A+ A A-

Mus‘ab ibn Umejr, izaslanik poslan u Medinu

Mus‘ab ibn Umejr u vrijeme prije Hidžre bio je jedan od mlađih ashaba Božijeg poslanika, s.a.v.a. Bio je izuzetno lijep, čedan, ambiciozan i odvažan mladić. Otac i majka su ga veoma voljeli. Mus‘ab je u Mekki bio veoma cijenjen i svi su ga poštovali. Nosio je najbolja odijela i živio u odličnim uvjetima materijalnog blagostanja. Međutim, nebeski govor Božijeg poslanika ga je privukao i on je postao zaljubljenik u njegov produhovljeni i utjecajni govor. Nakon što je često dolazio i slušao časne kur’anske ajete, svim srcem je prihvatio islam i postao musliman.

U zatrovanoj i opasnoj sredini onog doba, kada su Mekkom vladali drski i zlodjelima skloni idolopoklonici, slijeđenje Božijeg Poslanika smatrano je najvećim mogućim grijehom. Oni ljudi koji su povjerovali u vjerovjesništvo Muhammeda, s.a.v.a., i prihvatili islam svom čvrstinom i iskrenošću nisu se usuđivali javno iznositi svoju vjeru pa su je skrivali od drugih ljudi, čak i od svojih najbližih rođaka i ukućana, koliko su god mogli. Iz istog razloga je i Mus‘ab skrivao svoju vjeru, nikom nije govorio o njoj i trudio se, koliko god je mogao, da u tajnosti obavlja svoje vjerske dužnosti.

Jednoga dana Osman ibn Talha ga je vidio kako obavlja namaz i shvatio je da je Mus‘ab prihvatio islam. Obavijestio je Mus‘abovu majku o tome, i nedugo poslije toga vijest je doprla i do drugih ljudi pa su svi počeli pričati o tome da je Mus‘ab prihvatio islam i postao musliman. Njegova majka i rođaci su se zbog tog njegovog postupka razbjesnili i zatvorili ga u kućni pritvor, nadajući se da će pod pritiskom kazne promijeniti svoje vjerovanje, napustiti islam i odreći se Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Međutim, kazna nije ni najmanje utjecala na njega i nije ga uspjela odvratiti od puta koji je odabrao, jer je on bio mladić koji je islam odabrao na temelju razuma i razumskih dokaza. Potpuno svjestan i obaviješten o svemu, prigrlio je ovu svetu vjeru. Kako je moguće zatvorom od nekoliko dana nagnati nekoga da promijeni svoju vjeru i da se odrekne sreće koja mu je poklonjena?

On je i dalje ostao čvrst i postojan u islamu i s krajnjom iskrenošću i odanošću slijedio je Predvodnika časnog islama sve do kraja svoga života.

“On je bio na Bedru zajedno s Božijim Poslanikom. Bio je i na Uhudu i nosio je zastavu Božijeg Poslanika. Na Uhudu je pao kao šehid.”[1]

Jedno vrijeme Božiji Poslanik je tajno pozivao ljude u islam. Nakon što je značajan broj žena i ljudi prihvatio islam, Božijom zapoviješću Poslanik je javno obznanio poziv u vjeru. Od tada on je na javnim mjestima glasno učio Kur’an i ljudima pojašnjavao islam i upute koje islam nudi ljudima.

Putnici iz okoline Mekke, koji su dolazili u nju tokom godine da bi se molili i posjetili Kabu, obično bi učestvovali na otvorenim javnim skupovima koje je vodio Božiji Poslanik i slušali njegove mudre govore. Nakon povratka, oni su pripovijedali ostalim ljudima ono šta su čuli od Poslanika islama o islamu i muslimanima. Postepeno se čitavim Arapskim poluotokom, a posebno u gradu Medini, raširio govor Božijeg Poslanika, tako da se narod manje-više upoznao s temeljima islama i načinom života kako ga propisuje časna vjera islam. Kao posljedica toga, u svim dijelovima Arapskog poluotoka islam je našao svoje simpatizere i sljedbenike. Veliki broj ljudi, i prije nego što je vidio Božijeg Poslanika, stekao je simpatije prema njegovom učenju.

Jednoga dana, dva čovjeka iz plemena Hazredž, Esad ibn Zurare i Zukvan ibn Abdukejs, koji bijahu ugledni i poštovani u Medini, došli su u Mekku i susreli se s Božijim Poslanikom, s.a.v.a., u veoma teškom i za islam opasnom i nemirnom vremenu. Nakon što su saslušali jezgrovite, ali duboko utjecajne riječi Božijeg Poslanika, s.a.v.a., oni su prihvatili islam i očitovali svoje srčano uvjerenje u poslanstvo Božijeg Poslanika.

Oni rekoše: “O Božiji Poslaniče, pošalji s nama jednog čovjeka koji će nas podučavati Kur’anu i koji će pozivati ljude u vjeru.”

U to doba Medina je bila jedan od najznačajnijih gradova Arapskog poluotoka. U njemu su živjela dva velika plemena, Evs i Hazredž, koja su, na nesreću, bila u veoma neprijateljskim odnosima i godinama su vodili iscrpljujuće ratove između sebe.

Za Poslanika i vjernike, koji su se u tom trenutku nalazili u veoma teškim i nepovoljnim uvjetima, to je bila dragocjena prilika jer kad su dvojica uglednih Medinelija zatražili od Poslanika da im pošalje svog izaslanika da javno poziva narod Medine u islam, znali su da, ako na najbolji mogući način iskoriste ovu dragocjenu priliku i Poslanikov izaslanik bude sposoban narodu Medine predstaviti islam ispravno i pametno – tako da ga oni prihvate i povjeruju u učenje Časnog Kur’ana, muslimani će postići veoma velik i značajan uspjeh. Time bi, nasuprot ograničavajućim i uznemirujućim prilikama koje su vladale u Mekki te do nepodnošljivosti teškim idolopokloničkim pritiscima, bila stvorena baza misionarstva i borbe za islam, gdje bi se, uz saradnju s ensarijama, stanovnicima Medine, moglo otvoreno, slobodno i uspješno raditi na širenju islamskog učenja i rušenju temelja mnogoboštva i tiranije.

