A+ A A-

Poslovica je među riječima kao mjesec među zvijezdama

Autor: Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak

Bože pomozi!

Priča se kako je nekad mrav pošao na put – pitali ga: „Kuda ideš?“ Odgovori: „Idem na Meku da posjetim svetu Ćabu.“ Reknu mu: „Odaklen ti toliki malehan i neznatan, pa da ti dođeš na Ćabu!“ Na to mrav odgovori: „Ja lijepo i dobro znadem da tamo doći i doprijeti ne mogu, ali je moja želja, da se samo na tome svetome  putu nađem – pa zato idem!“

Otprilike tako sam ti i ja s ovom mojom zbirkom: i ja baš lijepo i dobro znadem da ja nijesam došao do toga, da bih mogao Bog zna što znamenitoga napisati i izdati, ali je i moja želja: da se samo na književnom polju nađem, pa zato sam se uputio ovo narodno  blago sabrati!

Drugo, odavno mislim i nadam se, da će ovo moje izdanje dati lijep primjer i temeljit povod, eda će odsela biti od naše braće muhamedovaca mnogo i drugijeh, koji će rado početi po koju knjižicu na svome materinskom jeziku pisati i izdavati – i koji će objeručke prihvatit se sabirati i istraživati svoje plemenito i neiscrpivo blago. Eto, stoga sam se i ja istisnuo tobož na književno polje!

Istina je: otkako me je majka muškim pasom opasala, te sam počeo s ljudima praću plesti, - još od onda počeo sam uviđati u poslovicama i izrekama našeg slavnog naroda veliku i jezgrovitu misao, s kojom je mogao za vječnu potrebu sam sebi tako kratko, zgodno, lijepo i temeljito pravac stvoriti.

Zato kada bih god koju poslovicu ili mudru izreku čuo, odmah bih ju naizust rado zapamtio i suviše još upisao – sve misleći i namjeravajući: e da li ću kada sretan biti, pa da toga cvijeća jednu rukovet saberem i ukitim, te da ju mognem na čast rodu i miloj domovini na srijedu iznijeti.

Eto tako, iz dana u dan gojeći osobitu nadu i malo pomalo to milo cvijeće sabirajući, još od moga djetinstva počeo sam ovoj mojoj zbirci temelj polagati i za budućnost joj se starati, sve želeći da što prije učinim što sam naumio.

Nazad tri-četiri godine zamolio sam mnoge prijatelje i čestite rodoljube po svoj Bosni, Hercegovini i susjednim krajevima naše domovine, da mi pri tom sabiranju priskoče u pomoć,  te da  me što većma potpomognu, što su zaista bez razlike vjere svi i učinili, a ponajviše me je  obogatio plemeniti Mehmed-efendija Šarić iz Stoca, zatim Skender-beg Kulenović iz Petrovca i pokojni fra Martin Ljubić, bivši biskupov tajnik iz Mostara, na čemu im lijepo i javno svima mnogo i mnogo zahvaljujem! Prosto im bilo na obadva svijeta! Pravo su kazali stari ljudi:

Skladna braća nove dvore grade

a neskladna i stare prodaju!

Njihova sva čestita imena za spomen i diku roda i mile domovine, upisao sam pri koncu ove zbirke, jera je davno  rečeno: „Lijepo djelo – vječni spomen!“

Eto tako i na taj način dugotrajno i neumorno nastojeći i mal' ne svaki dan po nešto sakupljajući, sabrao sam ciglo četiri hiljade i osam stotina struka samoniklog a mirisnog cvijeća, tj. narodnih poslovica, mudrih izreka, rečenica, prispodobnica, narodnih popjevaka itd.

Sve ovo naše milo blago uredio sam po alfabeti i što je bilo zbog kratkoće nerazumljivo to sam – ukoliko mogoh – sve razjasnio i zbog čega i odaklen je što poteklo spomenuo. Đe god se je nalazilo turskih riječi i čitavih fraza, također sam i to na naš jezik protumačio.

U ovom mojem sabranju mislim naći će se nekih poslovica ili izreka koje su i prvo štampane a nekoje da su dva i tri puta ovdje upisane, ali ja na to nijesam ništa pazio, već kako sam koju čuo tako sam i upisao. Čini mi se da je veći jazuk (šteta) jednu ispustiti, nego i pet puta istu jednu upisati, jer su kazala stare babe: „Od viška glava ne boli“ – ili: „Što je deblja koka – masnija je čorba!“

Zato ako bi bilo odaklen kakva prigovora – ja od sad velim: Tko zna bolje – široko mu polje!

Riječi ili izreke, koje su samo radi kakve prispodobe ili protuprispodobe upotrebljavaju, npr.: „Bijel kao labud“, „Crn kao gavran“ ili „Brz kao spućen“, „Pliva kao brus“ itd. Nazvao sam Prispodobnice te sam ih posebno po alfabeti u red stavio.

Neke narodne popijevke koje su zaista krasne i jezgrovite kao i poslovice, isto sam tako pobaška poredao. One se razlikuju od narodnih poslovica, samo što su kao i ostale narodne pjesme u deseterac složene, npr.:

Dok smo, braćo, i radimo živo –

kad umremo, nek' se spominjemo!

ili

Sramota je hvalit' se junaku –

a još gore ne imati čime!

Neki Jusuf-beg Čengić – nazad 20 godina sastavio je jednu pjesmu, koja je među narodom prozvana imenom Abdija, buduć da je njezin sadržaj veoma kao začudan i poučan, zato sam i nju ubrojio i stavio među naše narodno blago.

