petak, 06 Oktobar 2017 07:21

Priča i dijalog u „Mesneviji“

Autor: prof.dr. Muhammed Abdusselam Kefafi


Ova rasprava ima za cilj da predoči sažetu studiju o ljepoti pričanja i dijaloga u Mesneviji. Ono što nas navodi na to da ovu temu izaberemo, pored ostalih tema, jeste to što Mesnevija, po svojoj vanjštini, sadrži skupinu priča koje pjesnik kazuje, a iz njih izviru, izbijaju njegovi sufijski pogledi i njegova moralistička filozofija.

Naime, iz svake priče moguće je izvući njezin misaoni ili moralni sadržaj, pa iz svega toga postaje jasna misaona osnova Mesnevije. Nastojeći utkati neku misao u pozadinu svojih priča, Dželaluddin se izražava pomoću simbola i tako čini da njegovo djelo, ozbiljno i temeljito, ulazi u krug umjetničkog kazivanja, sadržavajući misaone i moralne sadržaje izvanredne vrijednosti.

Dželaluddina odlikuje posebna sposobnost u pričanju i formiranju dijaloga (razgovora). Kroz priče, on oblikuje svoje misli i približava ih slušaocima, ne ostavljajući nimalo sumnje da su ove priče kazane upravo zbog tog misaonog ili moralnog sadržaja. Stoga pjesnik, i pored svoje sposobnosti vođenja priče, nije težio tome da ona bude kompaktna i jedinstvena cjelina, nego je mnogo puta zaustavljao njen tok na nekom njenom događaju, da bi se zatim iznova vraćao toj istoj priči. U pričanju priče zastajao bi i nekoliko puta, kad god je osjetio potrebu da to učini radi izvođenja neke filozofske misli ili radi utvrđivanja smisla (koji se može izvući iz kazanog dijela priče).

No, i pored toga, ljepota vođenja priče bila je povod interesa analitičara Mesnevije, da neki od njih poduzmu razdvajanje (reduciranje) opširnosti, analitičnosti i mudrovanja, koje je pjesnik utkao u dubine svojih kazivanja. Među evropskim orijentalistima dvojica su koji su to činili: Nikolson i Arberi, prvi je izdao izbore iz ovih priča u svom djelu: Tales of Mystic Meaning (Priče sa sufijskim sadržajem), izdato 1931. godine. Što se tiče Arberija, on je priče Mesnevije izdao u dvije sveske, koje su se pojavile između 1961. i 1963. godine, a odnose se na izdanja koje je objavio UNESCO sa ciljem upoznavanja s književnošću raznih naroda.

Godine 1953. izdate su priče Mesnevije i u Iranu pod naslovom: „Glas naja, priče Mesnevije mevlevije“. Ovo je uradio Muhammed Ali Džemalzade.

Mesnevija sadrži oko 275 priča. Istraživači su uspjeli da najveći dio njih povežu sa njihovim ranijim izvorima. Trud u ovom pravcu sadrže Nikolsonove bilješke, margine (hašije), studija Firuzanfera i bilješke ove knjige.

Premda stalno ukazujemo na stare izvore ovih priča, uvijek iznova se možemo zapitati iz kojih izvora je pjesnik uzimao ideje za svoje priče. A pjesnikovi izvori su vrlo mnogobrojni. Nabrajanje tih izvora vodi nas u nabrajanje prilika kojima je pjesnik pribjegavao, kako bi tim pričama i primjerima objasnio svoje misli. Možemo, samo kao primjer, a nikako skraćeno nabrajanje, ukazati na neke od tih izvora.

Van svake sumnje je da je prvi od tih izvora Časni Kur'an i priče o vjerovjesnicima (sadržane u Kur'anu). Pa ipak, pjesnik nije nijednog Božijeg vjerovjesnika uzimao kao direktnu temu svojih priča, nego je samo pojedine zgode iz njihovog života i djelovanja pozajmljivao i obrađivao u obliku priče, a zatim iz toga izvlačio svoju etičku filozofiju. Odabiranje takvog stava zasniva se, prije svega, na valjanosti objašnjenja pjesnikovog razmišljanja o svim pitanjima. Spominjanje jednog Božijeg poslanika pojavljuje se na raznim mjestima u Mesneviji, ali svaki put pjesnik kazuje drugačiju priču o njemu. Pjesnik, dakle, koristi priče o poslanicima na različitim mjestima, kao što to čini i Časni Kur'an.

Zato je Musa, a.s., u Mesneviji naveden na više mjesta, potom Sulejman, a.s., te drugi Božiji poslanici i vjerovjesnici. Nije obavezno da pjesnikovo navođenje tih vjerovjesnika sadrži sve ono što je o njima rečeno u Kur'anu.

Neke od ovih priča su povezane sa zgodama iz životopisa pojedinih ashaba (drugova Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.) ili sufije, askete (pobožnjaka). Izvor, koji u pogledu ovakvih priča ne presušuje, nalazimo u djelima o sufizmu i propovijedanju. Islamski svijet je pun takvih knjiga, i prije Dželaluddina. Tu nalazimo priče koje se odnose na Zun-nuna Misriju, Ibrahima b. Edhema i druge sufije.

