A+ A A-

Dobrota čovjekove prirode

Mislioci koji su se bavili vrijednosnom procjenom ljudske prirode za temu su uzeli prirodno stanje čovjeka. Pod prirodnim stanjem se misli na to da se vidi šta čovjekova bit iziskuje u pogledu sklonosti ka dobru i pozitivnom ili lošem i negativnom, zanemarujući pritiske okoline, zakonske kazne i obećanja ahiretske kazne i nagrade. Da li je čovjek po svojoj biti zlo, pokvareno i sebično biće, ili ljudska priroda ima sklonost ka dobru i dobročinstvu, a da je pogrešan odgoj i nezdrava društvena atmosfera ono što ga usmjerava ka lošem?

Ona grupa koja u osnovi negira postojanje zajedničke prirode i biti za ljude nema nikakav vrijednosni sud o prirodi čovjeka, jer ne ostaje ništa o čemu bi se vrijednosno prosuđivalo. Naprimjer, psiholozi bihevioristi i egzistencijalisti smatraju da je čovjekova bit u pogledu dobrog i lošeg neutralna.

Bihevioristi smatraju da je struktura čovjekove ličnosti posljedica faktora okoline i odgoja. S njihovog stanovišta čovjek je životinja sa izuzetno visokim potencijalom za učenje. Ako se podvrgne ispravnom moralnom odgoju, postat će moralno I dobronamjerno biće, a ako društvena okolina ne bude odgovarajuća i odgoj pogrešan, i ako se u njemu razvije sklonost ka pokvarenosti i zlu, postat će loše i pokvareno biće.

Egzistencijalisti sa potpuno drugačijeg stanovišta dolaze do zaključka koji im je zajednički s bihevioristima. I s njihovog gledišta čovjek nema jasno određenu i stabilnu bit i prirodu.

Čovjek je poput voska koji može izborom i slobodnom voljom oblikovati samog sebe. Čovjek u biti nije ni dobar ni loš i odgovoran je za svoje postupke i stanja. Struktura ličnosti, raspoloženja, vrijednosti, vrline, namjere i svi aspekti jednog čovjeka, sve se to oblikuje njegovim izborom i slobodnom voljom. Prema tome, svaki oblik vrijednosnog prosuđivanja o jednoj osobi ustvari je prosuđivanje o njenim izborima, a ne prosuđivanje o njenoj biti i prirodi. Isto kao što sa stanovišta biheviorista vrijednosno prosuđivanje treba obuhvatiti odgojne faktore i odgajatelje, a ne bit i prirodu osobe.

Neki mislioci, pa čak i neke religije, imaju negativan stav o čovjekovoj prirodi. Tomas Hobs[1] (Thomas Hobbes) s materijalističkog gledišta negira postojanje duhovne supstance u čovjeku i veliki je pesimista u pogledu ljudske prirode, i čovjeka smatra sebičnim i nadmoćnim. S njegovog stanovišta, čovjek u svom prirodnom stanju i bez postojanja zakona I kontrolirajućih sankcija, zbog posjedovanja nagona za odbranu i očuvanje svoga bića, samo misli na očuvanje svoje sigurnosti i na tom putu čini sve što može. Ako se ljudi prepuste svom prirodnom stanju i ako ne bude straha od zakona i teških kažnjavanja i ako ih ne kontroliše nikakva vlast i zakon, prema poznatim Hobsovim riječima: “Čovjekov život će proći u izolaciji, siromaštvu, velikoj prljavštini, grubosti i bit će životinjski i kratak.”[2]

I kršćanstvo, iznoseći stav o “prvom grijehu”[3] smatra da ljudska priroda ima suštinsku i predodređenu manu i nedostatak. Urođena grješnost u kršćanskoj teologiji je Adamov (Ademov) grijeh, usljed čega se ljudska vrsta udaljila od Božije milosti. Kršćani ovo svojstvo pripisuju ljudskoj prirodi koja je u osnovi zla i ta zlobnost treba na neki način biti ukroćena. Oni smatraju da krštenje udaljava ovaj iskonski grijeh od čovjeka, ali sklonost ka griješenju i dalje ostaje u čovjeku.

