ponedjeljak, 23 Oktobar 2017 13:09

Rukopisni Mevlud Šemsudina Sarajlića


U nas u Bosni i Hervegovini, Mevlud se učio, kao i drugdje u Turskom carstvu, isključivo na turskom jeziku, sve do nazad stotinu godina, kada se 1296. hidžretske godine (1879) štampalo prvo izdanje Gaševićeva prepjeva Sulejman Čelebijina Mevluda. Drugo izdanje je izašlo iz štampe 1311. godine (1893/1894) u štampariji kosovskih vilajeta u Skoplju. Prevodilac hafiz Salih Gašević iz Nikšića, poslije pada Grada pod Crnu Goru, premješten je u Kolašin, kao kajmekam Ljumskog kadiluka, a tu su ga kolašinski 'prviši' zamolili da im napiše bosanski Mevlud.

Slijedili su drugi Mevludi, neki su štampani, a neki su ostali u rukopisima.

Godine 1329. (1911) litografirao je Sarajlija Arif Brkanić Terdžuman mevludski na jezik bosanski.

Navedeni Mevludi štampani su (litografirani) arapskim pismom.

Muhamed Dizdarević-Ruždi iz Trebinja preveo je također Sulejman Čelebijin Mevlud, koji je ostao u rukopisu, ali se vidi iz rukopisa da je poznavao i Gaševićev prijevod, kojim se donekle i koristio.

Ne zna se koliko je izdanja doživio Gaševićev Mevlud u arebici i latinici, i u koliko je primjeraka štampan.

Musa Ćazim Ćatić, moderni bosansko-hercegovački muslimanski književnik, čiju smo stogodišnjicu rođenja komemorirali krajem 1978. godine, objavio je u Beharu, u godištu V (1904), str. 33-36, pjesmu Lejlei-Mevlud, u stihovima šesnaestercima. Pjesma je dobra, čak veoma dobra, ali nigdje, čini mi se nije zabilježeno da je i izvođena, osim možda u kojem muslimanskom konviktu u Sarajevu ili Mostaru.

Književnik, znanstvenik i pjesnik dr. Safvet-beg Bašagić (Mirza Safvet) spjevao je Mevlud koji odudara od svih dotadašnjih i kasnijih naših Mevluda, i s formalnog i sa sadržajnog stanovišta. Poticaj za ovaj Mevlud našao je u jednoj anonimnoj dopisnici, u kojoj ga poziva i moli jedan čovjek da spjeva Mevlud na našem jeziku, jer, prisustvujući u Begovoj džamiji izvođenju Sulejman Čelebijina Mevluda na turskom jeziku, nije shvatio sadržaja Mevluda niti je osjetio potrebnog ushita. Po svemu se čini da je pisac dopisnice bio neki mlađi musliman iz Crne Gore.

Bašagić je onda spjevao Mevlud (po muteber ćitabima) i štampao ga u Islamskoj dioničkoj štampariji u Sarajevu 1924. Reis-ul-ulema h. Mehmed Džemaludin Čaušević pohvalio je njegov Mevlud, ali mu je preporučio da spjeva i Miradž, što je Bašagić i prihvatio i u II izdanju ga objavio, također 1924. godine.

Praksa ili navika da reproduciramo Mevlud spjevan u jedanaestercima na turskom ili našem jeziku ne može se iskorijeniti (a nije ni potrebno) dok se ne spjeva literarno idealno dobar i muzički skladan tekst.

Slijedi Mevlud ili rođenje najvećeg i posljednjeg Božijeg poslanika hafiza Seida Zenunovića, tiskan arebicom, bez navođenja godine štampe, neposredno pred II svjetski rat.

Džaferović Mahmud, imam u Dubrovniku, napisao je Mevlud i tiskao ga u Dubrovniku godine 1941. I ovaj je Mevlud kompilacija Gaševićeva Mevluda.

Vremenski, iza ovog Mevluda, imali smo dva štampana Mevluda: Rešada Kadića (I izdanje, Sarajevo, 1963, a II izdanje 1968) i Vehbije Hodžića (štampan godine 1975. u Sarajevu), a i jedan Mevlud koji je dosad u rukopisu autora Ešrefa Kovačevića, a koji je izveden godine 1977. u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu.

Mevlud Rešada Kadića je već stekao popularnost. Budući da je dosta opširan, interpretatori izostavljaju pojedina poglavlja koja im „ne stoje“ pri izvođenju, a uzimaju neka poglavlja iz Bašagićeva („Dobro nam doš'o, najbolji sine“), Gaševićeva, pa čak i Zenunovića Mevluda.

U vremenu kad nije bilo gotovo nikakve islamske vjerske literature (odmah iza II svjetskog rata) osim Glasnika VSIVZ, od godine 1947. i s početka vrlo 'mršavog' Takvima, nije nitko objavio Mevlud. Čitavih 10 godina kasnije Šemsudin Sarajlić je spjevao Mevlud. Kako se u ono vrijeme nije mogla štampati nikakva knjiga vjerskog (islamskog) sadržaja bez imprimatura Vrhovnog starješinstva, Sarajlić je poslao Starješinstvu rukopis, koji je bio odbijen iz formalnih razloga (stih dvanaesterac). Na primjerku koji sam pregledao ima oznaka za štampariju da se tekst štampa na 24 cicera.