Neke priče iz Mesnevije odnose se na živote vladara (halifa, kraljeva, careva i sl.) Pjesnik nekada navodi ime vladara, a nekada ga opet ne spominje lično, nego navodi samo mjesto njegovog vladanja. Uz priče o vladarima spominju se i veziri (ministri) i drugi sultanovi ljudi.

U Mesneviji se nalaze i priče o životu mudaraca, filozofa i liječnika. Ima ih i o šeriatskim pravnicima i o apologetičarima, osobito u raspravama u kojima pjesnik kritikuje i pobija njihova mišljenja i poglede.

Prisutne su i priče koje se odnose na robinje i robove. Neke od njih su uzete iz Kelile i Dimne (zbirka pripovijetki iz indijske književnosti), a neke iz drugih djela sličnih po obliku ovom djelu.

I narodno pripovijedanje ima udjela u Mesneviji, budući da pjesnik na svoj način uzima neke priče iz 1001 noći i neke dosjetke raširene u narodnom kazivanju, kao što su zgode Džuhe (lukavi budalaš iz Kufe).

Neke od ovih priča bile su samo prilika da se ispriča neka nadnaravna moć (keramet) i da se opiše ono što se zbilo povodom te čudne moći.

Nekada je sva priča bivala ispričana sa svega nekoliko stihova, formirajući osnovu iz koje je pjesnik uzimao povod i zalet za misao koju je želio iznijeti, ili za uobličavanje filozofije koju je želio razjasniti.

Izvori iz kojih su posuđene pojedine priče i pitanja (problemi) koje je pjesnik obrađivao kroz te priče, toliko su mnogobrojni i toliko vezuju Mesneviju sa životom čovjeka i njegovog cjelokupnog društva, da je ona postala jedna vječna poema u kojoj se ogleda svako vrijeme i život u njemu. Ljudske naravi, vrline i slabosti, ljudi u svim svojim stanjima, u najuzvišenijim i onim najnižim, tako su sjajno oslikani da je pjesnik od njih napravio istinske uzore koji se potvrđuju u svakom stoljeću. Njihovi znakovi (opisi) obistinjuju se u svakom vremenu i na svakom mjestu.

Međutim, Dželaluddinovo uzimanje ovih priča nije bilo jednostavno prepričavanje, jer je on na njih dodavao, u njih ugrađivao mnoga svoja osjećanja i pričao ih sa originalnošću tako da one izgledaju kao da su njegovo vlastito originalno umjetničko djelo.

Stara osnova priče, koju je preuzimao Dželaluddin, njegovom vještinom umjetničke obrade, dobivala je novi život i snagu djelovanja i našla se u vrtlogu u kojem se do tada nije nalazila.

Samo kao primjer za to navest ćemo priču „Muavija i šejtan“. Ovu priču, zapravo, možemo pripisati kratkom tekstu koji se nalazi u djelu Kisasul enbija od Es-Sealibija, kako slijedi:

„Priča se da je jedan čovjek kleo, psovao šejtana svaki dan po 1000 puta. Jednom dok je spavao, došla je tom čovjeku nekakva spodoba, probudila ga i rekla mu: - Ustani, vidiš da je zid gotovo pao (srušio se na tebe)! Čovjek ga je upitao: - Ko si ti, pa mi činiš ovu dobrotu (što si me probudio da ne poginem od rušenja zida)? Ta osoba mu je odgovorila: - Ja sam šejtan. Čovjek ga je opet pitao: - Kako to, ja tebe kunem svaki dan po hiljadu puta, a ti mene spašavaš od smrti? Šejtan mu je odgovorio: - To je stoga što sam saznao kakav će kod Allaha visok položaj imati šehidi, mučenici, pa sam se uplašio da i ti ne dospiješ među njih i da s njima dobiješ ono što će oni dobiti.“ (To znači: Ako se sruši zid i ti od toga pogineš, dobit ćeš priznanje šehida, a ja to ne želim, jer me proklinješ, pa sam te zato probudio. Op.p.)

Pjesnik je ovu priču obradio u skoro 200 stihova tako da je to gotovo manja poema za koju je on odabrao lica i u njoj uspostavio jedan veličanstven dijalog. Dželaluddin je ovu priču obradio tako što je uspostavio dijalog između Muavije ibn Ebi Sufjana i šejtana. Muavija predstavlja vjernika koji se odupire i suprostavlja spletkama i varkama šejtana te nakon dugog dijaloga s njime pobjeđuje ga, otkrivajući njegove prevare i zamke.

