A+ A A-

Razmišljanje i skrušenost

Uzvišeni kaže:

Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili. (Sad, 29)

Kako oni ne razmisle o Kur'anu, ili su im na srcima katanci! (Muhammed, 24)

Pravo Kur'ana u odnosu na tebe, muslime, jeste da ga učiš ponizno, smireno i da otvoriš svoje srce za promišljanje njegovih značenja. Ono je osnovni cilj učenja Kur'ana, pomoću kojeg se rasprostiru prsa i osvjetljavaju srca. Isto tako, lijepo je zaplakati i ispoljiti skrušenost prilikom učenja – tako rade dobri robovi Božiji.

Imam Es-Sujuti kaže: „Prilikom učenja Kur'ana lijepo je zaplakati, a onaj ko to  ne može, neka barem simulira plač, tugu i skrušenost. Uzvišeni je rekao: I padaju licem na tle plačući, i on im uvećava strahopoštovanje. (El-Isra, 109)“[1]

Od Ibn Mes'uda, r.a., prenosi se da je rekao: „Rekao mi je Vjerovjesnik, s.a.v.s.: 'Uči mi Kur'an!' Odgovorio sam: 'Allahov Poslaniče, zar da tebi učim, a Kur'an se tebi objavljuje?' On reče: 'Ja volim da ga čujem od drugoga!' I tako započeh učiti suru En-Nisa, i kada dođoh do ajeta: A šta će, tek, biti kada dovedemo svjedoka iz svakog naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih?, on reče: 'Dosta je!' Okrenuh se prema njemu, kad u njegovim očima suze!“[2]

Naš Uzvišeni Gospodar, objašnjavajući nam vrijednost Kur'ana, kaže: Da ovaj Kur'an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo. (El-Hašr, 21)

Opisujući ponašanje dobrih vjernika i njihovu skrušenost prilikom učenja Kur'ana Uzvišeni kaže: Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju. (El-Enfal, 2)

Uzvišeni još kaže: Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada se spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju. (Ez-Zumer, 23)

Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali. (Merjem, 58)

Da, ovo je stanje dobrih vjernika kad uče Kur'an: smirenost duša, ježenje koža, srčani strah, suze... Na tebi je, muslimanu, da osjetiš strah od Allaha u svome srce, da te obuzmu suze i skrušenost tokom tvoga učenja Knjige tvoga Gospodara.

Imam En-Nevevi prenosi riječi imama El-Gazalija: „Plakanje prilikom učenja Kur'ana je pohvalno, a takav stupanj postiže se tako što će srce učača biti ispunjeno tugom, promišljat će o kazni, prijetni i ugovorima s Uzvišenim Allahom, te koliko je, u vezi s tim, načinjeno propusta. Ako se ne rastuži i ne rasplače, onda neka plače zbog toga što nije takav, jer je to najveća nesreća!“[3]

Nema sumnje u to da se skrušenost povećava razmišljanjem o značenjima kur'anskih ajeta, razgovijetnim i lagahnim učenjem te oslobađanjem uma od poslova i briga.

Muslim prenosi od Huzejfa, r.a., da je kazivao: „Jedne noći klanjao sam za Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., i kada je, učeći razgovijetno, započeo učiti suru El-Bekare pomislio sam: Učinit će ruku' nakon stotinu  ajeta – ali on nastavi. Tada pomislih u sebi: Proučit će cijelu suru na jednom rekatu? Ali on započe učiti suru En-Nisa i prouči je, zatim otpoče suru Alu Imran i prouči je. Kada bi proučio ajet o slavljenju Allaha, dž.š., slavio bi Ga; kad bi proučio ajet dove, molio bi Allaha, dž.š., a kad bi proučio ajet o zaštiti, tražio bi Allahovu, dž.š., zaštitu.“[4]

Ovako je bilo učenje Resulullaha, s.a.v.s. – razgovijetno i po tertilu (tertil – izgovarati polahko i razgovijetno harfove i pravilno ih artikulirati). Iako je na jednom rekatu proučio više od pet džuzeva Kur'ana, nije žurio pri učenju; bilo je to učenje sa razmišljanjem i skrušenošću.

