srijeda, 12 Septembar 2018 07:37

Mula Mustafa Bašeskija

Autor: Mehmed Mujezinović


O ljetopiscu Bašeskiji znamo samo ono što je on o sebi zabilježio u svom Ljetopisu, pa je, prema tome, to i jedini izvor za upoznavanje njegova života i rada.[1] Puno mu je ime Mula Mustafa Bašeskija sa pjesničkim pseudonimom Ševki. Sin je Ahmedov, a unuk Kadri-hodže. Rođen je u Sarajevu 1731. ili 1732. godine u Mimar Sinanovoj mahali. Početno obrazovanje dobio je mektebu kod hodže Sulejman-efendije Arnauta. Da se Mustafa isticao u mektebu među svojim vršnjacima, vidimo po tome što postaje kalfa. Bašeskija je izučio i kazazski zanat kod majstora Šahinbašića, kazaza i imama jedne sarajevske džamije, o kojem se ljetopisac ne izražava najljepše. I nekog Mahmuta Zaimovića spominje kao svog drugog majstora u kazazskom zanatu. Izgleda da se Mula Mustafa kasnije nije bavio kazazskim poslom, nego je, vjerovatno, produžio naukovanje u kojoj od sarajevskih medresa, pa je 1757. godine postavljen za sibjan-mualima u mektebu kod Ferhadije džamije. Dvije godine kasnije primio se i dužnosti imama i hatiba Buzadži hadži Hasanove džamije.

Bašeskija se nije zadovoljio ni sa mualimskom službom koju napušta i 1763. godine postaje narodni pisar (katibi-am). Ovo će odsada biti njegovo glavno zanimanje, pa je radi pisarskih poslova iznajmio jedan mali dućan u Mudželitima pod Sahat-kulom. Sastavljao je i pisao nepismenom svijetu privatna pisma, molbe, žalbe, ugovore, potvrde, popisivao ostavštine umrlih građana i drugo. O tome da mu je pisarski posao dobro napredovao i donosio lijepe prihode, govori nam i činjenica što on kasnije iznajmljuje drugi, veći dućan i angažira i druge pisare za pomoćnike. Pored toga, u dva navrata bilježi prihode i konstatira koliko je papira utrošio za pisanje.

Svoje lično obrazovanje i usavršavanje Bašeskija i dalje ne napušta, pa ga vidimo kako sluša predavanja o šerijatskom pravu i astronomiji kod muderisa Gazi Husrev-begove medrese Mehmed-Razi Velihodžića. Kod šejha Hadži-Sinanove tekije hadži-Muhameda izučava misticizam (tesavuf) i stupa u derviški red Kaderija. U svom dućanu pored pisarskih poslova, podučavao je učenike medresa i druge osobe u arapskoj kaligrafija i šerijatskom nasljednom pravu. Osim toga, on 1779. godine bilježi kako se sa nekoliko prijatelja jednom sedmično sastajalo u kući nekog Vilajetovića na Atmejdanu, gdje bi pored sijela i razgovora po pola sahata posvećivali čitanju knjiga. Takva sijela uz halvu održavana su i na drugim mjestima u Sarajevu i nazivana „Sohbet-halva“.

Bašeskija nam je ostavio nešto podataka i o svojoj porodici. Njegov otac Ahmed bit će da je umro dok je Mustafa bio još dijete, a majka mu Fatima kći Mehmed-hodžina, preudala se za nekog mutapćiju i umrla od kapi 1772. godine. Mula Mustafa se oženio vrlo mlad sa Safijom, kćerkom Mustafa-age Čartozana. Do 1778. godine rodilo mu se devetoro djece, od kojih je te godine na životu samo troje, dvije kćeri i sin Mustafa, kojeg je on dao da uči berberski zanat. Deseto dijete mu je rođeno 1782. godine. Od tri kćeri, koliko ih je sada imao, dvije su mu umrle u vrijeme haranja kuge 1783. godine. Prema tome. Bašeskiju su nadživjeli samo jedna kći i sin Mustafa. Bašeskija je rođen i sve do 1759. godine bio nastanjen u Mimar Sinanovoj mahali, ali je spomenute godine kao imam Buzadžića džamije iznajmio Šebešlića kuću u istoj mahali, odakle se ponovno 1773. godine vraća u svoju kuću u Mimar Sinanovoj mahali.

Godine 1760. Bašeskija je putovao u Beograd radi sređivanja poslova oko ostavštine njegovog ujaka Topal Oman-age, Bašeskije 97. džemata, koji je te godine umro u Beogradu. Osim ovog kratkog odsustvovanja iz Sarajeva, ljetopisac je zabilježio da se 1. jula 1781. godine s porodicom odselio iz Sarajeva u Zgošću kod Kaknja i tu se primio muslimanske dužnosti.da se brzo razočarao, pokazuje činjenica što se već 30. februara 1782. godine vraća u Sarajevo, gdje nastavlja svoj pisarski posao. Ponovo je preuzeo dužnost imama Buzadžića džamije, pa i ovu dužnost uz još jedan kraći prekid obavlja sve dok se nije razbolio. Godine 1800. postao je i službenik Husrev-begova vakufa primivši se dužnosti džuzhana. 1801. godine ljetopisca je dohvatila kap.

Sve do danas nije bio ustanovljen tačan datum Bašeskijine smrti. Većina autora koji su ranije pisali o Bašeskiji pretpostavljaju da je on umro 1803. godine, dok Muderizović, koji je prevodio Ljetopis Bašeskije smatra da je ljetopisac umro 1805. godine, što bi se zaista i moglo zaključivati na osnovu samog Ljetopisa, jer posljednje vijesti, koje nam je Bašeskija ostavio u Ljetopisu, potječu iz hidž. 1219. godine koja odgovara 1804/1805. godini. Međutim, prema našim najnovijim istraživanjima ustanovili smo da je Mula Mustafa Bašeskija umro 18. augusta 1809. godine. Naime, u fragmentarno sačuvanom Ljetopisu Mustafe Firakije, a za kojeg pretpostavljamo da je sin Mula Mustafe Bašeskije, stoji i sljedeća bilješka: „7. redžeba ili 6. agistosa 1224. u petak u podne u pet i po sahata, preselio je u vječnost naš otac Mula Mustafa. Neka je na njeg Božja milost!“ O  Mustafi Firakiji i njegovom Ljetopisu bit će govora još kasnije. Prema tome, Bašeskija je, nakon što ga je dohvatila kap 1801. godine, još ponešto bilježio u svoj Ljetopis do 1804/1805. godine, a po tom je, pošto ga je savladala bolest, prestao bilježiti događaje i umro, kako smo vidjeli 18. augusta 1809. godine. Napominjemo da je Bašeskijina majka Fatima, koja je umrla 1772. godine od iste bolesti ležala više godina, ali se u početku bolesti 2-3 godine mogla pomalo kretati, pa se prema tome može pretpostaviti da je ova bolest u porodici Bašeskije bila nasljedna.

