A+ A A-

Usmena romansa u historijskom i teorijskom kontekstu

Autor: Munib Maglajlić

...U Zagorju priča puk, da se za mirna proljetna dana iz nekakva jezera na gori čuju glasi k'o zvono iz dubine. Takova je naša poezija. Ne oglušimo se na glasove toga na dno jezera propala zvona...

(Franjo Marković, O baladah i romancah)

Historijat bilježenja u Bosni i Hercegovini

Najstariji zapisi usmene romanse u Bosni i Hercegovini nalaze se – kao i najstariji zapisi lirskih pjesama i balada sa ovog tla – u Erlangenskom rukopisu, najstarijem zborniku narodnih pjesama na štokavskom jezičkom području.[1] Romanse ovog zbornika porijeklom iz Bosne i Hercegovine zabilježene su kao i ostale pjeseme, rukom nepoznatog putnika, vjerovatno Nijemca, koji se početkom XVIII stoljeća kretao pojasem nekadašnje Vojne granice. Kako ih je bilježio čovjek kojem jezik pjesama nije bio maternji, koji je uz to vjerovatno morao raditi brzo, zapisi obiluju pravopisnim i gramatičkim greškama. Zato je objavljivanje i proučavanje ovih pjesama uvijek vezano za  transkripciju njihovih zapisa. Ali, i pored toga, romanse Erlangenskog rukopisa u znatnom broju predstavljaju antologijske obrasce za književnu vrstu kojoj pripadaju. S druge strane, vrijednost dvanaest zapisa porijeklom iz Bosne i Hercegovine, s obzirom na njihovu starost, nije ni potrebno posebno isticati.

Za više od jednog stoljeća mlađi zapisi usmene romanse u Bosni i Hercegovini nalaze se u zbirkama Vuka Karadžića. U prvoj knjizi Srpskih narodnih pjesama, objavljenoj u Beču 1841. godine, „u kojoj su različne ženske pjesme“, nalazi se devetnaest romansi iz Bosne i Hercegovine. Pretežno su to bošnjačke pjesme, koje je Karadžić navodno dobio posredstvom sarajevskih Ciganki, onako kako su ih one upamtile slušajući pjevanje sarajevskih muslimanki. Pjesme koje je zabilježio na ovaj način obilježio je Karadžić oznakom (T*) ispod naslova određene pjesme. Povodom ove oznake Karadžić kaže: „...Koje su ženske pjesme naznačene sa (T*), one sam slušao i prepisivao u Kragujevcu od neki (tursko-)ciganski đevojaka iz Sarajeva, kao što i pjevaju Srpkinje turskog zakona u Sarajevu.“[2] Nažalost, osim ove kratke bilješke, Karadžić nije ništa više kazao o ovom neobičnom posredništvu sarajevskih Ciganki. Za upoznavanje života pjesme u Sarajevu u prvoj polovici XIX stoljeća, bilo bi dragocjeno znati u kojim društvenim slojevima su se kretale ove Ciganke, od koga su čule pjesme, u kojim prilikama su pjevane, uz kakvu pratnju, pred kakvom publikom i slično.

Nekoliko bošnjačkih romansi iz Karadžićeve prve knjige obilježene su oznakom od Dubrovnika, što upućuje na njihovo hercegovačko porijeklo. Sam Karadžić za ovu oznaku kaže: „... Kod kojih stoji: od Dubrovnika, od onijeh sam gdjekoje ja pisao u Dubrovniku, no od čeljadi koja nijesu odande rodom (jer pravi Dubrovčani – starosjedioci – nemaju danas nikakvijeh narodnijeh pjesama), a najviše mi ih je napisao od svoje majke g. Jovo Lainović, koji se rodio u Novom u Boki od roditelja iz Foče u Ercegovini, a prije 23 godine, kao dijete, došao u Dubrovnik, gdje i sad trgujući živi. Tako se slobodno može reći da su ono gotovo sve prave ercegovačke pjesme, koje su gdješto po primorskome načinu i govoru okrenute...“[3]

Osim romansi sa oznakom (T*) i od Dubrovnika, nalaze se – među devetnaest pjesama ove vrste porijeklom iz Bosne i Hercegovine – dvije sa oznakom Sarajevska. Pet pjesama nema nikakve oznake, ali je njihovo bosansko-hercegovačko porijeklo sasvim izvjesno.