Ovome slično nalazi se među narodom neka molbenica, takozvani Duvanjski arzuhal, te sam i nju – protumačivši mnoge turske riječi – ovdje uvrstio. Zatim sam uvrstio još jednu malu narodnu pjesmicu, kojoj je cijeli sadržaj:

Čiji prsten – onog i djevojka!

Dalje, dodao sam nekoliko poslovica, koje su pri svršetku ove zbirke sakupljene.

Ovakvog i još mnogo ljepšeg raznovrsnog blaga nalazi se svuda među našim narodom, a osobito baš među nama muhamedovcima – kao što svjedoče mal ne sve narodne junačke pjesme i mnoge izreke i poslovice, koje su potekle samo od bosanskih muhamedovaca – u kojim se mnogo turskih riječi i čitavih fraza i danas nalazi.

Kada bi se odsela mogi rodoljub potrudio da se pokupe samo po sredini Bosne i gornjim krajevima Hercegovine nalazeće se narodne pjesme, priče, zagonetke, izreke, poskočnice itd. – zaista bi bile pune ruke tog narodnog i još nepokvarenog svakojakog blaga našim jezikoslovcima, te bi imali o čem rasprave voditi i temeljito istraživati starinu i korijen riječi našega jezika.

Doduše bilo bi i sramota i grehota kada bi se to odsela zapustilo i izgubilo, buduć da nije dosela kroz vijekove propalo, već  uvijek bolje i bolje napredovalo.

Zato se sretnim smatram, da mogu ovom prilikom pozvati i ponukati svoju braću muhamedovce po svoj Bosni i Hercegovini, da se odsela što bolje zauzmu i prihvate svoju dragocjenu starinu istraživat' i sabirati, jer lijepo veli narodna poslovica: „Svak po dlaku – eto brada!“ A kaže se i to: „Tko ne čini ništa – čini zlo.“

Veli jedna arapska poslovica: „Sejidun nasi hadimuhum“, tj. „Najpošteniji su oni ljudi – koji svoj narod služe i srdačno ga ljube!“ Dakle, tko svoj narod ljubi – onda ljubi i narodne umotvore, pak baš iste sabirajući, čini svome narodu veliku uslugu, a kroz to sebi pribavi – lijep glas.

Mi se možemo sa tijem našijem plemenitijem blagom pred cijelijem svijetom dičit' i ponositi, – kako je naš dobri narod tako lijepo, zreli, mudro i jezgrovito sam sebi pravac osnovao. Kada  bi svi onako radili i postupali kao što nas naše narodne poslovice uče i upućuju, bez dvojbe, bilo bi sve dobro i lijepo.

U ovoj zbirci nalazi se nekoliko povećih priča u rastumačenju nekojih poslovica i fraza, zašto i kada je koja rečena i odakle su potekle; otprilike kao: „Hajde, brate, pa ti delibaši kaži“ ili: „Objahuje kao Kopčić Duvno“ itd.

Ako Bog da zdravlja, trudiću se i odsela pri svakoj zgodi i prilici, da sakupim što veće te pučke mudrosti. Ja sam počeo ima dvije-tri godine istraživat' i sabirati po svoj Bosni i Hercegovini, nalazeća se svakolika imena sela, mahala, brda, voda, planina, vrela, riba, ptica, pojedina imena voća i raznovrsnog drveća; jer sve to smatram veoma  skupocjeno i važno za  naše jezikoslovce. Od toga već imadem jednu poveću zbirku, koju mislim također naskoro objelodaniti.

Kao što sam naglasio još u početku, buduć' da sam počeo odavno uviđati uopće u poslovicama veliku mudrost, ima dvije-tri godine zauzeo sam se prevađati na naš jezik arapske, turske i persijeske poslovice i mudre izreke; preveo sam ih do sada preko dvije hiljade, pa mislim još nekoliko ih prevesti, rastumačiti i posebno izdati.

Od ovijeh do sada prevedenih poslovica, odlučio sam tri-četiri stotine, te sam ih samo za pokus dodao ovome našem domaćem blagu. Za te poslovice mislim da je uopće priznato, da su zaista krasne i značajne, jer kako su nekad Arabi bili prvi učenjaci i mudraci na cijelom svijetu, tako su im i izreke pravi izraz njihove mudrosti, što se zaista može svakome lijepo preporučiti, da i to istočno blago promotri, jer: „Nije čuvena – kao viđena.“

Mislim da nije zgorega što sam dodao nešto tog istočnog blaga k našemu, jer nije ružno kada se svakojakog cvijeća u domaćoj bašči nalazi.

Dakle, ne znam dalje što bi drugo ljepše rekao nego: Eto ti, naš mili narode, jedna lijepa hrpa tvog vlastitog i značajnog blaga, pak se mudro i vješto s njim služi kao što su nam se i naši pradjedovi uvijek služili i svoje misli tako krasno izražavali!

Probiraj, rode, što koji begeniše kao iz puna rešeta mehkih, zrelih i lijepih krušaka! Što se jednom ne dopadne, može se lahko dopasti drugome!

Ljubi rode svoje milo blago

i čuvaj ga kao čedo drago!

 

Izvor: Narodno blago, skupio i  izdao Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, po Bosni, Heregovini i susjednim krajevima, Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 37-40.

Komentiraj

na vrh