četvrtak, 04 Oktobar 2012 02:50

Hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić

Autor: hfz. Aida Kadrija
prof. arapskog jezika i književnosti i dipl. anglista 


 Da li postoji ijedan pjesnik, pisac, čovjek od pera koji je uspio vjerno dočarati ljepotu i sjaj zvijezde na nebu? Ma koliko njihove riječi bile lijepe i uzvišene istinsku ljepotu i sjaj zvijezde možete vidjeti samo vlastitim okom. 

Tako je i sa govorom o hadži hafizu Hadžimuliću. Ma koliko čuli i pročitali o njemu znajte da je to samo djelić onoga što je on uistinu bio. Samo oni koji su imali priliku upoznati ga i slušati ga mogu uistinu znati ko je i kakav bio Hadži hafiz.

I kao što ni pjesnici ni pisci nisu odustali od pokušaja da dočaraju ljepotu i sjaj zvijezde tako ni oni koji pišu o njemu ne trebaju posustati. Za njega se treba čuti, za njega se mora znati, a ovim pisanjem se nastoje upoznati oni neupoznati, podsjetiti oni zaboravni i ostaviti trag koji će na njega sjećati.

I zato kada govorimo o islamskim, a prije svega, duhovnim velikanima Bosne i Hercegovine neizbježno je govoriti i o hadži hafizu Hadžimuliću.

Hadži hafiz je rođen u ulemanskoj porodici u Sarajevu 1. januara 1916. Majka mu je bila Aiša hanuma, a otac Ali efendija.

 Majka h. hfz. Halida Aiša-han., rođena Kulenović kći je hfz. Džafera Kulenovića, a njena braća, hfz Mustafa i hfz. Sulejman također su bili hafizi, i njena oba sina, hfz. Mustafa i hfz. Halid su hafizi. Aiša-han. nezvanično je bila hafiza, jer je podučavala u hifzu braću i sinove i ispravljala ih u toku učenja.[1]

Njegov amidža mu je pružio poduku u osnovnom islamskom obrazovanju. Mekteb je završio u Džininom sokaku pred svojim ocem Ali-efendijom. Hifz je završio za dvije godine (1923-1924.), ali je polagao i zvanično postao hafiz 1963. godine. Završio je Šerijatsku gimnaziju u Sarajevu 1937. godine. Studirao je filološke fakultete u Zagrebu i Sarajevu. Poznavao je sedam jezika: arapski, perzijski, turski, francuski, njemački, engleski i latinski. Veliki dio svog vremena provodio je prevodeći i pišući tako da su iza njega ostali brojni prijevodi i obrađeni rukopisi.

Iako je proživio prilično povučen i skroman život, hafiz Hadžimulić bi se mogao svrstati u prvi saf muslimanske inteligencije u Sarajevu koja je djelovala u prošlom stoljeću. Bio je učenik, saradnik i prijatelj najznametijim alimima iz proteklog stoljeća. On potječe iz ulemanske porodice koja je davala glavne imame i hatibe, mahom hafize, u Gazi Husrev-begovoj i Carevoj džamiji. Tako je i on bio imam i hatib Careve džamije ...

Zbog svoje blage naravi bio je cijenjen jednako među ulemom i među sufijama. Radeći u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, družio se s čuvenim alimom Kasimom ef. Dobračom. A slušao je  i dersove "Mesnevije" u kući čuvenog Mujage Merhemića. Nakon smrti Fejzullaha ef. Hadžibajrića on je nastavio prevoditi i predavati "Mesneviju", najveće i najpoznatije djelo Mevlane Dželaludina Rumija.[2]

Hadži hafiz je dočekao duboku starost. Sa izuzetkom nekoliko zadnjih godina kada ga je teret mnogobrojnih godina sustigao Hadži hafiz je uvijek bio vitalan i okretan. Nikad se nije ustručavao reći koliko mu je godina, čak se time i ponosio, pa je tako jednom prilikom na čuđenje prisutnih povodom njegovih godina i vitalnosti ispričao ovo:

