subota, 21 Novembar 2020 10:19

Značaj i položaj nauke u kulturi


Osnova i temelj kulturne moći je naučna moć

Danas neki u svijetu ispoljavaju silu, ponašaju se suprotno usvojenim međunarodnim zakonima, zauzimaju najdrskije stavove u svijetu međuodnosa ljudi, naroda i država i ne samo da se ne stide nego se još i uznose. Zašto?! Zato što imaju moć, privrednu i političku moć – koja opet proističe iz privrede – te iznad svega naučnu moć, koja je izvor svega predočenog. Znači, izvor njihove privredne i političke moći je naučna moć. Mi na ovoj strani svijeta imamo mnoge ispravne stavove, svoje riječi hrabro izgovaramo i našu logiku na pozornici logičkog sučeljavanja dokazujemo, naravno i na djelu, zato što Božija podrška prati ovaj narod i on ima vjeru, a u skladu sa snagom svoga vjerovanja napreduje, što znači da neprijatelji nisu uspjeli da ostvare svoje želje u vezi sa ovim narodom; ali imamo potrebu i za još jednom stvari, a to je “međunarodna moć”, kako bismo mogli bez brige, ispravno, u potpunosti, svestrano i besprijekorno nastaviti ovaj put i stići do zacrtanih ciljeva i ideala. Kako da postignemo ovu moć – privrednu i političku te da ostvarimo i kulturni prodor? Osnova i temelj svega predočenog je naučna moć! Sa naučnom moći jedan narod može svoje riječi prenijeti do ušiju svih ljudi svijeta, sa naučnom moći može imati nadmoćnu politiku i istaknut položaj u svijetu. Privreda se također ostvaruje uz predočeno. Novac slijedi sposobnosti. Danas je to tako, nauka se može pretvoriti u novac i postati jakom u pogledu privrede. Takav je položaj nauke.[1]

Naučna zaostalost za sobom sigurno povlači  političku, privrednu i kulturnu zaostalost

Naučna zaostalost za sobom povlači političku, kulturnu, vojnu i ostale zaostalosti.[2]

Stoga naučnom pokretu u zemlji treba dati velik značaj i treba ga najozbiljnije uvažiti. Nijedna zemlja, pa tako ni naša, neće moći ostvariti svoje nacionalne i velike želje, osim onda kada u naučnom natjecanju bude mogla ostvariti zavidan položaj. Naučna zaostalost za sobom sigurno povlači političku, privrednu i kulturnu zaostalost.[3]

Živimo u vrijeme kada sredstvima znanja, spoznaje i naučnih pregnuća treba učiniti nešto kako bi se nadoknadila nametnuta zaostalost iz dugih razdoblja tlačiteljske vlasti, onih vremena u kojim nisu dopuštali da se u ovoj zemlji razviju potencijali, nisu dozvolili da se pokaže izvorna i vjerodostojna samosvojnost ovog naroda. Sa ulaskom industrijskih roba – što je bio ishod napretka nauke i industrije Zapada – u svemu su ga učinili zavisnim od Zapada. U zemlju su uvezli intelektualnu i kulturnu robu i prvi posao kojem su pristupili bilo je razuvjeravanje obrazovanog sloja ove zemlje u vrijednost njegova bića, njegove kulture, običaja i tradicije, u vlastito znanje te svijetle i plodonosne sposobnosti koje postoje u iranskim naraštajima. Ovo razuvjeravanje je u dugom razdoblju ostavilo dubok trag. Od dana kada je ova ideja – ideja manje vrijednosti svega iranskog – ušla u ovu zemlju i uzrokovala da osjećanje manje vrijednosti prodre u dubinu duše odabranih slojeva, do trenutka kada je Zapad ubrao plodove ovoga stanja, morale su, naravno, proći godine, ali su neprijatelji na kraju uspjeli i posljedica predočenog su upravo zaostalosti koje zapažate u našoj zemlji. Sa svim ovim ljudskim resursima, sa svim ovim materijalnim resursima, sa ovim izvanrednim geografskim položajem koji imamo, sa onom svijetlom naučnom i kulturnom prošlošću i ogromnim naslijeđem riznice nauke koju posjedujemo, i dalje mnogo zaostajemo za onim stanjem koje je bilo za očekivati u nauci, industriji i ukupnom napretku zemlje.[4]

Dobro, mi trebamo premostiti ova historijska zaostajanja. Znači, mi smo pretrpjeli udarce zbog neposjedovanja naučnih postignuća. Ako je danas svijet islama zaostao u privrednom pogledu, zaostao u kulturnom ili političkom pogledu, to je usljed činjenice da je suparnik, znači svijet Zapada, naoružan naukom. Oružje nauke koristi se za premoć u politici, privredi i kulturi. Mi trebamo osvojiti to oružje, trebamo biti u mogućnosti da se naoružamo naukom, kako prijetnja suparnika – ili neprijatelja, jer nisu svi isti – više ne bi bila tako opasna kao što je bila dosada. Mi trebamo imati nauku. To je važan strateški cilj naroda, bitan i životno važan. Nauku treba usvojiti. Naravno, znamo također da sama nauka nije dovoljna, ona treba ići zajedno sa moralom i vjerom, kako ne bismo upali u onu istu provaliju u koju je upao Zapad. Znači, nauka je za Zapad postala sredstvo tlačenja, sredstvo moralnog zastranjenja i sredstvo širenja zabluđujućih i uništavajućih kultura. Mi ne trebamo zapasti u takav položaj. To pitanje ima svoje mjesto, a sada je nepobitna činjenica da je razvoj nauke za nas životno važno pitanje.[5]