I pored svih nastojanja da pronađemo grob Bašeskije, nismo uspijeli. Pretpostavlja se da je ukopan u groblju u Mimar-Sinanovoj mahali u blizini svoje kuće.

Bašeskija nije zauzimao visoki položaj, a prosječno svoje obrazovanje postigao je više upornim radom negoli redovnim školovanjem. Kao sin siromašnije sarajevske porodice on se probijao kroz život, borio za se i svoju brojnu porodicu. Ali i pored toga Bašeskija dospijeva i sa velikim interesom prati događaje i život u svom rodnom gradu. Godine 1756, dakle, u svojoj 25. godini života, počinje da vodi Ljetopis i bilježi događaje, kako to on i sam na početku kaže: „Ovdje ću bilježiti datume nekih događaja koji se zbiše u gradu Sarajevu i Bosanskom ajaletu, jer sve što zabilježiš ostaje, a sve što se pamti nestaje.“ Ljetopisac se odmah u početku prisjetio i nekih ranijih događaja pa i njih stavlja na papir. U njega su, naime, još svježi dojmovi o desetgodišnjim pobunama Sarajlija i Bošnjaka protiv turske vlasti, koje su ugušene upravo 1756. godine pogibijom braće Morića, Sari-Murata, Halilbašića i drugih. Vjerovatno su ovi nemirni događaji bili povod da se ljetopisac lati pera i spasi od zaborava događaje koji bi, kako i sam kaže, mogli biti interesantni za buduće generacije. Pored opširnijeg ipisa spomenute pobune, poznate u Sarajevu kao „pobuna Morića“, koja je trajala od 1747-1756, godine, iz ovog ranijeg perioda je Bašeskija zabilježio još nekoliko vijesti, pa tako, s obzirom na hronološki red događaja, možemo smatrati da njegov Ljetopis počinje sa 1746. godinom, i on ga vodi neprekidno do hidž. 1219, odnosno 1804/1805. godine.

Istina, u tekstu Ljetopisa ima i jedna bilješka o opravci sarajevske tvrđave iz 1727. godine, dakle, iz vremena kad autor još nije bio rođen, ali taj datum ne možemo uzeti za početak Ljetopisa.[2] Napominjemo da je Bašeskija na marginama strane na kojoj je počeo pisati Ljetopis ubilježio i datume nekih mnogo ranije događaja, ali je odmah od toga odustao.[3] Ovo mu se, dakle, dogodilo u vrijeme kada još nije bio vješt hroničarskim poslovima.

U prvih nekoliko godina vijesti i opisi događaja su mu kratki i bez ikakvih komentara. Međutim, kada se uveo u posao, opisi postaju sve opširniji, slikovitiji i interesantniji. Autor je, uostalom, i sam izbjegavao preveliku opširnost jer na nekim mjestima kaže da bi se o izvjesnim događajima imalo još šta reći, ali da on ne želi da njegova Zbirka bude prevelika. Prema tome je radio s mjerom i vodio računa o tome koliko će prostora posvetiti kojem događaju, već prema njegovoj važnosti.

Vijesti u Ljetopisu raznovrsne su prirode. Mula Mustafa živo prati sve događaje i pojave. Tako gotovo svake godine bilježi kakve su vremenske prilike, da li je godina bila rodna, sušna, kišna, kakva je bila zima, kakvo ljeto, koliki i kakav je bio rod voća i povrća. U uskoj vezo sa ovim su i cijene namirnica, pa ponekad pojedinačno nabraja cijena važnijih prehrambenih artikala, a nekad, opet, samo konstatira da je bila skupoća. U pogledu prehrane osobito je za Sarajlije bila teška sušna 1782. godina, kada se suho voće mljelo i upotrebljavalo umjesto brašna. Do oskudice je dolazilo i iz drugih razloga, kao što je, naprimjer, epidemija kuge, zatim odlazak na vojne i drugo.

U deset godina je ljetopisac zabilježio poplave i bujice, kao najveću poplavu u njegovo vrijeme Sarajevo je doživjelo 1791. godine. Česti su bili i požari, a onaj od 29. juna 1778. godine uništo je u sarajevskoj čaršiji 17 hanova, 50–60 kafana. Pored velikog broja izgorjelih dućana gorjele su Sahat-kula, magaze krcate robom, Begova džamija itd.

Na dvadeset mjesta ljetopisac nam pruža podatke o epidemijama i raznim bolestima, osobito među djecom, spominje pojavu velikog kašlja, ospica, krzamaka i dr. Ponegdje navodi broj umrle djece od pojedinih bolesti. Svakako najstrašnije posljedice imala je pojava kuge. Godine 1762. ova bolest je pokosila 15.000 Sarajlija, a 1781. umrlo je 8.000 duša. O širenju kuge Bašeskija govori opširno, pa je sastavio i jednu pjesmu u kojoj slika stanje u Sarajevu za vrijeme epidemije ove bolesti.

Više podataka ostavio nam je ljetopisac i o odlasku Sarajlija na razne vojne, o razvijanju bajraka i popise aga koji su razvili bajrake i njihovih bajraktara. Uz to bilježi koliko je po prilici u kojoj vojni poginulo ljudi, da li se kogod u borbi istaknuo, dobio odlikovanje itd.

U Ljetopisu ima vijesti i o zemljotresima kako u Sarajevu tako i u drugim mjestima.