Bio sam mladić, približavao se Bajram i ja sam sva radostan pošao da kupim novo odijelo od novca koji sam uštedio. Na tom putu srela me je jedna žena sa djetetom i zatražila mi da je pomognem. U tom momentu sam razmišljao – ako joj dam malo ja tad neću moći kupiti svoje bajramsko odijelo – tako sam odlučio da joj dam sve, svu svoju ušteđevinu. Žena se toliko obradovala da mi je dovu uputila rekavši: „Mladosti se svoje nanosio!“. I zaista tolike su godine prošle a ja još svoje mladosti nosim.

Ova usput ispričana priča iz njegove mladosti svjedoči nam i o njegovoj iznimnosti još u mladim danima.

Njegov život, od najmlađih dana, prožet je Kur'anom. Kur'an je uvijek bio njegova svjetiljka u mraku, drug u samoći, vrelo neiscrpne mudrosti. Pa je tako jednom prilikom rekao:

Mu'min, koji ima Kur'an pred sobom, - a svaki ajet je čista istina - takav mu'min, ne traži ništa drugo, osim Kur'ana. Jer, Kur'an je izvor svih nauka i svih mudrosti.

Pa kad je tako, prihvatimo se čvrsto za Kur'an, i ne udaljujmo se od njegovih uputa i savjeta![3]

Uvijek je skromno i povučeno živio. Nekolicini koja je donekle uviđala njegovu veličinu pokušavao je prenjeti nešto od svog znanja. Najglasnije se čuo sa mimbere Careve džamije pogotovo tokom ratnih dana kada su mnogi ostajali zatečeni veličinom i jačinom glasa i poruke koja je izlazila iz tako, naizgled, malenog i krhkog bića.

On svoju veličinu nikad nije isticao, u njemu nije bilo oholosti, pa i kad je proglašen kao CD ličnost godine u dnevniku Senada Hadžifejzovića, on je na to gledao kao na volju i želju Stvoritelja koji je želio pred kraj njegovog života ukazati na njega onima koji za njega nisu znali, podsjetiti one koji su zaboravili.

Povodom gore navedenog  željela bih citirati jedan bejt iz Mesnevije :

Jusufi su skriveni, zbog zavisti zlih ljudi. 
Oni žive povučeno, krijući se od svojih neprijatelja.

Komentirajući ovaj bejt, h. Hfz. Hadžimulić  između ostalog kaže:

Pod imenom Jusufi, simbolično, u ovom bejtu, misli se na duhovne velikane, na evlije, koji se kriju od običnih ljudi, koji bi im mogli ugroziti slobodu.

Prvenstveno se kriju od onih ljudi, koji izigravaju prave ljude, - od takozvanih muraija i muzevvira (obmanjivača i prevaranata).

Uopće, dobri ljudi žive skriveno i povučeno, ne samo iz svoje skromnosti, nego i od straha od svojih neprijatelja – zavidnika, koji bi im mogli donijeti razne nevolje i neprijatnosti.[4]

Takav je bio i Hadži hafiz. On je vrlo dobro razumijevao da ga obični ljudi, koji nemaju onu potrebnu iskru dinske topline i mehkoće u sebi, ne mogu razumijeti. Takođe je znao da mnogi ljudi nisu u stanju da se nose sa veličinom drugih, da su njihova srca tijesna i zavidna, sklona zlu i pakosti. A za one koji su znali srcem gledati nije bio potreban govor, jer istinski sufija nema potrebe da kaže ja sam od onih srcem i čitavim bićem predanih Bogu, jer to je itekako vidljivo iz njihove pojave, djelovanja, govora.

Ko je znao gledati taj je i uviđao vrijednost ovog čovjeka. A oni koji to nisu znali neka znaju da su time mnogo izgubili!

