A+ A A-

Derviš

Osman Đikić

Ko sinje beskrajno more, usijan p’jesak se stere,

viš’ njega lomača gori i riga žeravu živu.

Klonula narav je c’jela i stoji bez nade, vjere

u daljni život, besvjesno strašnoj smrti na pozivu.

 

Nikakva drveta nigdje, ni jednog osjenka nema,

gdje no bi umoran putnik spokojno odahnut’ mog’o,

nit’ hladnog izvora, što ’no slatki mu napitak sprema,

odavno ispi ga žedni plam sunca ognjenoga.

 

Sumornim, polumrtvim krokom, po živoj žeravi gazi,

sijedu pognuo glavu, sunce ga ognjeno prži.

Bez nade narav je c’jela, al’ derviš na Božjoj stazi

u Boga svojeg se nada i vjeru u Nj čvrstu drži.

 

Njegovo usahlo oko, što samrt pred sobom gleda,

ni jednom ne planu gnjevom, nit’ usna njegova kada

pohuli Svevišnjeg Boga; s opekla lica mu bl’jeda,

pročitat’ nije se mog’o ni jedan izražaj jada.

 

I gledaj, kada ga veće i zadnja napusti snaga,

i noga pokleknu slaba i sv’jest se mračit’ poče,

na vreo pijesak kleče i usna prošapta blaga:

„Oprosti grješniku meni, o Višnji svijeta Tvorče!“

 

I pogle, u tome času, gdje čelom pijesak tače,

hlađeni studenac provri i bujno oko njeg’ cv’jeće

razavi krunice šarne, a bulbul pojati zače

u granju lisnatih hurma i divno zacari veče.

 

Klonuli derviš se prenu, duša mu oživlje s’ nova,

na sedžde Allahu pade, na dar Mu zahvali velji,

i priđe užitku Božjeg raskošnog blagoslova,

što ’no mu izdašno Allah Svevišnji udijeli.

 

O vjerni, nikada nemoj u Boga izgubit’ nade,

nit’ hulit Svevišnje Ime, na rubu propasti svoje,

jer Allah kuša nas često i mnoge patnje nam dade,

al’ nikad survati neće u propast vjernike svoje!

(Behar, 1900)

Više iz kategorije: « Krivi minaret Džuma »

Komentiraj

na vrh