ponedjeljak, 30 Oktobar 2017 08:49

Adem Karađozović (1891-1981)

Autor: hfz. Mahmud Traljić


Adem-ef. Karađozović je jedan od zaslužnih kulturnih radnika među muslimanima Sarajeva, koji je opet s druge strane ostao nepoznat velikoj većini ljudi, jer je kroz cijeli svoj život bio povučen, tih i nenametljiv. Živio je u krugu svoje porodice i prijatelja, kojih je svakim danom ostajalo sve manje i manje.

Adem-ef. potječe iz poznate porodice Karađozovića iz Starog Bara, gdje je rođen 1891. godine. Sin je Murtez-ef., muftije muslimana u Crnoj Gori, inače istaknutog javnog i kulturnog radnika nekadašnje Kraljevine Crne Gore i prvih nekoliko godina Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (umro 1941. godine). Adem-ef. Karađozović školovao se u Skadru, Istanbulu i Kairu. U Sarajevo je došao u toku I svjetskog rata i tu se oženio i stalno nastanio. Bavio se prvo trgovinom, a poslije neuspjeha u trgovini, zapošljava se u Gradskom poglavarstvu (gradska općina) u Sarajevu, gdje ostaje do odlaska u mirovinu.

Uskoro po dolasku u Sarajevo, upoznao se sa tadašnjim reisu-l-ulemom, rahmetli Mehmedom Džemaludinom Čauševićem. S njime se kasnije sprijateljio, često ga posjećivao i ostao blizak do Čauševićeve smrti. Poštivao ga je mnogo i uvažavao. Često je isticao njegovu učenost, pobožnost i nadsve otvorenost i dobronamjernost. Govorio je da je Čaušević bio čovjek koji je bio veoma dalekovid i zbog toga često neshvaćen od sredine u kojoj je živio i radio. Upoznao se s učenim i veoma pobožnim rahmetli Mujagom Merhemićem. I s njime se sprijateljio. Posjećivao je i dersove koji su održavani u hadži Mujaginoj kući. Kad je Čaušević prestao održavati dersove iz Mesnevije, Adem-ef. je stalno insistirao da hadži Mujaga nastavi prrevoditi i tumačiti Mesneviju, kao jedan od tada najboljih iranista u nas. Mnogo se radovao kad je hadži Mujaga odlučio da počne održavati dersove iz Mesnevije. Redovno je pohađao ta predavanja i često  kasnije diskutirao.

Upoznavanje s hadži hafizom Husni-ef. Numanagićem, muderrisom i bivšim muftijom u Travniku, izazvalo je duhovni preokret u životu Adem-ef. Često mu je odlazio u Visoko, gdje Numanagić bio muderris i gdje se vratio iz Travnika, kad je otišao u mirovinu. Pohađao je dersove, koje je Numanagić držao u visočkoj tekiji, čiji je on bio osnivač. Preko njega je Adem-ef. zavolio i tesawuf i tarikat. Iako nije formalno pripadao ni jednom derviškom redu, bio je derviš u punom smislu te riječi. Slušajući predavanja Numanagića sve je više i više ponirao u tesawuf, čitao dostupne mu stvari na turskom jeziku, o njima razmišljao i svoj život prilagođavao onome što je primio iz tesawufa. Numanagića je smatrao svojim muršidom, poštovao ga više od svih drugih i nikad mu imena nije spomenuo, a da nije dodao 'mubarek' uz njegovo ime. Često je posjećivao njegov mezar u Visokom i vruća mu je želja bila da bude pokopan, ako ne uz Numanagića, a ono bar u njegovoj blizini. Ta mu se želja i ispunila.

Proučavajući tesawuf, Adem-ef. je čitao i Mesneviju Dželaluddina Rumije u turskom prijevodu. Nešto je od toga i preveo. To su ujedno kod nas i prvi prijevodi iz ovog veoma važnog i cijenjenog djela. Te svoje prijevode Adem-ef. je objavljivao u onovremenim muslimanskim listovima pod pseudonimom Ibni Adem. Tako je objavio:
1. „Dun-ja kao stara ružna baba“, Islamski svijet, br. 124, (bajramski prilog), 1934.

2. „Uobraženi Turkuša i dovitljivi terzija Čeker oglu“, Islamski svijet, br. 140. i 141, 1935. Mistična alegorična priča u stihovima iz Mesnevi-šerifa. Prijevod u prozi prema Rahmiminom Đulzari-hakikatu.

Uz ovaj prijevod Adem-ef. je napisao i sljedeće: „Poznati alim u svim islamskim znanostima, mubarek h. Husni-ef. Numanagić, rahimehullahu teala, jedan od zadnjih tumača Kur'ana, a.š., Hadisi šerifa i Mesnevije na Balkanskom poluotoku, koji je 1931. u Visokom preminuo, upitan o Mesneviji rekao je ovo: „Ne postoji veličanstvenija i ljepša knjiga što su je ljudi napisali od Mesnevi-šerifa.“

3. „Istiniti imam“, Islamski glas, br. 16, 1936. Ovaj članak Adem-ef. je posvetio rahmetli reisu Čauševiću sljedećim riječima: „Mevlana hadži Mehmedu Džemaludin-efendiji, pripadniku tarikata hazreti Mevlaninog, kao skromni dar povodom njegovog navršetka 65. godine ovozemnog života.“

Adem-ef. je prevodio i stihove perzijskog kalsika Hafiza (po turskom prijevodu). Tako je u listu Naša domovina, broj 11, iz 1937. godine objavio članak: „Hazreti Hafiz Širazi, El minnetu lillah“. Alegorijski dragulji iz Hafizovog Divana.