Bašeskija nije bilježio samo nedaće Sarajlija, nego je isto tako ostavio mnogo intersantnih podataka i o tome kako su se građani Sarajevo u njegovo vrijeme zabavljali. Osim proslava koje su priređivane prilikom rođendana sultana, rođenja prinčeva, dolaska vezira, spomenuo je i više esnafskih teferiča. Neke od ovih, kojim i on prisustvuje, opisao je detaljno i slikovito počev od načina organizacije teferiča, posluženja, broja prisutnih itd. Na jednom od tih teferiča opisuje vatromet i druge igre. Zanimljiv je i podatak ljetopisca o tome kako su Sarajlije svakog petka od podne do zalaza sunca priređivali na Bakijama trke, kao i natjecanja u bacanju kamena s ramena, bacanju sohe (koplja), razne vještine s noževima i mačevima, kao i igru šaha. Bašeskija nije propustio priliki da opiše i neka kućna sijela gdje se uz svirku i pjesmu igralo sa četrdeset findžana. I po kafanama su mnogi vješti igrači izvodili svoje vještine.

U dva navrata Bašeskija operira i statistikom i na svoj način proračunava koliko će u odnosnoj godini porasti broj stanovnika Sarajeva.

Interesantan je i ljetopiščev popis i biografije učenih ljudi, njegovih savremenika među koje ubraja i sebe. U godini 1780/81. donio je i popis sarajevskih kadija i njihovih mulazima (kandidata).

Bašeskija na više mjesta spominje kadizadelije, a i među umrlim osobama navodi pojedince koji pripadaju kadizadelijama. Kadizadelije ili kadićevci predstavljaju sektu koja za sebe svojata strogi islamski puritanizam. Idejnim pretečom sekte smatra se Muhamed, sin Pir Ali Birgivije (1522-1572), autor poznatog djela Bergivije, koje je i u našim krajevima među muslimanskim stanovništvom steklo veliku popularnost.

Međutim, stvarni osnivač sekte je Kadizade Muhamed (1582-1635), učenik Birgivije. Kadizadelije su ustajali protiv svih novotarija i bili protivnici derviša. U Bašeskijino doba vođena je žestoka borba između derviša i pripadnika ove sekte, pa je od strane ekstremista pripadnika obiju grupa dolazilo među njima i do fizičkog razračunavanja. Skarić nema pravo kada kaže da su Kadićevci isto što i kadije i njihove pristalice, iako Bašeskija zamjera i mnogim pripadnicima kadijskog staleža zbog njihovih grešaka i gramzljivosti.

Ljetopis nam pruža i brojne podatke o izgradnji novih i opravkama i ukrašavanju postojećih objekata, osobito onih javnog karaktera, zatim govori o izdavanju pod zakup objekata koji služe privredi i trgovini. Poplave i požari su isto tako narušavali i uništavali objekte koje je odmah trebalo opravljati, o čemu Bašeskija vodi računa i bilježi to u svoj Ljetopis. Za neke od opravljenih objekata i sam sastavlja hronograme u ebdžedu, a donosi i hronograme drugih autora da bi im sačuvao spomen. Interesantno je napomenuti da se izvjesni, osobito sakralni objekti, koji su stradali prilikom velike katatrofe Sarajeva 1697. godine, opravljaju istom u Bašeskijino vrijeme, tj. sredinom XVIII vijeka.

Ako svemu ovome dodamo da se u Bašeskijinom Ljetopisu govor još i o trgovini, izvozu, uvozu, a naročito o zanatima kako onim koji i danas postoje tako i o zanatima kojih više nema, vidimo da su zaista njegovi podaci raznovrsni, interesantni i važni.

Međutim, uporedo sa bilježenjem događaja ljetopisac redovno svake godine piše i umrle osobe. Na početku kaže da će bilježiti imena svojih umrlih prijatelja i pooznanika, ali se ne pridržava toga i već u samom početku raspituje se i bilježi i osobe koje ne poznaje. Tako je on tokom pedeset godina zapisao oko 4.000 osoba, i to uglavnom odraslih muškaraca – muslimana. Ubilježio je i izvjestan broj nemuslimana, svojih komšija, prijatelja i viđenih osoba. Ni žene ne unosi u Ljetopis, osim u rijetkim slučajevima kao žene koje su štogod izvještale, bile učene ili po čemu drugom poznate. Ponegdje spominje koliko je u izvjesnoj godini ukupno umrlo, po prilici, žena. Na jednom mjestu kaže da je u toj godini umrlo mnogo porodilja itd.

Njegovi opisi umrlih osoba veoma su interesantni. To nije samo nizanje imena i zanimanja, jer pored tih podataka, on nam o pojedincima ostavlja i druge zanimlive podatke. Naprimjer, kod mnogih osoba pored ličnog opisa bilježi da li je dotični imao kakav nadimak, kakav je njegov položaj u društvu, imovno stanje umrlog, kao i njegove moralne karakteristike. U opisivanju ljudi je vješt i sposoban tako da bi mnoge od njih po Bašeskijinom opisu mogao slikar prenijeti na platno. Naročitu pažnju Bašeskija obraća odijevanju, pa tako osobito šarenilo vidimo, u vrstama kapa i turbana. Ljetopisac se rapituje i bilježi i one Sarajlie koji su umrli izvan Sarajeva, bilo da su oni poginuli na vojanama ili otišli trgovačkim ili drugim poslovima u razne krajeve ili pak, na hodočašće u Meku. Za mnoge umrele osobe je spomenuo iz koje su mahale ili kvarta, i to po nazivima mahala kako su one u narodu poznate, pa je i za to interesantan, jer nema gotovo ni jedne mahale koju nije spomenuo, a od kojih je danas neke teško ubicirati. Ukoliko mu je poznato, spominje Bašeskija od koje bolesti je ko umro, a s osobitim zanimanjem prati i bilježi one koji su umrli od kuge. Za neke pojedince kaže da su mu svi članovi podrodice umrli od kuge. Na osnovu Ljetopisa možemo pratiti stare sarajevske porodice, kao i one koje se doseliše u Sarajevo, a nema gotovo ni jedne sarajevske porodice da Bašeskija nije spomenuo po jednog ili više njenih članova.

Koliko će prostora posvetiti pojedinom umrlom zavisi od toga šta ima o njemu da kaže. Tako o viđenijim ili, pak, učenim ljudima nalazimo brojne podatke, zapravo njihove biogrfije.