Njegov dobar glas prešao je granice ove države. Za njega su znali i o njemu lijepo mislili mnogi širom svijeta, pa tako su nakon njegove smrti mnogi pisali o njemu. Između ostalog zapisano je i ovo:

Rahmetli Hafiz Hadžimulić je bio srce islama u Sarajevu. Njegov sufijska škola njegovala  je načela šerijata i tariqata, ljubav prema blagoslovljenoj obitelji poslanika Muhameda, s.a.v.s., individualne osobnosti i duhovnosti.[5]

Rahmetli Hafiz Hadžimulić je bio posljednji predstavnik u svojoj zemlji tradicionalne škole tumačenja Mesnevije od Mevlane Dželaludina Rumija. Bio je izvanredan propovjednik te učitelj islamskog poštivanja drugih vjera. Proveo je mnogo godina radeći na dobrim odnosima između uleme i sufija, prenoseći sufijsko prosvjetljenje bosanskom narodu. On je pisao komentare na Kur'an i islamsku tradiciju, utemeljne na duhu klasičnog sufizma, kojeg su zastupali Sa'adi, Hafiz i Mevlana.[6] 

Mnoge trenutke svoga života Hadži hafiz je proveo uz Mesneviju, prevodeći je i tumačeći. O ovom djelu i njegovoj vrijednosti, je između ostalog rekao: 

Najveća vrijednost Mesnevije leži u tome, što nam ona, svojim nasihatima, pomaže da uvidimo svoje pogreške i da se popravimo.

Onima, koji su zalutali, ona otkriva istinu, otvara im oči i oni onda jasno vide gdje je pravi put.

A onim mu'minima, kod kojih je iman oslabio, ona uspijeva – uz Allahovu pomoć – da ojača iman, i da ih učini mirnim i spokojnim u očekivanju vlastite budućnosti – starosti, bolesti i smrti. Na taj način Mesnevija nas priprema za veliki put koji nas očekuje.[7]

Hadži hafiz Hadžimulić napustio je ovaj prolazni svijet 8. januara 2011. Nakon njegove smrti ostala je velika praznina. Mnogo smo izgubili, a  toga jedva da smo svjesni. Veliki čovjek tako dugo je boravio među nama. Koliko smo ga znali cijeniti? Koliko smo se znali okoristiti njegovim uputama i savjetima? Koliko smo ga htjeli slušati?

Mi smo izgubili, on je dobio. Nakon dugog i tegobnog puta njegova duša je našla smiraj uz Voljenog.

Pa neka mu Uzvišeni i Milostivi Gospodar podari nebrojeno puta ljepše od onog što je njegova duša u trenutcima najdublje bliskosti sa Njim priželjkivala!

Ovaj skromni rad završimo Mevlaninim stihovima koje je napisao povodom svoje smrti a koje, duboko vjerujem, oslikavaju i želju i misli našeg velikana hadži hafiza Halida Hadžimulića. 

Kad preselim, kad moj tabut,
svakom, da sam mrtav zbori,
ne mislite da me tuga
za svijetom ovim mori!

Nek ne cvili za mnom niko,
nek ne kaže: „Šteta, šteta“, 
jer je šteta bit' šejtanov,

pa ić' tamo gdje se gori!
 

Na dženazi mojoj nek se 
ne tuguje zbog rastanka,
jer baš tada dušom mojom
sreća sastanka žubori.

Kad me spuste u grob, niko
nek' ne kaže: „Sasvim nesta!“ 
jer društvima džennetlija

grob – samo paravan tvori!

Kad vidiš da me spuste,
 smatraj da me tada dižu.
Zar ne nebu Sunce, Mjesec,
kada zađe manje gori?

Ti sve misliš to je suton,
Ne, svitanje to je pravo,
jer spuštanjem tijela u grob,
radi se o duše zori.

Koje sjeme ne proklija,
kad ga zemlja u se primi?
Pa kako u proživljenje,
da mi dušu sumnja mori?

Iz bunara izvadi se
 potopljena kofa puna.
Stog' ne plače duh Jusufov,
dok se tijelo s jamom bori.

