A+ A A-

Džuma

Autor: Esad Bajić

Jutros sam tih. Petak je. Dan moje mature.

Svakog petka, dok ustajem, tragom sunneta gusulim tijelo i u čistu odjeću, za taj dan određenu, ga oblačim, ja se prisjetim onog dana davnog kad kotao vode dedo na verige metnu i pod njim vatru raspali.

- Sine, kad se voda ugrije, okupaj se, obuci ono što sam ti jučer donio, došlo je vrijeme da s dedom pođeš na džumu...

Neni su se oči orosile suzama. Majka je prvi put oborila pogled pred mojim, i nikad više, ni jedna ni druga neće me dočekati sjedeći u kući. Ustat će, pomaknut se, učinit će onaj, makar nevidljivi pokret ako ne mognu ništa drugo, samo da pokažu poštovanje...

Deset godina kasnije, naš efendija će mi, pri ulasku u džamiju, dati znak očima da zauzmem njegovo mjesto i budem imam na džumi. Na taj dan, dedo će, u samoći naše stare kuće, otpasati naslijeđenu mušku hladnoću i ozarena lica i toplih očiju priznati mojoj neni da više ne žali umrijeti... Tako sam ja učen, da te ni stas, ni ljepota, ni godine, ni porijeklo ne čine čovjekom.

Znanje je, sine, bolje bogatstvo od novca, prenijet će mi pred kraj rata dedo riječima imama Alija, znanje, kad dijeliš, uvećava se, dok se novac umanjuje.

Uskoro će, ako Bog da, doći i taj dan kad ću i ja svoje dijete posjest u krilo, poljubit u čelo, poklonit mu  novu odjeću da obuče i za ruku povest na džumu, baš kako je mene vodio otac mog oca.

Nakon džume otići ćemo na naš harem, na njihove mezare. Tu su, jedan do drugog.

- Ko je ovo, sine? – pitat ću.

- Ovo je rahmetli dedo Ahmet, babo tvoga rahmetli babe.

- A ko je ovo, sine?

- Ovo je Halil, tvoj babo, a moj rahmetli dedo.

Proučit ćemo im Fatihu, a ja ću pustiti da mi nevidljive suze poteku, potrat po običaju dlanovima desne ruke njihove bašluke i biti sretan što nastavljam višestoljetni krug.

Tu, na haremu, rod uz rod, pod kamenim nišanima, cijelo naše selo, generacije i generacije predaka.

Tu na haremu zelena ledina gdje i mi ćemo živi u nevidljive krugove poleć, kraj naših deda, očeva, pribit se uz njihove mezare da mjesta ostane, za novi krug.

I nikad niko neće ovu Bosnu razumjeti, niti njenog Bošnjaka shvatiti, dok ne nauči da ga poštuje i njegove krugove motri. Mi smo kao mirna površina vode. Čime god nas takneš, ugledat ćeš krugove i onaj prost, miran, al' odlučan stav u pogledu koji govori: „Ne diraj mi krugove! Ne diraj mi ljevicu, ne diraj mi desnicu, to halke su moje kojim spajem pretke i potomke!“

 

Izvor: Elif, časopis za djecu, god. I, br. 3, Udruženje vjeroučitelja, Sarajevo, maj 2011, str. 8.

Komentiraj

na vrh