Printaj ovu stranu
četvrtak, 02 Avgust 2018 08:17

Zaboravljena Hadžiomerspahićeva pjesmarica

Autor: Rašid Durić


U sagledavanju i kritičkom prosuđivanju naše epske baštine neopravdano je zapostavljena zbirka junačkih pjesama banjalučkog sakupljača Esada Hadžiomerspahića, koji je ovu knjigu objavio u Banjoj Luci, u štampariji banjalučkog izdavača S. (Save) Ugrenovića. Iako se ova zbirka ni po kvalitetu, niti po kvantitetu ne može ravnopravno porediti sa čuvenim zbornicima muslimanske-bošnjačke epike (Matice hrvatske i Koste Hermana), neopravdano je od naših književnih povjesničara da su od objavljivanja do sada, za ovih sedamdesetak godina, o zbirci pisala svega trojica autora, sva trojica u formi prikaza, bez dubljeg proučavanja sadržaja i stilskih osobitosti zbirke. Prvi prikaz, objavljen u novosadskom Letopisu Matice srpske, ustvari je samo bilješka o prvoj svesci zbirke koju je Hadžiomerspahić objavio u Banjoj Luci 1907. godine, a sadrži svega tri i po pjesme. Autor prikaza, Ž. J. (Živojinović Jovan), primjećuje da ove pjesme „pružaju još dovoljno prilike za sticanje vukovske slave... zbog jedrine i obilja epske građe“[1]. Treba naglasiti da je ovom bilješkom prikazana samo prva sveska, objavljena dvije godine ranije od izdanja cjelovite zbirke koje će uslijediti 1909. godine. Iste, 1909. godine kada je objavljena Hadžiomerspahićeva zbirka u obliku u kojem je danas imamo, Josip Milaković obilježava njenu pojavu u sarajevskom časopisu Behar, bilješkom da je svih dvanaest pjesama zabilježeno u Bosanskoj krajini od najglasovitijih muslimanskih pjevača. Kao posebnu kvalitetu Milaković ističe originalnosti pjesama, ostvarenu vjernim bilježenjem ikavštine koja upućuje ka „pravom porijeklu pjesme“[2].

Od spomenutih radova, objavljenih 1907. i 1909. godine, proći će više od šezdeset godina, dok se u novije vrijeme o ovoj zbirci javio još jedan autor, banjalučki književni povjesničar Mato Džaja. Džaja je o ovoj zbirci pisao u zadnjih deset godina u tri navrata, tri sadržajno približno ista prikaza, od kojih je prvi objavljen u novinama Glas, 18. jula 1970. godine, drugi  banjalučkom časopisu Putevi... 1972. godine i u knjizi Od Jukića do Hadžiomerspahića, „Glas“, 1976. godine. Džajini prikazi više prezentiraju historijat sakupljanja i izdavanja najvažnijih zbirki muslimanske bošnjačke epike, a manje nam pružaju podatke o samoj Hadžiomerspahićevoj zbirci. Ovakva priroda Džajinih tekstova naročito je svojstvena za njegov posljednji rad objavljen u zasebnoj knjizi. U ovom radu  je naslovom naviješten tekst o Hadžiomerspahićevoj zbirci, ali je taj tekst zastupljen na devet stranica, dok je ostalih 16 stranica knjige posvećeno povijesno-kritičkom sagledavanju dvaju najpoznatijih zbornika bošnajčke epike.[3] Iako su ovo kraći  prikazi, ipak su značajni zbog toga što su  naznačili neke etičke i tematske odrednice Hadžiomerspahićeve zbirke. Džaja je za ovu zbirku naglasio njenu ideološku polariziranost, kao kohezioni činilac zbirke. Takvim pristupom ovaj prikaz se nastavlja na tradicionalistička proučavanaja epske poezije, koja su svojstvena za međuratno razdoblje, kada se analiza junačkih pjesama temeljila na njihovom značenju, bez tumačenja poetike, strukture i geneze epskih pjesama. Unatoč ovim nedostacima, Džajini prikazi (osim što su prvi i do sada jedini) predstavljaju solidan doprinos očuvanju epske baštine, jer su u osnovnim naznakama utvrdili relacije ove zbirke u odnosu na zbornike Matice hrvatske i Koste Hermana.

Osim toga, Džaja je prezentirao dio usmene tradicije o zbirci čime je javnosti ne samo skrenuo pozornost na zbirku, već je ukazao i  na put istraživanja njene geneze.

