četvrtak, 25 Decembar 2014 14:25

Hamdija Kreševljaković (1888-1959)

Autor: hfz. Mahmud Traljić


Sarajevo je kroz prošlost imalo više svojih hroničara, koji su uz ostalo bilježili i razne događaje, koji su se zbili u ovom gradu i tako sačuvali mnogo toga što bi inače davno palo u zaborav.

Međutim, najviše zasluge na istraživanju naše prošlosti, posebno Sarajeva, svakako ima rahmetli Hamdi-ef. Kreševljaković. Sav svoj život bio je posvetio istraživanju Bosne i Hercegovine, a naročito svog rodnog mjesta. Svoje posljednje djelo (Esnafi i obrti manjih mjesta Bosne i Hercegovine) završio je samo tri dana prije svoje smrti.

Kreševljaković je rođen u Sarajevu 16. IX 1888. godine. Mekteb, ruždijju (osnovnu školu), trgovačku i učiteljsku školu završio je u Sarajevu. Odmah je postavljen za učitelja osnovne škole u ovom gradu. Nakon što je završio potrebne ispite za nastavnika trgovačkih škola postavljen je na ovu funkciju. Pokazujući veliki uspjeh u stručnom i pedagoškom pogledu, iza toga je postavljen za profesora Učiteljske škole u Sarajevu. Tu ostaje do konca 1929. kada biva premješten u Surdulicu (istočna Srbija). Usljed bolesti i smatrajući da mu je time učinjena nepravda, nije otišao. Konačno je penzioniran godine 1932. Kasnije je opet reaktiviran (1941.) u Učiteljskoj školi u Sarajevu. Kada je osnovan Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine, pozvan je Kreševljaković na rad u ovu novu ustanovu. Odmah se odazvao i tu ostao sve do smrti 9. VIII 1959.

Osim toga, Hamdi-efendija je predavao i na muslimanskim srednjim školama, Daru-l-muallimu, Okružnoj medresi i Gazi Husrev-begovoj medresi. Na ovoj školi je neprekidno predavao od 1925. do 1945. godine. Gdje god je bio i šta god je predavao (a predavao je povijest, geografiju, pedagogiju i njemački jezik), predavao je s velikim žarom, jasno i koncizno. Nije žalio sebe, ali je tražio i od učenika, da znadu. Bio je strog, ali pravedan. Nije pravio razlike među učenicima, ali je cijenio marljive i dobre đake. I učenici su njega poštovali i znali su da i njegova strogost ide njima u korist, a ne na štetu.

Kreševljaković je bio poslovično skroman čovjek. Jednako u ophođenju s ljudima, kao i u odijevanju i načinu života uopće. A opet, bio je darežljiv neizmjerno. Njegovo potpomaganje drugih bilo je u skladu s njegovom skromnošću. Sve što je radio, bilo je tiho, mirno, tako da mnogi uopće nisu znali za ovu njegovu osobinu. I u vjerskom uvjerenju bio je dobar uzor. U svom uvjerenju bio je postojan. Nije krio ni vjere ni uvjerenja, ali nije to isticao niti drugome nametao. Posebno je nastojao razviti ljubav kod učenika vjerskih škola za zvanja za koja se pripremaju, ističući da se svome pozivu treba posvetiti i tijelom i dušom, ali i prektički živjeti onako kako to drugima propovijedaš i preporučuješ. Osobni primjer je pola uspjeha.

Kreševljaković je počeo pisati i javljati se u onovremenim muslimanskim listovima još dok je bio učenik srednje škole. Počeo je s objavljivanjem narodnih umotvorrina, koje je pribilježio uglavnom od svoga oca Mehage. Iza toga se počeo baviti literarnom historijom, dok konačno nije prešao na čistu historiju za koju je imao i smisla i ljubavi. U radu je bio i temeljit i ustrajan. Svako pitanje koje je načeo, nastojao je i potpuno rasvijetliti. Ni najmanji detalj nije propuštao. Sve je smatrao važnim. Kako je opet imao i fenomenalno pamćenje, sve je upotrijebio na pravom mjestu. Pisao je lahko i čistim jezikom, tako da se njegove stvari upravo s užitkom čitaju.

