A+ A A-

Džennetske sadnice

Allahov Poslanik, a.s., je rekao: „Postoje dvije riječi koje je lahko izgovoriti, a na mizanu će imati veliku težinu i Milostivom su veoma drage. To su riječi: Subhanallahi ve bi hamdihi, subhanallahi-l-'azim.“[1]

Značenje riječi:

- lahko izgovoriti, tj. veoma su kratke i mali broj slova je u njima te ih je veoma lahko izgovoriti;

- na mizanu će imati veliku težinu, zbog višestrukih nagrada i lijepih djela koja će se gomilati izgovaranjem tih riječi.

Savjeti i upute:

Nema ljepših i dragocjenijih riječi od ovih. One su džennetske sadnice,  Allahu najdraže riječi i oporuka našeg miljenika Ibrahima, a.s., ovom ummetu. Postoje mnogi hadisi koji govore o fadiletu ovih riječi, a najpoznatiji su sljedeći.

Muslim bilježi od Ebu Zerra, r.a., da mu je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Obavijestit ću te o Allahu najdražim riječima. Allahu najdraže riječi su: Subhanallahi ve bi hamdihi.“[2]

Et-Tirmizi bilježi od Ibn Mesuda, r.a.,  da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „U noći Isra'a sam sreo Ibrahima, a.s., pa mi jer rekao: 'O Muhammede, prenesi od mene svome ummetu selam i obavijesti ih da je u Džennetu zemlja plodna, voda pitka i da su u njemu ravnice, čije su sadnice riječi: Subhanallahi, vel-hamdu lillahi, ve la ilahe illallahu vallahu ekber.“[3]

Izgovaranje ovih riječi uvodi u Džennet i u njegovom dvorcu će izrasti mnoga drveća, jer svaki put kada ih ponovi, u Džennetu će izrasti onoliko drveća koliko ih puta ponovi.[4]

Džabir, r.a., veli da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Onome ko izgovori: Subhanallahi ve bihamdihi, u Džennetu će biti zasađena jedna palma.“[5]

Pogledajmo i razmislimo o načinu na koji Allahov Poslanik, a.s., podstiče ashabe, r.a., da što više spominju i veličaju Allaha, dž.š.:

- Muslim bilježi od Sa'da ibn Ebu Vekkasa, r.a., da je rekao: „Bili smo kod Allahovog Poslanika, a.s., pa nam je rekao: 'Može li  neko od vas svakog dana zaraditi hiljadu dobrih djela?' Neko od prisutnih ga upita: 'Kako da zaradi hiljadu dobrih djela?' 'Tako što će sto puta izgovoriti: Subhanallah. Zbog toga će mu biti upisano hiljadu dobrih djela, ili će mu oprostiti hiljadu loših djela', odgovorio je on.“[6]

- Enes ibn Malik, r.a., veli da je Allahov Poslanik, a.s., prošao pored drveta požutjelog lišća, te ga je udario štapom, a lišće poče padati, pa reče: „Doista izgovaranje riječi Subhanallahi vel hamdu lillahi ve la ilahe illallah, odstranjuje grijehe kao što ovo drvo odstranjuje lišće.“[7]

Ebu Hurejre, r.a., veli da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Da izgovorim riječi: Subhanallahi vel hamdu lillahi ve la ilahe illallahu vallahu ekber, draže mi je od svega što sunce obasja.“[8]

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Ko svako večer i svako jutro izgovori: Subhanallahi ve bihamdihi, stotinu puta, niko na Sudnji dan neće doći sa onim s čime on dolazi, osim onog koji ih izgovori isto toliko puta ili još više od njega.“[9]

Nema sumnje da je onaj ko ove riječi izgovara svako jutro i svako večer izgradio zid koji ga čuva od šejtanskog utjecaja, raznih prohtjeva i udaljavanja od pokornosti Allahu, dž.š. Svakako da nije dovoljno te riječi samo izgovoriti jezikom i biti bez razmišljanja, već to mora izgovoriti svjesno, jer se zikr ne može činiti osim prisjećanjem i razmišljajući.

Zbog toga je imam En-Nevevi, Allah mu se smilovao, rekao: „Pod zikrom podrazumijevamo i prisutnost srca i zato to treba biti cilj onom koji ga čini. Treba se potruditi biti svjestan, razmišljati o onome što izgovara i shvatati značenje tih riječi.“[10]

Hafiz Ibn el-Hadžer je prenio riječi Ibn Bettala: „Navedene vrijednosti zikra pripadaju časnim ljudima koji su privrženi vjeri i koji je nastoje u potpunosti prakticirati. Oni su čisti od harama i krupnih grijeha. Zato, nikako ne misli da će onaj koji zapostavi zikr, ustraje u slijeđenju prohtjeva i prekrši Allahove naredbe, biti u društvu s čistim i časnim vjernicima i da će dostići njihov stepen tek tako što će jezikom izgovoriti te riječi bez bogobojaznosti i djela koja to potvrđuju.“[11]

Srca se oživljavaju spominjanjem Uzvišenog i kuće vjernika se grade u Njegovo ime, a kuće nemarnih i onih koji Ga ne spominju, postaju pustoš u kojoj nema života, pa makar to bili i dvorci sazdani.

