četvrtak, 07 Septembar 2017 13:59

Diwan-i džami: Književna tradicija muslimana


Književna tradicija Bosne i Hercegovine stoljećima je bila u tijesnoj vezi sa perzijskim jezikom i perzijskom književnošću.

Sudeći po opusu i obimu djela perzijske klasike, koja se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, slobodno se može reći da je, pored arapskog i turskog, i perzijski jezik dugo vremena bio sastavni dio naše tradicije. Mnoštvo perzijskih riječi (abdest, abdesthana, hefta, derviš itd.) koje se na ovim prostorima i danas koriste najbolje potvrđuju ovu pretpostavku. 

Također, natpisi na mnogim spomenicima kulture iz turskog perioda (džamijama, tekijama, medresama, česmama, nišanima itd.), djelimično ili u cjelosti, ispisani su na perzijskom jeziku. Štaviše, tekst Ta‘rife (najave početka hutbe u carskim, vezirskim i glavnim džamijama) u našim krajevima učio se na perzijskom jeziku. U Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu ta tradicija se održala sve do danas. U njegovoj biblioteci u Sarajevu čuva se na desetine rukopisa divana na perzijskom jeziku. Jedan od najljepših i najstarijih rukopisa predstavlja rukopis divana pjesama ‘Abdurrahmāna Džāmija. 

Orijentalni ili islamski rukopisi (knjige pisane i prepisivane rukom na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom jeziku arebicom pismom prije pojave štampe), kao pisani spomenici kulturne baštine Bošnjaka, predstavljaju solidnu osnovu za izučavanje njihovog kulturno-historijskog bića. Za razliku od spomenika islamske arhitekture, kojom su se u našim krajevima bavili historičari umjetnosti, proučavanje rukopisa, sve do danas, nije izazivalo opći interes javnosti. Razlog za to treba tražiti u činjenici da su se izučavanjem orijentalnih rukopisa mogli baviti samo rijetki istraživači kojima su spomenuti jezici bili pristupačni, kao i arapsko pismo kojim su isključivo bili pisani.

O autoru i djelu

‘Abdurrahmān Džāmī, koji će kasnije dobiti nadimak Nuruddīn (Svjetlo vjere), spada u odabranu grupu velikih perzijskih pjesnika ili kako ih nazivaju Sedam sjajnih zvijezda na nebu perzijske poezije. On se s pravom smatra posljednjim velikim klasičnim perzijskim pjesnikom. Rođen je u pokrajini Džām u blizini Nišapura (otuda njegov nadimak Džāmī) 817/1414, a odrastao je, školovao se i djelovao u najvećem literarnom i kulturnom žarištu Perzije u XV stoljeću, Heratu (danas u Afganistanu), gdje je i umro 898/1492. godine. Jedno vrijeme boravio je u Semerkandu, gdje je - zahvaljujući svome samostalnom radu i čitanju - počeo prednjačiti u nauci i naučnim diskusijama. Po povratku is Semerkanda, Džāmī je - umjesto blistave karijere državnog činovnika - stupio na put sufizma i za svoga vodiča (muršida) uzeo Sa‘dudina Kašgarija (umro 1456). Tu je zvanično pristupio sufijskom redu nakšibendija kojeg je osnovao Behaudin Nakšibend (umro 1398) i oženio se unukom svoga šejha. 

Iako je ženidbom postao vrlo bogat, Džāmī je nastavio živjeti skromno i družiti se sa svojim učenicima i dotadašnjim drugovima. Zahvaljujući širokoj naobrazbi, dobrom poznavanju jezika i izvanrednoj nadarenosti za retoriku i poeziju, bio je omiljen na dvoru heratskih emira Ebu Se‘īda (1424-1469) i Huseina Mirze (1438-1505), kao i osmanskih sultana Mehmeda II Fatiha (vl. 1451-1481) i Bajazida II (vl. 1481-1512). U tom periodu napisao je preko 50 knjiga i rasprava iz mnogih naučnih disciplina, počevši od gramatike, metrike i muzike pa do tefsira, filozofije, sufizma i šerijatskog prava. 

