A+ A A-

Izazovi u razumijevanju vjere


Osvrt na povijest religijske misli u svim nebeskim religijama dovodi nas do zaključka da ni kod jedne od ovih religija nema tumačenja koja bi bila postojana i nepromjenljiva.

Razna i različita tumačenja koja su napisana o Kur’anu posvjedočuju ovu tvrdnju. Posljednjih godina govori se o raspravama koje se vode na temu promjene čovjekovog razumijevanja vjere.[1]

Teorija “širenja i sužavanja” priznaje te razlike i želi objaviti njihovu tajnu. Na kraju želi da ponudi mjerilo za bolje i dublje razumijevanje vjere. Spomenuta teorija nastoji ljudska znanja i spoznaje predstaviti kao uzrok boljeg razumijevanja vjere. Da bi ostvarili svoj zadani cilj, nekoliko stavki izlažu kao uvod:

1. Vjera i vjerski zakon su postojani, nasuprot vjerskoj

spoznaji, koja je uvijek u stanju promjene.

2. Vjerski zakon je nijem poput prirode i mi ga našim podacima i pitanjima potičemo na govor.

3. Sve ljudske spoznaje, pa tako i vjerske, mijenjaju se i ne može se govoriti o postojanosti bilo koje spoznaje:

“Blago komešanje u nekim krajevima u okeanu ljudskih spoznaja neće prestati sve dok ga ambicije ne pretvore u prave valove.”[2]

4. Sve ljudske spoznaje su povezane, na način da promjena u jednoj grani ljudskih spoznaja utiče i na druge grane ljudskih spoznaja (povezanost nauka).

5. Tajna razvoja i promjena vjerskih spoznaja leži u promjeni i razvoju koji se događaju u ljudskim spoznajama.

6. Promjena vjerskog razumijevanja ima razvojni karakter.

7. Ako vjerske spoznaje ne bi bile u saglasnosti sa savremenim ljudskim naukama, bile bi nepotpune. Zbog toga je neophodno da vjerski učenjaci sa novim, savremenim dostignućima empirijskih, humanističkih i racionalnih nauka prilaze vjeri i da svoje razumijevanje vjere usklađuju sa ovim dostignućima.[3]

Prihvatanje ovih sedam uvodnih tvrdnji upućuje nas na to da se tragalac za vjerskim spoznajama suočava sa nijemim i šutljivim vjerskim izvorima i tekstovima. Ovi izvori očekuju da osoba koja istražuje religiju oplodi vjerske tekstove zbirkom načinjenom od svojih ljudskih spoznaja, da bi se iz bliskosti tog dvoga rodilo dijete koje se naziva “značenje/smisao”. U knjizi Qabz wa bast teorik šeri‘at u vezi sa ovom teorijom rečeno je: “Mi smo ti koji za razumijevanje vjerskog zakona tražimo pomoć od savremenih nauka i usklađujemo svoje razumijevanje vjerskog zakona s razumijevanjem prirode. Što više spoznamo o ljudskim naukama, tim više razumijevamo i Božiju objavu.”[4]

U vezi s teorijom “širenja i sužavanja” postoje temeljne stavke oko kojih se slaže veliki broj poznavalaca vjere i vjerskih učenjaka. Neke od tih stavki su:

1. Promjena u razumijevanju vjerskih tekstova je moguća i čovjekova spoznaja vjere nije uvijek ista.

2. Vjerske spoznaje uvijek su povezane s ljudskim naukama i ljudske nauke mogu uticati na spoznavanje vjere.

3. Razvoj ljudskih nauka koje nemaju vjerski karakter ima za posljedicu širenje i sužavanje, tj. razvoj vjerske spoznaje.

U teoriji o širenju i sužavanju, pored gore navedenih pitanja, koja su opširnije i općenitije iznošena, govori se i o drugim pitanjima koja su pobudila zanimanje teoretičara i uzrokovala rasprave i prepirke. Važno je napomenuti da se razilaženja nisu dogodila oko ove tri stavke koje smo upravo naveli, nego oko drugih tvrdnji, koje nadilaze ove tri tvrdnje i koje su postale predmetom promišljanja u teoriji o širenju i sužavanju.[5]

Uzimajući u obzir predmet naše rasprave, osnove teorije o širenju i sužavanju izvagat ćemo Sadraovim spoznajnim mjerilima. Pritom će možda teorija o širenju i sužavanju doživjeti novo sužavanje i širenje.

 

Izvor: Muhammed Taqi Sohrabifer, RAZUM I LJUBAV: Život i misao Mulla Sadraa Širazija, s perzijskog prevela Amina Čorak, fondacija Mulla Sadra, Sarajevo 2012., str. 105 – 107.



[1] Ova rasprava započinje člancima doktora Suruša.

[2] Abdulkerim Suruš: Qabz wa bast teorik šeri‘at, str. 168.

[3] Ahmed Va‘izi: Tahavvule fahme din.

[4] Abdulkerim Suruš: Qabz wa bast teorik šeri‘at, str. 345.

[5] Za kritiku i analizu teorije o širenju i sužavanju vidi: Dževadi Amuli: Šeri‘at dar ajineje ma‘rifet; Sadiq Laridžani: Marifete dini; Ahmed

Va‘izi: Tahavvule fahme din.

Komentiraj

na vrh