utorak, 20 Novembar 2018 01:14

Bošnjačka narodna balada

Autor: Selma Bećirović


U našem dosadašnjem razmatranju bošnjačke narodne književnosti govorili smo o epskoj pjesmi i sevdalinci, ali posebnu umjetničku vrijednost imaju bošnjačke narodne epsko-lirske pjesme – balade. Ove pjesme u sebi nose događaj prožet snažnim osjećanjima i na taj način kombiniraju osobine i epske i lirske narodne poezije. Iako je u novije vrijeme potisnuta i zapostavljena, bošnjačka narodna balada je adekvatan pandan evropskoj baladi koja se javlja kod mnogih evropskih naroda, kako u narodnoj, tako i u umjetničkoj izvedbi. Naziv: balada potiče od talijanske riječi balare – plesati, jer su se balade pjevale uz ples i muziku. Folklorist Ludvik Kuba također svjedoči kako su se balade kod Bošnjaka pjevale u kolu, a i na sijelima uz pratnju saza među muškom publikom, ili češće uz zvuk okretanja tepsije među slušateljkama.

Najstariji sačuvani zapisi bošnjačke narodne balade nalaze se u Erlangenskom rukopisu, zapisanoj zbirci pjesama nepoznatog autora koje su zabilježene oko 1720. godine. Ne zna se ništa pouzdano o autoru zbirke, kao ni o okolnostima pod kojima su bošnjačke pjesme bilježene. Rukopis je pronađen 1913. godine u Univerzitetskoj biblioteci njemačkog grada Erlangena, pa otuda potiče i naziv zbirke. Ko su bili nepoznati pjesnici sačuvanih pet balada, gdje su živjeli i u kakvim prilikama su stvarali nikada nećemo saznati.

Balada predstavlja pjesmu koja opisuje kratku radnju u trenutku kada ona vodi kraju, najčešće tragičnom za glavnog junaka. Uzrok tog tragičnog sukoba i završetka se površno nagovještava ili se podrazumijeva. Likovi u baladi su predstavljeni jednostrano, a njihova karakterizacija se otkriva kroz radnju i izjave. Uvijek je osjetan moralistički komentar na postupke likova. Kako je balada kraća od epske pjesme, jer broj stihova varira od 15 do 200, nema dužih ni detaljnih opisa, već se radnja i likovi predstavljaju samo u najbitnijim odlikama. Likovi balada su posebno izabrane ličnosti koje su zbog svojih osjećanja i moralnih ideala osuđene na stradanje. O takvim osjećanjima najviše saznajemo iz dijaloga među likovima u baladi, koji su obično žustri i bolni.

Možemo slobodno reći da je narodnoj baladi u umjetničkoj književnosti paralelna drama zbog baladičnog sukoba i zgusnute radnje. Otuda i u baladi možemo uočiti kompoziciju tipičnu za dramski tekst: ekspozicija, zaplet, kulminacija, peripetija i rasplet. Osjećanja variraju od melanholičnog tona do jasne nesreće i tragičnog kraja, bez ikakve nade u spas i sreću. Od formalnih karakteristika balade izdvaja se najčešći epski deseterac, a javljaju se i lirski deseterac, te simetrični i nesimetrični osmerac i trinaesterac. Ovisno o tematici, balade možemo podijeliti na nekoliko grupa:

-          O djevojci zle sudbine,

-          O smrću rastavljenim zaljubljenicima,

-          O zlosretnoj nevjesti,

-          O nesretnim supružnicima,

-          O junacima, sa istaknutim lokalnim obilježjima,

-          O različitim sukobima i neslaganju u porodici.

Najbrojnije su balade o nesretnoj i neostvarenoj ljubavi dvoje zaljubljenika koje razdvajaju roditelji (najčešće majka) ženeći mladića nevoljenom djevojkom, što rezultira njegovom smrću. Od poetskih dostignuća u baladi se često javlja i „pjesma u pjesmi“ kojom se obično glavni junak oprašta od svijeta i ostavlja poruku nekome od bližih osoba. Kao uzrok smrti javlja se također i neprebolna bolest, mόra, kuga. Također je prisutan i motiv predosjećanja tragedije, npr. kada djevojka po mirisu ruže osjeti da je njen dragi napustio ovaj svijet. Na kraju, kada oboje zaljubljenih smrću okončaju svoje ljubavne jade, pokopavaju ih jedno pored drugog, ostavljajući nadu da će na Onom svijetu biti zajedno sretni. Najpoznatije balade ove tematike su „Dvoje su se zamilili mladih“, „U sv'jetu se naći ne mogaše“, „Vezak vezla Zlatija djevojka“, „Ašikuje Mujo i Fatima“ i mnoge druge.