Iako su spomenuta tri prikaza Hadžiomerspahićeve zbirke zasebno objavljena u listu, časopisu i knjizi, mislimo da nećemo pogriješiti u procjeni da je vrlo malen broj proučavalaca epske baštine koji su ove prikaze čitali, a još je manje onih koji poznaju ili su čitali pjesme ove pjesmarice. Uzroci anonimnosti ove zbirke u široj javnosti sadržani su ne samo u nebrizi proučavalaca (epske) baštine, već i u činjenici da je ova zbirka vjerovatno tiskana u vrlo malom tiražu. Ovu hipotezu argumentiramo činjenicom da se već dugi niz godina ne može kupiti niti na neki način nabaviti ova knjiga, čak ni u našim bibliotekama međubibliotečkom ponudom. Ispitujući genezu zbirke, utvrdili smo da za sada postoje dva primjerka knjige, i to unikat u vlasništvu Narodne i univerzitetske biblioteke u Sarajevu (pod br. I/16868) i drugi, originalni primjerak u vlasništvu sakupljačeva sina Kemala Hadžiomerspahića iz Sarajeva. Na naslovnoj unutrašnjoj stranici Kemalove knjige ostavljena je rukopisna zabilješka koja nas upućuje na trag rukopisa[4].

Začuđujuće je da ovu pjesmaricu u svom zavičajnom odjelu nema ni Narodna i univerzitetska biblioteka „Petar Kočić“ u Banjoj Luci, niti Muzej, pa čak ni Arhiv Bosanske krajine. Da li ta činjenica upućuje na indiferentan odnos ovih kulturnih ustanova prema duhovnoj baštini svoga zavičaja, ili je u pitanju splet objektivnih okolnosti koje su utjecale da se nije mogao  sačuvati niti pribaviti nijedan primjerak ove pjesmarice? Smatramo da bi se u privatnim bibliotekama u Sarajevu i Banjoj Luci mogao pronaći još po koji primjerak ove pjesmarice.[5]

Ono što je tipično i poznato za sve štampane zbirke junačkih pesama, za ovu zbirku je još uvijek ostalo nepoznanicom, jer osim samih pjesama, naslovne strane i sadržaja, zbirka ne sadrži nikakve podatke koji su prijeko potrebni za prosuđivanje ne samo forme već i njenog sadržaja. Iz naslovne strane znamo samo ime skupljača, izdavača, godinu i mjesto izdanja, ali ne znamo vrijeme u kome su pjesme sakupljane, zatim način sakupljanja, i ono što je za savremenog proučavaoca epike najbitnije – od kojih je pjevača sakupljač pjesme zapisivao. Po ujednačenom stilu zbirke (o čemu će biti riječi u drugom dijelu ovog teksta) možemo čak pretpostaviti da je kontaminacijom epskih sadržaja sam Hadžiomerspahić mogao biti sastavljač ove pjesmarice. Ovu hipotezu valjalo bi provjeriti stilističkom analizom zbirke.

Zbog svih navedenih okolnosti i manjkavosti podataka preostalo nam je da genezu ove zbirke pokušamo rekonstruirati na osnovu savremene usmene tradicije koja bi, u ovom slučaju mogla biti jedan od relevantnih pokazatelja, jer je i danas među nama generacija čije se sećanje može uzeti kao jedan korektiv za ispisivanje sudbine ove pjesmarice. Međutim, prije rekonstrukcije savremene usmene tradicije trebaju se kritički preispitati pretpostavke o mogućem pjevaču ove zbirke, koje proizilaze iz usmene tradicije, a navodi ih Mato Džaja u spomenutoj knjizi. Naime, Džaja je, ispitujući usmenu tradiciju o zbirci u Banjoj Luci, zapisao izjavu sestre sakupljačeve Hanumice Kazaz, prema kojoj je njen brat Esad „zalazio u han Ahmeta Surdupa, koji se nalazio u današnjoj ulici Šoše Mažara. Tu su svraćali pjevači i pjevali pjesme koje je Esad bilježio, donosio kući i čitao sestrama, a njima su često navirale suze na oči.“ Esad je dovodio i kući pojedine pjevače. Što se tiče Kolaka (čuvenog krajiškog rapsoda Mehmeda Kolakovića, prim. R. D.) ne sjeća se imena. On je dolazio kući prije 1900. godine. „Tetka ga je poznala po slici, ali joj se čini da je izgledao mlađi.“[6] Riječ je o slici najpoznatijeg i najdarovitijeg krajiškog pjevača iz Orašca kod Bihaća (iz III knjige zbornika MH-1898. god.) kojeg je veliki proučavalac epske poezije A. Šmaus nazvao krajiškim Homerom. Ovaj je, vjerovatno, dolazio i do Banja Luke u svojoj epskoj misiji, i pritom posjećivao kuće uglednih i viđenijih Banjalučana. Međutim, poznavajući karakter i vanredne stilske kvalitete pjesama, tiskanih u zbornicima Matice hrvatske, i poredeći ih sa pjesmama Hadžiomerspahićeve zbirke, sigurni smo da ih nije pjevao isti pjevač, jer su pjesme zbirke MH višeg stilskog dometa od pjesama Hadžiomerspahićeve zbirke (o čemu će biti riječi u drugom dijelu ovog rada).

