subota, 01 Juni 2013 05:53

Sanjin Kodrić: Društvena (ne)odgovornost i recenziranje udžbenika


INTERVJU
Jedan od recenzenata udžebenika iz jezika i književnosti govori o problemima i nedostacima procesa

Razgovarao: Namir Ibrahimović, Školegijum

Doc. dr. Sanjin Kodrić profesor je za oblasti Bošnjačka književnost i Teorija književnosti na Odsjeku za književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta u Sarajevu i jedan od ovogodišnjih recenzenata čitanki za VII razred devetogodišnjeg osnovnoškolskog obrazovanja.

Odgovornost je ključni problem

Školegijum: Koja je odgovornost i zadaća recenzenta udžbenika?
Sanjin Kodrić: U najkraćem, zajedno s izdavačem i autorom, kao i nadležnim resornim ministarstvom, recenzent je jedan od najodgovornijih i – rekao bih – ključnih učesnika u procesu izrade kvalitetnih udžbenika bilo koje vrste; on jeste onaj ko u stručnom smislu verificira, ali i suštinski poboljšava udžbenik koji će ući u obrazovni sistem. Na neki način, recenzent je neka vrsta profesionalnog filtera i zastupnik je društvenih i profesionalnih interesa.

Školegijum: Vi ste ove godine bili recenzent za udžbenike čitanki za VII razred devetogodišnjeg osnovnoškolskog obrazovanja. S kojim problemima se recenzent susreće u odnosima s Ministarstvom za obrazovanje i nauku Vlade FBiH i u odnosu s drugim recenzentima?
Kodrić: Kao i u svakom drugom ozbiljnom poslu, problemi su brojni i raznoliki. Pritom, ovakvo što ja ne bih vezivao prvenstveno ili isključivo za one instance koje ste naveli, tj. prije svega i/ili samo za Ministarstvo i druge recenzente, jer se različite poteškoće javljaju na svim razinama, pa tako i u odnosu recenzenta s izdavačima i autorima. No, ako bismo tražili suštinski problem, problem koji leži u osnovi svih drugih problema, onda bi to – prema mojem mišljenju – bio problem odgovornosti, one akademske, profesionalne te, naravno, moralne, ali i finansijske, pa – u krajnjem slučaju – i krivične odgovornosti svih učesnika u procesu izrade, odobravanja te, na kraju, izbora i upotrebe udžbenika u nastavnom procesu. Pritom, ako u ovom kontekstu govorimo konkretno o recenzentima, treba razmišljati ne samo o akademskoj, profesionalnoj i moralnoj odgovornosti recenzenata, već i o potrebi uvođenja materijalne i krivične odgovornosti u slučaju onih recenzenata koji nisu na odgovarajući, tj. visokoprofesionalni način izvršili povjerenu im obavezu, odnosno nisu ispunili odredbe ugovora koji su potpisali s Ministarstvom. Naravno, postoje i drugi problemi različitih vrsta, i svi oni mogli bi biti prevaziđeni da postoji ovaj princip višestruke odgovornosti za koji se zalažem. Jer, ukoliko sam ja, kao recenzent, propustio ispuniti odredbe ugovora koji sam potpisao s Ministarstvom, ukoliko nisam na odgovarajući način recenzirao udžbenik, trebam biti adekvatno sankcioniran. Isto tako, u akademskoj i profesionalnoj zajednici takav recenzent treba biti prepoznat kao neko ko ne zna ili ne želi ili iz nekog drugog razloga izbjegava izvršiti ono što su njegove recenzentske obaveze. Isto se, naravno, odnosi i na sve druge učesnike u procesu izrade i odobravanja, baš kao i izbora te upotrebe udžbenika u nastavi, dakle i na Ministarstvo, izdavače i autore, odnosno na nastavnike i profesore u školama itd.

