četvrtak, 05 Juli 2018 06:11

Nihádî

Autor: Mehmed Handžić


Nihádî je pseudonim našeg pjesnika Muhammed efendije Karamusića (Kara-Musa-zade). Rodom je iz Sarajeva, kako nam svjedoči njegov priimenak „Sarajlija“. Slovio je na glasu kao učenjak, a po zanimanju je bio muderis. Pjevao je pjesme na turskom jeziku, ali nam je od njegovih pjesama sačuvano sasvim malo. Sebi je bio izabrao pjesnički pseudonim Nihádî. Ja sam taj pseudonim prije čitao Nehárî i tako ga zabilježio u književnom radu bosansko-hercegovačkih muslimana.[1] Zbilja, i Nihadi i Nihari u arapskom pismu pišu se vrlo slično. Evlija Čelebija taj pseudonim bilježi Nihádî.[2] G. Derviš M. Korkut u svojoj radnji Obnova natpisa na Sokolovića mostu u Višegradu, koja je štampana u drugoj svesci Glasnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu iz godine 1929,[3] ustanovio je, također, da je pravi pseudonim (mahlas) ovog našeg pjesnika Nihádî. Nihadi je i umro u svom rodnom mjestu Sarajevu 996. (1587) godine. Izgleda, da je većinu života proveo u rodnom mjestu, gdje je na nekoj medresi djelovao kao muderris.

O biografiji ovog našeg pjesnika i učenjaka imamo vrlo malo podataka. Nije mi poznato, da je igdje, makar i u turskim djelima, donešena makar i kratka njegova biografija. Dr. S. Bašagić ga nije poznavao, pa ga nije spomenuo ni u svojim Bošnjacima i Hercegovcima, a niti u Znamenitim Hrvatima. Jedini izvor za biografiju ovog našeg muža su stare rukopisne medžmue (zbornici, zbirke).

U rukopisnim medžmuama nam se sačuvalo nekoliko pjesama Nihadinih. Od tih je pjesnički hronogram, što ga je turskim jezikom spjevao kada je njegov zemljak Mehmed-paša Sokolović sagradio u Višegradu na Drini svoj veličanstveni most (ćupriju). Ovaj je hronogram bio isklesan na mramornim pločama i postavljen na samoj ćupriji. Tokom vremena se bio izlizao i oštetio, ali je poslije Svjetskog rata opet obnovljen, te se i danas nalazi na samoj ćupriji. Osim toga, ovaj je hronogram štampan i objelodanjen i u gore spomenutoj radnji g. D. M. Korkuta. Posljednji stih ovog hronograma sadržaje godinu, kada je ćuprija građena, a to je 985. (1577) godina, i glasi:

 Osim toga, sačuvan nam je od  Nihadije i jedan dug gazel, od koga se u jednoj staroj medžmui nalazi pedeset i pet dvostiha (bejtova). Početak tog gazela glasi:

Od riječi muderisa Muhammed ef. Karamusića zvanog Nihadi Sarajlija, koje su pune ukrasa. (Bog mu se smilovao obilnom milošću!):

Je li ono madež u obrvi one koju vidiš, ili je petlja u luku.

Ili je crni gavran svio gnijezdo u svodu ljepote.

Ili je to ružičnjak u Iremskoj bašči? Ili je  na svježu livadu

pao od ljubavi gorući slavuj pa zamuknuo?

Ili je to leptir koji je na plamen ljepote ljubavnice

sebe bacio, pa izgorio i duša mu izašla?

Ili je onaj crni madež kakav abesinski sultan,

koji je sav sretan sjeo na prijesto od abanosova drveta (ebanovine)?

Ili je to na turu berata njezinih lijepih obrva

muhur udaren, da bude kao neki znak za vjerodostojnost?

Onima koji poljube, to je crni  kamen Ćabe,

po kom uvijek lice taru hadžije, koji oko nje obilaze.

To je jedna kaplja tinte, koja je kanula s pera svemoći,

kada je pisar Tvorac pisao njene obrve koje sliče slovu „n“ (ن)

itd.

Nije smetalo našem Nihadiji, iako je bio na glasu kao vjerski učenjak i po pozivu muderris, da pjeva ovako lijepe gazele. Ljepota ovog gazela bi se tek onda u prijevodu kako treba zapazila, kada bi ga pretočio u stihove na našem jeziku neko vješt kao što je bio merhum dr. S. Bašagić.

Nihadija je umro u Sarajevu. Tadašnji naš pjesnik Kemterija[4] spjevao mu je lijepu mersiju (tužaljku) koja ovako počinje:

Kada je u gradu Sarajevu u Bosni umro učitelj „svih“ Kara-Musa-zade, Kamteri je izrekao ovu pjesmu:

Ponos rječitih, ukras Šerijata Pejgamberskog,

prvak učenih i savršenih,

poznavalac jakih i čvrstih pitanja jasne vjere

Na sunce znanja nastupila je pomračina.

Svijet je obuzela tmina, a i očima je vid oslabio.

Iz te pjesme jedan stih glasi:

Kamo onaj darežljivi čovjek, stup nauke?

Kamo djela puna sadržine, kamo lijepe ćudi?

Posljednji polustih sadržaje prema vrijednosti slova godinu smrti Nihadine. Taj stih glasi:

Ljude od spoznaje obuzela je žalost, kad su čuli za njegovu smrt

„Božija milost nek je njemu!“ rekoše mu hronogram.

(996)

 

Izvor: „Nihádî“, Glasnik Vrhovnog vjerskog starješinstva Islamske vjerske zajednice, III, Sarajevo, 1935, str. 534–537.

[1] Vidi Književni rad, str. 53, br. 7.

[2] Vidi Sijahatnamu, svezak V, str. 542.

[3] Vidi str. 115-120.

[4] Vidi Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana, str. 56, br. 59.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 14 puta

Magazin Ašk