A+ A A-

Konačnica prenosioca tuđih riječi sa kur’anskog stanovišta

Časni Kur’an upozorava one koji prenošenjem tuđih riječi raspiruju vatru
mržnje i neprijateljstva među ljudima i prijeti im džehennemskom patnjom.
Tako o jednoj od žena Ebu Leheba po imenu Umu Džemil[1] kaže:
I žena njegova koja granje za vatru raznosi. (El-Leheb, 4)
O tome zašto se Ebu Lehebova žena naziva “onom koja granje za vatru raznosi”, Fahr Razi navodi četiri razloga, od kojih ćemo mi ovdje ukazati na dva:
1. Zbog svog neslaganja sa Poslanikom Božijim, s.a.v.a., Umu Džemil bi noću bacala trnovito granje na put kojim je on prolazio, uznemiravajući ga na taj način.
2. Drugi razlog je taj da budući da se ona bavila prenošenjem tuđih riječi, prozvali su je “onom koja granje za vatru raznosi”, odnosno onom koja dolijeva ulje na vatru.[2]
U svakom slučaju, budući da je i sam Ebu Leheb bio raspiritelj vatre, i njegova žena je poticala smutnju, ulažući na tom putu ogromni napor. Ona bi, koliko god je bila u stanju, prikupljala o Poslaniku, s.a.v.a., i njegovim drugovima vijesti prenoseći ih kasnije mnogobošcima, i upravo iz tog razloga Uzvišeni Bog je naziva ovim ružnim imenom, obećavajući joj Vatru i nagovještavajući time da će kazna za svakog onog ko bude prenosio tuđe riječi biti vatra Džehennema.


Prenošenje tuđih riječi sa gledišta predaja
U islamskim predajama se također jako naglašava pokuđenost prenošenja
tuđih riječi, a mi ćemo ovdje navesti nekoliko njih.


Prenosilac tuđih riječi je najgori čovjek
Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je:
“‘Hoćete li da vas obavijestim o najgorima među vama?’ ‘Hoćemo, Božiji poslaniče,’ rekoše. On reče: ‘Oni koji riječi tuđe raznose, koji zavađaju prijatelje, koji dobrima mane nalaze.’”[3]
Zapovjednik pravovjernih, mir neka s njim, kaže:
“Najgori među vama su oni koji riječi tuđe raznose, koji zavađaju prijatelje,
koji dobrim ljudima mane nalaze.[4]
A u jednoj predaji od Poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je rekao:
“...Zaista su od vas Bogu Uzvišenom najmrži oni koji između prijatelja rije-
či raznose, koji zavađaju skupine, koji dobrim ljudima nedostatke traže.”[5]

Prenošenje tuđih riječi i kaburska patnja
Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:
“Kaburska patnja posljedica je prenošenja riječi tuđih, ogovaranja i laganja.”[6]
I još je rekao:
“Kaburska patnja dolazi kao posljedica prenošenja riječi tuđih.”[7]


Prenosilac tuđih riječi neće ući u Džennet
U brojnim predajama jasno se ukazuje na ovu činjenicu da prenosilac tuđih riječi i onaj koji preduzima korake u cilju razbijanja jedinstva zajednice i koji uzrokuje razdor među muslimanima neće ući u Džennet.
Plemeniti poslanik, s.a.v.a., rekao je:
“U Džennet neće ući prenosilac riječi tuđih.”[8]
U drugoj predaji stoji da je rekao:
“U Džennet neće ući prenosilac riječi tuđih.”[9]
Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:
“Džennet je uskraćen ogovaračima i raznosiocima riječi tuđih.”[10]
U drugoj predaji opet kaže:
“Zabranjen je Džennet raznosiocima riječi tuđih.”[11]
Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:
“Četvorica neće ući u Džennet: vračar, licemjer, pijanica i prenosilac riječi tuđih.”[12]
Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je sljedeće:
“Bog Uzvišeni kaže: ‘Uskratio sam Džennet onome ko ističe svoje dobročinstvo, tvrdici i prenosiocu riječi tuđih.”[13]
Šehid Sani, Bog mu se smilovao, prenosi jednu predaju od Božijeg poslanika, s.a.v.a., u kojoj stoji:
“Kada je Bog Uzvišeni stvorio Džennet, rekao mu je: ‘Govori!’ Džennet reče: ‘Sretan je onaj ko u mene uđe.’ Silni, Uzvišen je On, reče: ‘Tako Mi moći i uzvišenosti Moje, u tebi se neće nastaniti od ljudi osmorica: (...) niti prenosilac riječi tuđih.”[14]


