utorak, 23 Oktobar 2018 15:41

Šta će se i kako čitati?

Autor: mr. Narcis Saračević


Neupitno je da živimo u vremenu ubrzanog razvoja komunikacijskih i informacijskih tehnologija koje su se uplele u gotovo sve sfere privatnog i društvenog života. Kulturna slika kojoj smo svjedočili u materijalnoj eri Gutenbergove galaksije danas je zamijenjena epohom informatičke revolucije, posredstvom koje nam računarska tehnika nudi nesagledive i još uvijek nedovoljno istražene i iskorištene mogućnosti. Tehnološka infrastruktura suvremenih medija (prvenstveno interneta) proizvela je novi, virtualni prostor koji anticipira dematerijalizaciju gotovo svih tradicionalnih formi naše kulture. Novi oblici prenošenja informacija, komuniciranje posredstvom računarskih softvera i elektronskih uređaja, programske aplikacije za stvaranje i kreiranje digitalnih sadržaja i slično, samo su neki od segmenata tehnološkog determinizma koji je, po svemu sudeći, civilizacijski usud 21. stoljeća. Promjene evidentne na svim poljima ljudskog djelovanja postepeno su pomjerale i granice umjetničkog stvaralaštva, a kada je u pitanju književna praksa, potpuno izmijenile dosadašnja iskustva pisanja i čitanja. Najeklatantniji primjer je čovjekov najbolji prijatelj - knjiga, koja se posljednjih decenija sve više zamjenjuje elektronskom publikacijom, bilo da se radi o remedijalizaciji već postojećeg djela ili je u pitanju samo medij na kojem je izvorno pohranjen neki novi tekst: web stranica ili optički nosač zapisa. Isti slučaj, ako ne i radikalniji, događa se i sa tradicionalnim književnim oblicima koje postupno smjenjuju književni radovi sa drugačijom narativnom strukturom - hipertekstualnom, i novim virtualnim prostorom - hipermedijalnim. Iako ova „nova“ književna ostvarenja uglavnom zadržavaju sva obilježja osnovnih književnih rodova, teorija ih žanrovski određuje kao djela hipertekstualne književnosti. Poznavanje rada na računaru i iskustvo u „surfanju“ internetom dovoljan je preduvjet za razumijevanje o kakvoj je književnosti riječ i na koji način se „kreiraju“ i čitaju takva i slična djela.

Hipertekst i načini čitanja

Kada se govori o hipertekstualnoj književnosti, treba reći da je ona svoj puni oblik i žanrovski status dobila zahvaljujući hipertekstualnom mrežnom sistemu kakav je internet. Hipertekstualni sistem ogleda se u potencijalima koje nudi elektronski tekst, što prvenstveno podrazumijeva tekstualnu otvorenost koja omogućava njegovo nelinearno korištenje, odnosno otvara mogućnost takvog čitanja pri kojem korisnik sam povezuje i slobodno organizira podatke. To, zapravo, znači da je jednostavnim klikanjem kompjuterskim mišem moguće napraviti skok iz jedne informacijske sekvence u drugu (što, zapravo, podsjeća na okretanje listova knjige), bez obzira da li je ona integrirana unutar jednog dokumenta ili skupine dokumenata ili je pak locirana na nekoj drugoj, eksternoj web stranici. Iz iskustva znamo da je takvu mrežu povezanosti moguće izgraditi jedino upotrebom linkova (poveznica), a oni su standardna hipertekstualna prelazna funkcija ili, rečeno kompjuterskom terminologijom, „struktura mogućih struktura”. Linkovi čine i osnovu hipertekstualnih književnih djela, budući da predstavljaju označene putanje (označene obično plavom bojom ili drugačijim fontom slova) koje povezuju određene narativne sekvence. Te sekvence su zasebne jedinice čitanja (u kompjuterskom žargonu se nazivaju još i čvorišta), a sistemom „prelinkavanja“, dakle, ostvaruje se njihova međusobna povezanost. Naravno, treba imati na umu i činjenicu da će autori hipertekstualnih književnih djela, u većini slučajeva, ostaviti mogućnost stvaranja logičnih putanja (linkova) koje će omogućiti nelinearno čitanje samog djela. No, nije isključena ni mogućnost da je unutar jedne narativne sekvence ponuđeno više linkova, što onda implicira više različitih načina čitanja, odnosno kombiniranja postojećih narativnih sekvenci, jer čitatelj sam bira linkove koje će slijediti. Od tog izbora ovisi i koje će fragmente i kojim redoslijedom čitatelj pročitati te, na kraju, kakav će dojam steći nakon pročitanog djela. Stoga, postavlja se logično pitanje: Da li je moguće tačno definirati sadržaj takvih djela? Iako se većina teoretičara slaže da je ovakvo čitanje neprikladno, ipak, gotovo svi su te sadržaje rekonstruirali na način da se njihova čitanja najčešće bitno ne razlikuju. Razlog tome je i taj što se neke sekvence ponavljaju i što se čitatelj, bez obzira na redoslijed kojim čita, stalno susreće sa istim epizodama odnosno dijelovima romana/priče.

Ko je autor, a ko čitatelj?