Iako je poeziju smatrao ispod svoga naučnog nivoa, Džāmī je i u njoj stekao veliku slavu. Po ugledu na svoje slavne prethodnike kakvi su bili Nizāmī, Sanā’ī i Husrev Dehlevī, on je napisao sedam poema u formi mesnevije poznatih pod zajedničkim nazivom Sedam prijestolja (Haft awrang). Na molbu svoga učenika Ališir Nevaija, na godinu dana prije smrti sakupio je svoju poeziju u jedan divan u koji su ušle njegove kaside, gazeli, elegije, mesnevije, rubaije, terdžī’i i terkibi bendovi. Oponašajući Husreva Dehlevija, on je hronološki podijelio svoj divan u tri dijela. Prvi dio pod naslovom Fātiha eš-šebāb (Uvod u mladost) sadrži pjesme nastale u doba mladosti, drugi dio pod naslovom Vāsita el-‘ikd (Srednji biser ogrlice) pjesme srednjeg doba i treći dio pod naslovom Hātime el-hajāt (Kraj života) pjesme s kraja života. Kataloška obrada ovog rukopisa koji se vodi pod br. R-4417 bit će objavljena u šesnaestom svesku Kataloga rukopisa.

Opis rukopisa

Rukopis br. R-4417 ima ukupno 180 listova, dimenzija: 21 cm x 13 cm (dimenzije teksta: 14 cm x 7 cm). Na početku djela (list 1b) nalazi se lijepo uređen unvan u obliku pravougaonika sa zlatnim poljem u sredini, na kome je crvenim mastilom napisan naslov Dīvān-i Mevlānā Džāmī. Unutrašnjost pravougaonika popunjena je floralnim elementima sastavljenim od niza lozica sa cvjetovima, listovima i pupoljcima. Elementi su urađeni u zlatnoj boji na plavoj podlozi. Tekst divana je pisan sitnim nesta‘līk pismom, crnim mastilom, u 13 redaka, veoma vještom rukom. Papir je tanak, glat, tamnobijele boje, bez vodenog znaka, istočnog porijekla. Prva laga listova je dužinom hrbata dohvaćena vlagom. Tekst je na svim listovima uokviren debelom zlatnom linijom, ojačanom s unutrašnje strane jednom, a sa vanjske dvjema tankim linijama crne boje. Listovi su bez kustoda.

Povez je kožni sa preklopom, prepukao dužinom hrbata i oštećen vlagom. Na vanjskoj i unutrašnjoj strani korica i preklopa nalaze se lijepo urađene rozete sa floralnim motivima, ukrašenim zlatnom bojom. Divan se završava kolofonom (v. list 180a) u kome je data bilješka da je njegov prijepis u mjesecu zul-kadetu 934/1528. godine završio Muhammed el-Husejnī el-‘Alevī.

O ranijim vlasnicima

Na listu 1a nalaze se bilješke trojice ranijih vlasnika. U prvoj bilješci na arapskom jeziku, bez podataka o mjestu i godini, stoji da je rukopis bio u vlasništvu kadije Husejna Lebība. U drugoj bilješci na turskom i arapskom jeziku iz pera muderisa Muhammeda Čelebija stoji da mu se uoči subote 23. redžeba 1049/1639. godine rodila kćerka Hatidža. Najvjerovatnije je riječ o sinu ili unuku nekog od Čelebija (Alije, Ibrahima, Sinana, Selima ili Ahmeda) iz Foče koji su 996/1587. godine uvakufili drugi i peti svezak fikhskog djela Sadr eš-Šeria. (Vidi: Dobrača II, 1072-1077, str. 251-255). U trećoj bilješci, također na turskom i arapskom jeziku, Murat-ef. Muftić, sin Abdusamedov, je zabilježio da mu se kćerka Muniba bint Ziba rodila uoči subote 26. redžeba 1336/ 6. maja 1918. godine. Prije Murat-ef. Muftića, rukopis je 1115/1703. godine bio u vlasništvu Ahmed ibn hadži Muhammeda, imama u Foči (vidi bilješku na listu 180b), koji je 1096/1684. godine prepisao fikhsko djelo Durer el-hukkām (v. Dobrača II, 1268). On je, najvjerovatnije, bio brat Mustafe ibn hadži Muhammeda Zergerija, poznatog zlatara, kaligrafa, prepisivača više djela na arapskom i turskom jeziku i mujezina iz Hasan Čobanove mahale u Sarajevu, o kome smo opširnije pisali u prošlom broju Preporoda. Rukopis je 9. septembra 1953. godine Gazi Husrev-begovoj biblioteci poklonio tadašnji džematski imam u Foči, Abdullah-ef. Maglajlija (vidi bilješku na listu 180b).   

 

Izvor: www.preporod.com

Ocijeni
(2 glasova)
Čitano 46 puta

Magazin Ašk