Kad zatvoriš jedan otvor,
tad se drugi sâm otvara.
Pa nek' se zbog moje smrti,
ni riječ tuge ne prozbori.[8] 

Bibliografija

  1. Fazlić, Fadil, Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2006., 400 str.
  2. Gazel o smrti, prepjevao: prof. Ešref Kovačević, „Šebi Arus“, broj 19/20, Udruženje derviških redova BiH, Tarikatski centar Sarajevo, Sarajevo, 1999., str. 6.
  3. Hadžimulić, Hfz. Halid, Jedan ders iz Mesnevije, „Šebi arus“, Tarikatski centar Sarajevo, Sarajevo, 1984., str. 8.-21.
  4. Hadžimulić , Hfz. Halid, Jedan ders iz Mesnevije (Tumačenje Kur'ana kroz Mesneviju), referat za Šebi-arus, „Šebi arus“, broj 14, Tarikatski centar Sarajevo, Sarajevo, 1992., str. 7.-19.
  5. Hadžimulić , hfz. Halid, Jedan ders iz Mesnevije, „Šebi arus“, broj 19/20, Udruženje derviških redova BiH, Tarikatski centar Sarajevo, Sarajevo, 1999., str. 73.-76.
  6. Hasani, Kamal, Fatiha for Rahmetli Hafiz Halid Hadžimulić; Beloved Bosnian Sufi Teacher Has Died at 95, http://www.islamicpluralism.org/1694/fatiha-for-hafiz-halid-hadzimulic
  7. U Sarajevu umro hafiz Hadžimulić: Bio je jedan od naših duhovnih velikana, autor: Redakcija, http://www.dnevniavaz.ba/vijesti/teme/24199-u-sarajevu-umro-hafiz-hadzimulic-bio-je-jedan-od-nasih-duhovnih-velikana.html

[1] Fadil Fazlić, Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2006., str. 72.

[3] Hfz. Halid Hadžimulić, Jedan ders iz Mesnevije (Tumačenje Kur'ana kroz Mesneviju), referat za Šebi-arus, „Šebi arus“, broj 14, Tarikatski centar Sarajevo, Sarajevo, 1992., str. 19.

[4] Hfz. Halid Hadžimulić, Jedan ders iz Mesnevije, „Šebi arus“, Tarikatski centar Sarajevo, Sarajevo, 1984., str. 18.

[5] Rahmetli Hafiz Hadžimulić was the heart of Islam in Sarajevo. His Sufi school preserved the principles of shariah and tariqat, love for the blessed family of the Prophet Muhammad, sallallahualeyhisalem, individual personality and spirituality.

Kamal Hasani, Fatiha for Rahmetli Hafiz Halid Hadžimulić; Beloved Bosnian Sufi Teacher Has Died at 95, http://www.islamicpluralism.org/1694/fatiha-for-hafiz-halid-hadzimulic

[6] Rahmetli Hafiz Hadžimulić was the last representative in his country of the traditional school of commentary on the Mesnevi of Mevlana Jalalad'din Rumi. He was an outstanding preacher and teacher of Islamic respect for other faiths. He spent many years working for good relations between the ulema and the Sufis and to carry the enlightenment of Sufism to the mass of the Bosnian people. He wrote commentaries on Qur'an and Islamic tradition based on the spirit of classic Sufism as represented by Sa'adi, Hafiz, and Mevlana.

Isto 

[7] Hfz. Halid Hadžimulić, Jedan ders iz Mesnevije, „Šebi arus“, broj 19/20, Udruženje derviških redova BiH, Tarikatski centar Sarajevo, Sarajevo, 1999., str. 75.-76.

[8] Gazel o smrti, prepjevao: prof. Ešref Kovačević, „Šebi Arus“, broj 19/20, Udruženje derviških redova BiH, Tarikatski centar Sarajevo, Sarajevo, 1999., str. 6.

Ocijeni
(46 glasova)
Čitano 8152 puta Zadnji put promjenjen nedjelja, 07 Juli 2013 21:47

Magazin Ašk