U tim spletkama šejtan brani sebe i pokušava da dokaže moralnost u svojim postupcima. Ovdje zapažamo zapanjujuću pjesnikovu dramatičarsku sposobnost odabiranja osobe koju će suprostaviti šejtanu. Odabiranje Muavije za ovu priliku nije samo zbog toga što je on bio jedan od vjernika, drugova Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., nego zato što je on bio poznat po dosjetljivosti i pronicavosti koja ga je činila sposobnim za vođenje dijaloga sa šejtanom, tj. imao je prirodnu sposobnost za borbu koja je nužna za prikazivanje u ovakvom umjetničkom djelu. Pjesnik je i šejtanu dao priliku za sveukupnu odbranu sebe i kroz njegovo izlaganje naveo sve dokaze koji mogu da budu opravdanje njegovih postupaka, ali sa svim tim nije otišao do nivoa neozbiljne šale, osim kada mu je dao priliku da obrazlaže uzroke svoga pada i svojih moralnih pozicija.

Naš je dojam da je pjesnik uspio u oblikovanju dijaloga i oslikavanju obadviju strana. Mi nismo u mogućnosti (zbog dužine tog dijaloga) navesti sve tekstove tog umjetničkog djela, nego se moramo zadovoljiti sa navođenjem malog broja stihova.

Priča počinje u Muavijinom dvorcu, gdje je ovaj halifa spavao. Dvorska vrata su bila zaključana, a Muaviju je probudio jedan čovjek koji je govorio da je Iblis (šejtan). Kada ga je Muavija pitao šta ga je navelo na to da prekine njegov san, Iblis mu je odgovorio riječima: „Vrijeme namaza (molitve) skoro će da prođe, pa je tvoja dužnost da brzo požuriš u džamiju!“ (Mesnevija, sv. II, bejt 2612-2792)

Muavija je odbio povjerovati tim riječima, rekavši: „Dobro djelo nije cilj šejtana.“

Šejtan je u svoju odbranu rekao: „U početku sam bio melek i dugo vremena sam svojom dušom išao putem poslušnosti (pokornosti Bogu, Stvoritelju). Ja sam, čak, bio povjerenik (čuvar) tajni onih bića koja se kreću tim putem (muršid, učitelj), kao što sam bio i u društvu stanovnika Kosmosa. A kako da iz nečijeg srca izađe ono prvo zanimanje i kako da se njegova prva ljubav (ljubav na prvi pogled) rastavi od njegovog srca? Kada bi i ti putujući došao u grčke gradove ili u neku drugu zemlju, kako da iz tvoga srca nestane čežnja za domovinom? (To je, dakle, nemoguće po ljudskoj naravi.) I ja sam, također, bio stanovnik te mase (bića), te gomile, i bio sam u Njegovoj Prisutnosti (Božijoj blizini)! I ja sam provodio život u Njegovoj Ljubavi kao što je i Njegova Ljubav bila usađena u moju dušu. Ja sam jedno vrijeme uživao ugodne dane, kao što sam i u vrijeme proljeća pio (srkao) vodu Njegove Milosti. Zar dobrota Njegove moći nije ta koja je mene stvorila (usadila u mene život)? Zar On nije taj koji me je izveo iz nepostojanja? Mnogo li je mojih osvjedočenja o Njegovim Dobrotama i mnogo li sam je kružio po vrtu Njegovog zadovoljstva! On je iznad moje glave stavljao Ruku Svoje Milosti! Mnogo je i mnogo izvora dobrote izviralo iz mene! Ko je ljuljao moju bešiku, kolijevku, u vrijeme moga djetinjstva kada sam ja bio dojenče? On je to bio! Kada je to bilo neko drugo mlijeko osim Njegovog mlijeka koje sam ja pio? Ko me je mogao paziti, čuvati mimo Njegovog određenja? Kako je moguće da se od čovjeka odvoji njegova narav koja je unišla u njegovo biće zajedno sa mlijekom (koje je dojio)? Da je more (Njegove) plemenitosti mene ružilo, osuđivalo, kada i kako bi vrata Njegove plemenitosti bila zaključana? Original Njegovog novca jeste Davanje, Dobrota i Darežljivost. Nadvladavanje tih osobina nije ništa drugo nego prašina koja padne na (pravi) novac.“

Ovako je Iblis nastavljao da se brani, Muavija mu je odgovarao i nabrajao mu njegova nevaljala djela koja je on učinio tokom vijekova i govorio mu o tome šta je dovodilo do propasti koje su doživljavale generacije ljudi. Tako Muavija govori šejtanu:

„Ti si vatra i nafta, ti pržiš, u tebe nema izlaza (spasa od tebe). Ko je taj kome tvoje dvije ruke nisu pocijepale (spalile) njegovu odjeću (tj. njegova djela)? Allahovo prokletstvo tebe je učinilo takvim da možeš da pržiš i ono te učinilo učiteljem svih lopova! Ti si govorio Allahu i slušao Njega licem u lice (neposredno), pa šta sam onda ja pred tvojim spletkama, o neprijatelju (ljudskog roda)!“

Iblis se opet brani, pa kaže:

„De ti razriješi ovaj čvor (riješi ovu zagonetku)! Ja sam ispitni kamen za patvoreni (falsifikovani) i pravi novac. Istiniti Bog je mene učinio rastavljačem između lava i psa. On me je učinio onim koji razdvaja ispravno od neisprvnog, pravi od lažnog novca. Kada sam to ja lažni novac činio crnog lica? Ja sam samo mjenjač, saraf, koji novcu određuje granicu njegove vrijednosti. Ja dobrima pokazujem put! Ja čupam suhe grane (krčim i čistim, rastavljam dobre od zlih)! A budući da su dobro i zlo različiti, oni su povezani sa jednim djelovanjem (može biti dobro i loše). Kako da ja od dobroga (čovjeka) učinim zloga? Ja nisam božanstvo. Ja samo pozivam (nagovaram ljude), a nisam njihov stvoritelj. Da li ja mogu od lijepoga napraviti ružno? Ja nisam odgajatelj, ja sam samo ogledalo za ružnoću i ljepotu!“

Kada je Muavija istrajao na borbi sa varkama Iblisa i iskazao sumnju u Iblisove riječi, Iblis je opet rekao:

„Čovjek kojim dominiraju ružne misli, ne sluša iskrene riječi, pa makar za tu iskrenost bilo i stotinu dokaza i znakova! Svako srce razmišlja fantazirajući, sanjareći, i to njegovo fantaziranje povećava njegovu imaginarnu misao kadgod mu ja ponudim kakav novi dokaz. Kada u njega uniđe riječ (kada je čuje), ona postane slaba, defektna, kao junakova sablja kada postane oružje kradljivaca (kada dospije u ruke lopova). Na sve ovo odgovara se šutnjom, mirenjem, jer je ludost govoriti s onim ko nema pameti. Pa zbog čega onda od mene poniznost prema Istinitom, o ti neiskusni čovječe! Pokori se Njemu i traži zaštitu od te svoje pokuđene strasti! Jer nije grijeh potekao i nastao od Iblisa, nego od tebe, o zalutali! Ti si kao lisica koja otpozadi navaljuje na repove debele janjadi. Ne bacaj ti svoj grijeh na mene! Nemoj stvari gledati naopačke, jer ja sam nevin od zla, od pohlepe i mržnje! Ja sam počinio grijeh, ali se sada kajem. Ja pogledam, iščekujem da se iz moje noći rodi dan!“

Ovako teče dijalog, razgovor i stiže do svoga kraja. Na kraju Iblis priznaje varku koju je namjeravao da učini (prema Muavii). Mi svakako zapažamo kako je pjesnik omogućio Iblisu teren za odbranu njegovih postupaka i kako ga je u dijalogu prikazao na pjesnički najbolji mogući način. Ovo malo redova teksta koji predstavljaju osnovu priče o kojoj je pjesnik ispjevao skoro 200 stihova, sadrži mnogo misaonog dijaloga te mnoge dramatske prizore koji se ne nalaze u samoj priči. U okviru njenih zgoda nalaze se mnoga mjesta psihoanalize i moralne filozofije.

I pored nove umjetničke obrade, pjesnik priči dodaje – u većini slučajeva – novo tumačenje i izlaže ga na način kakav nikome nije padao ni na pamet, ni prije ni poslije. Primjer za to jeste priča o lavu, vuku i lisici, koji su se udružili radi lova, pa ulovili vola, divojarca i zeca (Mesnevija, sv. I, bejt 3061 i dalje).  

Lav je naredio vuku da izvrši podjelu ulova, pa je vuk to učinio tako da vol bude lavov, da njemu (vuku) pripadne jarac, a lisici zec. Lav je, nezadovoljan podjelom, ubio vuka, pa naredio lisici da ona izvrši podjelu. Ona nije imala drugog izlaza nego da kaže: „Vol treba tebi za doručak, kralju, jarac da ti bude za ručak, a zec za večeru.“ Lav je izrazio divljenje lisici, njenoj diobi, pa ju je upitao gdje je ona naučila ovakvu podjelu, a ona je odgovorila: „Kod vukove glave rastavljene od njegova tijela.“ Obrađujući ovu priču, pjesnik joj daje simbolički smisao. Tako lav simbolizira Boga, vuk je simbol za čovjeka koji je ubijeđen u svoje lično postojanje pred Bogom, pa mu je za to kazna bila njegova propast i uništenje. Lisica simbolizira čovjeka koji pred Stvoriteljem ne osjeća svoje postojanje, pa ga je zato Stvoritelj obdario darovima. Naime, kada je lisica sve dodijelila lavu, on je njoj darovao sav ulov. Ovo je izraz koji ukazuje na smisao koji sufije daju riječima Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.: „Men kane lillahi kanallahu lehu – Ko bude pripadao Allahu, Allah će pripadati njemu.“

Ubijanje vuka na ovaj način i spas lisice jesu polazište pjesnika da govori o načinu spasa islamskog svijeta, što je, pak, aluzija (išaret) na riječi Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.: „Ummeti hazihi ummetun merhumetun – Ovi moji sljedbenici, ova moja zajednica, jesu pomilovana zajednica.“ Rahmet, milost, kako to vidi pjesnik, sastoji se u tome što islamska zajednica vjernika dolazi na historijsku svjetsku scenu poslije drugih vjera, pa je mogla da vidi šta se dogodilo sa prijašnjim zajednicama zbog njihove neposlušnosti prema Bogu, Stvoritelju, i zbog griješenja, pa islamska zajednica može, iz toga što je vidjela, da uzme pouku za sebe. To joj dolazi kao dobrota od Allaha i milost koja dolazi vjernicima, sljedbenicima posljednjeg od svih Božijih vjerovjesnika.