Predgovor Mevludu doslovce glasi:

„Postoje Mevludi na turskom, arapskom, urdu, perzijskom, indonežanskom jeziku. Njih muslimanski narodi uče na svom materinskom jeziku i potpuno ih razumiju.

Samo mi učimo Mevlud na turskom jeziku, a ne razumijemo od njega ništa. Pa ipak, revnosno ga učimo.

Zato sam ja vazda želio, da i mi imamo Mevlud na svom jeziku. Pa kako prikladnog ne dobismo do sada, ja sam evo, uz pomoć arapskih i turskih izvora, izradio Mevlud sa željom da se njim vjernici koriste.

Sarajevo, 8. februara 1958. Š.S.“

Začudno je da Sarajlić piše: „Zato sam ja vazda želio, da i mi imamo Mevlud na svom jeziku. Pa kad prikladnog ne dobismo do sada, ja sam evo... izradio Mevlud...“

Nismo imali kvalitetne Mevlude u prijevodima hafiza Salih Gaševića i Arifa Sarajlije, ali ne smije se prešutjeti Bašagićev Mevlud, pa ni Muse Ćazima Ćatića Mevlud, i uz to veoma dobar mevlud.

Osim predgovora Sarajlićev Mevlud ima ova poglavlja: 1. Pristup (18 stihova), 2. Sve s bismilom (28), 3. Historijat do rođenja (74), 4. Rođenje hazreti Pejgamberovo (30+8 na arapskom), 5. Pojave o rođenju Muhammeda, a.s. (54), 6. Život Muhammeda, a.s. (104), 7. Prenošenje Božijih zapovijedi (130). Između 7. i 8. poglavlja je kasida na arapskom jeziku od šest strofa, koja počinje stihom „Hajrun men veti essere“, a druga, četvrta i šesta strofa su pripjevi:

Essalatu-alen-nebijj

ves-selamu aler-resul,

en-nebijjel ebtahi

ve Muhammed Arebi.

(Svega 24 stiha, odnosno 32 stiha na arapskom.) 8. poglavlje je Pejgamberov Miradž (72), 9. Naučavanje hadisom (106) i 10. Završno (50 stihova).

Na kraju je „Dova“, ali, za živo čudo, ona je na turskom jeziku.

Spjev ima 666 stihova na hrvatskosrpskom i 32 na arapskom jeziku, a osim toga svako poglavlje počinje uzvikom „Mefhari mevdžudat, rā salavat“, a završava se sa:

Es-salatu ves-selamu alejke,

ja Resulallah,

ja Habiballah,

ja Hajre Halkillah,

ja Nebijjallah,

ja Nedžijallah,

ja Šefial muznibine indallah,

ja Halilallah,

ja Rahmeten lil alemin.

Na kraju je Kelimei-šehadet i Estagfirullahel-Azimel-lezi la ilahe illa Huvel-Hajjul-Kajjum!

Stihovi su dvanaesterci. Kvalitet im nije osobit, a ima ih i rogobatnih. Neki nisu ni rđavi, ali ne znam kako bi se učili. Naviknuti na jedanaesterce vjerujem da se čitači, a još više učači, ne bi snalazili u ovom tekstu, osim ako bi mu se nadahnuli nekom novom kajdom. Stihovi se i rimuju i uglavnom su rime dosta dobre i pravilne. Naravno, ima i onih slabijih.

Sadržajno Mevlud je pjesma, a pjesnik ima slobodu koja se ne mora oslanjati na nepogrešive izvore. Tako, naprimjer, Kaba sedždu čini, melek donosi Sundus i prostire ga da bude hazreti Amini mekši ležaj ugodan, bijela ptica pridržava h. Aminu pri porodu, dijete (Muhammed, a.s.) na sedždi se moli za spas svog ummeta.

Te noći je Kaba sedždu učinila

i opet se digla kao što je bila...

 

Te noći Medajin, perzijskoga cara

prestonica moćna, ruši se, razara,

a u Farsu svjjetlo vječno utrnu se

i jezero Savȃ zemlja upi u se...

S obzirom da je štampano Mevluda, koji su po svojoj vrijednosti slabiji od ovoga, a čitali su se ili učili u manjim odlomcima, mogao bi se i ovaj Mevlud štampati, jer u njemu nema ništa što bi vrijeđalo islam i islamske osjećaje, kao ni ubjeđenja drugih ljudi i njihova osjećanja.

Iza rahmetli Šemsudina Sarajlića ostalo je dosta rukopisa, među kojima i dva romana, dvije ili tri knjige pripovijedaka, te Historija Arapa u Španjolskoj. Čuo sam da je jedan dio prodat u sarajevskom antikvarijatu, da ih navodno ima i u Muzeju književnosti u Sarajevu. A gdje još? Njegovom ostavštinom, ako je sačuvana, mogle bi se godinama puniti stranice naših muslimanskih časopisa i novina.

A.N.

Izvor: Islamska misao, revija za islamistiku, teologiju i informatiku, god. I, br. 3, Starješinstvo IZ u SRBiH, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, februar 1979, str. 28-29.

Ocijeni
(2 glasova)
Čitano 43 puta

Magazin Ašk