U rasvjetljavanju okolnosti nastajanja ove zbirke navešćemo i zanimljiv iskaz (u to vrijeme najboljeg pjevača iz Mostara) kao dokaz surevnjivosti prenosioca i sakupljača usmene književnosti. Naime, u svojoj poznatoj knjizi (koja je nastala kao rezultat višegodišneg istaživanja) Matija Murko navodi da mu se na Esada Hadžiomerspahića mnogo žalio pjevač iz Mostara Ibro Džinović, zbog toga što je štampao njegove pjesme i time mu nanio znatnu štetu.[7] Iako ovaj iskaz vremenski koindicira sa četiri godine ranije objavljenom Hadžiomerspahićeom pjesmaricom u Banjoj Luci (jer je ovaj podatak Murko objavio u svojoj knjizi 1913. godine, neposredno po objavljenom terenskom ispitivanju), za njegovu objektivizaciju treba više naučnih dokaza, naočito zbog toga što se ne podudara sa prethodno citiranim i komentiranim iskazom sakupljačeve sestre Hanumice Kazaz rođene Hadžiomerspahić, da je njen brat pjesme bilježio u Banjoj Luci.

U uvodnom dijelu ovoga teksta naveli smo podatak da smo uspjeli ući u trag svega dvama originalnim primjercima pjesmarice E. Hadžiomerspahića. Istražujući genezu ove zbirke, postavili smo hipotezu da je ova pjesmarica tiskana u malom tiražu, zbog čega je, vjerovatno, relativno brzo rasprodana, tako da je nisu nabavile ni poznatije biblioteke i knjižare. U prilog ovoj hipotezi može poslužiti i činjenica da je sakupljač Hadžiomerspahić vodio sudsku parnicu sa izdavačem i tiskarom Ugrenovićem (koji je dospio do Vrhovnog suda BiH). Uzrok parnici mogao je biti i tiraž ove knjige. Međutim, stvarne uzroke valjalo bi utvrditi odgovarajućim dokumentima iz Arhive SR BiH. Zanimljivo je da, unatoč nastojanjima, u porodici Hadžiomerspahić nisu uspjeli da otkriju stvarne uzroke sudskog spora.

O pjesmarici Esada Hadžiomerspahića je i danas prisutna živa usmena tradicija. Razumljivo je da je ova tradicija najsnažnija u banjalučkoj porodici Hadžiomerspahića, gdje sam o zbirci prikupio podatke koji mogu poslužiti za rasvjetljavanje sudbine ove knjige.[8] Međutim, zanimljivo je da sam prepoznavanje pjesama iz ove pjesmarice utvrdio i u drugim banjalučkim porodicama, od kojih se naročito ističe porodica Baručija.[9]

II

Zbirka junačkih pjesama Esada Hadžiomerspahića sadrži ukupno 12 pjesama pa je i u formalnom pogledu skromnija od najpoznatijih zbirki bošnjačke epike – Matice hrvatske i Koste Hermana. Iako zbirku nije popratio nikakvim podacima o izboru pjesama, ne može se ne odati priznanje i zahvalnost entuzijasti Hadžiomerspahiću, koji je sigurno u ovom, inače složenom poslu prikupljanja, bilježenja i izdavanja epske građe bio amater. Sigurno je trebalo dosta truda da se sastavi knjiga u kojoj se pjesme kompozicijski ne razlikuju od pjesama Matice hrvatske i Koste Hermana. Naime, i Hadžiomespahićeve pjesme u prosjeku imaju 1000 stihova (najkraća je sa 781 stihom, a najduža sa čak 1994 stiha).

Kakogod je razgranata kompozicija i tehnika u najpoznatiim zbornicima bošnjačke epike (što poznati folklorist A. Šmaus ističe u svojoj studiji kao stilski specifikum ove epike[10]) takva je kompozicija sa dvostrukom, pa čak i trostrukom radnjom svojstvena i za pjesme Hadžiomerspahićeve zbirke. Naime, pjevač nam predstavlja jedan sadržaj, jednako značajan za kompozicijsku cjelinu pjesme. Tako nastaje paralelizam epskih scena i epizoda, kojim se izgrađuje čvrsto kompozicijsko tkivo ovih pjesama. Paralelizam epizoda otkriva ne samo bogatstvo i maštovitost pjevača već i izuzetnu intelektualnu sposobnost, jer je za sažimanje epizode potreban snažniji duhovni napor.