Kada mi iz ovih naših razmatranja, ove priče, izdvojimo, isključimo vjerski sadržaj i svoju pažnju posvetimo samo njenoj umjetničkoj strani, onda moramo da se divimo pjesnikovoj sposobnosti da ovaj sadržaj postavi u redove ovakve jedne opširne priče koja se kao jedno lijepo djelo kazuje mladima u okviru propovijedi (vazova) i pouka.

Ovo moralistčko korištenje priča nije nešto što je prvi otkrio Mevlana jer su mnogi pisci i pjesnici prije njega to činili. Ali Dželaluddinova umjetnost se odražava u građi koju on uspostavlja na jednoj malo poznatoj pričici pa od nje pravi zrelo umjetničko djelo. On obnavlja oblik priče, prepričava je  na poseban način, pravi u njoj dramatske stanke, ubacuje u nju dijalog, a onda iz nje izvodi novi sadržaj tumačeći je na svoj način, vadi iz nje nove smislove i značenja, koja ranije nisu bila vezana za nju, niti su se iz nje mogla razumjeti.

Posebno je, da ne zaboravimo, kada proučavamo pjesnikovu pripovjedačku vještinu, da on priči nije prilazio kao konačnom cilju svoga kazivanja, nego ju je koristio da bi objasnio svoje poglede i svoje misli. To je bio razlog što je pjesnik koristio osnovu priče poznate po jednoj osobini i što nije priču izlagao kao jednu povezanu cjelinu, nego je najčešće dolazio do jedne njene tačke, pa je onda, vežući se za tu tačku, odstupao od priče iznoseći mudrost koju ona sadrži u sebi, a onda se opet vraćao pričanju fabule (događaja) priče. Čak, jasno je da je on uzimao priču kao sredstvo i način da slušaoca zainteresuje, kako bi on slijedio pjesnikov pogled i misli. Nekada je pjesnik izražavao svoju duševnu tjeskobu zbog toga što je slušalac svu svoju pažnju obraćao (samo) na radnju priče i time se udaljavao od praćenja njenog (dubljeg) smisla.

Tako u priči „Sufija, sluga i magarac“ vidimo da on počinje kazivati priču, a onda se odlučuje na kazivanje o moralu sufija. Zbog tog izlaganja se previše udaljio od priče, pa stoga prekida slijediti temu koja je u toku i kaže:

Poslušaj, sada zapreku, smetnju, koja je izbila, pa izazvala zastoj (u kazivanju)! Srce slušaoca (njegova pažnja) otišlo je na drugo mjesto (na drugu stranu).

Njegova pažnja okrenula se tom sufiji i on (slušalac) je do vrata utonuo u njegove (sufijine) žudnje i nemir.

Stoga je sada dužnost da odustanemo od ovog kazivanja i da se vratimo toj priči da bismo opisali njene događaje.

Slušaj sada stvarnu priču, ali budi oprezan i budan pa u njoj rastavi otpad, omot, ambalažu, od kazivanja koja imaju dublji, ozbiljniji smisao! (Mesnevija, sv. II, bejt 196-198 i 202)

I pored ovakvog nedostatka u kazivanju ovih priča (isjeckanost), pjesnik može da u njima uspostavi novi život svojom sposobnošću stvaranja scena i vođenjem izvrsnog dijaloga.

Pjesnik je izvrgavao ruglu one koji su se držali samo fabule priče, njene vanjštine, kao što je izlagao podsmijehu i one koji su u priči davali značaj samo glasovima, glasovnoj pojavi i ljepoti priče, a zanemarivali istinu i ljepotu njenih značenja. Tako on kaže:

Nemoj biti kao onaj koji čuje neke priče, pa dohvati samo glasove kao što je glas 'š' vezan za riječ 'nakš'. Kako Kelila ovo govori bez jezika? I kako sluša riječi Dimne kada je to nemoguće objasniti?

Pretpostavimo da svako od njih razumije govor drugoga (koji ne čuju ostali prisutni), pa kako da ljudi to razumiju, kad to nije (ljudski) govor?

Kako da Dimna bude poslanik (posrednik) izneđu lava i vola i da čuje objašnjenje svakog od njih dvoje?

I kako da taj daroviti vol postane vezir (ministar) kod lava, a kako da slon postane uplašen sjajem mjeseca?

I Kelila i Dimna su potvora, izmišljotina, jer kako inače da se dogodi rasprava, spor, svađa između gavrana i rode?

O brate, priča je isto što i mjerica, vrećica (za zrnevlje) pa je značenje smisao u priči isto što i zrnevlje u mjerici (prilikom vaganja)! (Radnja priče je, dakle, samo ambalaža za dublji smisao i značenje priče. Op.p)

Pametan čovjek uzima plodove značenja (dublji smisao, a ne gleda mjericu, kesu u koju je ta 'roba' stavljena) premda je mjerica sredstvo za nošenje (zrnevlja, žita i sl.)