Značenje teorije o prvom grijehu u jednom optimističnijem pogledu na čovjeka podrazumijeva da nijedno od naših djela ne može biti u skladu sa savršenim božanskim kriterijima, a ne da smo mi ljudi u potpunosti pokvareni i da ne možemo učiniti nikakvo dobro djelo.[4]

Neki psiholozi humanisti imaju optimističniji stav o ljudskoj prirodi. Naprimjer, Karl Rodžers (Carl Rogers) smatra da ako ljudi ne budu primorani na posebnu vrstu društvenog života i ako djeluju onako kako oni žele i ako ne budu uznemiravani provođenjem pravila i nametanjem društvenih vrijednosti u toku svog razvoja, onda će oni težiti dobru i bit će koristan element za sebe i za društvo.[5]

Časni Kur'an na dva načina spominje čovjeka. U nekim ajetima se govori o njegovoj odličnosti i veličini i pripisuju mu se pozitivne sklonosti, težnje i spoznaje:

Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali.[6]

 

Fitretu Allahovom, onom po kojem je stvorio ljude – nema promjene stvaranja Allahovog.[7]

 

Allah je vama vjerovanje omilio, i u srcima vašim ga lijepim prikazao, a nezahvalnost i neposlušnost vam omrazio.[8]

 

I duše i Onoga Koji je stvorio pa joj put dobra i put zla shvatljivim učinio.[9]

 

Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti![10]

 

Iz spomenutih ajeta može se zaključiti da je čovjek biće u kome postoji potencijal da stigne do Božijeg namjesništva, koje u svojoj biti ima težnju ka vjerovanju i da izbjegava nevjerstvo i neposlušnost. Način njegove kreacije i strukture zasnovan je na teocentrizmu i traganju za Bogom i otvoren mu je put (izbora između, op. prev.) bogobojaznosti i pobune I ima urođenu odličnost.

Na suprotnoj strani, u gotovo šezdeset slučajeva u časnom Kur’anu čovjek je na neki način kritikovan i ukoren. U nastavku ukazujemo na neke od ovih ajeta:

Kad čovjeku kakvu blagodat darujemo, on se okreće i oholo udaljava, a kad ga zadesi zlo, onda očajava.[11]

Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro –nepristupačan je, osim vjernika.[12]

Proklet bio čovjek! Kako je on nezahvalan![13]

 

Čovjek je, zaista, Gospodaru svome nezahvalan.[14]

Ovi ajeti čovjeka predstavljaju kao malodušno, škrto i nezahvalno biće koje, umjesto zahvale za Božije blagodati, odabire nezahvalnost i ne odriče se pobune i grijeha.

Zaista, šta je razlog postojanja kur’anskih kritika uz brojne pohvale koje su iznesene o čovjeku? Ovu kritiku i pohvalu zajedno moguće je pojasniti na dva načina. Prvo objašnjenje je da su oni ajeti koji se pohvalno izražavaju o čovjeku usmjereni na primordijalne i kreirane aspekte čovjeka i čovjekovoj prirodi pripisuju pozitivna svojstva. Ajeti koji prekoravaju čovjeka također ukazuju na čovjekovu suštinu. Shodno tome, ljudska je suština dvostruka i bipolarna. Božanska i moralna urođena priroda čovjeka i druge esencijalne i pozitivne sklonosti čovjeka osiguravaju uvjete njegove suštinske odličnosti I daju mu posebnu vrijednost. Ovi aspekti čovjeku daju sposobnost i preduvjete za uzdizanje na visoke stepene savršenstva i sreće i postavljaju ga na superioran položaj u odnosu na sva prirodna bića. S druge strane, postojanje nagonskih sklonosti u čovjeku koje imaju korijen u njegovoj suštini, izvor su čovjekove propasti i kvarljivosti.

Shodno ovom objašnjenju i analizi, čovjekova bit i priroda centar je suprotstavljenih materijalnih i duhovnih sklonosti I motiva. Isto kao što je božanska primordijalna priroda u čovjeku nestečeni i izvorni fenomen, i životinjski nagoni su urođene i izvorne pojave. Prema tome, jednostrano prosuđivanje o čovjekovoj biti je nemoguće. Ako čovjekovu prirodu smatramo u potpunosti dobrom, napravili smo grešku, a ako ga nazovemo zlim i pokvarenim bićem, onda zanemarujemo mnoge pozitivne i dobronamjerne aspekte čovjeka. Dakle, ispravno je da se uzdržimo od vrijednosnih prosuđivanja o čovjekovoj biti i umjesto da govorimo o dobroti ili zlobi čovjekove biti, treba da prosuđujemo o čovjekovoj ličnosti i duševnom ustrojstvu. Jer u području djelovanja, izbora i tenzija između suprotstavljenih sklonosti, otkriva se srž ljudskosti svake individue i on ispoljava svoju moralnu i vrijednosnu ličnost.