Suočeni sa prevlašću napretka i zapadnog znanja, u našoj zemlji je istaknuto i naglašeno uvjerenje da Iranac nema mogućnost, da Iranac ne može, da Iranac nema potrebnu sposobnost za naučni i industrijski napredak. Danas su ove riječi vašem uhu strane i nepoznate, ali neka znate da je u dugom razdoblju ovo uvjerenje oblikovano i šireno u zemlji. Rekli su: Iranac je dobar za književnost – književnost uživanja: cvijeće, slavuji i slične stvari – i to književnost u vidu poezije, a inače i književna istraživanja su, također, trebali obaviti Evropljani i evropski orijentalisti. Iranac nije bio za ozbiljne i temeljite poslove. Posljedica naučnog siromaštva bila je industrijsko siromaštvo, a posljedica industrijskog siromaštva bilo je trošenje cijelog kapitala za dostizanje uobičajenog životnog standarda u svijetu. Znači, uvoz, industrija koja se zasniva na montaži, trajno trčanje za drugima, poklanjanje nafte i svih unutrašnjih bogatstava. Druga posljedica rečene pojave bila je da su mnogi od naših prirodnih potencijala – pored ljudskih – ostali neiskorišteni. Kako ljudi nisu bili naučnici, nisu bili skloni industriji i nisu posjedovali tehnologiju i nauku, tako nisu znali ni za mnoga svoja postojeća prirodna bogatstva. Prolazile su mnoge godine, nafte je bilo u ovoj zemlji, ali nije bilo nikoga ko bi znao šta je ta nafta i za šta služi! Drugi, koji su ostvarili napredak, poznavali su ovu materiju i znali su njenu primjenu. Zato su oni došli, otkrili je i iskorištavali, postali su njeni vlasnici i zaposjeli je u svoju korist, kako u našoj zemlji tako i u većini zemalja svijeta u kojima postoje nalazišta nafte. Sve je ovo plod naučne zaostalosti. Kada nema nauke, ne postoji industrija. Kada nema industrije, mnoga bogatstva društva se ne otkrivaju. Kada nema industrije, sva gotovina se troši za pribavljanje savremene industrije. To za sobom donosi slijeđenje stranaca i neminovno preuzimanje strane kulture te neizbježnu ovisnost o stranoj politici. Sve ovo proističe iz činjenice nepostojanja nauke. Prema tome, nauka se treba proširiti u zemlji. Jedan od važnih poslova Revolucije sadržan je u činjenici da je nauka proširena unutar zemlje.[6]

Uz nauku su potrebni i kultura, pročišćenost, moral i duhovnost

Dajte značaj nauci! Glavni ključ za otvaranje različitih vrata je pridavanje značaja nauci. Naravno, uz nju treba imati u vidu i neupitnu činjenicu da nauka i naučnik, u istoj mjeri u kojoj mogu biti korisni, mogu biti i štetni, jer “kad lopov dođe sa svjetiljkom, odabraniju robu odnese”. Ako u nekome ko posjeduje nauku ne bude bogobojaznosti, iskrenosti i istinoljubivosti, on može biti štetno biće. Može svoju nauku iskoristiti protiv vlastite zemlje i njezine dobrobiti. Prema tome, uz nauku su potrebni i kultura, pročišćenje, moral i duhovnost. Nemojte nimalo sumnjati u to! Poslovi koji se obavljaju sa svrhom da se okruženje univerziteta i njegovih studenta učini okruženjem bez vjere i bez duhovnosti, po mom mišljenju, iako se to dijelom obavlja usljed nemara, dijelom je i proračunato. U ovoj pojavi mnogi snose krivicu. I na univerzitetima postoji krivac, a i u ministarstvima i u državnim organima. Neki proračunato žele da univerzitetske sredine – koje su sredine nauke, naučnog razvoja, naučnog rasta, naučnog odgoja i naučne budućnosti zemlje – liše duhovnosti, tako da u njima ne bude vjerovanja, bogobojaznosti, duhovnosti, Boga i vjerske odgovornosti. Nema nikakve sumnje da je ovakvo djelovanje na štetu zemlje.10



[1] Govor prilikom susreta sa profesorima i studentima Univerziteta “Imam Džafer Sadik, a.s.” (19. 1. 2006.)

[2] Govor prilikom susreta sa članovima islamskih studentskih udruženja iz cijele zemlje. (9. 5. 2003.)

[3] Govor prilikom susreta s predsjednikom Irana i članovima Vlade povodom Sedmice Vlade. (26. 8. 2007.)

[4] Govor prilikom susreta sa profesorima i studentima Univerziteta “Imam Džafer Sadik, a.s.” (19. 1. 2006.)

[5] Govor prilikom susreta sa nadarenom omladinom. (16. 9. 2006.)

[6] Govor prilikom susreta sa studentima u blagoslovljenom mjesecu Ramazanu. (31. 10. 2004.) 10 Isto.

Izvor: Temelji islamske kuture, Sejjid Ali Hamenei

Ocijeni
(0 glasova)
Čitano 14 puta
Više iz kategorije: « Zlatnožuti sjaj

Magazin Ašk