Isti je povijesni okvir pjesama ove zbirke i pjesama iz zbirke Matice hrvatske, pa je razumljivo da im je tematika vrlo bliska. U sadržaju svake pjesme satkan je događaj kojim se pjeva o junačkim djelima i podvizima predaka. Iz povijesnih izvora znamo da su ti podvizi najvećim dijelom nastajali u vremenu od 17. do 18. stoljeća na prostoru Like, Ravnih kotara i Bosanske krajine, tj. na međama velikih triju carstava, za čije su interest u međusobnim sukobima masovno ginuli naši preci svih triju konfesija. Osim što su ginuli u velikim vojnama, junaci su ginuli od svog susjeda s onu stranu granice prilikom otimanja šićara. Ovo otimanje je najčešće uzrokovano vlastitom bijedom i neimaštinom, i vrlo rijetko je nastajalo iz obijesti.

Dakako je međusobno obračunavanje i otimanje rezultiralo pogibijom mnogih ljudi. Zbog očuvanja ponosa predaka, pjevač će rijetko direktno izraziti da je materijalni uzrok podsticaj na junački podvig, već će to izreći uvijeno, najčešće obećanjem promjene socijalnog statusa junaka, koja donosi uglednije i sigurnije mjesto u društvu. Ovo obećanje je snažan motiv za jaku psihološku reakciju:

Zagledaše se jedan u drugoga,

Kao vuci u zloj godinici,

Kad opaze jalovicu ovcu...

(Iz VII pjesme Hadžiomerspahićeve zbirke)

Iako, po pravilu, poslije podviga junak dobiva nagradu u dukatima ili cekinima, rijetko kad će pjevač izravno kazati da je materijalni faktor povod za junački podvig. Ovaj izuzetak imamo u Hadžiomerspahićevoj zbirci u pjesmi Ženidba Ćejvanagić Mehe, u kojoj materijalni podsticaj na junaštvo pjevač opravdava izuzetnom životnom okolnošću: Meho se zbog svog pijanstva našao u teškoj životnoj situaciji koju će riješiti junačkim podvigom.

Junačke podvige Krajišnika, Ličana i Kotarana unatoč stanovištu tradicionalnih književnih kritičara da ih motiviraju borbom za slobodu, valja u savremenoj kritičkoj praksi prosuditi kao pljačku i otimačinu, jer je uz podvig pojedinac gotovo uvijek odnosio na samo šićar, već i mrtve glave i roblje, što je u protivniku neminovno izazivalo srdžbu i osvetu. Pljačkanje je bilo stvarni povod za podvige o kojima pjevaju narodni pjevači, svjesno zanemarujući realni motiv podviga pojedinog junaka. Da se masovno pljačkalo ne samo u različitim konfesijama već i između pripadnika iste konfesije, potvrđeno je u nizu povijesnih dokumenata.[11] Međutim, tradicionalni književni historičari pred tom činjenicom ne izgrađuju nove poglede u našoj narodnoj epici, već uporno slijede romantičarsku jednostranu teoriju o epskoj pjesmi kao prototipu borbu za slobodu, izvodeći kompletnu analizu epskog sadržaja samo na značenjskoj komponenti pjesme.

Hadžiomerspahićeva zbirka potvrđuje da je epska pjesma u svom umjetničkom iskazu razvila osobenu etiku epskog junaka. Time se ovaj specifični oblik usmene književnosti izdvojio kao autohtona jezička forma. Junak sa određenom etikom je predmet epskog sižea, pa je etika bitan konstitutivni elemenat nastajanja i stvaranja forme epske pjesme. U osnovi, jednaka je etika junaka u srpskoj, hrvatskoj, crnogorskoj i bošnjačkoj epici, iako su međusobni sukobi unaprijed zadani zbog pripadnosti različitoj konfesiji. Razlika u konfesiji je u epskoj pjesmi najčešće jedini povod sukobu, iz kojeg nastaje i formira se etika epskog junaka, približno karakteristična za svaki etnos. Pjesme Hadžiomerspahićeve zbirke su zasnovane na istoj etičkoj podlozi kojoj je svojstven određeni, junački pogled na svijet. Taj pogled na svijet odlikuje se borbenim stavom prema životu, zatim samostalnošću u borbi sa protivnikom i individualnošću u donošenju odluka. Junak vodi računa da njegovo ponašanje bude u skladu sa osnovnim shvaćanjima junaštva koje je formirala njegova šira socijalna sredina. Od fizičke snage više se cijeni ponos i poštenje. Očuvanje ponosa i poštenja jesu najbitniji etički impulsi kojima junak sve ostalo pretpostavlja. Zato je za junaka važniji način kako je izvojevao pobjedu negoli sama pobjeda. Mlađe junačkoj etici uče stariji, jer je riječ starijeg pametnija. Možda je čuveni Krajišnik Halil Hrnjica najimpresivnije izrazio jedan sloj ove etike:

Ja sam čuo od svog brata Muje,

Iz privare ubiti junaka,

Tude sreće i igbala nejma.