Za većinu umrlih Bašeskija je zabilježio njihova zanimanja, pa i prilikom površnog uvida možemo konstatirati da je u ovo vrijeme bilo preko šezdeset vrsta zanata. Najbrojniji su terzije 145, zatim kazazi 118, kazandžije 108, kujundžije 72, tabaci 69, sarači 65, abadžije 64, čizmedžije 60. Mađu umrlim je i preko 200 trgovaca i bazrđana, trgovaca obućom ili hafafa 28, bakala 83, pekara 56, kahvedžija 60, atara 15 itd. U Bašeskijino doba umrlo je 25 mudželita, zatim više kaligrafa i javnih pisara itd.

Original Bašeskijina Ljetopisa čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Rukopis ima 165 listova paginiranih, formata 19 x 27 cm, pisan na debljem papiru, najvećim dijelom bijelom, dok ima poneki list u zelenoj, žućkastoj i narandžastoj boji. Paginaciju je, po svemu sudeći, izvršio sam autor. Međutim, na nekoliko mjesta su listovi ispremetani pa tekst na tim mjestima ne teče inkontinuo. Na ovo je ljetopisac upozorio i označio na kom se listu tekst nastavlja. Do ovog je moglo doći prilikom povezivanja Ljetopisa. Povez je kožni i na sredini s vanjskih strana je utisnut po jednan ornamenat sastavljen od kružnica.

Bašeskija Mula Mustafa svoje djelo naziva Zbirkom (medžmua) ili Knjigom (kitab), što je potpuno razumljivo kada se ima u vidu da pored Ljetopisa i Nekrologija, koji zauzimaju najveći dio, Zbirka ima i drugih materijala koji ne spadaju u Ljetopis. Ljetopis i Nekrologija zauzimaju tri četvrtine Zbirke, i to listove: 5b–43a, 45b–46a, 48b–98b, 117b–120a, 123a–149b, 153b–155a.

Svakako je potrebno da se ovdje bar najkraće upoznamo s tim šta još Bašeskijina Zbirka sadrži osim Ljetopisa. Poći ćemo onim redom kako teče paginacija listova:

L. 1a – sadrži popis osmanlijskih vladara od Osmana, prvog sultana pa do sultan Selima, dakle, do prije smrti ljetopisca. Neko je drugom rukom kasnije unio još trojicu sultana, i to: sultan Mustafu, sultan Mahmuda i sutan Medžida.

L. 1b – popis nekolicine vladara iz svjetske historije

L. 2a–3b – nabrojana su prva četverica halifa, zatim još neki drugi islamski vladari

L. 3b–4a – popis sarajevskih mahala po njihovim službenim nazivima, odnosno imenima osnivača pojedinih mahala i džamija. Ovaj popis mahala donosimo na kraju Ljetopisa

L. 4b – je popis džemata oko Sarajeva i bilješka datirana mjeseca džumadel-evvela 1336. (12. II–13. III 1917) godine u kojoj se kaže da nekii Mehmed Ševki Alajbegović vakufi ovu Zbirku za Gazi Husrev-begovu biblioteku u Sarajevu, i to zavještanje uvjetuje time da se rukopis Zbirke ne smije iznositi iz biblioteke niti kome pozajmljivati

L. 44b–45a – neki događaji iz historije islama, zatim popis poznatijih islamskih pisaca iz raznih struka, a naročito onih koji su pisali o misticizmu

L. 46b–48a – neki poznatiji datumi u Turskoj carevini

L. 99a–116a – ovdje su sabrane razne priče, dosjetke i šale od kojih su neke nastale u savremenikovo doba

L. 120b–122a – šest pjesama na turskom i jedna pjesma na našem jeziku koje je spjevao naš ljetopisac pod pseudonimom Ševki. Sa ovim pjesmama upoznat ćemo se ovdje kasnije nešto detaljnije

L. 150b–153a – sadrže snove i njihova tumačenja

L. 156b – alfabet hebrejskog, bosanskog i talijanskog jezika

L. 157a – sadrži tri narodne pjesme na našem jeziku i to: Ramo i Seliha, druga koja počinje Ah divojko bila nosa, Ne gledaj me gola, bosa, i treća počinje Galen prosi gizdavu divojku

L: 157b–158a – ovdje je Bašeskija popisao imena osoba koje je on kao imam Buzadži džamije opremio prilikom njihove dženaze

L. 158b–160a – zagonetke i križaljke

L. 161a – sadrži popis narodnih naziva bilja koje je ljetopisac poznavao

L. 161b – priče i dosjetke

Ovo je, dakle, kratki sadržaj Bašeskijine Zbirke, odnos dijela Zbirke izvan Ljetopisa.

Ljetopisac Mula Mustafa Bašeskija ovo svoje djelo napisao je na turskom jeziku, i to onakvom turskom jeziku kakvim se u Sarajevu i ostaloj Bosni u njegovo vrijeme, a prema potrebi govorilo. Osmanlije ovaj jezik nazivaju bosanskim dijalektom (Bošnjak-lehdže). Prema tome, Bašeskijin stil i način pisanja su interesantni i stoga što možemo pratiti kako je turski jezik Bašeskijina vremena u našim krajevima sadržavao mnogo elemenata i riječi bosanskog jezika. To  se jasno odrazilo i u Ljetopisu, gdje pored mnogih riječi ljetopisac piše i čitave rečenice na svom maternjem jeziku. On je, zapravo, mislio na maternjem, a pisao je na turskom jeziku. Da je Bašeskija volio svoj jezik i o njemu razmišljao, može nam u tom pogledu poslužiti i jedna njegova zabilješka u kojoj govori o tome, istina na svoj način, kako je, bosanski jezik bogatiji od arapskog, turskog i perzijskog jezika. O svim tim karakteristikama Bašeskijina stila i načina pisanja vodili smo računa prilikom prevođenja, pa smo sve riječi i rečenice ljetopiščeve na našem jeziku posebno označili. Ovom prilikom smatramo potrebnim istaknuti da nije tačna tvrdnja Muderizovića, koji kaže da u Bašeskije ima mnogo nesuvislosti. Doduše, on ove nesuvislosti ne pripisuje direktno Bašeskiji nego prijepisu Ljetopisa, kojim se on služio u prevodu.