Za ovaj članak Adem-ef. je uzeo kao moto Geteove riječi, da niko razuman Hafizovu pijanost neće shvatiti alkoholistički (doslovno), niti će uopće mnoge paradoksne izljeve uzeti doslovno, nego će u njemu vidjeti hiperbole jedne ekstatične pjesničke dikcije. U istome članku Adem-ef. se osvrće i na doprinos Jovana Jovanovića Zmaja, dr. Safvet-bega Bašagića i Dževada Sulejmanpašića za upoznavanje Hafiza u nas. Hafizovim stihovima Adem-ef. dao je komentar prema djelu Mevlana Seid Muhammeda Vehbije.

U članku „Zikrullah“, objavljenom u Islamskom glasu od 10. IV  1936. godine, Adem-ef. navodi da u Kur'anu imaju 64 ajeta koja govor o slavljenju Allaha, odnosno o zikru. O tome postoje i brojni hadisi. Autor u tome članku govori i o upotrebi glazbenih instrumenata prilikom zikra, dokazujući da je to po šerijatu dozvoljeno. U članku su citirane i neke fetve, koje se odnose na ta pitanja, a koja su svojevremeno izazvala i sporove između pristalica tesawufa i neke uleme. Pišući ovaj rad Adem-ef. se poslužio i svojim bilješkama, koje je pravio slušajući predavanja rahmetli Numanagića. Prvi cjelovitiji rad o pjesniku i dobrotvoru iz Sarajeva Muhamedu Fadil-paši Šerifoviću, napiso je Adem-ef. (Muslimanska svijest, br. 68, 1939).

Najvažnije i najvrednije što je Adem-ef. uradio na književnom planu svakako je njegov prijevod Pendname i Tesawufname (ili Nasihatname, kako je ova dva spjeva nazivao Ismail-paša Bagdadi) od šejha Ahmeda (Omer) Zarifi-babe, jednog od prvaka Sadijskog taarikata iz XVIII stoljeća. Prijevod je rađen prema štampanom primjerku ovog djela, što ga je u Istanbulu 1327. (1911-1912) godine izdao naš iseljenik Mustafa Sadri Kurbegović. Prvo izdanje ovog djela štampano je, također, u Istanbulu 1287. (1871-1872) godine. Adem-ef. je svoj prijevod štampao i izdao prvi put 1970. godine, a drugo dopunjeno izdanje izišlo je 1977. godine.

U II izdanju prijevod je revidiran i ispravljen. Dodan je predgovor, a uvod (u I izdanju Predgovor) je proširen. Uz pjesmu „Kalenderi“ dati je objašnjenje šta je šath-šathijjat, što u prvom izdanju nije učinjeno. Rječnik manje poznatih riječi i stručnih izraza je, također, proširen. U I izdanju on ima 364 riječi, dok je u II izdanju 486 riječi. Rječnik će dobro doći svakome koga interesiraju pojedini tesawufski i tarikatski izrazi i termini. Karađozović je preveo i desetak ilahija s turskog, u stihu i prilagodio metrici originala.

Iako formalno Adem-ef. nije pripadao ni jednom derviškom redu, zastupao je i štitio interese tarikata. Kad se svojevremeno vodila kampanja da se Gazi Husrev-begov hanikah vrati svojoj prvobitnoj svrsi, Adem-ef. je bio jedan od najgorljivijih pristalica te ideje. Kad god je trebalo štititi interese tarikata, on je bio među prvim. Kad se radilo na osnivanju Saveza derviških redova u bivšoj Jugoslaviji (Sidra) i Adem-ef. je konsultiran. On je i tom prilikom, kao i ranije, zastupao mišljenje da šejhovi i njihovi vekili moraju pred kvalificiranom komisijom polažu isipit iz šerijata i tarikata i tek onda da budu postavljeni u zvanja šejha ili njegova vekila. To je tražio i za već postojeće šejhove i njihove vekile.

Njegova kuća je bila uvijek otvorena za sve koje interesira tesawuf i tarikat. Neko vrijeme su kod njega održavana sijela, gdje se razgovaralo samo o tim pitanjima. Bio je iskren i otvoren. Što je smatrao da treba nekome reći, to je govorio u lice, a ne iza leđa. Zbog toga je bio cijenjen, ali i prigovaralo mu se za to. On se na to nije obazirao, nego je uvijek govorio otvoreno. Bio je inače skroman, tih i povučen. Zadnje svoje dane proveo je, može se reći, gotovo osamljen.

Preselio je na Ahiret 11. januara 1981. godine. Dženaza mu je obavljena u Visokom.

(Prvi put objavljeno u Preporodu, br. 15, XII/1981, str. 18)

Izvor: hfz. Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, El-Kalem, Sarajevo, 1998, str. 142-147.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 33 puta

Magazin Ašk