Predmet Kreševljakovićevih znanstvenih istraživanja bio je uglavnom turski period prošlosti Bosne i Hercegovine. Proučavao je i političku i kulturnu historiju ovih zemalja, ali je kulturnoj historiji davao prvenstvo. Naročito je naglasak dao na proučavanje esnafa i njegove organizacije u Bosni i Hercegovini. Smatrao je da se cjelovita historija Bosne ne može dati, dok se pojedina pitanja ili periodi posebno ne obrade. Zato je i svoj rad i napor i usmjerio u tom pravcu. Za pojedina pitanja koja su ga interesirala, prikupljao je građu i po više godina, pa i decenija (Kapetanije u BiH). Na neka opet pitanja vraćao se i po više puta (Esnafi u Sarajevu), naročito kada bi našao novog materijala, a posebno arhivskog. Arhivski materijal ga je posebno privlačio. Narodnu predaju je koristio kad nije dolazila u koliziju s historijskim datumima. Vješto je znao ukomponirati i stihove iz narodnih umotvorina.

Prikupljajući građu za svoje radove, Kreševljaković je putovao, na terenu pregledao spomenike, raspitivao se kod starih ljudi i bilježio sve što je interesantno i važno. Zato su njegove monografije pojedinih mjesta u Bosni i Hercegovini dragocjen prilog za izučavanje historije ovih krajeva. A monografija ima više: Počitelj na Neretvi, Visoko, Vareš, Žepče, Rogatica, Kamen-grad, Cazin i Kulen Vakuf. U svakoj ovoj monografiji date su i kulturne prilike toga mjesta, kulturni spomenici, obrti i trgovina kao i istaknuti ljudi-mještani.

Svojim kapitalnim djelom Kapetanije u Bosni i Hercegovini Kreševljaković je omogućio lakše razumijevanje uloge muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini. Svojim radovima Husejn-kapetan Gradaščević – Zmaj od Bosne i Bitka pod Banja Lukom 4. VIII 1737. Hamdi-efendija je osvijetlio otpor bosanskog plemstva reformama, naročito vojnim, u Turskoj carevini, koje su se bile počele provoditi u Turskoj nakod ukidanja janjičarskog reda kao i ulogu Husejn-kapetan Gradaščevića u tom pokretu. U drugom opet radu prikazan je otpor bosanske vojske austrijskim četama koje su polovinom 1737. godine prodrle sve do Banja Luke. Bosanska vojska pod zapovjedništvom Ali-paše Hećimovića zaustavila je prodor Austrijanaca i potisla ih preko Save. Na taj način Bošnjaci su još jednom sačuvali zapadne granice Osmanlijskog carstva. U red ovih radova idu i Mutesellimi i njihov djelokrug kao i Čengići.

Izučavanju obrta i njegove organizacije u Bosni i Hercegovini Hamdi-efendija posvetio je velik dio svog znanstvenog rada. Razvitku naših gradova u turskom periodu uz instituciju vakufa, zanati su mnogo doprinijeli. Proučavajući ovu oblast, Kreševljaković je nedvosmisleno dokazao da su naši preci i pored vojne službe bili i dobri obrtnici, koji su sami zarađivali svoj kruh, odvajajući često od te zarade i za opće svrhe, podižući mnoge hajrate širom Bosne i Hercegovine. Nema ni jedne oblasti naše prošlosti da je cjelovitije obrađena i istražena kao što su obrti, i to zahvaljujući uglavnom Kreševljakoviću. Pored Sarajeva, on je posebno obradio i zanate Mostara, Banja Luke i drugih mjesta u Bosni i Hercegovini. U posebnim monografijama je pak obradio kazandžijski, sarački i čizmedžijski obrt u BiH. Kopanje željezne rudače u Varešu i izrada željeznih predmeta, kao i trgovina ovim, također je obrađena u zasebnoj monografiji. Iz prošlosti kahve i duhana u Bosni i Hercegovini također je zaseban rad.

Već je rečeno da je Kreševljaković posebnu pažnju obraćao prošlosti svoga rodnog mjesta – Sarajeva. Počevši od sitnijih priloga, pa do posebnih monografija Hamdi-efendija osvjetljavao je prošlost Sarajeva i ulogu pojedinih institucija, pojedine porodice, pojave itd. U časopisu Novom Beharu (1930) napisao je nekoliko članaka o pojedinim institucijama Gazi Husrev-begovog vakufa. U kalendaru Napredak za 1931. godinu napisao je poveći rad o Gazi Husrev-begu i njegovom značenju u životu bosanskohercegovačkog muslimana. U spomenici posvećenoj životu i radu Gazi Husrev-bega, povodom 400 godina od gradnje Gazi Husrev-begove džamije, od 27 priloga, 17 ih je iz pera Hamdi-efendije. Osim životopisa Husrev-begovog, Kreševljaković je prikazao i razvitak Sarajeva prije Husrev-bega, kao i svaku instituciju njegova vakufa posebno. I službenike ovoga vakufa i pojedinih njegovih ustanova dao je napose.