Zato slušaj šta se događalo između slavuja i ruže, iako tu nema izričitog (glasnog) govora!

Poslušaj šta je bilo između svijeće i leptirice, pa primi taj smisao, o ti oštroumni (pametni čovječe)!

Pa kako tu nema govora, koji bi se mogao čuti, to je tajna govora, onda budi pametan, pa leti u pravcu vrhova, a nemoj kao sova lutati u svom kruženju (besciljnom kretanju)!

Igrač šaha kaže: „Ovo je kuća kule (topa)? Onaj ko se drži doslovnih glasova, slova, odgovara mu: „Odakle mu ova kuća, kako ju je dobio u vlasništvo?

Je li on kupio ovu kuću ili ju je naslijedio?“ Sretan li je onaj čovjek koji se trudi da shvati smisao (a ne glasove)! (Mesnevija, sv. II, bejt 3616-3628)

Pjesnikova genijalnost zasjala je punim sjajem u umjetničkom oblikovanju dijaloga. Dijalog u njegovim pričama je raznovrstan u zavisnosti od raznolikosti tema. Jer, dok u  nekim pričama on obrađuje najdublja misaona (filozofska) pitanja, kao što su pitanja prinude (džebr) i slobodne volje, sudbine i određenja (kada i kader), dotle u drugim pričama i scenama raspravlja o običnom životu i njegovim poteškoćama. Za ovo posljednje najbolji primjer jeste priča o beduinu i njegovoj ženi (Mesnevija, sv. I, bejt 2252 i dalje).

Prema većini mišljenja istraživača, pjesnik je taj koji je u priču uveo ličnost žene, jer priča u drugim izvorima nigdje ništa ne govori o nomadovoj ženi. Tu je (verbalna) borba između nomada i njegove žene i ta svađa gotovo dovodi do njihovog razvoda, ali ih na kraju vidimo kako se vraćaju u složan život.

Priča počinje tako što žena grdi muža zbog njegovog oslanjanja i odavanja životu u siromaštvu i bijedi, pa kaže:

Mi podnosimo ovo siromaštvo i tegobu. Sav svijet je sretan, a mi smo nesretni. Naš hljeb nije hljeb, naša hrana su bol i zavidnost, mi nemamo ni posude za vodu, jer naša voda jesu suze naših očiju.

Po danu naša odjeća jeste toplina sunca, a noću naši jastuci i pokrivači jeste sjaj mjeseca.

Mi mislimo da je kolut mjeseca kolut hljeba, pa pružamo ruke prema nebu.

Naša bijeda je sramota i za derviše (puke siromahe), jer naše misli i noću i danju jesu samo o hrani...

Muž njoj odgovara:

Dokle ćeš ti tražiti samo prihode i plodove žetve? Šta je ostalo od tvoga života, jer je najveći dio njega već prošao?

Pametan čovjek ne gleda samo na povećanje i smanjivanje (imovine), jer i jedno i drugo prolazi kao što prolazi bujica (potoka ili rijeke).

Na ovom svijetu ima na hiljade živih stvorenja, koja žive ugodan život bez padova i ustajanja (bez velikog truda).

Grlica na drvetu pjeva u znak zahvalnosti Allahu u vrijeme kada joj večera nije pripremljena (obezbijeđena).

Slavuj zahvaljuje Allahu, govoreći: - O Ti koji se odazivaš onima koji od Tebe traže i mole: „U pogledu naše ishrane mi se na Tebe oslanjamo...!“

Zatim vidimo kako nomad sa svog poučnog načina obraćanja ženi, prelazi na ukor, govoreći na način koji se podudara sa nivoom razmišljanja jedne neuke žene, pa joj kaže:

Ti si moja žena, a žena treba da se podudara sa mužem u pogledu bistrine (razmišljanja), tako da (među njima) sve bude saglasno sa njihovim dobrom i koristi.

Da jedan bračni drug bude sličan drugom bračnom drugu (da muž i žena budu istih pogleda i naravi). Promisli ti o jednom paru čizama (cipela) i nanula!

Ako je jedna papuča tijesna za tvoju nogu, nema ti koristi od cijelog para (ne možeš obući jednu, a drugu ne obući).

Ima li vrata u kojih je jedan dio manji, a drugi veći? Ili jesi li vidjela vučicu da se pridružila šumskom lavu (da zajedno žive)?

Žestina svađe se povećala pa žena kaže:

Nemoj mi pričati zablude tvojih tvrdnji i poziva! Idi (od mene) i ne govori mi sa svojom uobraženošću i smicalicama!

Uobraženost je ružna osobina, ali je mnogo ružnija kad se nađe kod prosjaka! Uobraženost prosjaka slična je mokrom odijelu u hladnom i kišnom danu.

Muž joj odgovara u srdžbi, prijeteći da će napustiti zajedničko boravište, pa se žena tada umiri, te iznova zavlada primirje.