(Iz druge pjesme Hadžiomerspahićeve zbirke, stihovi 524–527)

U pjesmama Hadžiomerspahićeve zbirke poseban etički sloj predstavlja socijalni osjećaj zajedništva koji se izražava patrijarhalnim principom – svi za jednog, jedan za sve. Višestruki su uzroci ovakvog egzistiranja. Osim elemenata naslijeđa i životne ugroženosti, okupljanje i međusobno ispomaganje (i to ne samo unutar istog etnosa) uvjetovano je i ekonomskim razlozima ne samo sirotinje i raje, već i bogatijih koji su se osvajanjem zemljišta još više bogatili. Međutim, navedene povijesne i epske činjenice ne znače da su stvarni životni odnosi između hrišćana i „Turaka“ (kako narodna pjesma naziva Bošnjake) bili uvijek zategnuti i ispunjeni okršajima. Vjerovatnije je i realnije da je više bilo prijateljstava i lijepih dobrosusjedskih odnosa negoli sukoba i krvoprolića. O tome nam svjedoče mnogi povijesni podaci.[12] Ovakve odnose bilježe i pjesme ove zbirke. Prvi uvjet za uspostavljanje međusobno humanih odnosa je puštanje sužanja na riječ. Ovakvu epsku situaciju imamo u četvrtoj pjesmi ove zbirke, kada Mustajbeg na vjeru pušta sužnje, „jer se prije smilo virovati“. Ovi radnici puno cijene zadanu riječ, koja je ogledalo ponosa i časti. Iz povijesnih izvora i epskih pjesama je poznato da su krvno bratstvo i kumstvo pripadnika različitih konfesija snažan realistički dokaz prijateljskih odnosa.

Hadžiomerspahićeva zbirka ima vlastite epske junake. Dok su u zbornicima Matice hrvatske i Koste Hermana najveći junaci Mujo i Halil od Kladuše, te Alija Đerzelez, Tanković Osman, Đulić Bajraktar i drugi, u ovoj zbirci od braće Hrnjica češće su prisutni odvažni junaci Meho Dizdarević i Meho Ćejvanagić. Osim njih, u ulozi velikih junaka izuzetne fizičke i psihičke snage su Bosnić Mehmedaga, Šarac Mahmutaga i Pločanin Alaga. Imena ovih junaka prepoznajemo iz ranije objavljenih zbornika u kojima su ovi likovi u ulozi bajraktara. U desetoj i jedanaestoj pjesmi zbirke kao glavne junake po prvi put u bošnjačkoj epici susrećemo Hasana Čelebića i Osmanagu Zrilića. I u ovoj zbirci značajno je sudjelovane ženskih likova iz muslimanske i iz kršćanske sredine. Međutim, posredni lik krčmarice u kršćanskoj sredini (koja ima presudan utjecaj za uspješan podvig muslimanskog junaka) nije tako značajan za ovu zbirku, već je uloga posredničkog lika nevažna u razvoju epskog sadržaja pjesama Hadžiomerspahićeve zbirke. Kao i u zborniku Matice hrvatske, i ovdje se javlja lik Ajke, sestre braće Hrnjica, ali ovdje nema tako značajnu ulogu u razvoju epskog sižea. Mustajbeg Lički je u ovoj zbirci u poznatoj funkciji okupljača i organizatora, te stratega svih većih okršaja, ali ni u ovoj zbirci Mustajbeg neće lično učestvovati u boju, već će samo postaviti napad, a potom će samu bitku iz durbina promatrati, i na kraju, zajedno sa hodžama, učiti molitvu da bi se magla razišla poslije silnog praha i olova. To je najčešće njegova uloga, ne samo u ovoj već i u ostalim zbirkama, pa smatramo da je neopravdano naglašavati Mustajbega kao epskog junaka, kao što je to učinio Sait Orahovac, postavljajući ga na prvo mjesto ispred svih junaka.[13] Izuzetak od ove generalne ocjene Mustajbegove funkcije u bošnjačkoj epici je njegovo izuzetno junačko držanje kada brani svoju kulu u Udbini, pri čemu mu gine najmlađi sin Bećirbeg. (Pogledati zadnju pjesmu ove zbirke.)

Zanimljivo je da su u ovoj zbirci svi odreda glavni junaci pripadnici plemićkog sloja, bilo da su to age ili begovi. U ovom klasnom domenu, zbirka se razlikuje od ranije objavljenih pjesama bošnjačke epike, u kojima su zastupljeni junaci iz svih društvenih slojeva.

Jedini lik iz puka, kojemu nije ni stalo do porijekla, jer ne drži do „soja ni imena“ je čuveni osobenjak Tale Ličanin ili Budalina Tale, čijim imenom započinje ova zbirka. Tale nije u prvoj, već u trećoj pjesmi u izuzetnoj ulozi komedijaša i lakrdijaša. Međutim, Talina komičnost je manje duhovne perfekcije, pa je u odnosu na zbornike Matice hrvatske Talino komedijanstvo u ovoj zbirci svedeno uglavnom na vanjske efekte. Rjeđi su primjeri Taline duhovne virtuoznosti u ovoj zbirci, kao što je to npr. u rečenoj trećoj pjesmi.