Još dvije njegove monografije, iz prošlosti ovoga grada privlače posebnu pažnju: Sarajevo u doba okupacije Bosne 1878. godine i Vodovodi i gradnje na vodi u starom Sarajevu. U prvoj je upravo majstorski prikazano stanje u Sarajevu od momenta kad se saznalo da je Berlinski kongres dodijelio Bosnu i Hercegovinu Austro-Ugarskoj monarhiji, pa do ulaska okupacionih četa u Sarajevo. U Vodovodima... dat je historijat postanka i razvitka pojedinih vodovoda u Sarajevu, vakufa iz kojih su se vodovodi održavali, gradnje na vodi: mlini, česme i dr.

Za proučavanje prošlosti Sarajeva od važnosti su između ostalog i ovi Kreševljakovićevi radovi: Požari u Sarajevu do 1879. godine; Han Kolobara u Srajevu; Džamija i vakufnama Muslihudina Čekrekčije; Morići; Džamija Hože Kemaludina u Sarajevu; Morića han u Sarajevu; Dženetići – Prilog izučavanju feudalizma u BiH; Mošćanica u starom Sarajevu. Uz ove dao je Kreševljaković još niz drugih priloga iz prošlosti Sarajeva, što je sve skupa pridonijelo da su njegove zasluge za proučavanje prošlosti Sarajeva dragocjene i neprocjenljive.

U svojim Banjama u Bosni i Hercegovini Kreševljaković je dao dobar prilog proučavanju zdravstvenih prilika turskog perioda u Bosni. U djelu Hanovi i karavansaraji u Bosni i Hercegovini dat je pregled komunikacionih sredstava u ovim krajevima kao i historijat pojedinih hanova, a napose karavan-saraja. Čitajući ovo djelo, čovjek može pratiti puteve kojima se je odvijala vrlo živa trgovina Bosne i Hercegovine u vremenu od 1463. pa do okupacije Bosne 1878., a negdje i dalje.

Kreševljaković je živo pratio prosvjetni i kulturni život svoga vremena. O svemu je tome ostalo iza njega i pismenih tragova. Dao je mnogo prikaza i osvrta na djela iz života muslimana ili djela koja govore o Bosni. Posebno je napisao mnogo nekrologa istaknutijih naših ljudi (pisaca, prosvjetnih i kulturnih radnika, istaknutih zanatlija ili trgovaca). Povodom nekoliko jubileja i godišnjica dao je, također, lijepih priloga. Posebno je pratio rad pripadnika ilmijjanskog staleža. Kad bi se ova vrsta Hamdi-efendijinih radova sabrala, bila bi to lijepa i cjelovita slika naših ljudi, koji su na bilo koji način zadužili Bosnu u cjelini, a njene muslimane posebno.

Sve ove radove Kreševljaković je objavljivao po raznim znanstvenim, napose muslimanskim listovima i edicijama. I sve je to radio do 1945. godine uglavno na vlastiti trošak. Nema skoro muslimanskog važnijeg lista u nas između dva rata, a da Kreševljaković nije u njemu surađivao. Nekoliko godina je bio u redakciji Novog Behara i u redakcionom odboru Kalendara Narodne uzdanice.

Sav ovaj mnogobrojni, a naročito znanstveni rad, Kreševljakoviću je donio opće priznanje i poštovanje. Još 1939. godine na prijedlog prof. dr. Ferde Šišića izabran je za dopisnog člana Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Odmah po osnivanju Naučnog društva Bosne i Hercegovine (danas Akademije nauka i umjetnosti) 1947. godine Hamdi-efendija izabran je za redovnog njegovog člana, a nekoliko godina je bio i njegov potpresjednik.

(Prvi put objavljeno u: Bakije – kalendar za 1970. godinu, str. 94-99.)

 

Izvor: hfz. Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, Rijaset IZ u BiH, Izdavačka djelatnost El-Kalem, Sarajevo, 1998., str. 168-177.

Ocijeni
(6 glasova)
Čitano 3117 puta

Magazin Ašk