ponedjeljak, 10 Juli 2017 13:51

Plakala je hurija Rezija

Autor: Džemaludin Latić


Aman! Allah!

Hurija Rezija!

Hu amelu!

 

Tješila je hazreti Fatima:

„Šta je tebi, hurijo Rezija?“

„Moje majke u Džennetu nema?!“

„Evo tebi ključi od Dženneta,

od Dženneta i od Džehennema,

pa potraži svoju milu majku.“

Otključala vrata od Dženneta.

Kad joj majke u Džennetu nema!

Otključala džehennemska vrata.

Kad joj majka na dnu Džehennema!

Iz usta joj mavi-plamen bije,

iz oči joj sjajne iskre skaču!

Ugledala svoju milu 'ćerku:

„Daj mi, 'ćeri, jednu kapljicu vode

da potopim izgoreno t'jelo!“

Povrati se hurija Rezija

da donese svojoj majci vode.

Sva džennetska vrela presahoše.

Majci vode don'jet ne mogaše!

„Šta si, majko, Bogu pogr'ješila?“

„Ne znam, 'ćeri, šta sam pogr'ješila.

Pet vakat' sam namaza klanjala,

ramazan sam na vakat postila,

sedam puta na Ćabu hodila,

osmi put sam bedela poslala.

Kudila sam momke i djevojke,

zavađala i ljude i žene,

vraćala sam fukare sa vrata;

fukare su i gladne i žedne.

Nikad mi se kutarisat' nema!“

Muslimansko narodno usmeno stvaralaštvo srpskohrvatskog jezika svojom ljepotom, sadržajima i izrazom – kada se radi o ovom vidu umjetničkog izražavanja – doseglo je vrhunce svjetske beletristike. Počev od čuvene balade „Hasanagince“, preko koje nas je upoznala kulturna Evropa druge polovine 19. vijeka posredstvom talijanskog opata i putopisca Alberta Fortisa, koji ju je zabilježio 1774, potom Johanna Wolfganga Goethea, ondašnjeg kolosa evropske književnosti, koji se njome oduševio, te je preveo na njemački 1775, najzad, pošto je do sredine 19. vijeka doživjela pedeset prijevoda na svim kulturnim jezicima Evrope, mađarskog pjesnika Ferenca Kazincya, koji je nad njom zapisao: „... narod u kome takove pesme postaju, dok se sinovi njegovi izobraze, izuče, i sa klasičnim drevnim lepotnim proizvodima upoznadu, kadar će biti čudesa u pesnopevstvu učiniti“, preko ljubavnih, ljubavno-lirskih, junačkih, patriotskih (pjesame o Gazi Husrev-begu), do uspavanki („Spavaj, sine, san te prevario“), moralno-didaktičkih – jedna takva pjesma je pred nama – i drugih.

Autora ove malo poznate pjesme za sada ne možemo odgonetnuti. Zabilježena je od Sakiba ef. Latića iz Pridvoraca kod Gornjeg Vakufa i bit će da je nastala u Živčićima, ili okolini, kod Fojnice, gdje je svojevremeno postojala i medresa, gdje ju je najvjerovatnije spjevao ili donio iz naroda neko od prosvjetnog ili vaspitnog kadra živčićke medrese. Vrlo je vjerovatno da je nastala u gornjevrbovskom regionu.

Ima dvije jezičke i melodijske verzije. Ova je duža. Budući da je tendeciozno nastala u ortodoksno-moralnoj muslimanskoj sredini, prisna i neraskidivo vezana s njom, ova pjesma se sačuvala do naših dana, što upućuje na:

a)  njenu intezivnu naglašenost islamskih principa, koji ju, kao dogme, uvijek čine aktuelnom (naravno, samo u takvim sredinama);

b)  uspješnu sinhronizaciju teksta, ritma i melodije, koji ju čine prikladnom za izvođenje, naročito noću, uz bešiku, pošto je prethodno duboko doživljena u dušama muslimanskih majki i nena, te bi s te strane, uslovno, ponijela naziv uspavanke, i

c)  na osnovu izloženoga – najvjerovatnije je da ju je spjevala žena.

Spjevavši ju u melodičnom desetercu, narodni pjevač joj je melodije radi, dodao refren:

Aman – uzvik koji ju čini življom, snažnijom u tekstu, a interpretira se tiho i razvučeno;

Allah – ime koje se rimuje s prethodnim uzvikom, uz to daje ozbiljniji ton čitavoj pjesmi; interpretacija: za stepen povišeniji no skraćeni ton;

Hurija Rezija – sintagma s trendom da se druga polovina stiha – u kojoj je diljem pjesme, najčešće glavna nomenklatura ili značenje, interpretacija: kao u prvom slučaju, s tim što se treći slog prvog dijela sintagme istakne i tanano-lirski poveže s idućom riječju;

Hu amelu – dio refrena koji sobom nosi alternativne asocijacije da je pjesmu spjevao sufija ili da se radi o fonološkom kompleksu koji je nastao iniciran prethodnicom.

