A+ A A-

Ljudska savjest i zahtjev iskonske prirode


Ljudska savjest i unutrašnje shvatanje čovjeka predstavljaju najvažniji kriterij za određivanje ružnog i lijepog, a to je i najveći činilac koji pokreće čovjeka u smjeru dobra i najbolji sud za odvraćanje čovjeka od činjenja lošeg.

Ovu čudesnu posebnost Bog je smjestio u ljudsku prirodu i njegovo stvaranje je izdvojio u odnosu na stvaranje drugih bića, kao što kaže Kur’an:

I duše i Onoga koji je stvori, pa je nadahnu da shvati u čemu je njena nevaljalost a u čemu čestitost.[1]

Uzvišeni Bog ne samo da je u ljudsku nutrinu smjestio moć raspoznavanja dobra od zla već je ljudsku prirodu i fitret izgradio na temelju sklonosti prema tevhidu i izvoru svih dobara:

Ti iskreno upravi lice svoje vjeri, stvaranju Allahovom, prema kojem je On ljude stvorio; nema nikakve promjene u stvaranju Allahovom.[2]

 Ljudska savjest je takva da poput saosjećajnog učenjaka i učitelja upoznaje ljude sa onim što je dobro i poput dobrohotnog mudraca i odgajatelja odvraća čovjeka od činjenja grijeha. Ona poput pravednog vladara i sudije u ljudskoj unutrašnjosti uspostavlja sudnicu, navodi čovjeka na pokajanje zbog njegovih grešaka te ga usmjerava prema nadoknađivanju ružnih i u smjeru činjenja dobrih djela.

Čestiti ljudi, koristeći se božanskim fitretom (bogomdanom prirodom) i vlastitom savješću, upotrebljavaju najpouzdanije jamstvo morala i idu u smjeru vlastite sreće te sreće i dobra svoje zajednice. Nevaljali ljudi traže izlike i opravdavanja, ne pridržavaju se činjenica i ne vrše dobra djela, mada su pri tome svjesni svoje nutrine i mogu percipirati istine, a posebno na Sudnjem danu, kada će biti uklonjene sve prepreke i nemar, kao što Kur’an ukazuje:

Sam čovjek je svjedok protiv sebe, iako opravdanja iznosi.[3]

 

Izvor: Vrline čestitih u Kur'anu, s perzijskog preveo Sedad Dizdarević, fondacija Mulla Sadra u Bosni i Hercegovini, Džami atu-l-Mustafa el- alemijje, Sarajevo 2012,  str. 226 – 227.



[1] Eš-Šems, 7-8. Nemune, sv. 27, str. 44-47.

[2] Er-Rum, 30. Mizan, sv. 16, str. 183-184

[3] El-Kijame, 14-15.

Komentiraj

na vrh