U početku, odnosno do 1769. godine, ljetopisac je događaje bilježio ispreturano. Naime, on se, kada je počeo voditi Ljetopis, prisjećao i ranijih događaja, pa ih je uvrštavao u odnosne godine koje je već započeo redovno voditi. Doduše, on je uz svaki događaj označio godinu, pa u tom pogledu ne može doći do nesporazuma iz koje je godine koja vijest. Ponegdje čak označava i mjesec i dan. Kasnije, kada se uveo u posao, prestaje sa ovakvom praksom. Međutim, prilikom popisa umrlih odmah se od početka držao hronološkog reda koji do kraja dosljedno provodi.

Radi što boljeg pregleda i lakšeg snalaženja, mi smo sve događaje razvrstali i odvojili prema odnosnim godinama pa ih tak hronolški vodili. Istodobno smo u svakoj godini poslije događaja stavljali popise umrlih osoba iz odnosnih godina iako je Bašeskija Nekrologij vodio odvojeno, što je potpuno razumljivo, jer je on iz čisto tehničkih razloga morao tako postupati, pošto nije mogao predvidjeti koliko će mu u kojoj godini biti potrebno prostora za događaje, a koliko opet za umrle. Ovo smo učinili i stoga što su događaji u pojedinim godinama usko vezani i za biografije umrlih odsoba u odnosnim godinama.

Tekst Mula Mustafina Ljetopisa pisan je arapskim neshi-pismom. Rukopis mu je u mlađim godinama lijep i razgovjetan, a kasnije je sve krupnije i slabije pisao. Kada se Bašeskija 1801. godine razbolio vijesti su mu oskudne, pismo je slabije, a dvije stranice napisane 1804/1805. godine (hidžretske 1219) gotovo su  nerazgovijetne i nerazumljive. Napisao ih je drhtvom rukom u krivim redovima, što znači da ga je bolest sve više savladavala.

Bašeskija pravi i ortografske greške i ne pridržava se pravopisnih pravila u pisanju pojedinih riječi. Dešava mu se da jednu te istu riječ jedanput napiše pravilno pa opet više puta pogrešno. Izrazit primjer njegova neujednačenog pisanja iste riječi na više načina je riječ „tirjačija“ (označuje čovjeka koji je strastveni uživalac nečega: kahve, duhana, opiuma i dr.), koju Bašeskija piše ništa manje nego na osam raznih načina...

I lična imena i prezimena Bašeskija piše različito i neujednačeno. Istina on nastoji da ostane što vjerniji onakvom izgovoru imena kako se ono čuje u narodu. Karakteristično je, naprimjer, ime Abdulah, koje, pored ovakvog oblika, nalazimo kod Bašeskije napisano i kao Avdija, Avdo, zatim piše Avdaga, Avdi-baša, Mula Avdija. Lično ime Mehmed piše nekad Mehmed, zatim Meho, Mešak itd.

U pisanju prezimena Bašeskija također nije dosljedan. Priličan je broj prezimena koja se svršavaju na –ić koje on jednom piše na jedan, a drugi put na drugi način. Međutim, događa se da i ovakvom prezimenu dodaje nastavak ogli ili zade, pa piše npr. Hadžić-ogli. Pored nastavka oglu ili ogli stavlja kod nekih i zade. Ovaj posljednji nastavak obično stavlja kod viđenijih i uglednijih porodica: Šerif-zade, Moro-zade, Muzafer-zade, Ćurči-zade, itd., a nastavak ogli kod ostalih porodica.

Ljetopisac događaje datira prevenstveno po hidžretskim godinama i mjesecima, a ponegdje stavlja i mjesece državno julijanskog kalendara, a od narodnih naziva upotrebljava: siječanj, veljača, svibanj, lipanj, srpanj i studeni. Pored toga, česta su datiranja i po hrišćanskim svetkovinama, i to po narodnim nazivima: Jurejev, Blagovijest, Vidov-gun, Petrov-gun, Gospojina, Kasum (ili Mitrovdan), Alidjun (Ilindan), Bozgun (Božić). Ovakav način računanja vremena i datiranja bio je u ono vrijeme raširen u Bosni i Hercegovini, o čemu su čak i kadije morale voditi računa, pa često u sidžilima možemo naći pobilježene ove nazive sa brojem dana između njih.

Uz popis umrlih, Bašeskija rijetko stavlja mjesec i dan smrti. To je činio samo u iznimnim slučajevima kada želi da sačuva datum izvjesnog događaja, kao, npr. prilikom pojave prvog slučaja smrti od kuge, itd.

Pošto je donekle bio upućen i u astronomiju, Bašeskija koji put događaje datira i po kretanju zviježđa po zodijaku.

Napominjemo da se nije svugdje pridržavao mjesečnog redoslijeda u godini, pa ima slučajeva gdje kasnije događaje stavlja naprijed.

Bašeskija je pouzdan i objektivan ljetopisac. Događaje bilježi savjesno i tačno onako kako su se dogodili. Skarić je već ranije ukazao na to da, upoređujući Bašeskijin Ljetopis sa zabilješkama i hronikama bosanskih fratara, pokatkada nalazimo da se oni, potpuno slažu i pišu je nešto izvorne arhivske građe, a najviše sidžila kojima smo se u našim komentarima služili. Podaci koje nalazimo u tim dokumentima su upravo dopuna Bašeskijinim opisima pojedinih događaja i ličnosti.

Za dopunu i poređenje izvjesnih mjesta kod Bašeskije poslužili su nam i natpisi sa spomenika starog Sarajeva, osobito, pak, epigrafski podaci sa starih nišana u sarajevskim grobljima.

Potrebno je istaknuti da Bašeskija ne interpretira događaje hladno i suhoparno, odnosno samo hroničarski, nego im često dodaje i svoje komentare. Kada se radi o stvarima političke naravi, njegovi komentari su izraz i tumač mišljenja širokih massa, i njegove izjave su tim dragocjenije. Bašeskija izražava velike simpatije prema zaštitnicima sirotinje pa ma gdje se oni u carstvu pojavili, pa otuda dolaze i njegovi opisi i hvalospjevi Mahmut-paši Bušatliji iz Skadra i drugima, kao Pasvandžiću u Vidinu, Džezar Ahmed-paši itd. On čak sumnja i u sultana, pa kada su Francuzi ušli u Egipat 1798. godine, njemu je jasno da ih je sam sultan tamo poslao. Njegova površnost i rezonovanje u političkim pitanjima je svakako posljedica što nema doticaja s višim krugovima.