Tako su Kur'an učili plemeniti ashabi i dobri prethodnici – skrušeno i sa razmišljanjem, sa čežnjom, sjetno, glasno, plačući... Kada bi proučili ajet u kome se spominje Džennet, čeznuli bi za njim; kada bi proučili ajet u kome se spominje Džehennem, zajecali bi, kao da čuju huku Džehennema u svojim ušima. Neke ajete bi mnogo ponavljali i vraćali se na njih kako bi o njima dobro promislili provodeći i po nekoliko sati u tom stanju, skrušeno i plačući. Navodim nekoliko predaja[5] koje bilježi imam En-Nevevi u tom smislu:

En-Nesa'i prenosi od Ebu Zerra, r.a., da je rekao: „Vjerovjesnik, s.a.v.s., jedne je noći sve do zore ponavljao samo jedan ajet. Taj ajet je: Ako ih kazniš – pa oni su robovi Tvoji! (El-Maide, 118)“

Temim ed-Dari je sve do zore ponavljao ajet: Misle li oni koji čine zla djela, da ćemo s njima postupiti jednako kao sa onima  koji vjeruju i dobra djela čine?! (El-Džasije, 21)

Od 'Abbada ibn Hamze prenosi se da je kazivao: „Ušao sam kod Esme, r.a., a ona je učila ajet: Allah nam je milost darovao i od patnje u ognju nas sačuvao. (Et-Tur, 27) Ponavljala je ajet, a meni se to oteglo, pa sam otišao u čaršiju da nešto kupim. Kad sam se vratio, zatekao sam je kako i dalje uči isti ajet!“

Ed-Dahhak je znao sve do sabaha ponavljati ajet: Nad njima će biti naslage vatre, a ispod njih naslage. (Ez-Zumer, 16)

Razmisli o onome što objašnjava imam Ibnu-l-Kajjim, Allah mu se smilovao, u svom kazivanju o razlici između ljubitelja Kur'ana i ljubitelja šejtana:

„Kada bi se ashabi okupili u društvu Ebu Musaa tražili bi od njega da ih podsjeti na njihova Gospodara. Onda bi on učio Kur'an, a oni bi slušali. Dakle, ljubitelj Kur'ana osjeća zanos, slast i radost u sebi veću od one koju osjeća ljubitelj šejtanskih zvukova. Kada vidiš da neki čovjek više uživa i zabavlja se u slušanju stihova nego u slušanju ajeta, u slušanju nota nego u slušanju Kur'ana, za njega možeš reći: 'Da ti se prouči i cijeli Kur'an, ostaješ tvrd poput kamena, a kada ti se ispjeva stih poezije, uvijaš se poput pijanice!' Ovo je najveći dokaz da takav čovjek u svome srcu nema ljubavi premaAllahu, dž.š., i Njegovom Govoru. On je potpuno posvećen ljubavi prema šejtanskom glasu.“[6]

 

Izvor: Enes Ahmed Kerzun, Pristup Kur'anu, priručnik za kiraet, s arapskog preveo dr. Almir Fatić, El-Kalem, Sarajevo, 2010, str. 31–34.



[1] Es-Sujuti, El-Itkan fi 'ulumi-l-Kur'an, 1/297.

[2] El-Buhari, 6/113; Muslim, „Babu fadli istima'i-l-Kur'an“, br. hadisa 800.

[3] Et-Tibjan fi adabi hameleti-l-Kur'an, 69.

[4] Sahihu Muslim, „Babu istihbabi tatvili-l-kira'eti fi salati-l-lejl, br. hadisa 772. Što se tiče Poslanikovog, s.a.v.s., učenja sure En-Nisa prije sure Alu Imran, ulema o tome ima više mišljenja. Jedno od njih je da je to bilo prije utvrđivanja rasporeda Mushafa ustanovljenog prilikom posljednjeg izlaganja Objave između Džibrila i Poslanika, s.a.v.s., prije nego što je on preselio na Ahiret; v: Šerhu-n-Nevevi 'ala Sahihi Muslim, 6/62.

[5] Et-Tibjan fi adabi hameleti-l-Kur'an, 67.

[6] El-Dževabu-l-kafi, 301.

Komentiraj

na vrh