srijeda, 23 Avgust 2017 08:07

O našijem pjesnicima i književnicima

Autor: M. Kapetanović Ljubušak


Kao što je poznato, mal ne sve su junačke narodne pjesme u Bosni i Hercegovini, koje se i danas uz gusle pjevaju, potekle samo od našeg muhamedanskog elementa. Bilo je i nekoliko derviša u našoj domovini, koji su na našem bosanskom jeziku svoje misli u pjesme svrstali. Te njihove pjesme naš narod nazivlje ilahije i kaside. Ta vrsta pjesama većinom su nabožnog sadržaja, između kojih je u nekim naricano kao neko proročanstvo, ili kakav savjet i pouka za narod. To je sve udešeno u raznim stihovima na našem jeziku, a arapskim pismom. Dakako, da je u tijem pjesmama pomiješano mnogo turskih riječi.

One vrijede da se zabilježe kao kulturno-historičke uspomene iz onoga doba, za koje je o unutrašnjem životu naroda u Bosni i Hercegovini slabo što pribilježeno. Zanimljivo je da i derviši, iako su svu svoju nauku primilli na tuđem jeziku, opet nijesu odvrgli svoj materinski jezik, opet im je toliko omilio, da su voljeli tim jezikom okititi svoje misli i zapisati pouke svojim suvjernicima. Pisali su arapskim pismenima, jer drugojačije nijesu umjeli.

Od tih derviša najpoznatiji je bio Ilhamija, kojeg je zloglasni bosanski vezir prije sedamdeset i toliko godina zbog njegovog slobodnog uma i radi njegovog nekog proricanja u Travniku zadavio.

U tome vremenu baš je bio u Srbiji poznati ustanak, kada se je Kara-Đorđe odmetnuo, te su išli Bošnjaci sa Sulejman-pašom Skopljakom tada na Srbiju. Ovaj derviš Ilhamija, da poskoli tursku vojsku, između ostalog rekao je ove dvije kitice:

Vjetar puše, jabuke miruše,

Nuto muke od Srbove duše,

Kada dođe turčin iz Kladuše;

Allah,  Allah, što će bit' od vlaha!

Druga njegova pjesma u početku ovako glasi:

Nu Miloša, ja čudna hajoša,

Od Moskova puna prima groša,

Al' se plaši od turskijeh duša.

Allah, Allah, šta će bit' od vlaha!

Prvo Ilhamije bio je znameniti šejh i derviš Gaibija, pa još dok je bila Slavonija u turskim rukama, pričaju da je isti derviš rekao:

„Sava međa Gaibijina pleća.“

Iza toga malo kasnije je umro i sahranjen na obali pokraj Save u Gradiškoj.

Kao što je poznato, kasnije izgubi Turska Slavoniju, te baš bude, kao što je on prorekao, to jest: Sava međa Gaibijina pleća. Od našijeh bosanskih begova jedan rodoljub istome šejhu tada namjesti grob i podigne mu jedno malo turbe više glave, koje se je bilo sa prošlosti vremena veoma porušilo, te ga je malo prvo okupacije lijepo ponovio i popravio glasovitog Smail-age Čengića općeštovani sin i znameniti junak Derviš-paša, zvan Dedaga Čengić.

Laka im zemlja obadvojici, gdje leže.

Također od znamenitih bosanskih derviša i šejha najprvi bio je Kamija, koji leži u Zvorniku, a najpošljednju šejh Sjekirica sa Oglavka u blizini Kiseljaka u sarajevskom okružju.

Sva četiri ta znamenita naša šejha i derviša ostavili su iza sebe po čitavu zbirku toga narodnoga i u svoju ruku karakterističnog blaga, takozvanih ilahija i kasida, u stihovima raznovrsnih molitvi.

Grijehota da se nije još našao rodoljub, koji bi sve to blago sabrao i na svjetlo izdao, te bi se svaki rodoljub obradovao.

U kasnije vrijeme, to jest prvo deset-petnaest godina, bio je Omer-efendija Humo iz Mostara i Jusuf-beg Čengić iz Foče, i oni su te pobožne pjesme pjevali. Omer-efendija je između ostalog spjevao Derviški nasihat, a Jusuf-beg opće poznatog Avdiju. Ta poučna pjesmica, zvana Avdija, kako se u našem narodu svuda rado čita i visoko cijeni, mal ne svakom je Bošnjaku dobro i lijepo poznato.

Od ovijeh rečenih šejha i našijeh derviša i rodoljuba, od njihovijeh djela do sada što sam mogao postignuti, to sam sve priredio i malo dolje niže svrstao, i to pod naslovom Ilahije i kaside bosanskih derviša.

Od ovog zanimljivog blaga ponajviše mi je dao iz ruke u ruku rečenog šejh Sirije unuk i sadašnji šejh Abdul Halim efendija, za koje mu javno i srdačno zahvaljujem.

Ali bez sumnje još imade mnogo i mnogo toga blaga, koje bi trebalo čas prije sve sakupiti i izdati, dok se nije sve o sve zagubilo.

Od našijeh Bošnjaka bilo je nekoliko velikih hodža, koji su više knjiga na turskom jeziku napisali. Na primjer, bio je iz Mostara takozvani Šejh Jujo, iz Sarajeva glasoviti Sudija, iz Skoplja Ćafi efendija, iz Foče Nerćesi efendija, iz Rogatice Šejh-ul-islam el hadži Refik efendija, a u pošljednje doba Fadil-paša Šerifović iz Sarajeva i Arif Hićmet-beg Rizvanbegović, unuk glasovitog Ali-paše Stočevića itd., itd.

A od Bošnjaka koliko je bilo velikih vezira i glasovitih vojskovođa, i najmanje ko poznaje istoriju, svakome je to jasno poznato.

Upravo rečeno, u Otomanskoj Carevini što je god bilo najizvrsnijih paša, vezira, alajbega, mal ne većinom to su sve sinovi naše mile domovine, i znameniti i hrabri junaci od našega roda i plemena.

Rahmet im njihovoj duši!

 

Izvor: M. Kapetanović Ljubušak, Istočno blago II, Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 186-188.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 119 puta

Magazin Ašk