Bašeskija najenergičnije osuđuje svako nasilje, nepravdu i korupciju. Kritikuje ajane, bašeskije, a na jednom mjestu, govoreći o bosanskim vezirima, kaže za Sarajliju Abdulah-pašu Defterdariju da je u odnosu na druge paše bio dobar.

Mula Mustafa se okušao i u pjesmi i pod pjesničkim pseudonimom Šefki (Svijetli), ostavio nam je u Ljetopisu više pjesama i hronograma na turskom, kao i jednu pjesmu na našem jeziku. U tekst Ljetopisa uvrstio je dvije duže pjesme, i to jednu o haranju kuge 1762. i drugu u kojoj izražava svoje simpatije Mahmut-paši Bušatliji, a koju donosi među događajima iz 1787. godine. Među događajima u tekstu Ljetopisa nalazi se i njegovih šest hronograma od kojih četiri o obnovi izgorjele mehkeme, godine 1764. i dva hronograma o obnovi bujicom porušene Careve ćuprije 1792. godine.

Izvan Ljetopisa na listovima 120b–122a nalazimo još sedam Šefkijinih pjesama, od kojih su njih šest na turskom, dok je jedna na našem jeziku...

Ove pjesme, kao i one u Ljetopisu, imaju pseudonim Ševki. Interesantno je napomenuti da je Ševkija svoj pseudonim mijenjao, pa je uz sve ove pjesme prvotno bio stavio pseudonim Mušfik, koji je  precrtao, pa iznad toga stavio Ašik, pa i taj precrtao i naposljetku odabrao Šefki. Za sve ove sastave smo, dakle, sigurni da su djelo našeg ljetopisca.

Međutim, Bašeskijina Zbirka sadrži i još četiri pjesme na našem jeziku, i to Ramo i Seliha, Zečeva pouka, jedna koja počinje Ah divojko bila nosa, Ne gledaj me gola, bosa i konačno pjesmu Galen prosi gizdavu divojku. Kemura i Ćorović uvrstili su u svoj rad pjesme Ramo i Seliha i Zečeva pouka, pored naprijed spomenute pjesme o dobrim poslovima i okarakterizirali i ove dvije kao Bašeskijine, tj. da ih je on spjevao. Mi smo, međutim, spomenuli da smo sigurni za pjesmu o dobrim poslovima da  je djelo Ševkije, dok pjesme Ramo i Seliha i Zečeva pouka su narodne pjesme koje je ljetopisac čuo i unio u svoju Zbirku.

Pripremajući ovo izdanje željeli smo, radi izvjesnih poređenja s Bašeskijinim Ljetopisom, da konsultiramo i druge ljetopise Sarajeva o kojima nam govore izvori, a i neki autori ih spominju.[4]

Međutim, od tih ljetopisa jedino nam se u originalu, i to opet samo fragmentarno, sačuvao Ljetopis Mustafe Firakije, a koji nas ovdje upravo najviše i zanima, jer samtramo da je Mustafa Firakija, kako smo već i spomenuli, sin našeg ljetopisca Mula Mustafe Ševki Bašeskije. Zato ćemo ovdje, da bi ovu našu tvrdnju pokušali i dokazati, reći nekoliko riječi o Firakiji i njegovom Ljetopisu.

Original Firakijina Ljetopisa nalazi se u Arhivu grada Sarajeva. Rukopis ima svega 32 lista, veličine 19 x 27 cm. Pored ostalih materijala Ljetopis sadrži hronološki opis nekih događaja iz Sarajeva, i to u godinama 1221. do 1224. (1806. do 1813). Ljetopis ima svega dvije lage nepovezane, i pisan je običnim neshi-pismom. Firakija je sabirao i u svoj Ljetopis uvrstio i brojne narodne i druge pjesme na našem jeziku, pa tako kod njega ima pjesama o haranju kuge, ašikovanju i dr. Ali nas ovdje iz Firakijina Ljetopisa najviše sada ineresiraju momenti koji upućuju na indikacije da je Firakija sin Bašeskijin.

Jednu i za nas najvažniju bilješku iz Firakijina Ljetopisa donijeli smo u cjelini kada smo pokušali utvrditi tačan datum Bašeskijine smrti. Tu smo vidjeli da je Firakijinom ocu ime Mula Mustafa i da je umro 1809. godine. Ova vijest u Firakije je ujedno i najjači argumenat da je Firakija sin Bašeskijin, jer je poznato da je Bašeskija poslije svoje smrti ostavio sina Mustafu, rođenog 25. V 1775. godine, kojeg je otac dao na berberski zanat. Svakako je Firakija, kada mu se otac razbolio i prestao bilježiti događaje 1804/1805. godine, nastavio tradiciju bilježenja događaja. Velika je šteta što Firakijin Ljetopis nije u cjelini sačuvan, a vjerovatno je da se još negdje i pronađe, iz čega bismo mogli očito vidjeti kako sin nastavlja očev posao hroničara.

Osim toga, poznato je da Bašeskija među svojim bližim prijateljima spominje i hadži hafiz Ahmeda, imama u Sunbul-mahali, o kojem ima više podataka u Bašeskijinom Ljetopisu, a sin upravo ovog hafiz Ahmeda je poznati Mula Muhamed Mestvica[5], koji je opet najbolji prijatelj sa Mustafom Firakijom, što ovaj konstatira u jednoj bilješci u svojoj Hronici.

Da je Mustafa Firakija bio bliski prijatelj sa Mestvicom i njegovim bratom mula Salihom, svjedoči i još jedna bilješka u Firakijinom Ljetopisu, gdje on spominje kako se na kantaru mjerio s ovim i bilježi koliko koji ima oka.

