utorak, 13 Februar 2018 08:09

Rainer Maria Rilke

Autor: Enes Karić


Rainer Maria Rilke (1875-1926) je slavni austrijski pjesnik i, ujedno, veliki pjesnik njemačkog jezika. Rođen je u Pragu, proživio je nemiran život po kulturnim središtima tadašnje Austrougarske, boravio je u Rusiji, Francuskoj... Kako ćemo vidjeti, znamenita su i njegova putovanja po zemljama Bliskog istoka, zatim u Španiji.

Ovaj esej uveliko temeljimo na nekoliko radova i predavanja profesora Karla-Josefa Kuschela o pjesniku Rilkeu. (Da do ovih Kuschelovih radova i predavanja dođemo, uveliko nam je pomogao naš berlinski prijatelj, doktorand Edin Mahmutović, na čemu mu se srdačno zahvaljujemo.)

Prema profesoru Kuschelu, Rainer Maria Rilke je poslije 1910. godine osjetio da je neproduktivan, nedostaje mu inspiracija, naučno je bio stagnirao (doživio je neku vrstu umjetničke paralize). Godine 1910/1911. (novembar 1910 – mart 1911) proveo je zimu u sjevernoj Africi. Tu mu se nije svidjelo zbog napornog putovanja, ali i zbog toga što ti “novi senzualni utisci“ nisu doveli do naučne inspiracije kojoj se Rilke nadao. Ali je, ipak, okusio malo orijenta i naučio nešto malo arapskog.[1]

Putovanje se odvijalo maršrutom, prvo Marsej – Alžir – Tunis – Al-Kantara – Kajrevan – Neapel), zatim drugi dio putovanja od 6. januara do 25. marta: Egipat preko Nila od Kaira do Asuana. Ovim pravcem Rilke je upoznao klasična znamenja Egipta, ali i, prema riječima Karla-Josef Kuschela, “svjetsku religiju islam“.

Pjesnikov islam kao “svjetska religija“

Pjesnika i prozaistu Rilkea se dojmila i jedna konferencija 1910. godine, održana, kako on navodi, pod naslovom Weltmissionskonferenz ili (kršćanska) “Konferencija svjetske misije“. Rilke je uočio da je ovu konferenciju prožimalo jedno kolonijalističko-imperijalističko razmišljanje. Naime, ako se iskoristi prilika, može se krišćanizirati islamski svijet, zbog toga što su skoro sve islamske države bile kolonije Francuske. Mišljenje kršćanskih misionara svodilo se na jednostavan zaključak: Islam će uskoro propasti.

Međutim, sam Rilke drugačije razmišlja. Ovo putovanje za njega je bilo skupljanje novih duboko osjećajnih doživljaja, kao i doživljaja novih jezika, nove rječitosti. Rilke opisuje te orijentalne krajolike i gradove kao jedno estetsko-senzualno jedinstvo. Najviše ga je impresionirao muzej u Kairu kao i ogromni kompleks hramova u Karnaku (Luksor u Egiptu), to mu je ostalo kao nezaboravan utisak.

Već u prvom pismu iz Alžira koje je poslao svojoj ženi Klari, Rilke spominje islam i daje opise Alžira kao “uglavnom francuskog grada, ali i dio grada gdje postoje stare turske, maurske i arapske kuće koje još u sebi nose osjećaj iz Hiljadu i jedne noći, u zraku je tekbir (Allah je velik) i formula: “Nema snage osim Božije”.

Na dionicama svoga putovanja po Tunisu Rilke opisuje Kajrevan “kao sveti grad”, u svojim pismima opisuje džamiju, u cijelosti je njome impresioniran. Rilke osjeća svim svojim bićem kao da je zagazio u vremena Poslanika islama, Muhammeda, a.s.

Za Rilkea je doživljaj jedne religije bio prije svega doživljavanje mjesta koje je obilježila religija. On osjeća džamiju u Kajrevanu tako “kao da je Bog u njoj i da se sve u džamiji nahodi na svome mjestu”. Sve se upotpunjava u njoj – život i smrt se spajaju, Rilke ovim aludira na povezanost obližnjeg groblja i džamije, on piše kako se “elementarnost islama osjeća senzualno i dodaje: “Islam je u gradovima”.

Karl-Josef Kuschel tvrdi da kod Rilkea “nema one krišćansko-eurocentrističke oholosti”. Tako Rilke u svojim pismima kaže: “Allah je velik i samo njegova snaga je u vazduhu ovoga grada (Kajrevana).” Također, Rilke dodaje da su “jednostavnost i život te religije fascinantni”, pa ushitno navodi: “(Kad se gleda Kajrevan) Poslanik kao da je jučer živio”, grad je njegov kao da je njegovo “carstvo”.

Ali, Rilke je prije svega pjesnik, on na svoj način prelazi granice određene religije. U pismima svojoj majci on opisuje: “Džamije su bogomolje druge religije ali istog Boga, osjećaju se po bliskosti sa kojom se život spaja sa religijom, ovo je država velike i zanosne vjere...”

Prema Karl-Josefu Kuschelu, Rilkeovo mišljenje je slobodno i od kršćanske apologetike. Religijska energija ljudi veoma zanima Rilkea. To je ono što plijeni njegovu pažnju. On posmatra zemlju koju u datom trenutku posjećuje, uočava da ona kod njega proizvodi neku vrstu “velike vjernosti”. Drugo što Rilke shvata jeste da je on stranac na prostoru jedne druge kulture, te on tako “kritički ocjenjuje svoj pogled”.

Rilke je kod sebe uočio jedan duhovni process. Naime, on shvata da je on kao kršćanin “strani element” u tome društvu i da je “samo posmatrač”. Prema Karl-Josefu Kuschelu, ovim Rilke želi objelodaniti jedan svoj cilj: naime, on podstiče nešto što evropska literatura nije radila, on mijenja perspektivu. On pretvara superiornost zapadno-evropske literature u samoponižavanje, on apsolutiranje pretvara u samo-relativizaciju, on izravnost pretvara u distancu i shvata sljedeće: Tu gdje je islam u prostoru ostao živ, ostao je i snažan!

 

Izvor: www.preporod.com

[1]Prema Karl-Josef Kushel, (https://www.youtube.com/watch?v=v1A9dkZ21r8). Pristup stranici: septembar, 2017.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 180 puta Zadnji put promjenjen utorak, 13 Februar 2018 08:26

Magazin Ašk