iz čaršije. Već su se skoro svi razišli, samo pred vratima rahmetli Mullage udubila se u misli mala Munira i djetinjim blagim pogledom zuri kroz svijet koji vrvi. Na svakog prolaznika baci oči ali uzalud – babe joj nema, te djetešce k'o drvo odsječeno u sami sumrak ode doma, da je bar majka utješi i pomiluje roditeljskom rukom.

***

Blijedi je mjesec išetao na vedro nebo obasuto sjajnim zvjezdicama te svojim blijedo-sjajnim trakama obasjao gore i dolove, sela i gradove. Mjesečeve su trake dopirale i do prozora Mešanove kafane te su tu na čađavom i zaprašenom stalku prelamale i svojim bajnim sjajem osvijetlile inače mračnu kafanu.

U jednom kutu Mešanove kafane zbilo se nekoliko mladića i kartaju se. Svi upiljili oči u prljave karte, e bi rekao, tu se Bog zna kakvo važno pitanje riješava. Nu, najednom prekinu tu tišinu opori i raspaljeni glas: „Eto, kad sam izgubio sve novce, založiću i fes pa i cijelu odjeću...“

Bio je to Fehim, jedinac rahmetli Mullagin. Lice mu se žarilo od jarosti, dva oka se zacaklila te svojim sjajem i vatrom pokazuju veliki duševni nemir okorjelog igrača, a nozdrve se raspuhale, čovjek bi rekao, sad će cijeli svijet pa i samog sebe staviti na kocku.

***

Gluha su doba. Sve živo se smirilo i leglo na noćni počinak da se sjutra opet čilo i okrijepljeno prihvati blagoslovljenog rada. Kroz nijemu noćnu tišinu samo se čuju nekakvi koraci, dok naskoro i oni isčeznu i ne izgube se... Fehim je došao doma.

„Ah! Gdje si ako Boga znaš? Šta radiš do ovog doba?“ uzdahnu bolno i tugaljivo mlada mu ženica. „Ta cijelu sam evo noć bdjela, držeći čedo u naramku. Fehime! Tako ti Boga, tako ti mene, tako ti ove ljubavi naše, ne pusti me da ovako jadujem bez tebe. Ta pomisli, Fehime, ti si već otac, ti si...“ i posljednja joj riječi zape u grlu te se malaksala sruši njemu pod noge, a djetašce počne bolno plakati za materom.

Fehim je stajao ukočen. Bio je izvan sebe, nije znao šta da radi. Dušu mu pekla neka tajna bol, savjest ga grizla za njegove pogreške i opačine dok mu na jednom nešto sunu u glavu. Privinu malu Muniru na svoje grudi i dvije čiste djetinje suzice okvasiše babino lice.

Ah! To su bile anđeoske suzice. One su nekom natprirodnom moći odvratile stravstvenog igrača od zlog puta. Fehim se je dozvao.

 

Izvor: Behar, list za pouku i zabavu, god. VIII, naklada Ademage Mešića, Sarajevo, 1907/08, str. 391.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 23 puta

Magazin Ašk