Tada se prvi put dogodilo da jedan tako veliki grad, pun sukoba i različitosti kao što je to bila Medina, zamoli Božijeg Poslanika za slanje izaslanika. I prvi puta se dogodilo da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., odlučio da pošalje svog zvaničnog izaslanika izvan Mekke. Za izaslanika za ovako veliki i opasan zadatak trebalo je odabrati nekog ko je u svakom pogledu sposoban da, s jedne strane, okonča krvava neprijateljstva između plemena Evs i Hazredž i stvori ozračje u kojem će vladati ljubav i međusobna naklonost, a s druge strane, da islamske principe i učenje predstavlja tako da utječe na srca ljudi da iskreno povjeruju u islam. Božiji Poslanik je između svih muslimana, starih i mladih, svih ashaba i prijatelja, odabrao mladića Mus‘aba ibn Umejra i poslao ga u Medinu da obavi taj odgovoran zadatak.

Božiji Poslanik je naredio Mus‘abu ibn Umejru, koji je u to vrijeme bio tek stasao mladić, da u pratnji Es‘ada krene prema Medini. On (Mus‘ab) bijaše veliki dio Kur’ana naučio napamet.[2]

Mus‘ab je sa svojom gorljivošću, snagom imana i mladalačkim zanosom ušao u grad Medinu i pristupio izvršenju svoga zadatka krajnje iskreno i ozbiljno. Njegov vatreni govor, topli glas učenja Kur’ana, lijepa narav i ponašanje prema ljudima, mudrost i razboritost u rješavanju problema i razmirica među ljudima uzburkali su misli i ostavili snažan pečat i dubok trag na ponašanje i govor stanovnika Medine. Nije prošlo mnogo vremena, a žensko i muško, staro i mlado, plemenske vođe i obični narod okrenuli su se Mus‘abu: naučili su učiti Kur’an, prihvatili su vjeru islam, izbrisali iz svojih srca stara neprijateljstva i netrpeljivosti te postali braća i s punim poštovanjem, jedan pored drugog, stajali u zajedničkom namazu. Tako je mladi Mus‘ab ibn Umejr svoj zadatak u Medini obavio na najbolji mogući način, čime je stekao visoke počasti i poštovanje.

Mus‘ab ibn Umejr je bio prva osoba koja je u Medini džuma-namaz klanjala u džematu. Njegovom zaslugom na islam su prešli Usejd ibn Hazir i Sa‘d ibn Mu‘az i to je dovoljno da bude cijenjen i poštovan u islamu.[3]

Božiji Poslanik, s.a.v.a., znao je da je Medina grad koji ima veliki broj starih i uglednih osoba i da je za njih prihvatanje naredbi i naređenja jednog mladića izuzetno teško. On je mogao između svojih ashaba odabrati i nekog starijeg da ga pošalje u Medinu ili odrediti nekoliko osoba i poslati njih kao svoje izaslanstvo. Ali to što je Božiji Poslanik odabrao isključivo mladića Mus‘aba ibn Umejra i poslao ga kao svoga izaslanika u Medinu, koja je u to doba u očima Poslanika bila poput kakve strane zemlje, navodi nas na zaključak da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., želio i praktično pokazati i ukazati svojim sljedbenicima na to da je u islamu jedino mjerilo za dobijanje odgovornih i visokih državnih poslova i funkcija stručnost i sposobnost, a nikako broj godina i životna dob, tj. da je, ukoliko među mlađom generacijom u državi ima stručnih i sposobnih osoba, dužnost muslimana da se koriste njihovim postojanjem i povjere im odgovorne državne položaje.

Časna Mekka bila je centar Arapskog poluotoka i sva arapska plemena izražavala su svoje duboko poštovanje prema njoj. Božiji Poslanik rođen je u Mekki i upravo u ovom gradu mu je stigla i prva objava, kada je postao Božiji Poslanik. On ga je jako volio, ali pritisci i strogost ondašnjih mnogobožaca učinili su život Božijem Poslaniku i njegovim ashabima tako nepodnošljivim da su ga na kraju bili prisiljeni napustiti, rastati se od voljenog grada i iseliti se u Medinu.

Plodonosna djelovanja i prodorna zagovaranja Mus‘ab ibn Umejra već su bili pripremili plodno tlo za dolazak Božijeg Poslanika, s.a.v.a., u Medinu, tako da su stanovnici raširenih ruku dočekali Poslanika islama i njegove sljedbenike, muslimane iz Mekke, koji su s njim ili ubrzo nakon njega, postepeno počeli pristizati. Kako je vrijeme odmicalo islam je u Medini postajao sve snažniji, a muslimani Mekke i Medine, koji su se u to doba nazivali muhadžiri i ensarije, organizirali su se u snažnu zajednicu. Oni su pod vodstvom Božijeg Poslanika, s.a.v.a., iskreno i odlučno započeli brojne i temeljite djelatnosti na širenju islama i napretku muslimana.

 

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Mladi, razum i osjećanja, svezak 1, (preveo s perzijskog: Nihad Čamdžić), Fondacija “Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011, str.  14-17.



[1] Usdu-l-gabe, sv. 4., str. 369.

[2] Biharu-l-envar, sv. 4., str. 369.

[3] Usdu-l-gabe, sv. 4., str. 369.

Komentiraj

na vrh