Nakon Vuka Karadžića, koji u Bosnu nije nikada dospio, ali u čijim su se zbirkama posredno našle brojne romanse iz Bosne i Hercegovine, čitav niz sakupljača bilježio je narodne pjesme i u njihovim se zbirkama, među ostalim vrstama, nalazi veći broj romansi. Među ovim sakupljačima određen broj ih je uspio štampati svoje zbirke ili barem samo dio sakupljene građe, dok je znatan broj zbirki ostao u rukopisu.

Od štampanih zbirki ovih sakupljača – bilo da su oni porijeklom iz Bosne i Hercegovine ili  nisu – najranije se pojavila zbirka srpskog učitelja u Bosni, jeromonaha Bogoljuba Petranovića, pod naslovom Srpske narodne pjesme iz Bosne (ženske), kao prva od ukupno tri knjige što ih je ovaj sabirač objavio i jedina u kojoj su se našle i romanse, jer su kasnije dvije knjige donijele isključivo epske pjesme iz  Bosne i Hercegovine.

Nakon Petranovićeve zbirke, koja je 1867. godine objavljena u Sarajevu, u devetoj deceniji proteklog stoljeća pojavile su se dvije zbirke sakupljača iz Hrvatske, koji su građu prikupili na području Bosne i Hercegovine, ali su same zbirke štampali u Hrvatskoj. Prvi od njih, Nikola Tordinac, objavio je sakupljenu građu u Vukovaru 1883. godine, pod naslovom Hrvatske narodne pjesme i pripoviedke iz Bosne, a drugi, Kamilo Blagajić, u Zagrebu 1886. godine, pod posve istim naslovom kao i prvi. Koncem iste decenije građu sakupljenu u Bosni i Hercegovini štampao je u Senju Dragutin Hofbauer pod naslovom Hrvatsko narodno blago. Ovu zbirku narodnih pjesma i pripovijedaka iz Bosne i Hercegovine sakupljač je objavio pod pseudonimom Njegoslav Dvorović.

Tokom iste decenije dva sakupljača iz Srbije također su objavili svoje zbirke pjesama, među kojim se nalaze i romanse. Prvi od njih Stevan N. Davidović, objavio je u Pančevu 1884. godine zbirku pjesama pod naslovom Srpske narodne pjesme iz Bosne (ženske), koje je zabilježio po „kazivanju svoje žene“. Drugi, Petar Mirković, dvije godine kasnije objavio je, također u Pančevu, zbirku pod naslovom Srpske narodne pjesme (gerzovske i đevojačke) iz Bosne.

Zajedničko je svim pobrojanim zbirkama, a to će ostati odlika i onih koje su se pojavile kasnije, da njihovi redaktori nisu vršili strožiju klasifikaciju građe, pa su se najčešće nalazile izmiješane i lirske pjesme, i balade, i romanse. S druge strane, ako se u njima i nalazio neki predgovor ili pogovor, nisu sadržavali neka književnoteorijska razmatranja niti su romanse posebno izdvajane.

S početka XX stoljeća pojavilo se nekoliko zbirki koje sadrže značajan broj romansi sa područja Bosne i Hercegovine. Tu je najprije zbirka mostarskog sakupljača Mehmeda Dželaluddina Kurta pod naslovom Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske), objavljena u Mostaru 1902. godine. Prema podacima iz Predgovora razaznaje se da je sabirač sve pjesme pribilježio prema kazivanju svoje majke. S obzirom na građu koju donosi, iako u znatno skromnijem obimu od Kurtove, značajna je i zbirka koju je u Zadru 1906. godine objavio Ivan J. Marunović pod naslovom Narodne pjesme po Herceg-Bosni sabrao i uredio Ivan J. Marunović.

Tokom austougarskog razdoblja značajnu i zamašnu građu narodnih pjesama, uključujući i romanse, objavili su razni časopisi i kalendari, među kojima posebno prednjače Bosanska vila i Behar.