Školegijum: Šta biste mijenjali u proceduri recenziranja udžbenika?
Kodrić: Pitanje je preteško – mnogo je toga što bi trebalo izmijeniti. Ipak, moram naglasiti da ove godine primjećujem nesumnjiv napredak u procesu recenziranja udžbenika u odnosu na prethodne godine. Tako, primjera radi, važna novina koju je od ove godine uvelo Ministarstvo jeste obaveza sučeljavanja recenzenta s izdavačem i autorima udžbenika te s drugim recenzentima, a zapravo obaveza zajedničkog konsultiranja u vezi s recenzentskim ocjenama, primjedbama, zahtjevima i preporukama. Međutim, iako ta izričita i jasna obaveza postoji, svi izdavači i autori te svi recenzenti nisu do kraja ispoštovali ovaj zahtjev, već samo neki. Konkretno, ja nisam imao priliku susresti se s izdavačima i autorima svakog udžbenika, kao ni susresti sve recenzente, i na akademski te profesionalni način diskutirati sa svima njima, iako smo u procesu recenziranja imali – recimo – situacije da su recenzenti dali potpuno oprečne ili bitno različite ocjene u vezi s istim udžbenikom. Ako u takvoj situaciji nemate drugog recenzenta ispred sebe, ako ne možete s njim razgovarati o mišljenju koje ste dali u svojoj recenziji, onda ne možete riješiti problem. U takvoj situaciji, i recenzenti i autori i izdavači jesu u vrlo neugodnoj poziciji jer moraju se odrediti prema različitim recenzentskim primjedbama, a ruke su im zapravo praktično svezane. To je jedna od stvari koju treba mijenjati, mada ne u proceduri koju je s razlogom predvidjelo Ministarstvo, već u praksi, što je, ovaj put, bio propust prije svega izdavača, autora i recenzenata, jer procedura predviđa susrete o kojima govorim i dodatno argumentiranje, međutim to se u stvarnosti nije desilo. Nadalje, a opet tek primjera radi, tu su i upitnici koje recenzent popunjava prilikom recenziranja udžbenika. S jedne strane, ovakvim upitnicima teži se egzaktnijem ocjenjivanju udžbenika, i to je opet jasan i nedvojben pomak u odnosu na prijašnje godine, kad je, naime, proces recenziranja udžbenika bio manje precizan i, otud, manje pouzdan. S druge strane, taj upitnik identičan je za sve predmete, iako se – recimo – na jednak način ne može ocjenjivati čitanka i udžbenik iz matematike. Usto, u upitniku su i pitanja na koja je recenzentu nemoguće adekvatno odgovoriti iz perspektive nauke ili struke kojom se bavi, jer za jedan dio upitnika recenzenti i nisu dovoljno kompetentni: ja mogu donekle procijeniti dizajnersko ili likovno rješenje udžbenika, ali ja svojim akademskim i profesionalnim referencama nisam u osnovi ovlašten da činim takvo što.

Sankcioniranje recenzenata

Školegijum: Da li bi bilo potrebno, očekivano i logično da jedan član recenzentskog tima bude i stručnjak iz oblasti dizajna?

Kodrić: Da, svakako. Inače, recenzentski timovi trebali bi biti interdisciplinarni i u svakom slučaju širi, brojniji. Jer, ako npr. govorimo o udžbeniku iz književnosti, tad moramo znati da on nije tek puka zbirka književnih tekstova i pratećih interpretacija i sl., nego se, zapravo, radi o jednom znatno složenijem štivu, ili tekstu u onom najširem, semiotičkom smislu ove riječi, a koji će na učenika djelovati na najrazličitije načine, pa tako i svojim cjelokupnim vizuelnim identitetom. Osim toga, iz razloga koji su već sami po sebi razumljivi, u recenzentskom timu, osim dizajnera, morao bi biti i pedagog-psiholog, s tim da najveći dio tima i dalje čine stručnjaci iz one oblasti kojoj pripada sam udžbenik. Ovi stručnjaci, pak, morali bi dolaziti i iz akademske zajednice, dakle s univerziteta, i iz profesionalne zajednice, odnosno iz nastavne prakse u školama: recenzenti iz akademske zajednice ne samo da su najpozvaniji za ocjenu naučno-stručne vrijednosti udžbenika, već oni, isto tako, po prirodi stvari donose nove, aktuelne naučne koncepte i perspektive, kao i, konačno, nova naučna razumijevanja, dok recenzenti iz profesionalne zajednice, nastavnici i profesori u školama, ovakvo što prilagođavaju i provjeravaju s obzirom na zakonitosti i mogućnosti samog nastavnog procesa na obrazovnoj razini o kojoj je riječ. Recenzentski timovi, dakle, morali bi biti uistinu timovi, tj. pažljivo odabrani skup više eksperata različitih orijentacija koji uistinu zajedno rade na ocjeni udžbenika, u najužoj međusobnoj saradnji i nadopunjavanju.