Da bi izvršili ono što su naumili, bošnjački junaci u protivnički tabor ne polaze ukoliko se prethodno ne presvuku u „katansko odilo“. Po ovoj scenskoj pojedinosti ove su pjesme slične pjesmama iz drugih zbornika. Ponegdje je pjevač bio maštovitiji, pa je najuglednijim Krajišnicima – Mustajbegu i Ćejvan-agi namijenio ulogu kaluđera u kršćanskoj sredini. Sve ove junake krase visoke etičke vrline: poštivanje ustaljenog reda, poštenje, pravdoljubivost i skromnost. Svi su odreda pobožni i poštivaju glavnog vođu Mustajbega, dok im svijest o sultanu i Carigradu nije ni približna svijesti o zajedništvu na graničnom području.

III

U završnom dijelu ovog prikaza predstavićemo rezime sadržaja epskih pjesama, čime ćemo uspostaviti neka varijantna obilježja Hadžiomerspahićeve zbirke u odnosu na druge zbirke bošnjačke epske poezije. Pri tome valja naglasiti da svaka interpretacija varijanata polazi od činjenice da isti pjevač ne može istu pjesmu otpjevati da ne izmijeni njenu formu. Daroviti pjevač je ustvari dobar improvizator koji, na osnovu poznatih predložaka (motiva, epskog klišea i kompozicijske tehnike), oblikuje i stvara cjelovit epski sadržaj. Mjerilo darovitosti pjevača, a time i kvaliteta epske pjesme, određuje se na osnovu lične sposobnosti obogaćivanja epskog sadržaja, koje se postiže variranjem motiva i unošenjem novih detalja sa novim scenama. Ukoliko pritom pjevač u slušaocu izazove osjećaj istinskog tragizma, to je sigurno mjerilo višeg estetskog dometa njegove pjesme. Analiziramo li epsku poeziju kao umjetnost riječi, onda je proučavanje varijanata najpodobniji metod za utvrđivanje stvaralačkih izmjena istog tipa pjesme.

Priroda oblikovanja i prenošenja epske tradicije uvjetuje mnoštvo varijanata, pa se originalnost jednog sadržaja izražava varijantom. S obzirom da se u usmenom prenošenju jedan epski sadržaj nikad ne prenosi u prvotnom obliku, istraživanje varijanata je jedini objektivni pristup ovoj književosti, jer se time utvrđuju inovacije u kreiranju epskog sadržaja. To je, inače, najdelikatniji postupak u analizi i vrednovanju epskog sadržaja.

Stuktura i kompozicija pjesama iz Hadžiomerspahićeve zbirke navodi nas na zaključak da ih je narodni pjevač oblikovao na osnovu solidnog poznavanja ne samo tematike već i kompozicione tehnike i stilskih klišea koji su tipični za bošnjačku epiku uopće, a za krajišku epsku pjesmu posebno. Svojstvo strukture ovih pjesama je da se ne ograničavaju na jednu radnju i jedan epski siže, već se epizode granaju u više jednako značajnih radnji koje tvore cjelovit sadržaj. Jedina razlika u strukturi između ovih pjesama i pjesama Matice hrvatske je u tome što su ovdje epizode relativno kraće.

I za pjesme ove zbirke karakteristične su česte promjene epskih scena (što je vrlo rijetko u srpskohrvatskoj epici), ali u njima nije tako značajna uloga sporednog ili posrednog lika. I ove pjesme potvrđuju da se njihov stvaralac u procesu oblikovanja služio stabilnim stilskim postupcima, tipičnim za bošnjačku epiku: promjenom scene, dvostranim, pa čak i trostranim vođenjem radnji, obavještavanjem pismom ili glasnikom i sl. Toponimi ove zbirke navode nas na hipotezu da je prvo nastajanje bošnjačkih epskih pjesama moglo biti područje Like koje je, prema povijesnim podacima, bila pod turskom upravom od 1537. do 1699. godine. Od ukupno 12 pjesama, epski događaji započinju u glavnoj turskoj utvrdi u Lici – Udbini, čak u pet pjesma, dok je u ostalih sedam pjesama radnja nužno vezana sa dvorima Mustajbega Ličkog koji je iz Udbine upravljao četovanjima. Ova vanjska obilježja epskih događaja jesu prilog usmenoj tradiciji o Lici kao prvoj domovini bošnjačkih epskih pjesama o čemu je pisao Luka Marjanović u predgovoru pjesmama Matice hrvatske. Područje Like je zbog poznatih povijesno-socioloških uvjeta moglo biti jedno od glavnih poprišta četovanja, o kojima su se ispjevale epske pjesme.