Mislim da nije slučajnost ni okolnost da i Bašeskijin i Firakijin Ljetopis imaju stranice iste veličine (oba imaju 19 x 27 cm), kao i okolnost da i Firakija i njegov otac ponekad datiraju događaje po kretanju zviježđa. Čak su gotovo identični i po stilu i  karakterističnim izrazima koje upotrebljavaju i jedan i drugi.[6]

Sve nas ovo navodi da je Firakija sin Mula Mustafe Bašeskije.

Na kraju da se osvrnemo na dosadašnje izdanje Bašeskijina Ljetopisa. Riza Muderizović, arhivar Zemaljskog muzeja u Sarajevu, preveo je i u dva navrata u Glasniku spomenutog  muzeja objavio Ljetopis. Prvi dio je štampan u svesci XXX (1918) pod naslovomn Hronika Mula Mustafe Bašeskije, a drugi dio koji nosi naslov Sarajevski nekrologij Mula Mustafe Bašeskije, izašao je u svesci XXXI (1919). Međutim, odmah moramo konstatirati da Muderizovići prijevodi nisu potpuni ni pouzdani.

Prije svega i sam prevodilac Muderizović u Pripomeni, koju je dao uz prijevod Hronike, kaže da prevođenje nije izvršio sa originala Ljetopisa, nego mu je za prijevod poslužio prijepis Šejh Sejfudina Kemure, koji je otkupio Zemaljski muzej. Nadalje, Muderizović konstatira da je, s obzirom na to da spomenuti prijepis kojim se služio vrvi ortografskim i stilističkim greškama, morao posuditi drugi prijepis Ljetopisa od Muhameda Enveri Kadića.

I zaista, ako uporedimo Kemurin prijepis sa originalom Ljetopisa, vidimo odmah da je taj prijepis, zapravo, jedna skraćena verzija Bašeskijina Ljetopisa, osobito, pak, onog dijela koji je Muderizović dao kao Nekrologij. Međutim, i u prvom dijelu, odnosno Hronici, mnogi tekstovi su pogrešno prepisani, neki dijelovi su potpuno izostavljeni, a ima i takvih slučajeva da se u prijepisu Kemurinom, pa prema tome i u Muderizovićevom prijevodu, nalaze izvjesni podaci, uvršteni u tekst, a tih u originalu Ljetopisa uopće nema. Prema tome, prijepis kojim se uglavnom služio Muderizović, pogotovo Nekrologij, predstavlja zapravo izvod iz originala Ljetopisa, pa se može reći da ovaj dio Ljetopisa ustvari nije ni preveden. Primjera radi navodimo da je Bašeskija u Ljetopisu ubilježio oko četiri hiljade umrlih osoba, dok ih se u Kemurinom prijepisu, pa prema tome i u Muderizovićevom prijevodu, ne nalazi ni hiljadu, i to i ovih hiljadu u skraćenoj verziji i pogrešno. Osim toga je i sam Muderizović, ne poznajući dovoljno lokalitete i prezimena starih sarajevskih porodica, napravio brojne greške. On, naprimjer, lokalitet Nišan prevodi sa Streljana, Kračule sa Karaula, Tilava kao Tilova, naselje u Krajini Izačić piše Vajzička itd., a imena piše: Zač, mjesto Zec; Karađić, mjesto Karačić; Pano, mjesto Panjo; Gevro, mjesto Kevro; Tetrijeb, mjesto Tatarija; Rajković, mjesto Rabkić; Griđo, mjesto Grđo; Pazić, mjesto Jažić, itd.

Ovih nekoliko primjera ukazuje na činjenicu da Muderizovićev prijevod nije pouzdan ni potpun.

Muderizović je uz svoj prijevod prvog dijela Bašeskijina Ljetopisa, umjesto predgovora dao na kraju Pripomenu, u kojoj pored nekoliko općih napomena o Ljetopisu i svom prijevodu donosi neke biografske podatke o Mula Mustafi od kojih su neki netačni. Muderizović, naprimjer, kaže da se Mula Mustafa rodio u Buzadži hadži Hasan mahali i da je dva puta selio iz Sarajeva u Zgošću (1780. i 1782). Ali pri svemu ovome treba imati u vidu ranije spomenutu činjenicu da Muderizović nije Ljetopis prevodio s originala nego da se pri prevođenju služio sa dva različita prijepisa.

O Bašeskiji kao pjesniku pisali su još 1912. godine Šejh Sejfudin Kemura i dr. Vladislav Ćorović u svom zajedničkom radu Serbokroatische Dichtungen Bosnischer Moslims aus dem XII, XVII und XIX Jahreundert. Djelo je izašlo u Sarajevu u seriji izdanja Instituta za proučavanje Balkana. I oni donose kraću biografiju našeg ljetopisca Bašeskije.

Među naučnim radnicima koji su ranije pisali o Bašeskiji ističe se Vladislav Skarić. On je 1927. godine, uviđajući veliki značaj Bašeskijine Hronike napisao posebnu monografiju pod naslovom Mula Mustafa Bašeskija, sarajevski hroničar 18. vijeka i izdao je u nakladi sarajevske gradske općine. U tom je radu Skarić, pored biografije Mula Mustafine i karakteristika njegova Ljetopisa, dao i kratak prikaz prilika u Sarajevu toga doba, koristeći se pri tom uglavnom podacima iz Ljetopisa. Evo šta on odmah na početku za Bašeskiju kaže: „Sarajevo, kao malo koje drugo mjesto u našoj zemlji, imalo je sreću, da u njemu provede život svoj jedan čovjek, koji je mimo ostale, znamenite i neznatne, Sarajlije skoro kroz 50 godina marljivo bilježio iole znatne događaje u svom mjestu. Nije to neka, znanjem ili položajem, istaknuta ličnost, nego jedan – iako dosta učen – siromašan, skroman i povučen građanin varoši Sarajeva, koji je pored ostale brige za održanje života, svog i svoje porodice, dospjevao da pazi šta se radi i događa u mjestu i da sve pobilježi s namjerom da potomstvu ostane sačuvan trajan spomen...“

Skarić se svom djelu Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do Austro-ugarske okupacije, objavljenom 1937. godine u Sarajevu, obrađujući kulturne i političke prilike druge polovine 18. vijeka ponajviše služio podacima iz Bašeskijina Ljetopisa.

