subota, 13 Januar 2018 20:21

Ali-begovica


Dvore gradi Sulejman ćehaja:

Od almera i od albabera,

Od elmasa i mavi piruza,

Od jakuta i od zumurluta,

Duvar diže, dukatim' ga niže,

Tahte teže u zlato okiva,

Ekserima glave pozlaćuje,

Rafe kiti drobnijem biserom,

Basamake sa zlatom pokiva,

A pendžere od srme saljeva.

Sulejmanu majka besjedila:

„Ja moj sine, Sulejman ćehaja,

Kad si take načinio dvore,

Bog ti dao lijepu djevojku –

K'o mladicu Ali-begovicu!“

„Mila majko, zar je tako l'jepa?“

„Suljo sine, ljepša bit' ne more!

Dva joj bena među obrvama,

A četiri među solufima;

Dva joj đula s dvije strane lica,

A na bradi dilberska jamica;

Odrasla je k'o tanka Latinka,

A nazićli k'o mlada Đurđinka.“

Sulejman je bolno uzdisao

Čekajući kad će noćca doći.

Kad se noćca na zemlju spustila,

Ode Suljo Ali-bega dvoru,

Pa se penje na demir-pendžere.

Beg Ali-beg na šilti sjeđaše,

Vjernu ljubu na krilu držaše,

Po njedrima ogre joj krojaše,

Po gr'ocu biserli đerdane;

Jedna diza bješe prekinuta.

Otale se Suljo povratio,

Pa on ode svom bijelu dvoru.

Kad je sutra danak osvanuo,

Eto Sulje u novu čaršiju,

Pa se hvali među jaranima:

„Ko bi rek'o da je 'nako l'jepa

Gospojica Ali-begovica!“

Pitali ga mlađahni jarani:

Okle znade, da im pravo kaže.

Suljo im je 'vako besjedio:

„Sinoć sam je na krilu držao,

Brojio joj ogre po njedrima,

Po gr'ocu biserli đerdane;

Jedna joj je diza prekinuta,

Ja sam joj je zubom prekinuo.“

Sve to sluša beže Ali-beže,

Od jada ga zaboljela glava;

Steže glavu srmali mahramom,

Pa on ide svom bijelu dvoru.

Susrete ga na avliji ljuba,

Da mu skine ćurak sa ramena.

Beg j' od sebe rukom otiskuje:

„Bjež' od mene, moja nevjernice,

Vodi roblje, što si ga dovela,

Nosi blago, što si ga don'jela!“

Ljuba misli s njom se šali bego,

Al' u bega šale ne bijaše.

On izađe na bijelu kulu,

Pa otvara sahtijan sepete,

Pa joj broji potpuno vjenčanje:

Trist' izbroji, trista se zabroji

Gledajući ljubi u benove,

Jer je ljuba begu vrlo draga.

Kad joj blago izasu u krilo,

Vidje ljuba, da to nije šala.

Kupi blaga što je i don'jela,

Vodi roblje, što je i dovela,

Pa se diže u pohode majci,

Kad je bila poljem zelenijim,

Susrete je Sulejman ćehaja,

Pa je svrati svom bijelu dvoru,

I vjenča je sebi za ljubovcu.

Kad je čuo beže Ali-beže,

Kako ga je Suljo prevario,

Da mu ljube nije ni vidio,

A kamo l' joj lice obljubio,

Puče srce u junaku živu,

I umrije žalosna mu majka.

 

Izvor: Behar, list za pouku i zabavu, god. I, br. 1, Štamparija Riste J. Savića i druga, Sarajevo, 1. maj 1900, str. 37-38.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 174 puta

Magazin Ašk