Treba imati na umu da čitanje hipertekstualnih djela, prije svega, podrazumijeva fokusiranje na formu, strukturu i mogućnost nelinearnog slijeđenja putanja, a ne na zaplet, narativne postupke ili bilo koju drugu osobinu određenu njihovom poetikom. Kroz ovakav pristup otvara se mogućnost “promjene” djela i njegovog ponovnog “stvaranja”, to jest mogućnost (pre) kombiniranja (za) danog sadržaja. Time književni tekst postaje interaktivan, a čitatelju se pruža prilika da i on na neki način osmišljava hronotop djela, da mu daje konačan oblik i da određuje sudbinu aktera u tom hronotopu. Sve ovo osvjetljava jedan od centralnih, a možda i najprovokativnijih problema sa kojim se susreće teorija o hipertekstu. Radi se o pitanju karaktera relacije, odnosa između autora/pisca, s jedne, i čitatelja/konzumenta (hiper) teksta, s druge strane, odnosno konstrukta tzv. hipertekstualnog koautora - čitatelja - pisca. Stoga je za mnoge teoretičare hiperteksta, hipertekstualno pisanje svojevrstan kolaborativni projekat, gdje svi oni koji učestvuju u interaktivnom procesu čitanja postaju, zapravo, potencijalni hipertekstualni koautori. Ukratko, u hipertekstualnoj književnoj praksi nemoguće je biti pasivan čitatelj. Pisanje u multimedijalnom, elektronskom okruženju, također, dodatno naglašava nestabilnost i promjenljivost teksta. Otud i teza da distinkcija između autora i čitatelja iščezava sve do granica potencijalnog preobraćenja čitatelja u autora. Ipak, postoje “uloge” autora i čitatelja koje ostaju nepromijenjene. Hipertekstualni autor je taj koji vrši odabir, uređuje i emitira tekst građenjem strukture međusobnih donosa ideja i koncepta. To je i specifična karakteristika hiperteksta - mogućnost stalne rekombinacije koja ukazuje na njegov interakcijski karakter. Nadalje, autor mora upotrijebiti takva stilska sredstva koja će čitatelju “omogućiti jednostavno kretanje (navigaciju ili surfanje) kroz različite materijale; (…) olakšati čitatelju /- ici snalaženje u novom dokumentu, i (…) pokazati kuda vode linkovi (veze) u dokumentu, tj. ulaz i izlaz informacije” (M. Katnić-Bakaršić). S druge strane, hipertekstualni čitatelj sam pravi izbor povezivanja leksija i gradi svoje putanje kretanja/čitanja, što ga zapravo i čini aktivnim čitateljem, odnosno koautorom.

Čitanje ili igra

U kontekstu ovih promjena, sama po sebi, nameću se i sljedeća pitanja: Da li pojava hipertekstualne književnosti, i uopće tekstualnih sadržaja na novim medijima, ujedno znači i nestanak knjige u formi u kojoj je danas poznajemo? i Da li će se u 21. stoljeću čitanje teksta pretvoriti u navigaciju po hipertekstu interneta? Na ova i slična pitanja uglavnom postoje oprečni odgovori. Najispravnijim, stoga, čini se da svako moguće “ili” bude zamijenjeno jednim “i”, s obzirom na to da bi svaki od ponuđenih odgovora prije predstavljao “proročansku viziju” nego što bi imao neko čvrsto teorijsko uporište. Digitalne tehnologije su nesumnjivo promijenile položaj klasične knjige, jer ona više ne predstavlja primarno mjesto pohranjivanja i prenošenja informacija. Elektronska knjiga je interaktivnija od klasične, što ide u prilog današnjoj generaciji aktivnih čitatelja. S druge strane, tradicionalna knjiga ne zahtijeva od čitatelja informatičku pismenost, što je posebno važno kada se u vidu ima socijalno- ekonomska slika pojedinih zemalja i društava. Generacijski jaz, osobne sklonosti ili jednostavno hipotetički stav, moguće je objašnjenje zašto se neki pobornici štampane knjige, stajući u njenu odbranu od digitalne budućnosti, pozivaju na Umberta Eca koji kaže da su knjige i dalje “najbolje društvo za brodolom ili Dan poslije”. Jasno je da se ovakva postapokaliptična viđenja ne mogu bezrezervno uzeti u obzir, ali, ujedno, i svako zanemarivanje mogućnosti ovakvih scenarija vodilo bi u isključivost. Zbog toga, slobodno se može reći da se mediji elektronske i štampane knjige prije nadopunjuju nego što se međusobno ugrožavaju i isključuju. Istovremeno, čitateljima je ostavljen izbor, a mogućnost izbora je svakako privilegija suvremenog društva. Mnogo značajnijim od polemike na čemu će se čitati predstavlja pitanje da li će se uopće čitati u budućnosti i, ako hoće, šta će se čitati. Za sada je moguće samo donekle pratiti smjerove u kojima se književnost na novim medijima kreće, ali je nemoguće predvidjeti i do kojih granica će se ona razviti. Hipertekstualna djela će sigurno nastaviti da eksperimentiraju sa mogućnostima digitalnih tehnologija, sve dok se ne dođe do neke nove forme, do neke nove “avangarde”. Autori književnih djela koja nastaju na blogu će sve više koristiti mogućnosti koje pruža hipermedijalno okruženje, pa će mnoga djela, u kombinaciji sa tekstualnim, sadržavati i audio - vizualne elemente. Uloga čitatelja će se sigurno izmijeniti, pa ne bi trebalo čuditi ako se književna djela na internetu (ili općenito na računaru) vizualiziraju do te mjere da postanu nalik video igrama u kojima će zadatak čitatelja biti i da savladava određene prepreke kako bi sebi otvorio put do nekog novog/narednog poglavlja teksta.

Izvor: magazin Ašk, broj 3, Dobra knjiga, Sarajevo, novembar 2013, str. 22-25.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 45 puta

Magazin Ašk