H. Mehmed Handžić u svom djelu Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana, objavljenom 1934. godine u Sarajevu, uvrštava Bašeskiju u historičare i donosi njegovu kratku biogrfiju i nešto podataka o njegovom Ljetopisu. U istom djelu, na drugom mjestu, Handžić obrađuje Bašeskiju među pjesnicima koji su pjevali na našem jeziku.

Podacima iz Bašeskijina Ljetopisa do sada se, pored Skarića, najviše služio prof. Hamdija Kreševljaković u svojim radovima Vodovodi i gradnje na vodi u starom Sarajevu, štampanom 1939. godine, i Esnafi i obrti u starom Sarajevu, štampanom 1957. godine. U ovom posljednjem Kreševljaković ukazuje na potrebu ponovnog izdanja cjelovitog Bašeskijina Ljetopisa.

Naše izlaganje zaključujemo sa nekoliko sljedećih konstatacija o Bašeskiji i njegovom djelu. Već je spomenuto da je Bašeskija objektivan i pouzdan ljetopisac, pa prema tome, njegovim podacima i vijestima možemo pokloniti pažnju. On uspijeva da događaje opisuje onako kako su se oni uistinu i dogodili. Ali je uza sve ovo Bašeskijina karakteristika što događaje i vijesti popraćuje i svojim komentarima, koji su često puni osude i kritike onog što je negativno i neljudsko. On je u tome često i vrlo duhovit, a inače kod njega ima vedrog humora. Međutim, on je umjeren, nikada nije zajedljiv ni kapriciozan. Naprotiv, kod njega je uvijek prisutna humanost, čovjekoljublje i druge pozitivne ljudske osobine. Takav je on od početka do kraja, u što se, uostalom, može uvjeriti onaj ko bude čitao njegov Ljetopis.

Iz svega izloženog vidimo da Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije predstavlja dokument prvorazrednog značaja za političku i kulturnu historiju Sarajeva druge, burne, polovine XVIII vijeka. Predajući ga kao takvog našoj javnosti u novom potpunom izdanju, smatramo da se time, donekle, odužujemo ljetopiscu Mula Mustafi Bašeskiji – čovjeku po načinu života skromnom, ali po djelu velikom i zaslužnom građaninu Sarajeva.

Izvor: Bašeskija, Ljetopis (1746–1804), drugo, dopunjeno izdanje, Veslin Masleša, Sarajevo, 1987, prijevod, uvod i komentari: Mehmed Mujezinović, str. 5–24.

[1] U izvorima, osim Ljetopisa, nalazimo Bašeskiju ubilježenog kao svjedoka u četiri rasprave vođene pred sarajevskim kadijom. Prvi put se javlja 11. rebiul-ahira 1181. (6. IX 1767) kao Mustafa-baša Bašeskija, drugi put 2. safera 1189. (4. IV 1775) kao Mula Mustafa, imam Buzadži-zade džamije, a treći 26. džumadel-evvela 1191. (2. VII 1777) i čevrti puta 26. rebiul-evvela 1210. (10. X 1795) kao Mustafa-efendi, imam Buzadži-zade džamije. Sidžili: VIII, str. 95; str. 108; XVIII, str. 159. i XXXVI, str. 6. u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.

[2] U tekstu Ljetopisa na 1. 8-b između ostalog je zabilježio: ''Skopljak Ahmed-paša je godine 1140. (1727.)  počeo graditi sarajevsku tvrđavu.

[3] Na margini lista 7-a zabilježeni su ovi datumi: Gradnja Husrev-begove džamije 937. (1530/31) godine; gradnja medrese 945. (1538/39). Misli na Husrev-begovu medresu, ali je pogriješio u godini, jer u hronogramu iznad vrata medrese stoji godina 944. (1537/38); Husrev-beg je umro 948. (1541); spaljen je Budim 1079. (1668/1669) godine; opsjedanje Beča 1080. (1669) godine; osvojenje Bagdada (1048/1638) i osvojenje Istanbula 857. (1453/54) godine.

[4] H. Mehmed Handžić zabilježio je sljedeće sarajevske hroničare: Husejin ef. Muzaferiju (1646–1721); Osman ef. Šugliju, također, iz 17. vijeka; Abdulah ef. Kantamiriju iz 18. vijeka; Mustafu Firakiju, i s početka 19. vijeka i Ebu Bekir Ahmed Alemdara-Kundura-zade. Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana, Sarajevo, 1934, str. 40.

[5] Mula Muhamed Mestvica rođen je u Sarajvu koncem XVII vijeka. Sin je hadži hafiz Ahmed, imama u Sunbul-mahali. Muhamed je poznat još i po nadimcima: Vrcanija, Nazif i Kulik. Gdje je učio nije poznato, a godine 1813. vidimo ga kao pisara šerijatskog suda u Visokom. Zatim je služio u istom svojstvu još u Počitelju, Mostaru, Derventi, Gračanici, Fojnici i Kreševu. Godine 1818. napušta posao kadijskog pisara i postaje sekretar gradačačkog kapetana Murat-kapetana, starijeg brata Huseijin-kapetana Gradaščevića „Zmaja od Bosne“, pa je Husejinu bio i učitelj. Po smrti Murat-kapetana Mestvica dolazi u Sarajevo i postaje narodni pisar. 1829. godine ga opet vidimo kao pisara šerijatskog suda u Visokom, zatim Zvorniku , Banjoj Luci. Pod stare dane vraća se u Sarajevo i nastavlja posao javnog pisara, a istodobno vrši i dužnost pisara sarajevske mehkeme. Umro je u Sarajevu početkom maja 1864. godine i ukopan je u groblju preko puta Šejh Muslihidinove džamije na Ploči mahali. Nad njegovim grobom nalazi se nadgrobni spomenik s natpisom. Mestvica je bio učen i cijenjen čovjek. Riza Muderizović je uz kraću biografiju Mestvice objavio korespondenciju Murat-kapetana Gradaščevića koju je Mestvica vodio. Vidi: Glasnik Zemaljskog muzeja, XLIV, 1932, str. 69–84.

[6] Ljetopis Firakije preveo je i priredio za štampu Derviš M. Korkut, kustos Muzeja grada Sarajeva.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 117 puta

Magazin Ašk