Analiza stila Hadžiomerspahićeve zbirke otkriva nam da su, u odnosu na ranije objavljene zbirke bošnjačke epike, pjesme ove zbirke izrazitijeg narativnog karaktera. Osim izrazite narativnosti, ova zbirka se odlikuje ujednačenošću stila koja je postignuta standardnim epskim formulama i klišeima. Klišei i formule se toliko doslovno ponavljaju iz pjesme u pjesmu, iz stiha u stih, da bez rezervi možemo postaviti hipotezu da je sve pjesme ispjevao jedan pjevač. Time bi ova zbirka bila raritet. Ona je raritet i po tome što su sve pjesme sakupljene i zapisane u jednom mjestu, u ovom slučaju u Banjoj Luci. Međutim, to ne znači da zbirka ima lokalno značenje, jer je ona sadržajem i vrijednošću prevazišla lokalno i regionalno krajiško područje, premda u odnosu na desetak godina ranije objavljene klasične zbornike Matice hrvatske i Koste Hermana predstavlja niži stupanj vrijednosti, i pokazuje prve znakove stagnacije ovog duhovnog oblika života Bošnjaka BiH. Za argumentaciju hipoteze da je sve pjesme zbirke ispjevao jedan pjevač (što su u drugim slučajevima potvrdili naši najveći epski rapsodi Filip Višnjić, Tešanj Podrugović, Meho Kolaković i drugi) ilustrirat ćemo ovim primjerima epskih klišea u zbirci:

-        po pravilu djevojka iz kršćanske sredine prepoznaje i zaljubljuje se u preobučenog junaka u „katanskom odilu“ iz muslimanske sredine,

-        jednako je opetovana scena junačkog mejdana u svakoj pjesmi zbirke, počev od stiha: „tvoje zvanje tvoje obiranje“, potom gonjenje na konjima, gađanje kopljem i bježanje protivnika u kršćansku vojsku, nakon čega nastaje opći sukob,

-        po pravilu sukobu prethodi učenje iz Kur'ana, potom svaki boj traje „četiri sahata“, a onda se izranjavani Krajišnici i Ličani okupljaju pred Mustajbegom koji će najhrabrijima darovati čelenke (perjanice), a potom glavnog junaka oženiti dvjema djevojkama, jednom iz kršćanske, a drugom iz muslimanske sredine,

-        svaki boj započinje u svakoj pjesmi zbirke istim stihovima:

Crne zemlje stade gudljevina

Fuka stade u nebo barjaka...

-        istim stihovima izražava se u svakoj pjesmi upornost i borbenost junaka:

Dok im niče u ramenu ruka,

A kucuka u kotlacu duša...

Hadžiomerspahićeva zbirka je izuzetno zanimljiva za jezičke stručnajake, jer pruža vjernu sliku dijalektološkog idioma početkom ovog stoljeća, i to idioma specifičnog za zapadnu krajišku sredinu. Jezička arhaičnost je jedna od najvrednijih osobina zbirke. Sakupljač je riječi pjesama zapisivao u obliku u kojem ih je slušao, pa je zbirka vrijedni autentični dokument stanja i razvoja govornog jezika koje karakterizira osobeni krajiški vokabular i tipično miješanje štokavske ikavštine sa ijekavštinom, što ilustriramo sljedećim primjerima:

-        vokabular pjesama obiluje dijalektalizmima, specifičnim za bošnjačku sredinu (npr. kod glagola šćede umjesto standardnog htjede, zatim kod glagola dajder umjesto daj) itd.

-        umjesto standardnih, kratkih, u zbirci imamo duže oblike zamjenica (npr. njegaka, tebeka), što ne proizlazi zbog deseterca, već je tipičan primjer krajiškog vokabulara,

-        osim navedenog, krajiški pleonazam je prisutan kod upotrebe brojeva, npr. obadve umjesto obje itd.

Na kraju ovog prikaza predstavljamo rezime sadržaja Hadžiomerspahićeve zbirke, pravdajući ovaj postupak činjenicom da će ljubitelji epske poezije imati rijetku priliku da osiguraju ovu zanimljivu knjigu, ili da se na drugačiji način upoznaju sa sadržajem zbirke.

...

(Putevi, 28/1982, 5/6, str. 61–72)

Izvor: Đenana Buturović i Munib Maglajlić, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, usmena književnost, knjiga II, IK „Alef“, Sarajevo, 1998, str. 169 –180.

[1] Ž. J., Muslimanske narodne junačke pjesme, I sveska, sakupio Esad Hadžiomerspahić, Banjaluka, 1907, Letopis matice srpske, 1908, LXXXI, 249, str. 73–74.

[2] Josip Milanković, Muslimanske narodne junačke pjesme, sakupio Esad Hadžiomerspahić, u Banjaluci nakladom S. Ugrenovića, Behar, 1909, 10, X, 6, 95–96.

[3] Mato Džaja, Od Jukića do Hadžiomerspahića, Glas, Banjaluka, 1976, str. 91–116.