Ebu Musa el-Eš'ari, r.a., veli da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Primjer kuće u kojoj se Allahovo ime spominje i one u kojoj se ne spominje je kao primjer žive i mrtve osobe.“[12]

Imam El-Buhari je svoju knjigu El-džami'u-s-sahih završio na veoma lijep  način i to upravo ovim hadisom.

Imam El-Hafiz ibn Hadžer nam je to u svome komentaru na Sahihu-l-Buhari pojasnio prenoseći od svoga šejha imama El-Belkinija koji  je obrazložio da je imam El-Buhari završio svoj Sahih knjigom „Et-Tevhid“, jer je uvjet negriješenja upravo tevhid. S obzirom da na kraju dobra i loša djela razlikuju uspješnu od neuspješne osobe, prikladno je bilo da počne hadisom: „Djela se vrednuju prema namjeri...“ To govori o dunjaluku, a na ahiretu se djela vagaju. Također je ukazao na činjenicu da se vrednuju samo ona koja su učinjena iskreno u ime Allaha. U tom je hadisu spomenut poticaj i olakšanje; poticaj na spomenuti zikr zbog Allahove ljubavi prema njemu i lahkoće što se tiče njegove praktične primjene, a težina je gledajući na veličinu sevaba. I redosljed ovoga hadisa je došao u veličanstvenom stilu – Allahova ljubav je prvo spomenuta, a zatim je spomenut Allahov rob i lahkoća tog zikra, a onda je pojasnio veličinu i korist sevaba, kao i korist od sevaba na Sudnjem danu.

Nakon toga je El-Hafiz ibn Hadžer rekao: „Očito je da je htio zaključiti knjigu onim što ukazuje da će djela bit vagana, jer je to zadnji trag obaveznika – nakon vaganja djela preostaje samo jedno od dva staništa (Džennet ili Džehennem).“[13]

Šejh Eš-Šerkavi veli: „Pisac je knjigu zaključio ovim hadisom koji sadrži zahvalu Gospodaru nakon slave, jer je to posljednja molitva stanovnika Dženneta. Uzvišeni je rekao: Molitva  njihova bit će u njima: „Hvaljen neka si, Allahu!“, pozdrav njihov: „Mir vama!“, a njihova posljednja molitva. „Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo!“[14]

Imam El-Munziri je svoje djelo Et-Tergibu ve-t-terhibu mine-l-hadisi-š-šerif završio riječima: „Završit ćemo ovu knjigu onako  kako je to učinio El-Buhari, Allah mu se smilovao. To je hadis Ebu Hurejre, r.a., koji veli da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Postoje dvije riječi...“ Tražimo od Allaha oprost za ono što je jezik krivo rekao i što smo zaboravili, jer svaki pisac, ma koliko smiren bio, trudio se i dugo razmišljao, ipak, teško da je siguran da  nije pogriješio. Allaha molim da ovo djelo učini iskrenim u ime Njega,da se njime okoriste drugi. On puno daje i kod Njega je svako dobro.“[15]

Izvor: Enes Ahmed Kerzun, Biseri Vjerovjesnikovih uputa, priručnik za IV razred medrese, El-Kalem, Sarajevo, 2012, str. 104-108.



[1] Bilježi ga El-Buhari, br. 6043, 6304, 7563 i Muslim, br. 2694.

[2] Bilježi ga Muslim, br. 2698.

[3] Bilježi ga Et-Tirmizi, br.3462 i veli da je hadis hasen.

[4] Tuhfetu-l-ahvezi šerhu Džami' et-Tirmizi, 9/303.

[5] Bilježi ga Et-Tirmizi, br.3464 i veli da je hadis vjerodostojan.

[6] Bilježi ga Muslim, br. 2698.

[7] Bilježi ga Et-Tirmizi, br. 3532 i ovo je njegova verzija. Također ga bilježi Imam Ahmed, 3/152. Prenosioci ovog hadisa su vjerodostojni, kao što je rekao El-Munziri u Et-Tergibu ve-t-terhib, br.  2315.

[8] Bilježi ga Muslim, br. 2695.

[9] Bilježi ga Muslim, br. 2692.

[10] El-Ezkar, str. 34.

[11] Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihi-l-Buhari, 13/514.

[12] Bilježi ga Muslim, br. 779 i El-Buhari, br. 6407.  Njegova verzija glasi: „Primjer onog koji spominje svoga Gospodara i onog koji Ga ne spominje je  kao primjer žive i mrtve osobe.“

[13] Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihi-l-Buhari, 13/542.

[14] Junus, 10. Fethu-l-bari bi šerhi muhtesari-z-zubejdi, od šejha 'Abdullaha eš-Šerkavija, 5/104. To je  komentar djela Et-Tedžridu es-sarih li ehadisi-l-džami'i-s-sahih, od imama Zejnuddina ez-Zubejdija.

[15] Et-Terhibu ve-t-tergib, str. 723.

Zadnji put promjenjenčetvrtak, 31 Maj 2018 13:26
  • Ocijeni
    (2 glasova)
  • Objavljeno u Hadis
  • Čitano 21 puta
Više iz kategorije: « Vjernik i licemjer

Komentiraj

na vrh