Prenosilac tuđih riječi na Sabiralištu
Premda jedan dio ovih predaja koje vam predstavljamo nisu predmet naše rasprave, ipak ćemo ih, zbog važnosti koju imaju, navesti u cijelosti:
Od Bura’a ibn Aziba prenosi se da je u kući Ebu Ejuba Ensarija Mu’az ibn Džebel sjedio pokraj Poslanika, s.a.v.a., te ga je upitao: “Božiji poslaniče, šta znači ajet: Na dan kada se u rug bude puhnulo, pa vi u talasima budete dolazili.[15]?” On mu reče: “Mu’aze, o golemoj stvari pitaš.” Potom su mu suze potekle niz obraze, a on nastavi: “Deset skupina iz umeta moga bit će odvojeno sabrano i Bog će ih od drugih muslimana odijeliti i lica njihova izobličiti.
Neki će biti u liku majmunskom, neki u liku svinjskom, neki izokrenuti tako da će im noge biti gore a glave dolje i takve će ih vući, neki će slijepi tumarati, neki će gluhi i nijemi biti tako da niša neće shvatati, neki će jezike svoje žvakati dok će im iz usta curiti gnoj kojeg će se svi na Sabiralištu gnušati, nekima će i noge i ruke poodsijecane biti, a neki će na plamenim granama povješani biti, neki će gore od lešine zaudarati, a neki će odjeću od bakra i ulja vrelog na sebi imati koja će zbog vreline za tijela njihova prianjati.”
Potom je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao: “Oni koji budu sabrani u liku majmunskome su prenosioci riječi tuđih, oni koji budu dovedeni u liku svinjskome su oni što se u zabranjeno upuštaju i mito uzimaju, oni što izokrenuti budu su oni što kamatu uzimaju, oni slijepi što dođu su oni što vladajući i sudeći nasilje čine, oni gluhonijemi što sazvani budu su samodopadljivi ljudi što djelima svojim opčinjeni su, oni što jezike svoje budu žvakali su učenjaci i suci čiji postupci se kose sa riječima njihovim, oni nogu i ruku poodsijecanih su oni što svoje susjede uznemiravaju, povješani na plamenim granama su oni koji ljude uhode i potom ih kod vladara ogovaraju, oni koji gore od lešine budu zaudarali su oni što su strastima i uživanjima na Svijetu ovome predali i koji iz imetka svoga Bogom propisani dio nisu izdvajali, a oni u vrele odore odjeveni su oni oholi i nepokorni.”[16]
Prenosilac tuđih riječi je izvan okrilja Božije milosti
U svakom slučaju, prenošenje tuđih riječi je toliko težak grijeh da ukoliko jedan prenosilac tuđih riječi bude živio u nekoj zajednici, na njih seneće spuštati Božija milost. U pogledu tog pitanja skrećemo  vam pažnju nasadržaj sljedeće predaje:
“Kada je Izraelčane pogodila teška suša, Musa, a.s., zamoli za njih kišu, a Bog Uzvišeni mu tada objavi: ‘Neću se odazvati ni tebi, ni onima koji su sa tobom, dok je među vama prenosilac riječi tuđih što je u tome ogrezao.’ Musa reče: ‘Gospodaru, ko je taj, da ga od sebe odstranimo?’ Bog onda kaza: ‘Zar da vas odvraćam od prenošenje riječi tuđih, a da Sam to činim?’ Tad se svi pokajaše, pa im kiša pade.”[17]

 

Izvor: Muhammed Reza Mahdevi Kani, Koraci ka samoizgradnji, sv.1, s perzijskog preveo Samed Jelešković, fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2011., str. 199 do 203



[1] Umu Džemil – kći Harba, a sestra Ebu Sufjanova, tj. Muavijina tetka po ocu – bila je
jedna od Ebu Lehebovih žena i jedna od zakletih neprijatelja Božijeg poslanika, s.a.v.a.
Tumačeći ajet: I žena njegova koja granje za vatru raznosi (El-Leheb, 4), nakon pojašnjavanja nekoliko stvari Fahr Razi kaže sljedeće: “U pogledu ovog ajeta ostaju još dva pitanja.
Ukoliko se postavi pitanje zašto Bogu Uzvišenom nije bilo dovoljno da kaže i njegova žena,
nego je Ebu Lehebovu ženu opisao atributom koja granje nosi, odgovor će glasiti da je
Ebu Leheb imao još dvije žene, te kako se o njima ne bi mislilo loše, Uzvišeni Gospodar
je tu Ebu Lehebovu ženu predstavio na ovakav način. (Tefsir-e kebir, sv. 32, str. 171 i 172.)

[2] Za više podataka vidi: Tefsir-e kebir, sv. 32, str. 171 i 172.

[3] Usul-e Kafi sv. 2, str. 369, predaja 1; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 266

[4] Usul-e Kafi sv. 2, str. 369; Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 8, str. 617; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72,
str. 268.

[5] Mehedždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 275

[6] Envar-e nu’manijje, str. 259.

[7] Ilelu-š-šeraji’, sv. 1, poglavlje 262, str. 308

[8] Mehedždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 275; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 268

[9] Amali Tusi, sv. 1, str. 243; Kešfu-r-rejbe, str. 41; ez-Zer’a ila mekarimi-š-šeri’a, Nedžef,
str. 155; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 268.

[10] Mehedždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 276.

[11] Usul-e Kafi sv. 2, str. 369.

[12] Amali Saduk, str. 330

[13] Isto, str. 351.

[14] Mehedždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 276; Envar-e nu’manijje, str. 265.

[15] En-Nebe’, 18.

[16] Medžme’u-l-bejan, Bejrut, sv. 10, str. 423

[17] Kešfu-r-rejbe, str. 42; Mehedždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 276; Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 8, str.
619; el-Dževahiru-s-sunijje, str. 65, sa neznatnim razlikama.

Komentiraj

na vrh