Obimom su veoma zamašne brojne rukopisne zbirke nastale osobito na prijelomu stoljeća. Brojni sakupljači bilježili su pjesme nekad i u dugom nizu godina i ovi su fondovi još uvijek nedovoljno istraženi i srazmjerno malo korišteni. Izuzetak predstavljaju one pjesme koje su se našle u zbornicima i antologijama u čijem je sačinjavanju korištena ova bogata rukopisna građa. Već ovlašan uvid u zbirke Safvet-bega Bašagića, Osmana Đikića, Antuna Hangija, Jovana P. Mutića, Save Miladinovića, Sukejne Žige i drugih pokazuje da one sadrže značajnu građu narodne romanse.[4]

U međuratnom razdoblju neki su časopisi nastavili sa objavljivanjem narodnih pjesama, uključujući i romanse, u čemu je osobito prednjačio Novi Behar i u manjoj mjeri Gajret. I u ovom razdoblju načinjen je izvjestan broj rukopisnih zbirki, koje ipak pretežno sadrže lirsku pjesmu. U poslijeratnom razdoblju zamašnu građu u svom terenskom radu po čitavoj Bosni i Hercegovini sakupili su saradnici bivšeg Instituta za proučavanje folklora. Sada je ova građa pohranjena u Folklornom arhivu Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

Književnoteorijski kontekst

Izdvajanje romanse iz sveukupnog korpusa usmenoknjiževne građe na štokavskom jezičkom području srazmjerno je novijeg datuma. Zasluge za ovo pripadaju hrvatskom književnom historičaru Nikoli Andriću, koji je – sređujući građu iz fondova Matice hrvatske za objavljivanje u okviru edicije Hrvatske narodne pjesme – u petoj knjizi, objavljenoj 1909. godine, kao posebnu skupinu izdvojio: Balade i romance.[5] Teorijsku utemeljenost za ovakav postupak našao je zapravo u tekstovima Franje Markovića, koji je objavio dvije radnje o ovim književnim vrstama. Prva, O baladah i romancah (sa nastavkom: O slavenskim baladah), pojavila se u zagrebačkom časopisu Vienac 1869. godine.[6]

U prvom tekstu Marković se bavi baladom i romansom općenito, a njegova su razmatranja zasnovana na škotskim i engleskim baladama, s jedne, i španjolskim romansama, s druge strane. Marković se ovog pisanja poduhvatio u želji da teorijski odredi baladu i romansu, odnosno da ondašnjem čitaocu ponudi teorijsko obrazloženje koje će ukazati na osnovne poetičke karakteristike ovih književnih vrsta, kako se to nedvojbeno dade zaključiti iz samog početka teksta:

Ima više razloga, koji nas mogu nukati razmatranju balade. Jedan bi bio taj da nam nije dosta uživati ljepotu koje balade, dati se do suza ganuti njezinim žalosnim sadržajem il užasom potresti od  groznih zgoda,što nam ih ona pripovijeda; zatim da nam nije dosta čitati nad ovom pjesmom naslov 'balada', a nad ovom 'romanca': mi bi htjeli također znati, koja je razlika i po sadržaju i po obliku između balade i romance...[7]

Marković se, dakle, u svojim izlaganjima o evropskoj baladi i romansi rukovodio  nastojanjem da ustanovi način  na koji ove  pjesničke vrste funkcioniraju, njihovo ustrojstvo, s obzirom na tematiku i način jezičnog oblikovanja te najzad na njihove sličnosti i razlike po istoj osnovi. Danas već zastarjelo, Markovićevo razmatranje o evropskoj baladi i romansi predstavlja zavidan nivo teorijskog promišljanja književnih vrsta, ako se gleda u vremenu kada je nastalo, tj. prije više od jednog stoljeća.

Razmatranje o slavenskoj baladi, koje obuhvata i razmatranje o romansi, zadržava isti nivo teorijskog promišljanja problema, s težištem na estetičkom aspektu, ali Marković – budući je bio estetičar, a ne književni historičar ili teoretičar – nije načinio uvid u samu građu sa južnoslavenskog terena, nego se samo uzgred osvrnuo na dvije pjesme.