Iz ovo nekoliko stihova koje smo naveli, jasno je da je pjesnik sposoban da formira dijalog na nivou svakodnevnog života na način koji se podudara sa prirodnim tokom stvari i saglasno situaciji koja se želi predstaviti i oslikati dotičnim dijalogom.

Primjer dijaloga sa vjerskim sadržajem jeste priča o Musau, a.s., i čobaninu (Mesnevija, sv. II, bejt 1720 i dalje). Ova priča opisuje opseg Allahove, dž.š., milosti koja nadmašuje sve ostalo i ukazuje na to da čovjek ne smije, kad god njegovo stanje postane veliko, omalovažavati mišljenje i poglede drugih.

Ovdje ćemo navesti nekoliko stihova o tome. Priča počinje na sljedeći način:

Musa, a.s., je sreo jednog čobanina na putu. Čobanin je govorio: „O moj odabrani Bože! Gdje si Ti, da Ti postanem sluga!  Da Ti uređujem obuću, da Ti češljam kosu na glavi, da Ti perem rublje i da ubijam uši u Tvom rublju, da Ti donosim mlijeko, o Veliki! Da Ti ljubim ruku i perem noge, da Ti pripremim ležaj kada nastupi vrijeme spavanja. O Ti kojem žrtvujem svu svoju stoku, o Ti kojeg kada se sjetim i spomenem, javi se moj jecaj i žarka zaljubljenost!“

Dok je ponavljao ove riječi, Musa, a.s., ga je slušao. Zatim ga je pozvao i rekao mu: „S kime ti to govoriš, čovječe?!“ Čobanin je odgovorio: „S onim Bićem koje nas je stvorilo. S onim čijom moći je nastala ova zemlja i ta nebesa.“ Tada je Musa, a.s., planuo i nasrnuo na ovog čovjeka objašnjavajući mu besmisao njegovih riječi, zablude njegove molitve, pa mu je rekao: „S kime razgovaraš? Možda sa svojim stricem ili ujakom? Zar su tjelesnost i potreba atributi, svojstva Gospodara Uzvišenog Boga? Mlijeko piju samo oni kojima je to potrebno da bi narasli, obuću oblače oni kojima trebaju noge...“ Musa, a.s., je čobaninu ovako govorio sve dok čobanin nije rekao: „O Musa, ti si zapečatio moja usta. Ti si taj koji je spalio moj duh!“ Čobanin je poderao svoju odjeću i zaputio se u mrak pustinje.

Tada je Musau, a.s., došla božanska objava. Allah, dž.š., mu je rekao: „Ti si od Mene udaljio jednog Moga roba! Zato dokle god možeš ne idi u pravcu izazivanja rastanka, jer meni nema ništa mrže od rastave! Ja sam svakom čovjeku postavio njegov način življenja i darovao mu njegov način izražavanja, tako da svoje izražavanje on osjeća kao hvaljenje, zahvaljivanje, poštivanje, a u tvojim očima to izgleda kao kuđenje ili omalovažavanje! U njegovim očima to je kao med, a tebi to izgleda kao otrov. Indijci imaju svoj način hvaljenja, a Sindi imaju svoj način. Ja neću postati čist zbog njihovog slavljenja Mene (jer sam Ja čist od manjkavosti i bez tog hvaljenja), nego gledamo unutrašnjost i stanje (srca, duha)! Naš pogled je upravljen samo na skrušenost srca, makar na jeziku i ne bilo te skrušenosti!“

Nakon ove objave Musa, a.s., se uputio u unutrašnjost pustinje da traži čobanina i da mu čestita zbog objave koju je primio povodom njihovog susreta i razgovora, sa željom da ga smiri kazujući mi da je kod Allah primljeno sve ono što je govorio.

Nikada ne traži pravila i ceremoniju, nego moli onako kako ti to zahtijeva tvoje zaljubljeno srce! Tvoje nevjerovanje je vjerovanje, a tvoje vjerovanje je svjetlost za duše. Ti si bezbjedan i zbog tebe je sav ovaj svijet bezbjedan! (Ovo je Musa, a.s., govorio čobaninu kao znak čestitanja povodom navedenog slučaja. Op.p.)

Ali pjesnik ne ostaje samo kod ovoga, nego opisuje Musaovu prednost nad čobaninom jer čobanin izražava svoju blagodarnost prema Musau, a.s., riječima:

O Musa, ja sam prešao to stanje. Sada moje srce pliva u krvi! Ja sam prošao Sidretul munteha i na toj strani koračao sam sto hiljada godina! Ti si svojim bičem udario moju jahalicu, pa ona ide dalje, penje se u vrh neba i prolazi sve obzore!

(Sidretul munteha je vrhunac, kulminacija, najviše što se može postići u duhovnom uzdizanju, sedmo nebo i stanovnici meleki su na njemu. Op.p.)

Poslije ovoga priča ide dalje ka svome cilju koji joj je pjesnik odredio, pa kad god i koliko god čovjek hvalio Stvoritelja i veličao Ga, njegove riječi u odnosu na veličanstvenost Stvoritelja nisu ništa beznačajnije od riječi ovog čobanina. Koliko god te riječi svojim izražavanjem nadvisivale riječi koje je govorio čobanin, one ostaju nemoćne pred Allahovim svojstvima (sifatima).