[4] Riječ je o sakupljačevom običnom rukopisu, napisanom naarku trgovačkog papira, kojeg je sakupljačev sin Kemal predao banjalučkom proti Iliji Kecmanoviću neposredno pred rat, a ovaj ga proslijedio Veselinu Čajkanoviću, prof. Univerziteta u Beogradu, radi pronalaženja originalne rukopisne zbirke Esada Hadžiomerspahića, i njenog poređenja sa ovim rukopisom. Nadalje, u svojoj izjavi Kemal  tvrdi da je u više navrata od rata do 1981. godine pokušavao naći očev rukopis, prvi put u SANU, potom u Institutu za književnost i umetnost u Beogradu, ali  nije imao uspjeha. Primjerak očeve pjesmarice Kemal je dobio na poklon od Banjalučanina Bekira Salihagića; a ovaj od svoga oca Suljage Salihagića; koji je na ovoj knjizi upisao datum nabavke 23.1.1914. g. (Ovu izjavu i podatke zbilježio sam u Banjoj Luci u septembru 1982.)

Prema kazivanju najmlađeg Esadova sina Ekrema, njegov otac, sakupljač ove zbirke rođen je 1880. g. u Banjoj Luci, u trgovačkoj porodici, imao je vedru i tragalačku narav, pa je u svoje vrijeme važio za naprednog čovjeka, zbog čega su mu svraćali mnogi Banjalučani. Otac je bio entuzijast u sakupljanju narodnog blaga, a u naučnom pogledu nije ni mogao biti stručno osposobljen jer je imao četiri razreda osnovne škole. Umro je vrlo rano, ne napunivši ni 48 godina. (Podatke sam zablilježio krajem avgusta u Banjoj Luci.)

[5] U svom radu služio sam se kopijom ovoga unikata kojeg mi je osigurao naučni saradnik Instituta za jezik i književnost dr. Munib Maglajlić, na čemu mu zahvaljujem.

[6] Mato Džaja, op. cit., str. 102.

[7] Matija Murko, Tragom srpskohrvatske narodne epike, I knjiga, JAZU, Zageb, 1951, str. 297.

[8] Najpotpunije podatke o ovoj pjesmarici kazali su mi braća Kemal i Ekrem Hadžiomerspahić, koji tvrde da je ova pjesmarica sve do početka Drugog svjetskog rata bila vrlo popularna u Banjoj Luci. Ovu tvrdnju potkrepljuju podatkom, da se „očeva pjesmarica svake sedmice prenosila iz kuće u kuću, iz familije u familiju.“ Zanimljiva je njihova tvrdnja da se pjesmarica prenosila i u nebošnjačke porodice, od kojih ističu porodicu Koprivica, zatim porodicu Janković, Trivić i Stefanović. Ekrem navodi da je štampar Ugrenović posebno naplaćivao tvrdo ukoričavanje pjesmarice. Posebno je zanimljiva Ekremova izjava „da je otac predao prije rata proti Kecmanoviću posebne rukopise, koji se razlikuju od ranije štampane pjesmarice.“ Ukoliko je Ekremovo sjećanje vjerodostojno, pretpostavljamo da je sakupljač mogao imati više rukopisa iz kojih je vršio izbor prigodom tiskanja. Ova pretpostavka će bez valjanih dokumenata i izvora ostati samo hipoteza.

[9] Da je usmena tradicija o ovoj zbirci i danas prisutna u Banjoj Luci potvrđuje nam iz porodice Baručija njen najstariji član Nazif (rođen 1902). Ovaj vitalni starac pokazao mi je vlastoručno prepisane pjesme iz ove zbirke, i govorio napamet naslove svih 12 pjesama i pojedine odlomke – stihove. Nazif je pjesme prepisao iz knjige njegova brata Edhema, a ovaj mi zbog bolesti o knjizi ništa nije mogao reći. Prema Nazifovu kazivanju „ova se pjesmarica mogla kupiti kod knjižara Ugrenovića za 4 krune.“ Zanimljivo je Nazifovo uvjerenje da su stihovi iz ove zbirke „tečniji i lakši za pamćenje od stihova pjesama Matice hrvatske.“ (Izjavu sam zapisao u julu 1982. god.)

[10] Alois Schmaus, Studija o krajinsko epici, RAD, JAZU, br. 297, 1953.

[11] Od mnogih povijesnih izvora navodim samo dva, i to:

- Milan Prelog, Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade, Naklada J. Studničke i dr., Sarajevo, s.a.

- Radoslav Lopašić, Bihać i bihaćka krajina, mjestopisne i poviestne crtice, Matica hrvatska, Zagreb, 1890.

[12] Op. cit. 3.

[13] Stare narodne pjesme Muslimana Bosne i Hercegovine, uvodna studija S. Orahovca, Svjetlost, Sarajevo, 1976, str. 80–85.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 136 puta