Franjo Marković se teoriji balade i romanse vratio tri decenije nakon spomenute studije u Viencu, tj. koncem XIX stoljeća, u tekstu Prilog estetičkoj nauci o baladi i romanci, koji je pisan komparativno, kao i njegovi prethodni tekstovi.[8] I ovdje se Marković znatnije oslonio na stranu građu i teoriju o istoj građi, nego li što je pokušao da na temelju uvida u građu na našem prostoru zasnuje teoriju koja bi bila primjerenija južnoslavenskoj baladi i romansi.

Do Markovićevih tekstova ove književne vrste nisu se izdvajale zasebno, nego su objavljivane i razvrstavane pod oznakom pjesama „na međi“, kako ih je obilježavao Vuk Karadžić, uočavajući da postoje pjesme „tako na međi između ženskije i junačkije da čovjek ne zna među koje bi i uzeo“, ustanovivši konačno načina njihova izvođenja, dodavši da bi se „teško čulo da i ljudi pjevaju (već ako ženama), a zbog dužine ne pjevaju se ni kao ženske, nego se samo kazuju“.[9]

U novije doba romanse je, zajedno sa baladama, izdvajao i razmatrao sakupljač i teoretičar usmene književnosti Olinko Delorko. U dvije zbirke, objavljene pedesetih godina – Hrvatske narodne balade i romance[10] i Zlatna jabuka[11] – Delorko je načinio antologijski izbor ovih usmenoknjiževnih vrsta, obuhvatajući uglavnom primjere iz hrvatske usmene književnosti. U Popratnoj riječi uz prvu zbirku Delorko se naslanja na školska određenja balade i romanse, ne ulazeći u podrobnija teorijska razmatranja: „...Stari školski udžbenici po pravilima poetike kažu za balade i romance, da su to omanje pjesničke pripovijesti. Balada se razvila na sjeveru kod Engleza, Škota i Šveda, a romanca na jugu kod Španjolaca. Dosta ih je teško razlikovati iako postoji i u tom pravcu kategorizacija; balada je žalosna, svršava se tragično, romanca je vedra i ne svršava se tragično...“[12]

Delorkov tekst sadrži komparativističko nastojanje za poređenjem hrvatskih narodnih balada i romansi sa pjesmama ove vrste u drugih naroda. Paralelu sa španjolskom romansom našao je Delorko u primjeru jedne hrvatske pjesme sa temom ljube u nevjeri: „Hrvatske balade i romance, osim što su srodne s baladama i romancama ostalih slavenskih naroda, imaju nekih dodirnih točaka i sa španjolskim romancama. Tako na pr. balada Ljubi Jermanova, koja se  nalazi u ovoj zbirci, ima sličan sadržaj kao španjolska romanca Kažnjeni preljub. Samo što u španjolskoj romanci nema panpagala (papagaja), koji je neka vrsta deus ex machina u našoj baladi, u kojoj se pored toga dijalog između Jermana i njegove smetene žene preljubnice razvija na snažan dramatski način...“[13]

Osim Nikole Andrića u ranijem razdoblju te Olinka Delorka u novije vrijeme, usmenom romansom štokavskog jezičnog područja, s težištem na bosanskohercegovačkom prostoru pozabavila se i Hatidža Krnjević. Sa pitanjem određenja narodne romanse kao književne vrste suočila se ova autorica proučavajući narodnu baladu u Bosni i Hercegovini.[14] Određenje romanse nametnulo se kao zadatak s obzirom na potrebu preciznijeg određenja balade, koje je podrazumijevalo razgraničenje prema književnoj vrsti sa kojom se balada najčešće razmatrala u „terminološkom paru“. Niz vrlo pronicljivih opaski o prirodi romanse koristilo je autorici u vlastitom određenju balade, na temelju utvrđivanja granice prema književnoj vrsti sa kojom u izvjesnom smislu „graniči“. Hatidža Krnjević ističe vedrinu romanse prema tragičkoj intoniranosti balade, realizam i humorno obilježje, koje je redovito vezano za igru, njenu poentiranu erotsku smjelost i uzdizanje nesputane tjelesne ljubavi, što konačno vodi relativiziranju moralnog i društvenog kodeksa, koji su u baladi posve drugačije shvaćeni.