Od balada o zlosretnoj nevjesti govori se o nevjesti koja nikada ne dospije do svojih novih dvora. Poznata je i balada o smrznutoj nevjesti. Sižejni model je kod svih balada dosta čvrst, gdje se pri spremanju svatova javlja bojazan da će nešto poći po lošem, što se na kraju i obistini. Najpoznatije balade ove tematike su „Iz Šemboja topi udariše“, „Emina bole boluje“, „Kolo igra nasred Sarajeva“ te „Kad Vilići seku udavaše“ u kojoj imamo i motiv smrznute nevjeste.

O nesretnim supružnicima govori se i u najpoznatijoj bošnjačkoj baladi – „Hasanaginici“, ali budući da je o ovoj baladi mnogo toga već poznato, navest ćemo naslove još nekoliko balada slične tematike: „Dvore mela Alibegovica“, „Ali-beg se s ljubom zavadio“, „Vezak vezla Adem-kada“. Zajedničko za sve ovakve balade jeste da je uzrok svađe neka osoba iz bliže okoline, a sam sukob završava smrću, najčešće supruge. Sižejni model je također dosta čvrst, pa se javljaju varijacije sa različitim imenima glavnih junaka, malim izmjenama u zapletu, ali je rasplet umnogome jednak kod većine pjesama. „Hasanaginica“, kao reprezentativni primjer ove vrste balade u prvi plan stavlja ženu koja nema kontrole nad svojim životom, već biva bacana iz ruke u ruku, od muža majci, od brata novom mužu, a ona samo želi biti majka svojoj djeci. Zbog jakog emocionalnog naboja, balade ove tematike su služile kao inspiracija za mnoga druga književna djela, prozna ili dramska.

Poznate su i tzv. balade sa tematikom izdaje, „Knjigu piše srpski knjaže“, gdje je opisana pogibija Hifzi-bega Đumišića, te balada o Morićima, koja u Maglajlićevoj zbirci usmene lirike nosi naslov „Ferman stiže iz Stambola“. One se svrstavaju u posebne vrste balada koje su bile zanimljive i muškoj publici. U baladi o braći Morićima imamo naznačena lokalna obilježja, a kao glavni junak se javlja majka, čija je ljubav prema sinovima kulminirala njenom smrću na kraju balade kada ugleda svoje mrtve sinove (u stvarnosti, prema historijskim podacima, majka je svoje sinove nadživjela 16 godina). I u ovoj baladi, uz brojna stilska sredstva, imamo prisutnu i „pjesmu u pjesmi“, koja je kasnije interpretirana samostalno kao sevdalinka.

U novije vrijeme, nažalost, interes za narodnom baladom je značajno oslabio. Postoji bojazan da će za nekoliko decenija većina ovih pjesama biti potpuno prepuštena zaboravu, budući da se sva pažnja svela na nekoliko reprezentativnih pjesama, dok za ostale čitalačka publika i ne zna. Ovaj rad je samo mali pokušaj da se blago naše narodne tradicije popularizira i ponovo bude tema istraživanja, kako bi se još dugo prenosio mlađim naraštajima.

GLEDALI SE MUJO I NIZAMA

Gledali se Mujo i Nizama,

Gledali se tri godine dana.

Kad četvrta nastala godina,

Umrije Muji lijepa Nizama.

Mujo joj je turbe sagradio,

Svako jutro mezar oblazio.

Jedno jutro Mujo poranio,

Poranio mezar da obiđe,

Kad Nizama u turbetu klanja,

U ruci joj tespih od merdžana.

„Daj, Nizama, da ti ljubim lice!“

„Ne ljubi se lice iz zemljice!“

Pođe Mujo da Nizamu ljubi,

Ona mu se gaib učinila.

Uze Mujo tespih od merdžana,

Tespih mu se u ruci stopio.

Literatura: Maglajlić, M. (2000), Bošnjačka usmena lirika, Sarajevo, Sarajevo Publishing

Izvor: magazin Ašk, broj 12, Dobra knjiga, Sarajevo, mart 2016, str. 30-31

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 50 puta

Magazin Ašk