Radnja se odigrava u nekakvom predvorju Dženneta i Džehennema, koje postoji samo u pjesnikovoj mašti, što nije jedinstven slučaj u narodnom usmenom stvaralaštvu. Narodni pjevač je uvijek težio doći pred džennet (raj) i džehennem (pakao) i prošetati po njima svoje junake. Takav slučaj imamo i u pjesmama s hrišćanskom tematikom (primjerice „Hoždenije Bogorodice po mukah“, „Sveci blago dijele“ i dr.).

I dok hrišćanski narodni pjevač za ovakve šetnje upotrebljava lik Bogorodice, muslimanski je uzeo lik hazreti Fatime, koja je „cvijet džennetske ženskadije“, paradigma pobožne, uzorne, kod pjesnika savršene, i u fizičkom i u duhovnom pogledu, besprijekorne, samilosne mlade muslimanke – čiji život, štaviše, ima aromu tragedije, što vidno utječe na oblikovanje njenog lika – kojoj je mjesto samo među ružama, u džennetu, u mošusu.

Ona se, dakle, javila i u ovoj pjesmi počašćena da bude vlasnicom ključeva Dženneta i Džehennema, no više kao moralna podrška, sudrug uplakanoj huriji Reziji, tješitelj njen koji ju, adekvatno svojoj ličnosti, supatnički pita za razlog njenog plača.

Nejasno je otkuda hurija Rezija zna da joj „majke u Džennetu nema“ pošto će, nakon što joj hazreti Fatima da ključeve ponovo razgledati po Džennetu i Džehennemu. Vjerovatno je to ona – budući da je „hurija“ – što znači bezgriješna, u narodu: udovica koja je na ovom svijetu zasigurno stekla džennet; „dobra“ – usnila, u snu  vidjela, san joj se „postrvio“, prethodna znala. (Nisu isključene i druge kombinacije, pošto  u kraćoj verziji ovog pasusa uopšte nema.)

Lutanje Rezijino po Džennetu i njenu unutrašnju dramu i neizvjesnost, koje nosi sa sobom od ulaska u Džehennem, pjevač je nesvjesno prećutio. Tu dramu čitalac će sam „u prostoru svoje slobodne igre mašte“, budući da će uskoro biti impresioniran potresnim događajem i iznijansirano jakim slikama – intezivno doživjeti. Pjevaču je ovaj sujet poslužio samo kao postulat u ostvarivanju dramske kompozicije. On mu je relevantan. Cilj tek dolazi.

Kao da je čekao samo taj trenutak, pjesnik požurujuće uvodi Reziju u Džehennem i uzvikom „kad!“ uspješno zaintrigira čitaoca. Potom dolazi vrlo snažna i kolorotna slika njene majke u džehennemskom milieu.

Iz usta joj mavi-plamen bije,

iz oči joj sjajne iskre skaču.

Očito – radi se o slici u kojoj je izražena nesnosna fizička muka, koju jedino poznaje i potencira pjevač.

Budući da se radi o sasvim drugom, neviđenom svijetu i ambijentu, pjesnik se ne zadovoljava običnim, ovosvjetskim plamenom, nego ga je zaodjenuo u mistično ruho – „mavi“ (ljubičastomodar).

Ali izražavanje mučeničkog stanja hurijine majke ne iscrpljuje se ovom slikom. U kompoziciju pjesme pjesnik unosi radnju: majka, sa dna Džehennema – kod čitaoca se javlja slika njenih molećivih očiju iz kojih frcaju „sjajne iskre“ – vapi za „kapcom vode“ – analogija po kojoj je u takvom stanju muči žeđ – „da potopi izgoreno t'jelo“, ali će, njoj za kaznu, presahnuti sva džennetska vrela i hurija Rezija, obeshrabrena, ponovo se vraća majci – bez vode.

Zadnji dio pjesme je njen gros. Zbog njega je ona i ispjevana. On u sebi nosi namjenu i pouku pjesme. Ovdje je pjesnik izrekao ono što je žarko želio u sebi – kazniti onu koja je

kudila (sam) momke i djevojke,

zavađala i ljude i žene,

vraćala (sam) fukare sa vrata...

U narodu se ne zna tačno koji je od ova tri grijeha, svakodnevna u njegovoj sredini, veći.

Nikad mi se kutarisat' – nema!

Konačno, katastrofalna kazna za onog koji čini takve grijehe, bez obzira što je izvršavao najveće islamske dužnosti.

Tu je zaokruženje, sljedstveno tome i na pravom mjestu – svršetak.

 

Izvor: Islamska misao, časopis za islamistiku, teologiju i vjersku informatiku, Starješinstvo IZ SRBiH, Hrvatske i Slovenije, god. I, br. 1, Sarajevo, decembar 1978/muharrem 1399, str. 8-9.

Ocijeni
(2 glasova)
Čitano 215 puta

Magazin Ašk