Ipak, s rezervom se može primiti nagovještaj H. Krnjević da je romansa nastala „daleko od kuća, u vojnama i po taborima“ ili tvrdnja da „tragična interpretacija“ stavlja pred pjesnika veće zahtjeve, a također i neki zaključci o jeziku romanse. Bošnjačka narodna romansa nastala je u istoj sredini kao i balada, dakle, u patrijarhalnj porodičnoj sredini, gradskoj i seoskoj, a spjevale su je većim dijelom žene, kao i baladu, bez obzira na to što prvo lice, intoniranost i poenta mogu upućivati na pjesnika muškarca. Tvrdnja da „tragična interpretacija“, tj. oblikovanje teme, stavlja pred pjesnika balade veće zadatke od vedrog oblikovanja odgovarajuće tematike u romansi, pokazuje se neodrživom, pogotovu ako se pokuša šire primijeniti na književno stvaralaštvo, na problem oblikovanja, tj. poetizacije činjenica iz životne zbilje s obzirom na ugao viđenja pjesnika.

Jezik romanse, doduše, nema simboličku slojevitost i dubinu koje u baladi s pravom utvrđuje H. Krnjević, ali se različiti oblici ponavljanja, tzv. jezične figure, kao vrlo uspjelo izražajno sredstvo, jednako susreću u romansi kao i u baladi. Romansa, dalje, poznaje alegoričnost kazivanja, koja je u baladi rjeđa, a u najuspjelijim ostvarenjima ove književne vrste jezična izražajnost dostiže visok stupanj, tako da se ne može braniti tvrdnja da jezik u romansi nije „bogat i poetizovan“ kao u baladi.

Potpunije određenje romanse dala je ista autorica u tekstu Usmene balade Bosne i Hercegovine, Dosadašnja izučavanja i glavna svojstva. Istrajavajući na tvrdnji o specifičnoj prirodi romanse, H. Krnjević kaže da su to tvorevine, „kao i balade duže od lirskih, a kraće od epskih pjesama i sadrže u sebi jedinstvo epskog, lirskog i dramskog elementa“. Romansu – po mišljenju H. Krnjević – odlikuje vedar zaplet, „često duhovit a nerijetko zasnovan na čulnoj, erotskoj želji“. Tematika romanse podudara se sa tematikom balade: i jedna i druga književna vrsta pjevaju o zgodama iz čovjekova svakodnevnog života, ali na ista zbivanja u romansi se gleda na drugačiji način, „iz sasvim drugačije, pomjerene perspektive, šeretski iskošeno“. Romansa ne sadrži ništa kobno, kao balada, nema spleta dalekosežnih tragičnih okolnosti, nego sve koristi čovjekovoj trenutnoj ličnoj sreći. Vedrina romanse dobrim dijelom se zasniva i na tolerantnom odnosu prema „grijehu“, na namjernom snižavanju ljubavnog patosa. Ljubav u romansi je oslobođena tjelesna ljubav, nagon koji trijumfuje, zaborav čula od kojeg niko ne strada i ne trpi. Za razliku od balade, u kojoj je sve iznenadno i kobno, u romansi postoji čitav ritual vještih priprema i zamki, gotovo „scenario“ mamljenja i osvajanja.[15]

Vedrina je, dakle, temeljna crta romanse kao književne vrste i dok je balada dublje zahvatila porodične odnose, pjevajući najčešće o njihovoj kritičnoj zaoštrenosti, o sukobu pojedinaca sa društvenim dogmama ili sukobu među pojedincima u porodici, koji najčešće vode tragičkom raspletu, dotle romansa pjeva o porodičnim odnosima u posve drugačijem tonu, imajući najčešće ljubav kao glavni motiv – pokretač, opet različito od balade, koja u molskom tonu pjeva o stradanjima pojedinca, izazvanim različitim strastima i osjećanjima: materinstvom, očinstvom, odnosima među braćom, sudarima sa novom sredinom dovedene snahe, odnosima među ljubavnicima ili supružnicima – romansa vedro, često i sa humorom i raspusno, pjeva o ljubavi koja redovito pobjeđuje. Doživljaj svijeta je zato u romansi općenito znatno optimističniji nego u baladi, u kojoj najčešće za njene junake nema izlaza ni spasa. Romansa pjeva o ljubavi razdragano i poneseno, izričući na taj način i pohvalu životu. Ljubav, tačnije ljubavna igra, u romansi je shvaćena kao vrhunaravni smisao i svrha života.