Drugo objašnjenje i analiza smatra da unutarnjost čovjeka ima dvije postaje: primordijalnu prirodu i ćud. Životinjske sklonosti i nagoni sačinjavaju čovjekovu ćud. Ćudljiv čovjek je onaj kod koga je pretjerivanje prevladavajuće i dominantno u njegovom biću. Sve dok je čovjek zarobljenik ćudi i u službi bijesa, ne razmišlja ni o čemu osim o iskorištavanju i potčinjavanju drugih. On je u tom položaju u potpunosti pohlepan, škrt, nepravedan, neznalica i u potpunosti sebičan i svoj razum i primordijalnu prirodu podredio je svojoj ćudi. Ali, a.s., kaže:

 Često je razum zarobljen nalozima strasti.[15]

Drugi položaj i stepen čovjekove duše jeste njegova primordijalna priroda. To je onaj čovjek koji je svoju ćud potčinio svome umu i izvornoj, primordijalnoj prirodi. Ta priroda je isključivo povezana sa čovjekovim duhom, i tijelo nema udjela u njenoj strukturi i svojstvima, za razliku od čovjekove ćudi, koja ima mnoge odnose s tijelom. Mnogi nagoni, želje i prirodne i životinjske sklonosti kod čovjeka, u čvrstom su odnosu s tijelom i njegovim potrebama.

Kur’anske pohvale odnose se na stepen ljudske primordijalne prirode i iskonskog čovjeka, a kur’anske kritike odnose se na ljudsku ćud i ćudljivog čovjeka. Razlika ove dvije analize jeste u tome što prvo objašnjenje smatra da su pozitivna i negativna svojstva čovjeka isključivo u čovjekovoj biti, dok drugo objašnjenje smatra da ona obuhvataju oba stepena i položaja čovjeka. Između ova dva stepena postoji razlika. Suština čovjeka je njegova primordijalnost i čovjekovo savršenstvo i konačnost na nju se odnosi dok je čovjekova ćud smještena na nižem stupnju. Postojanje ćudi potrebno je za opstanak čovjeka, posebno njegovog tijela, ali treba da bude pod kontrolom čovjeka i u službi njegovog uma i primordijalne prirode.

Čovjekovo biće poprište je borbe i sukoba zahtjeva njegove ćudi i primordijalnosti. Ponekad čovjek smatra pokuđenim ono što traži njegova primordijalna priroda, a nekada voli ono što njegova primordijalna priroda smatra odbojnim i ružnim. Ali nakon pobjede i prevlasti primordijalne prirode i čovjekove suštine, javlja se istinsko jedinstvo i povezanost, i zahtjevi njegove ćudi se usklađuju I koordiniraju s njegovom primordijalnom prirodom.[16]

Ajeti 4, 5. i 6. sure Et-Tin mogu biti potvrda prednosti primordijalne dimenzije u odnosu na ćudljivu i životinjsku dimenziju čovjeka:

Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem, zatim ćemo ga u najnakazniji lik vratiti, samo ne one koji budu vjerovali I dobra djela činili.

Časni ajeti ukazuju na činjenicu da čovjek na početku svoga stvaranja ima najbolji sklad, a zatim zbog loših djela, grupa onih koji nisu vjernici i ne čine dobra djela, upropaštavaju ove urođene potencijale i kvalitete i srozavaju se na najniže stepene.

Pod “najboljim i najljepšim skladom” podrazumijevaju se oni primordijalni kvaliteti, potencijali i preduvjeti koji omogućavaju uzdizanje čovjeka konačnom savršenstvu i dostizanje do Božije blizine. Tumačenje “najboljeg sklada” kao mladosti i svježine čovjekovog organizma i tumačenje “najnakaznijeg lika” kao starosti i nemoći čovjeka, nisu ispravni. Jer period starosti i slabosti nešto je što se dešava svim ljudima u poznim godinama i ne odnosi se samo na osobe bez vjerovanja i one koji su pokvareni. Međutim, časni ajet ukazuje da su vjernici i oni koji čine dobra djela izuzeti dosezanja do te faze i pada na nivo najnakaznijeg lika.[17]

Izvor: Ahmad Vaezi, Čovjek u islamu, s perzijskog preveo Sabahudin Šarić, Fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2018, str. 115 - 122.



[1] Hobbes (1588–1679).

[2] Trigg, Roger, Ideas of Human Nature, pp. 56, 60

[3] Original sin.

[4] Haft nazarıyye-ye darbare-ye tabı‘at-e ensan, str. 65.

[5] Vidjeti u: Maktabha-ye ravanšenası, tom 2, str. 445. i 446.

[6] El-Isra’, 70.

[7] Er-Rum, 30.

[8] El-Hudžurat, 7.

[9] Eš-Šems, 7. i 8.

[10] El-Bekare, 30.

[11] El-Isra’, 83.

[12] El-Ma’aridž, 19–22.

[13]   ‘Abase, 17.

[14] El-’Adijat, 6.

[15] Staza rječitosti, izreka 211.

[16] Ğavadı Amoli, Abdollah, Šerı’at dar ayene-ye m‘arefat, str. 410–424.

[17] El-Mızan fı tefsıri-l-Qur’an, tom 20, str. 455. i 456.

Komentiraj

na vrh