Ono što treba posebno naglasiti jeste to da Dželaluddin nije osuđivao jednu grupu ljudi za račun drugih, nego je iznosio i kazivao vrline gdje su one postojale te mane gdje su se one javljale.

Dželaluddin je neke sufije ili samozvane sufije izvrgavao ruglu. Neke od njih je ismijavao zbog pomanjkanja povjerenja, iskrenosti i poštenja, kao što se to događa u priči u kojoj su sufije prodali magarca svoga druga i za taj novac kupili hranu. Nakon što su sve pojeli, formirali su halkai zikr, krug spominjanja i sjećanja na Boga. Izrugivao im se zbog proždrljivosti nekih od njih i njihove sramne pohlepe za jelom i tjelesnim uživanjima.

Neke njegove priče sadrže smiješne slike o raznim vrstama ljudi.

Primjer za to jeste slikanje jednog muflisa, propalice, drskog i proždrljivog (Mesnevija, sv. II, bejt 585 i dalje):

Bio je jedan čovjek propalica, bez doma i kuće, pa je dospio u zatvor i u okove od kojih  mu nije bilo spasa.

On je bespravno žderao hranu svojih drugova u zatvoru. Zbog te svoje pohlepe bio je teret za raspoloženje svih ljudi, kao da je on planina Kaf!

Niko između njegovih kolega nije imao hrabrosti da od njega uzmne ni jedan zalogaj, jer je ovaj proždrljivac navaljivao na svu hranu.

Ovaj čovjek je svojim nogama pogazio svu čovječnost, ljudskost. Pa je zatvor postao pakao zbog ovog drskog proždrljivca.

Ostali zatvorenici su se žalili zamjeniku kadije, a on je bio čovjek širokih pogleda. Govorili su mu:

„Poselami, prenesi naš pozdrav kadiji i upoznaj ga o tome da mi trpimo teror od ovog mizernog čovjeka. U ovom zatvoru trajno se nastanio ovaj čovjek, štetočina i proždrljivac. On je kao muha, pada na svako jelo, pristupa i nastupa drsko, bez poziva i pozdrava. Obrok za 60 ljudi pred njim se ni u šta ne ubraja. (Sve mu je to malo jer se boji da će ostati gladan. Op.p.) Ako mu neko kaže: „Dosta ti je“, on se pravi da ne čuje, da je gluh. Niko od zatvorenika od njega ne može ugrabiti ni jedan zalogaj hrane. Kad god može, on će naći sto načina da nađe štogod da pojede i ovaj nesretni džehenemlija će to odmah i sakriti. Njegov dokaz (za ovakvo njegovo ponašanje) jeste to je Allah, dž.š., naredio: - Kulu – Jedite! Neka nas kadija oslobodi ove gladi koja traje, evo, tri godine. Neka Allah učini vječnom zaštitu našeg gospodara, pa neka se ovaj proždrljivi bivol izvede iz zatvora ili neka mu se odredi izdržavanje iz kakva vakufa!“

Ovdje vidimo pjesnikovu sposobnost da slika ljude o kojima govore njegove priče. A ako ostavimo analiziranje i svoj pogled upravimo Dželaluddinovom načinu kazivanja priča koje sadrži Mesnevija, vidimo da one mogu biti umjetnička djela u kontinuitetu, čvrsto povezana, ukoliko bi se te priče oslobodile od dodataka (detalja) i ako bi se njihova razrada skratila i ograničila.

Ovo se jasno zapaža iz nekih stavova u prevodu ovih priča od strane prof. Arberija, na šta je ukazano na početku ove rasprave.

Dželaluddinova genijalnost nije ograničena samo na dijaloge u njegovim pričama, već on na mnogim mjestima gdje tumači svoje sufijske poglede, uzima dijalog kao način za izlaganje tih svojih stavova, te se time dobiva na snazi i djelotvornosti kazivanja.

Mnogo je bejtova u kojima se odvija dijalog među pojedincima ili gdje se suprostavljaju misli. Mnogo je tih dijaloga koji se odlikuju savršenošću u izvođenju, ljepotom u slikanju i ugodnim osvježenjem, kada se pjesnik nađe u poziciji da poziva u šalu i satiru.

Priče i dijalozi u Mesneviji odraz su pjesnikove genijalnosti u ljepoti izražavanja i opisivanja. Obiluju mnoštvom nijansi značenja, koje čitatelja, uvijek iznova, potiču na ozbiljno promišljanje i dokučivanje mudrih, produhovljenih poruka ovog svevremenog djela.

(S arapskog preveo: Ahmed Mešić)

 

Izvor: Šebi Arus, godišnjak Tarikatskog centra, broj 21, Tarikatski centar Sarajevo, Sarajevo, 2000, str. 69-82.

Ocijeni
(2 glasova)
Čitano 14 puta
Više iz kategorije: « Kasida „Lejsel-garibu“

Magazin Ašk