Školegijum: Kako zaštiti autore od neodgovornih i nekompetentnih recenzenata? Postoji li u ovakvom sistemu recenziranja način da se izdavači i autori zaštite od neodgovornog recenziranja.
Kodrić: Postoji način, naravno. Primjera radi, ako bi – u slučaju da nije do kraja ispunio svoje obaveze i ugovor koji je potpisao s Ministarstvom – recenzent bio adekvatno sankcioniran, tad bi, samim tim, i autori i izdavači, ali i učenici te nastavnici i profesori koji će se koristiti nekim udžbenikom bili zaštićeni. Nestručnom ili neodgovornom recenzentu, recimo, mogla bi se izreći novčana kazna, odnosno mogao bi mu se umanjiti recenzentski honorar, ili bi mu se, pak, mogla izreći privremena, a u slučaju ponovnih propusta i trajna zabrana rada na poslovima recenziranja udžbenika. Tad se, između svega ostalog, integritet procesa recenziranje ne bi morao (uzaludno i bezuspješno) štititi npr. anonimnošću recenzenata, autora i izdavača, što je sadašnja praksa, a što nas opet vraća na onaj problem odgovornosti o kojem sam ranije govorio, jer zašto bismo bili anonimni ako se s punom odgovornošću i kompetentno pristupa povjerenoj nam obavezi? Isto tako, mislim da je važno zadržati i mogućnost tzv. superrecenziranja, jer ako – kako je to sad slučaj – imate 5 recenzenata koji ne mogu donijeti konačnu odluku, treba imati nekoga ko će odlučivati na višoj instanci. Međutim, postavlja se pitanje ko bi trebao biti dio tima za dodatno recenziranje? To prije svega moraju biti nezavisni a vrhunski eksperti, izabrani temeljem njihovih akademskih i profesionalnih referenci te po jasnoj i transparentnoj proceduri. Pa ipak, ne mogu biti prestrog prema onome što su procedure koje je propisalo Ministarstvo. Jer, iako mislim da ovaj način recenziranja udžbenika nije idealan, jako dobro znam, isto tako, to da je teško doći do onog željenog, najsretnijeg rješenja, onog kojim bi svi bili zadovoljni, i to je slučaj ne samo kod nas, već i drugdje. Međutim, možda bismo bili sretnije društvo ako bismo imali specijaliziranu agenciju koja bi se, do kraja fokusirano, profesionalno i kontinuirano (a ne gotovo ad hoc), bavila NPP-ovima, udžbeničkom politikom te procesom izrade i odobravanja udžbenika, sve to, međutim, na način da se nipošto ne ukida princip slobodnog tržišta, koji je, naime, evropski standard.

Država se povukla iz obrazovanja

Školegijum: Ako sam vas dobro razumio, Vi zagovarate da ostane ovakva vrsta recenziranja, niste za potpuno slobodno tržište u izdavanju udžbenika?
Kodrić: Naprotiv, bilo bi idealno to kad bismo imali društvo gdje bi nastavnici i profesori u školama isključivo po kvalitetu birali udžbenike koje će koristiti, kako je to slučaj u Evropskoj uniji, kojoj, valjda, težimo. Međutim, ja znam – i to je uostalom svima više nego jasno – da mi nismo takvo društvo, i zato moramo imati instituciju recenzenta, baš kao i superrecenzenta, samo je pitanje to kako organizirati proces recenziranja udžbenika, utoliko prije što recenzent nije ili ne bi trebao biti puki verifikator (a pogotovo ne cenzor) udžbenika, već partner u njegovoj izradi, onaj ko udžbenik može i mora učiniti boljim i pouzdanijim. Recenzent ne bi smio biti neko koga će se posmatrati kao negativca, već on treba biti shvaćen kao prvi saradnik i autora i izdavača, baš kao i Ministarstva i svih onih koji teže tome da imamo što bolje udžbenike. Nažalost, ja nisam siguran da je to dosad kod nas bila praksa. Tako, pojedini izdavači bi – moram reći – bili najsretniji da ne dobiju nijednu recenzentsku primjedbu, ne zbog toga što misle da imaju najbolji udžbenik, nego zbog toga što tako najlakše mogu dovršiti proces izdavanja udžbenika, ma kakav on bio.

Školegijum: Kako mi 15 godina nakon rata nemamo većinu nastavnika koji bi bili spremni učestvovati u kvalitetnom obrazovanju?
Kodrić: To je posljedica cjelokupnog stanja u našem društvu, a dodatan je problem i to što je obrazovni segment kod nas gotovo do kraja marginaliziran. Država je ta koja bi na svim razinama morala ulagati mnogo više u obrazovanje, i to i u finansijskom smislu, ali i u smislu nemjerljivo bolje organizacije i reguliranja cjelokupnog obrazovnog sistema. I to je temeljni razlog zašto imamo ovakvo stanje u manje-više svim našim obrazovnim institucijama.

Intervju je preuzet iz dvolista „Školegijum“, koji možete čitati u našoj Trafici

 

Ocijeni
(4 glasova)
Čitano 5440 puta Zadnji put promjenjen subota, 01 Juni 2013 05:58

Magazin Ašk