Uvid u građu ukazuje da je – s obzirom na tematsko-motivski raspon koji je zahvatila – bošnjačku usmenu romansu moguće uslovno podijeliti u pet osnovnih skupina. U prvoj se nalaze romanse koje pjevaju o vragolastom ili preduzimljivom momku, u drugoj o vragolastoj ili preduzimljivoj djevojci, u trećoj o erotskom nadgovaranju momka i djevojke, u četvrtoj o strasnom susretu momka i djevojke te u petoj o ljubi u nevjeri. Svaka od ovih skupina može se dalje dijeliti na niz manjih podskupina, kojima su zajedničke određene poetičke karakteristike.

Prema zabilježenim primjerima koji su sačuvani, narodna romansa u Bosni i Hercegovini uobličena je u četiri metričke varijante. Kao u narodnoj pjesmi u nas općenito, najčešći oblik stiha jeste epski deseterac i njime je spjevan najznatniji broj zabilježenih romansi. Drugi po učestalosti javljanja, ali daleko rjeđi od epskog deseterca jeste trinaesterac. Posve rijetki oblici stiha jesu jedanaesterac i sedmerac. Ako se usporedi sa baladom na istom prostoru, tj. sa pjesničkom vrstom sa kojom na izvjestan način graniči, dolazi se do zaključka da romansa koristi manji broj metričkih varijanti stiha. Prevladavanje epskog deseterca u romansi je znatno jače izraženo nego u baladi. Od ostalih oblika stiha zajednički im je još samo trinaesterac, s približno jednakom učestalošću javljanja. Naime, bošnjačka usmena balada, prema zabilježenim primjerima, nikako se ne javlja u sedmercu i jedanaestercu, ali zato poznaje – opet prema zabilježenim primjerima koji su do nas došli – simetrični i nesimetrični osmerac te simetrični, lirski deseterac, kojih u romansi nema nikako.

(Od zbilje do pjesme, Ogledi o usmenom pjesništvu, Banja Luka, 1983, str. 163–172)

Izvor: Đenana Buturović i Munib Maglajlić, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, usmena književnost, knjiga II, Izdavačka kuća ALEF, Sarajevo, 1998, str. 297–304.



[1] Gerhard Gesemann, Erlangenski rukopis starih srpskohrvatskih narodnih pjesama, Sr. Karlovci, 1925.

[2] Vuk Stef. Karadžić, Srpske narodne pjesme, I, str. XXX.

[3] Isto, str. LIV.

[4] Rukopisne zbirke nabrojanih sakupljača pohranjene su u Etnografskom arhivu SANU, odnosno u Etnološkom zavodu HAZU u Zagrebu.

[5] Nikola Andrić, Hrvatske narodne pjesme, knji. V (Balade i romance), Zagreb, 1909.

[6] Franjo Marković, O baladah i romancah, Vienac, 1/1869, 44, 760–771; O slavenskih baladah, 45, str. 787–796.

[7] Isto.

[8] Franjo Marković, Prilog estetičkoj nauci o baladi i romanci, Rad JAZU, 1899, knj. 138, str. 118–205.

[9] Vuk Stef. Karadžić, Srpske narodne  pjesme, knjiga prva u kojoj su različne ženske pjesme, Beograd, 1953, str. 18.

[10] Olinko Delorko, Hrvatske narodne balade i romance, Zagreb, 1951.

[11] Olinko Delorko, Zlatna jabuka, Hrvatske narodne balade i romance, Zagreb, 1956.

[12] Vidi Popratnu riječ uz Delorkovu prvu zbirku, str. 176.

[13] Isto, str. 180.

[14] Vidi: Hatidža Krnjević, Usmene balade Bosne i Hercegovine, Knjiga o baladama i Knjiga balada, Sarajevo, 1973.

[15] Hatidža Krnjević, Usmene balade Bosne i Hercegovine, Dosadašnja izučavanja i glavna svojstva, Godišnjak Odjeljenja za književnost Instituta za jezik i književnost u Sarajevu, knj. III–IV, Sarajevo, 1975, str. 361–377.

Komentiraj

na vrh