A+ A A-

Zakon nasljeđivanja

Ljudi su veoma davno shvatili da svako živo biće prenosi svojim nasljednicima velik broj osobina i odlika. Zapravo, naredna generacija nasljeđuje osobine prethodne generacije. Jedna sjemenka cvijeta u sebi čuva sve odlike stabljike, lista, cvijeta i boju mladice iz koje proizlazi, tako da se nakon zrenja svaka od ovih odlika pojavljuje jedna za drugom. Košpica kajsije sadrži sva posebna svojstva stabla od kojeg je nastala. Kada je posiju i nakon što se razvije, postepeno će pokazati sva ta svojstva. Mače prema građi svojih organa, obliku, izgledu, dlaci, šapi i drugim odlikama svoje vrste, poput roditelja nasljeđuje osobine svojih predaka. Afričko ili evropsko dijete naslijedit će boju kože, oblik kose, građu nosa, boju očiju i ostalo od svojih roditelja prema pripadnosti odgovarajućoj rasi. Jednom riječju, u živom svijetu djeluje zakon koji se zove zakon nasljeđivanja. Ovaj zakon čuva oblik specifičnih vrsta biljki, životinja i čovjeka. Zahvaljujući ovom zakonu, bez imalo prava na vlastiti izbor potomci od svojih roditelja nasljeđuju mnoštvo osobina i odlika i sa takvim posebnim odlikama dolaze na svijet.

Empirijske (iskustvene) nauke su napredovale na svim poljima prirode te su znanstvenicima objelodanile mnoštvo istina koje su u prošlosti bile nepoznate. Citologija i embriologija, uporedo sa drugim naukama, silno su uznapredovale. Naučnici su, zahvaljujući moćnim tehničkim uređajima i dobrim mikroskopima, ispitivali sitne organizme te su otkrili da je izvor postanka živih organizama izuzetno sitna jedinica – ćelija, koja se u naročitim okolnostima i uvjetima razvija. I, najzad, zavisno od vrsne pripadnosti, ćelija se pretače u insekta, životinju ili čovjeka. Otkriće ove velike tajne učinilo je zakon nasljeđivanja složenijim – jer je istraživače dovelo do pitanja u kakvom obliku i gdje se sve u ovoj sićušnoj jedinki kriju činioci nasljedstva.

Biolozi koji se bave istraživanjem života su, s nadom da će otkriti ovu zagonetku, mnogo vremena posvetili citologiji i veliki dio vremena su provodili nad mikroskopom. Međutim, ova oblast je bila puna poteškoća. S jedne strane, imali su posla sa ćelijom, koja predstavlja fizički organ i posjeduje fizičke i hemijske osobine, a s druge strane, suočili su se sa pitanjem naslijeđa, koje je u skladu sa Mendelovim zakonom matematički potpuno jasno, ali taj njegov zaključak ni na kakav način nije umanjio zagonetnost ove oblasti.

Ostalo je da visi pitanje gdje se nalazi činilac naslijeđa. U kojem dijelu ćelije? Kojem tjelesnom dijelu je prepuštena odgovornost za nasljeđivanje? Koji dio protoplazme i koji dio jezgra ćelije uzrokuje, naprimjer, da dijete naslijedi majčin nos, očeve oči i određene osobine svojih predaka?[1]

Nakon mnoštva naučnih istraživanja došlo se do zaključka da se u ćeliji nalazi jezgro elipsastog oblika sa elastičnom opnom te su u tom jezgru našli sitne čestice koje se javljaju u vrijeme diobe ćelije. One se zovu hromozomi.

Mnogi naučnici istraživači života slažu se da je broj hromozoma u jedru stalan te da svaka ćelija čovjeka sadrži 48 hromozoma. Svaka ćelija miša ima 40, muhe 12, leblebije 14, paradajza 24, dok pčela ima 32 hromozoma.[2]

Učenjaci su u svojim naučnim istraživanjima otišli korak dalje i shvatili da se u hromozomima nalaze izuzetno sitna zrnca nazvana geni, za koje je utvrđeno da su zbiljski činioci nasljeđivanja s pohranjenim nasljednim osobinama. Upravo geni prenose raznolike nasljedne osobine poput izgleda očiju, kose, kože, građe nosa, usana te druge nasljedne osobine koje se prenose s roditelja na potomke.

Savremena genetika potvrđuje da se nasljedne osobine roditelja prenose na potomke dijeljenjem hromozoma koji se nalaze u jezgru ćelije. Stoga ovi hromozomi, prema svojim dimenzijama, posjeduju desetine ili stotine dijelova koji se nazivaju geni ili nasljedne jedinice. Kod muhe je precizno ustanovljeno koji se geni nalaze u hromozomima, u kojem dijelu hromozoma su oni smješteni te na kojem međusobnom rastojanju se nalaze.[3]

Nasljedne osobine su, dakle, vezane za činioce koji se zovu geni. Njihov broj je veoma velik i oni su u jezgru poredani poput zrna tespiha. Osim toga, geni imaju i međusobne uticaje jedni na druge te je moguće da jedna osobina zavisi od nekoliko gena, i to na način da svaki od njih proizvodi jedan zaseban dio određene čovjekove osobine.[4]

Ljudi su u prošlom stoljeću imali koliko-toliko znanja o zakonu nasljeđivanja, ali o detaljima toga zakona nisu imali pojma. Svjetski učenjaci u prošlosti znali su da se u sjemenci cvijeta, u sjemenci drveta, ljudskoj i životinjskoj sjemenoj tekućini nalaze pohranjene osobine koje se sa prethodnih generacija prenose na potonja bića.

Današnji učenjaci proširuju opseg svojih istraživanja ka dubini ćelije. Tako su pronašli sićušne elemente unutar hromozoma, koja su činioci nasljedstva, a nazvani su genima.

 

 

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, nasljeđe i odgoj, svezak 1., Fondacija „Mulla Sadra“ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011., str. 45-47.



[1] Tarihe ‘ulum, str. 707.

[2] Isto.

[3] Isto.  

[4] Isto. 

  • Ocijeni
    (5 glasova)
  • Objavljeno u Priroda
  • Čitano 3850 puta

Komentiraj

na vrh